Suvremena lingvistika, Vol. 63 No. 1, 2007.
Izvorni znanstveni članak
Dativna alternacija u hrvatskome
Irena Zovko Dinković
Sažetak
Dativna je alternacija rijetka pojava u jezicima s padežnim označavanjem, no u hrvatskome se
taj tip alternacije pojavljuje s ukupno osam glagola. U ovome se radu na temelju podataka iz Hrvatskoga
nacionalnog korpusa analiziraju sintaktička i semantička svojstva hrvatskih dativnih glagola
i njihovih argumenata kako bi se odredio najprikladniji teorijski okvir za opis dativne alternacije
u hrvatskome jeziku. Broj i vrsta glagola koji dopuštaju dativnu alternaciju različiti su od
jezika do jezika, no svima je zajedničko da su to prototipno glagoli koji označavaju (potencijalni)
transfer nekog Pacijensa/Teme izme|u voljnog Agensa i Primatelja (Recipijensa). Dva su osnovna
pristupa analizi dativne alternacije: prvi je semantički motiviran i pretpostavlja da tzv. dativni glagoli
imaju dva odvojena značenja koja rezultiraju dvama različitim ostvarajima argumenata. Drugi
pristup pretpostavlja da dativni glagoli imaju jedno značenje, ali mogu rezultirati dvjema povezanim
sintaktičkim strukturama u kojima dolazi do promjene gramatičkih odnosa, ali ne i do promjene
semantičkih odnosa u rečenici. U ovome se radu priklanjamo potonjem pristupu koji, iako
prvenstveno sintaktički motiviran, ne isključuje tumačenja utemeljena na semantičkim svojstvima
ili diskursnim i pragmatičkim funkcijama. Mišljenja smo da isključivo sintaktičko tumačenje dativne
alternacije kao različitog izbora izravnih objekata u rečenici ne daje zadovoljavajući prikaz te
alternacije jer je ona u svim jezicima u kojima postoji motivirana potrebom da se argumenti sa
semantičkom ulogom Primatelja dodatno topikaliziraju te da se poveća učinak koji glagolska radnja
ima na objekt »promicanjem« Primatelja iz neizravnih u izravne objekte. Stoga prednost dajemo
funkcionalnim pristupima, a osobito gramatici uloga i referenci, koji dativnu alternaciju tumače
kao mogućnost različitog izražavanja Primateljâ (Recipijensâ). Pritom je u dativnoj konstrukciji
Primatelj izražen kao Cilj, dok je u alterniranoj konstrukciji izražen kao Posjednik (engl. Possessor).
Postavke gramatike uloga i referenci o varijabilnom pridruživanju semantičke makrouloge
Primateljima jednako su primjenjive na sve jezike u kojima se javlja dativna alternacija, a u hrvatskome
se takvo varijabilno pridruživanje odražava u različitom padežnom označavanju argumenata.
Mnoge generalizacije o dativnoj alternaciji primjenjive su i na hrvatski jezik, no taj tip alternacije
u isto vrijeme pokazuje i određen broj jezično specifičnih svojstava, odnosno semantičkih
ograničenja, na koja se osvrćemo u trećem dijelu ovoga rada. Ta se ograničenja odnose prije svega
na mogućnost različitog položaja argumenata u odnosu na glagol, zatim na mogućnost ispuštanja
određenih argumenata, kao i na promjene u značenju uzrokovane inherentnim semantičkim svojstvima
samih argumenata.
Ključne riječi
dativna alternacija; funkcionalna sintaksa; gramatika uloga i referenci; semantika; hrvatski jezik
Hrčak ID:
19459
URI
Datum izdavanja:
5.2.2007.
Posjeta: 2.184 *