Izvorni znanstveni članak
Miles Ensifer
Vladimir P. Goss
; Michigan University, Ann Arbor
Sažetak
Rad »Mlles Ensifer« (Ratnik Mačonoša) postavlja pitanje pojave likovnog prikaza svjetovnog ratnika u okviru buđenja Evrope oko 1100. godine i križarskih ratova. Ideja opravdanog rata u obranu kršćanstva razvijala se polako od sv. Augustina do govora Urbana II. u Clermontu, te je postala prihvatljivija kršćanskoj ideologiji Zapada, a posebno u okviru borbe protiv hereza, protiv insvetiture i za oslobodenje dijelova Evrope (Španjolska, Sicilija) pod vlašću islama. Književni izvori, historijske kronike (Fulcher iz Chartresa, Robert Monah, Gesta Francorum itd.) te epske poeme romaničkog razdoblja, poput najznačajnije Chanson de roland, potkrepljuju taj razvitak. U tim se tekstovima suvremeni ratnik, križar uspoređuje s borcima za pravovjerje Starog i Novog zavjeta i prikazuje se, konačno, kao sljedbenik Krista samog i nastavljač djela apostolskih.
Ključni spomenik u likovnom svijetu jest portal veronske katedrale (kipar Niccolo, oko 1138). Poklonstvo krajleva u luneti prate na dovratnicima likovi Rolanda i Olivera, glavnih junaka Pjesme o Rolandu. Izvor za taj tip prikaza nalazimo u nizu vladarskih portreta ranog srednjeg vijeka, gdje se svjetovni vladar javlja u društvu važnih dvorskih odličnika, mačonoše (spatarius) i čuvara vrata (ostarius). Kao primjer neka nam služi niz karolinških i otonskih minijatura (Lotarovo Evanđejlje, Vivijanova Biblija, Biblija sv. Kalista, Biblija sv. Emerana, Evanđelje Otona III) a u monumentalnoj umjetnosti prikaz vladara u splitskoj krstionici.
Na veronskoj katedrali umjesto zemaljskog dvora prikazuje se nebeski, a svjetovni junaci štite nebeskog vladara i vladaricu, te također, u ovozemaljskoj realnosti, kraljevstvo božje na zemlji, tj. crkvenu zgradu i crkvu kao instituciju. Na taj se način svjetovni heroj uzdiže do svetosti, a konačno vitezovi Karla Velikog bili su smatrani mučenicima i svecima.
Oba junaka opremljena su na suvremen način i očito predstavljaju suvremenog svetog bojovnika, križara. Sličnu ideju ostvaruje Niccolo i na ferarskoj katedrali (oko 1135). Na zapdnom pročelju sv. Juraj ubija zmaja, no taj je svetac, posve očito, suvremeni ratnik. Za usporedbu valja navesti manje poznati portal iz Fordingtona u Engleskoj (rano 12. stoljeće). gdje se svetac okomljuje na mali ljudski lik s okruglim štitom, tipičnim za prikaze »poganskih«, muslimanskih ratnika. Tako sv. Juraj postaje križar u likovnom svijetu, a na isti je način on intervenirao toliko puta na strani kršćanstva u toku križarskih ratova, u prvom kod Antiohije, u petom kod Damijete, uvijek u društvu četa svetih konjanika, što nas može podsjetiti na pojavu nizova svetih vitezova na pročeljima armenskih i gruzijskih crkava.
No sv. Juraj nije jedini spomen suvremenih dogadaja na ferarskoj katedrali. Na južnom, uništenom portalu nalazio se prikaz dvaju vojnika, opremljenih na križarsku (sa znakom križa na štitu), a u luneti stajao je Krist gazeći Zlo, aspa i baziliska.
Naravno, taj je tip prikaza izravna propaganda za križarski pokret. Postoje medutim i složeniji, posredniji prikazi. Žrtva Abrahamova na pročelju Sv. Izidora u Leonu u Španjolskoj (prva polovica 12. stoljeća) naglašuje prednost Isakova potomstva nad Ismajlovim (Ismajil se smatrao praocem Muslimana, Ismajlita ili Hagarena) i tako podupire stvar Kršćanstva. U Vezelayu (1120-40) nalazimo kompleksni prikaz silaska Duha Svetoga i Misije apostolske kao poziv na misionarski rad i proširenje Kršcanstva do kraja svijeta s prikazima čudesnih rasa i naroda, psoglavaca, divova, pigmeja i sličnih, koji će svi čuti i prihvatiti riječ novih apostola. U St. Gilles-du-Gard (oko 1140) Raspeće i Ekleziju prate likovi dvaju ratnika, predstavnika vojničkih redova templara i hospitalaca (St. Gilles je bio njihov zapadni glavni štab), dok s druge strane anđeo grubo ruši sinagoginu krunu u obliku sitne građevine mošeje na pećini u Jeruzalemu, simbolizirajući pad neprijatelja kršćanstva, židova i Muslimana.
Tradicija imperijalnog portreta živi naravno i u Njemačkoj, na primjer u knjizi Ruolantes Liet (oko 1175-95) s nizom prikaza Karla Velikog i drugih vladara u pratnji dvaju ratnika, ili na vitraju katedrale u Strasburgu (kraj 12. stoljeća) s prikazom Karla kao posvećenog vladara u društvu Rolanda i Olivera.
Bojovna ikonografija oživljuje opet u vezi s petom križarskom vojnom, a ponovno rodenje mističnog, herojskog i arhaičnog duha može se pripisati prisutnosti »nerazvijenih«, »zaostalih« zemalja Evrope, Frižana, Nizozemaca, Saksonaca, a u tome sudjeluju i mađarsko-hrvatski kralj Andrija II. Osvajanje Damijete, rad Olivera iz Paderborn, izvrsno izražava taj bojovni, mistični duh. Izrazom atmosfere petog križarskog rata i ponovnog »osvajanja« (kroz političke makinacije Fridrika II) Jeruzalema možda se može smatrati dodatak dvaju vitezova južnom portalu katedrale u Chartresu. Jedan je očito sv. Juraj, a drugi je ne tako davno uvjerljivo identificiran kao sv. Roland (koji igra tako važnu ulogu na vitraju sv. Karla u unutrašnjosti katedrale). Dakle tamo se dva predstavnika borbe za stvar kršćanstva, »historijsko-apostolski« (sv. Juraj) i »suvremeno-križarski» (sv. Roland) stoje na straži postrance Posljednjeg suda.
Carl Erdmann, pronicjlivi historičar i autor ključnog djela Postanak ideje Križarstva (Enstehung des Kreuzzuggedankes, 1935), pokazao je kako je »sveti rat« postao prihvatljiv, do vremena zrelog srednjeg vijeka, zapadnom krsćanstvu. Kao što se ideologija mijenja kako bi prihvatila ideju »svetog«, opravdanog rata, tako se mijenja i ikonografija te prihvaća sliku svetog ratnika.
Svijetu Zapada jedanaestog stojleća, siijetu borbe za investituru i beskonačnih feudalnih zadjevica, svijetu na milosti i nemilosti gladi i loših godina, — dok je Norman šetao Evropom kako mu se htjelo, islam prijetio kršćanstvu u Španjolskoj i Maloj Aziji, tom ogorčenom ali i vitalnom i kreativnom svijetu Urban je II. dao cilj — duhovni Jeruzalem, otpuštenja grijeha, no takoder i zemlju, ovosvjetovnu, meda i mlijeka. S toga neka nas ne čudi da neke vrlo važne umjetničke tvorevine 12. stoljeća nose pečat križarstva. Monumntalna javna slika nije tek zabilješka ili predmet vjerskog odgoja, ona je poziv na akciju. Ne stvara se isključivo kao »Biblija siromaha« već im valja služiti i kao politički manifest.
Ključne riječi
Hrčak ID:
165271
URI
Datum izdavanja:
15.12.1987.
Posjeta: 985 *