Uvod
1.
Snažna normativna i leksikografska nastojanja te specifičan kodifikacijski put koji je hrvatski jezik prošao u drugoj polovici 19. stoljeća označili su to razdoblje jednim od najopisanijih razdoblja u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Unatoč tomu, s obzirom na političku i kulturnu razjedinjenost o Kraljevini Dalmaciji te njezinoj jezičnoj situaciji ostalo je mnogo otvorenih pitanja. Među njima primat zasigurno pripada analizi sintakse, možda i zato što su se većinom sukobi jezikoslovnih koncepcija te usustavljivanje norme zadržavali na pravopisnim, morfonološkim i morfološkim pitanjima. Ipak, to ne implicira da je sintaktička slika književnoga jezika u Dalmaciji manje bitna te da ne sadržava i brojne odgovore koji mogu pomoći u prikazu jezične slike Dalmacije uopće.
U ovome će se radu analizirati tekstovi zabilježeni u Pokrajinskom listu (PL)[1] i Prevodima ilirskim zakonah i naredbah kriepostnih za Dalmaciju (PIZN),[2] administrativnim listovima koji su donosili prijevode zakona i naredaba izdanih u Državnoj listi zakona[3] u Beču. Tekstovi zabilježeni u tim administrativnim listovima predstavljaju stil zakonodavno-pravnih tekstova, odnosno „stil ureda, diplomacije, državne uprave, politike, ekonomije, industrije, trgovine itd.” (Frančić, Hudeček i Mihaljević 2005), „govor ureda, govor industrije, govor trgo vine, govor politike, govor vojske i govor reklame” (Silić i Pranjković 2005: 378). Ipak, za potrebe se ovoga rada, a sve zbog veličine korpusa, analiza usmjerila samo na dokumente Ministarstva za bogoštovje i nastavu. Takav tip dokumenata donosio je naredbe i zakone strogo vezane uz školstvo i bogosloviju te su se njima propisivale plaće, obveze i dužnosti nastavnoga osoblja kao i popis nastavnih predmeta, obveze učenika i slično. Tako osim jezičnoga doprinosa, važnost ovoga korpusa vidimo i u činjenici da ima kulturnu i političku vrijednost jer svjedoči o društvenoj slici Dalmacije.
Korpus uključuje 36 godina i 38 dvojezičnih zakona i naredaba koji su bili dijelom Državne liste zakona te su se prevodili na jezike pokrajina Austro-Ugarske Monarhije. Svaki je zakon počinjao carevom naredbom „naredjujema kako sliedi” i završavao uputom pojedinom ministru kojemu je zakon bio namijenjen. Zakoni su bili namijenjeni ministrima ili katkad kotarskim načelnicima, a potpisnik je uvijek bio car.
Od elemenata koji bi mogli obilježiti jezičnu sliku ovoga korpusa te moguće utjecati na rezultate istraživanja možemo izdvojiti to da je riječ o prijevodnim dokumentima s talijanskoga izvornika. Dokumenti izgledaju tako da je s lijeve strane talijanski izvornik, a s desne strane hrvatski prijevod. Međutim, za većinu elemenata, koji su sintaktički mogli utjecati na prijevod, pokazalo se da talijanski izvornik nije imao većega utjecaja.
Analizi zavisnosložene rečenice pristupilo se s dvaju stajališta. Prvo uključuje vrstu zavisnosložene surečenice te vezna sredstva, a drugo redoslijed surečenica. Osim deskriptivno, korpusu se pristupilo i s pomoću kvantitativne analize da bi se prikazala zastupljenost određene vrste ZS surečenice ili nekih drugih odnosa u kojima je bilo važno odrediti čestotnost. Uzevši u obzir da je riječ o velikome korpusu koji broji 36 godina izlaženja zakona i naredaba, za uzorak su uzeta tri dokumenta koja su brojem stranica bila najobimnija. Riječ je o dokumentu objavljenome 14. svibnja 1867. (PIZN) te dvama dokumentima objavljenim 29. prosinca 1871. i 8. prosinca 1891. (PL). Brojčane će vrijednosti biti donesene u zagradama.
Rezultati su se uklopili u širi okvir, odnosno pokušalo se dati odgovor na pitanje u kojoj mjeri vrsta zavisnosložene rečenice, odabir veznoga sredstva te redoslijed surečenica utječu na izgradnju administrativnoga stila te mogu li svi ti postupci u konačnici odrediti možemo li govoriti o usustavljivanju administrativnoga stila u Kraljevini Dalmaciji u drugoj polovici 19. stoljeća.
Jezične značajke korpusa
2.
Vrijeme u kojemu je korpus izlazio (1867. do 1903. godine) predstavlja jezično vrlo turbulentno vrijeme, stoga ovaj korpus može poslužiti i da se uoče i opišu šire smjernice razvoja hrvatskoga jezika u Kraljevini Dalmaciji, ne samo one usko vezane uz administrativni stil. Korpus obilježava vrlo polagani prijelaz iz jezika koji slijedi naputke zagrebačke filološke škole k jeziku koji njeguju hrvatski vukovci. Kako bismo dali jezični okvir istraživanju, navest ćemo neka od najizraženijih obilježja. Tako odraz jata u tome razdoblju iz iekavskoga postupno prelazi u ijekavski, ne provodi se jednačenje po zvučnosti, a /r/ uza se čuva samoglasnik sve do 80-ih godina. Na sklonidbenome se planu, također postupno, iz genitivnoga -ah i nesinkretiziranih množinskih nastavaka prelazi u obličnu normu hrvatskih vukovaca (nastavak u genitivu množine je -a, a DLI ujednačavaju nastavke). Ključnima su se pokazale 80-te godine 19. stoljeća kada u korpusu supostoje i rješenja zagrebačke filološke škole, ali i ona hrvatskih vukovaca, dok 90-te godine 19. stoljeća donose ujednačavanje norme te jezik korišten u korpusu postaje koherentan sustav koji u potpunosti slijedi normu hrvatskih vukovaca.
Sintaktičke značajke korpusa
3.
Općenite značajke administrativnoga stila poput „jednostavnosti, jasnoće, točnosti, potpunosti, ujednačenosti…” (Silić 2006: 66) u načelu su obilježja i analiziranih tekstova. U korpusu koji uključuje 36 godina zakona i propisa zasigurno se može naći mnoštvo elemenata koji ga izdvajaju od ostalih funkcionalnih stilova, ali se neka sintaktička obilježja izdvajaju više od drugih. U stvaranju takvoga metajezika svojstvenoga upravo administrativnomu stilu u prvome se redu mora izdvojiti vrlo česta uporaba infinitiva u cijelome korpusu. Naime, u tekstovima se rečenično „zgušnjavanje”, odnosno kondenzacija (Rišner 2007: 210) najčešće postiže različitim konstrukcijama s infinitivom.
Također, iako se u literaturi navodi da je rečenica administrativnoga stila kratka (Silić 2006: 73), naša analiza pokazuje da postoji velik broj višestruko složenih rečenica, dok je jednostavnih rečenica malo. Sklonost višestruko složenim rečenicama tolika je da su pojedine rečenice teško razumljive upravo zbog izostanka rečeničnih granica: Učitelji učione za vježbu neće imati odlučna glasa nego ako sudjeluju pri obučavanju učitelja-gojenaca, pomoćni učitelji imati će odlučan glas ciglo u poslovih koji se tiču predmeta koga sami predaju u svakom drugom slučaju naprotiv, imat će samo savjetujući glas. (PL, 12. 7. 1869.).
Vrste zavisnosloženih rečenica
4.
Cilj je ovoga rada analizirati zavisnosložene rečenice odnosno one njihove značajke koje možemo povezati s obilježjima administrativnoga stila. Točnije, zanimalo nas je može li vrsta zavisnosloženih rečenica ili redoslijed surečenica na bilo koji način tvoriti specifičan stil pravnih tekstova.
Promatramo li frekventnost zavisnosloženih rečenica, možemo zaključiti da su najzastupljenije atributne (159), pogodbene (58) i objektne (27) surečenice. Nakon toga slijede namjerne (24), a ostalih je manji broj. Upravo se velik broj namjernih surečenica može smatrati semantičkim signalom stila pravnih dokumenata jer pretpostavljaju svrhu izrečenoga u glavnoj rečenici. Također, kao što će biti prikazano u sljedećim poglavljima, položaj namjerne surečenice te „rečenični blokovi” u kojima se pojavljaju pokazat će se kao snažno sredstvo postizanja metodičnosti i ritmičnosti teksta.
Osvrnemo li se na udio odnosnih (137) i izričnih (28) rečenica u korpusu, može se zaključiti da su ipak češće odnosne rečenice, i to one uvedene odnosnom zamjenicom koji/koja/koje.
Ipak, jedna se specifičnost vezuje uz ovaj tip odnosnih rečenica. Naime, u tekstovima se bilježe primjeri u kojima participi zadržavaju pridjevnu funkciju na mjestima na kojima bi trebala doći odnosna rečenica: Ako se djetca, neimajuća nikakvo oprostno pravo, nebi prikazala u učionu… (PL, 29. 12. 1871.) (tal. Nel caso che i fanciulli, i quali non hanno alcun titolo di esenzione…), Svaki upravitelj učione ima pravo na stan, sastojeći barem iz dvi sobe (…), a po mogućnosti dati će mu se u zgradji učione (PL, 30. 12. 1880.), pridruženje (…) smiera na to, da se sva djetca obvezana na učionicu prebivajuća unutar okoline skulske, sigurno primiti mogu… (PL, 14. 3. 1870.).
Postupak adverbijalizacije participa i gubitak njihovih imeničkih gramatičkih obilježja smješta se negdje na sam početak 16. stoljeća što dovodi do povećanja broja odnosnih rečenica (Štrkalj Despot 2007: 414). Ipak, a i ovaj korpus to potvrđuje, ovakvi deklinabilni participi još se dugo zadržavaju u javnome jeziku te nisu obilježje samo administrativnih tekstova 19. stoljeća,[4] nego se čuvaju i u ostalim funkcionalnim stilovima (Horvat i Štebih Golub 2016: 181–199,Horvat, Hudeček i Mihaljević 2015: 327–328). Ni tadašnja normativistika nije zaobišla ovo pitanje. Kajkavski slovničar Kornig čak navodi različite uloge takvih participa – atributnu i vremensku te navodi da je upravo „kratkoća govora” razlog njihovoj uporabi (Horvat i Štebih Golub 2016: 189), a participe na mjestu odnosne rečenice bilježe i Veber, koji navodi da „participij stoji samo u onoj izreci, gdĕ bi imalo stajati zaime koji, a, e u nominativu” (Veber 1862: 141) te Babukić (1854: 417): „po pričaštju sadašnjega vrĕmena činećega obličja na: ći, ća, će; ći, će, ća, izpustivši odnosno zaime koi, (…) te slažući pričaštje sa dotičnim samostavnikom, na koi se već odnosno zaime preteže (…) Dĕte plačuće (m. koje plače) vavĕk)”.
Implicitna subordinacija
5.
Jukstapozicija, odnosno način povezivanja sintaktičkih jedinica bez posredstva specijaliziranih gramatičkih (gramatikaliziranih) sredstava veze (tj. veznika) ili, preciznije, svako neeksplicitno, negramatikalizirano povezivanje sintaktičkih jedinica (Pranjković 2002: 110) u analiziranome se korpusu javlja u svakome dokumentu kao dio uvodne napomene.[5] Ipak, bezvezničko sklapanje rečenica[6] u ovome korpusu nužno ne uključuje formalnu rečenicu. Naime, u našemu se predlošku implicitna subordinacija bilježi samo u konstrukcijama koje uključuju nabrajanje i natuknice iz uvodnih napomena zakona, stoga se formalno ne mogu smatrati zavisnosloženim rečenicama.
U svakome slučaju, ovdje nije riječ o rečenici u formalnome smislu, ali je riječ o jednoj vrsti zavisnosti koja bi u nekome drugom funkcionalnom stilu vjerojatno bila izražena zavisnosloženom rečenicom.
Isto se događa i kod nabrajanja koje je zbog karaktera tekstova vrlo često: (…) imadu se dieca nastavljati barem u sliedećih predmetih učevnih: u vieri, u jeziku, u najvažnijem što je vriedno znati iz prirodopisa (…).
U analiziranim su administrativnim tekstovima primjeri eksplicitne subordinacije mnogo brojniji od onih implicitne subordinacije.[7]
Primjeri prave implicitne subordinacije rijetki su i najčešće u njima zavisna rečenica proširuje semantički nepotpunu glavnu rečenicu: Gradjanskoj je učionici zadaća: one koji nepolaze srednje učionice obrazovati više… (PIZN, 14. 5. 1869.).
Eksplicitna subordinacija
6.
Analizirani korpus uključuje razdoblje od 36 godina izlaženja administrativnih tekstova, stoga velik broj zavisnosloženih rečenica omogućuje da izvučemo određene zaključke o njihovoj strukturi, veznim sredstvima i eventualnom utjecaju na obilježja analiziranih tekstova.
Najzastupljenije su atributne rečenice uvedene odnosnom zamjenicom koji/koja/ koje koja slijedi odmah iza antecedenta u glavnoj surečenici (129): Priznaje se pravo na dobrovoljnu službu (…) onim učenicima (…) koji svidočbama dokažu da su sposobni… (PL, 25. 9. 1869.), Kada se (…) nalazi barem 40 djetce, koja bi drugčije imala polaziti… (PL, 29. 12. 1871.).
S obzirom na polifunkcionalni karakter odnosnih zamjenica koji i što zanimljivo je osvrnuti se na njihovu aktualizaciju u ovome korpusu. Posebno se osvrćemo na zamjenicu koji koja se u korpusu bilježi u različitim sintaktičkim ulogama: Da se razbere iznosak, na uživanje kojega učiteljsko mjesto daje pravo (PL, 29. 12. 1871.), Izpitovnici, kojih četiri ili više pismenih radnja bi bile zabilježene nedostatnimi (PL, 15. 1. 1871.), i jednu ili više shodnih radnja, kojih predmet će biti naznačen (PL, 15. 1. 1871.), oni, ćudoredno ponašanje kojih moglo bi zlo djelovati (PL, 22. 1. 1873.). Takav posvojni karakter odnosne zamjenice koji nije neuobičajen za analizirano razdoblje, pa Maretić bilježi kako Karadžić „zamjenicu čij u odnosnom značenju upotrebljava samo za mušku čeljad u jednini” (Maretić 1899: 468) iako navodi da već Daničić počinje upotrebljavati zamjenicu čiji i za muški rod množine (Maretić 1899: 468).
Pranjković (2013a: 594) se osvrće na ovakve primjere raspravljajući o raspoređivanju suznačnih riječi te pritom zaključuje da se ovisno o redoslijedu članova rečenice zamjenica koji može manifestirati dvojako: „u funkciji subjunktora i u funkciji nesročnoga atributa”. Kao subjunktor zamjenica koji trebala bi doći na početak zavisne surečenice, pa u našim primjerima samo u rečenicama (…) izpitovnici, kojih četiri ili više pismenih radnja bi bile zabilježene nedostatnimi (PL, 15. 1. 1871.), i jednu ili više shodnih radnja, kojih predmet će biti naznačen (PL, 15. 1. 1871.) možemo tvrditi da zamjenica koji ima ulogu subjunktora. U ostalim rečenicama redoslijed otežava uočavanje prave funkcije zamjenice: Da se razbere iznosak, na uživanje kojega učiteljsko mjesto daje pravo (PL, 29. 12. 1871.), oni, ćudoredno ponašanje kojih moglo bi zlo djelovati (PL, 22. 1. 1873.).[8]
Kod izričnih se rečenica gotovo uvijek javlja veznik da: u neniemačkih gradjanskih učionicah ima se dati takodjer prilika, da se dieca mogu naučiti jezik niemački. (PIZN, 14. 5. 1869.), Ove nagrade bit će doznačene (…) uz uvjet, da je svjetovnjački učitelj zaista pomoćno poučavao nauk vjere… (PL, 1. 1. 1895.).
S obzirom na širok raspon uporabe zamjenice što[9] iznenađuje što se u korpusu vrlo rijetko bilježi.[10] Njezina je uloga najčešće subjunktorska u relativnim rečenicama u kojima je zamjenjiva zamjenicom koji: Odsuda ustanovit će i red, što se ima odrediti u napredak… (PL, 29. 12. 1871.), ako zadnja plaća, što je koji član umrši uživao, neiznosi 500 fiorinâ… (PL, 29. 12. 1871.), dok se, rijetko doduše, može pronaći i u ulozi relativne zamjenice kao u primjeru: Što se školskih taksa tiče, to se učionice razdieljuju (PL, 24. 1. 1870.).
Osim relativnim zamjenicama i česticom da atributne rečenice uvode se i mjesnim i vremenskim prilozima: (…) iz kojih se sastoje učionske okoline gdi su učionice namještene… (PL, 29. 12. 1871.), Ova razmjerna mirovina prestaje stoprv onaj dan kad neima više nijednog djeteta… (PL, 29. 12. 1871.). U takvim se slučajevima prilozi odnose na imenice sa značenjem mjesta i vremena u glavnoj surečenici.
Osim atributnih rečenica brojnošću se izdvajaju i objektne rečenice (27): (…) nisu kadri da sebi življenje privriede… (PL, 3. 2. 1890.), Ministarstvo Poljodjelstva je naredilo da se djelatnost ispitnog povjerenstva (…) imade protegnuti… (PL, 19. 11. 1887.).
Pogodbene su rečenice najčešće uvedene veznikom ako i u koliko[11] (kada i li pojavljuju se samo u inverziji) s tim da se ne bilježe primjeri irealne pogodbe. Takva je situacija, s obzirom na karakter tekstova, očekivana jer realna pogodba uključuje uvjet čije ostvarenje vodi k ostvarenju radnje u glavnoj surečenici (Silić i Pranjković 2005: 348), a pravni su propisi po svojemu sadržaju upravo takvi, pretpostavljaju davanje uvjeta po kojima će se nešto ostvariti:
Povisit će se pedepsa ako roditelji budu više puta krivi… (PL, 29. 12. 1871.), Prestaje valjanost sviju zakona (…) u koliko protislove odredbam… (PL, 29. 12. 1871.), Kad se nebi moglo naći takova stana, pristojat će mu nagrada u novcu… (PL, 11. 7. 1895.), Bude li osoba (…) imati svjedočbu usposobe (…) biće joj doznačena plaća. (PL, 30. 12. 1880.).
Rijetki su primjeri u kojima je pogodbena rečenica uvedena veznikom da.[12] S obzirom na to da u takvim slučajevima u našemu korpusu nije riječ o irealnoj pogodbi (kojoj je inače svojstven veznik da), nego realnoj, moguće je takav veznik zamijeniti veznicima ako i kada, a da se ne promijeni smisao rečenice:
Da bi tko oteo diete od upisa (…) kaznit će se globom od jednoga do dvadeset fiorina. (PL, 20. 1. 1881.).
Tezu da struktura zavisnosložene rečenice snažno djeluje na usustavljivanje administrativnoga stila potvrđuju i binarne strukture kod pogodbenih rečenica, a uključuju međusobnu uvjetovanost dvaju elemenata: ako/to, li/to. Uobičajena anteponiranost pogodbene surečenice, kao i element to,[13] u ovakvim primjerima imaju dvojaku ulogu. U prvome redu formiraju ritmičku cjelinu koja se pojavljuje kao izrazito sintaktistilističko sredstvo, dok inverzija ima snažnu kohezivnu ulogu te funkcionira kao vezno sredstvo na razini teksta. Ako je utjecatelj oprošten od djemičnoga teoretičkog ispita (…), to ispitna komisija iznosi… (PL, 29. 5. 1895.), Ako je natjecatelj oprošten od djelomičnog ispita (…) to ispitna taksa iznosi… (PL, 29. 5. 1895.), Ako se ispitna komisija mora umnožiti (…) to im gornji iznos pripada… (PL, 29. 5. 1895.), Sgodi li se (…), to onda članovi (…) mogu biti obvezni… (PL, 12. 7. 1869.), Bude li potreba kakve dulje zamjene, to će učitelji imati pravo… (PL, 12. 7. 1869.).
Namjerne rečenice najčešće su uvedene veznikom neka ili da:
Zemaljski Odbor dostavlja ove upisnike Obćinam, nek jih mogu uvrstiti… (PL, 29. 12. 1871.), (…) ima se pozvati da na zakletvu pristupi sam… (PL, 29. 12. 1871.).
Posljedičnih rečenica nema mnogo (4) i one najčešće uključuju načinski prilog tako u glavnoj surečenici, nakon koje slijedi posljedica, a uvijek su uvedene veznikom da:
(…) koji mogu dokazati da su koji nižji gimnazij ili koje nižje reano učilište izučili tako, da mogu preći u koje višje… (PL, 19. 3. 1870.), (…) koja ima se tako ustanoviti, da joj mirovina nenadilazi polovinu zadje plaće… (PL, 29. 12. 1871.).
Ostale se zavisnosložene vrste rečenica ne izdvajaju svojom brojnošću ni karakteristikama koje smo mogli dovesti u vezu s administrativnim stilom, stoga ovdje neće biti riječi o njima.
Redoslijed surečenica
7.
Potaknuti raspravama o odnosu rečenice i teksta, odnosno istraživanjima koja upravo položaj zavisne surečenice dovode u vezu s obavijesnim ustrojstvom rečenice (Badurina 2013,Silić 1984 itd.),[14] redoslijed smo surečenica u analiziranome korpusu postavili kao ključnu značajku u stvaranju administrativnoga teksta. Pretpostavka da je svako remećenje osnovnoga (gramatičkog) reda surečenica posljedica aktualizacije rečenice i signal kontekstualne uključenosti (Badurina 2013: 304) navodi nas na zaključak da upravo takvo remećenje nije slučajno te vodi k stvaranju administrativnoga stila.
Ondašnje gramatike ne posvećuju dovoljno pozornosti redoslijedu surečenica i njegovoj obavijesnoj ulozi te većinom smatraju da se zavisna surečenica može pojaviti na svakoj poziciji. Tako Babukić navodi da „pobočni stavci mogu stajati: 1) pred svojim glavnim stavkom, 2) za svojim glavnim stavkom, 3) medju čestmi svojega glavnoga stavka” (1954: 410), dok Budmani (1857: 230–241) govori o redoslijedu rečeničnih članova, ali ne i surečenica.
Ipak, nešto više pozornosti redoslijedu surečenica dao je Veber koji navodi da „sastavljenu izreku trĕba tako udesiti, da se ona izreka, koja se prije misli, najprije izreče; zato ide glavna izreka prije uzporedne i podredne; zato i prispodoba prije stvari, koja se s njom prispodablja, pogodba prije stvari pogodjene, uzrok prije poslĕdka, dopustna izreka prije druge…” (Veber 1862: 157). Također uočava da je uzrok remećenju redoslijeda surečenica upravo isticanje važnosti izrečenoga stoga navodi „kako je koja izreka važnija, onako se može metnuti pred drugu, te se red može naopako promĕniti” (Veber 1862: 159).
Iako danas pravila o strogo određenome redoslijedu surečenica ne postoje te je on rezultat specifičnih komunikacijskih i logičko-semantičkih čimbenika, načelno se može zaključiti da će se zavisna surečenica naći iza glavne upravo zato što se u njoj sažima rematski dio obavijesnoga ustrojstva. Takav vrlo općenit zaključak razradit će Silić (1984: 21–25) koji zaključuje da su odnosne rečenice gotovo uvijek u postpoziciji, da su primjerice pogodbene i uzročne rečenice u antepoziciji, a izrične, namjerne i posljedične dolaze u postpoziciji[15] (Silić 1984: 21–25). Ova promišljanja o načelnom redoslijedu surečenica pomoći će nam da utvrdimo na kojim je mjestima ovakav poredak narušen te da promislimo o razlozima njegova narušavanja.
Prve vidljive naznake remećenja redoslijeda surečenica vidljive su upravo kod namjernih surečenica za koje Silić smatra da se zbog svojega specifičnog odnosa posljedica – uzrok češće bilježe u postpoziciji. Ipak, navodi da je anteponiranost namjerne surečenice „uvjetovana visokim stupnjem komunikativnog dinamizma” (Silić 1984: 25) te je „izrazito sredstvo međutekstne veze” (Silić 2006: 202). U toj se tezi pronalazi razlog učestalih anteponiranih namjernih surečenica u analiziranome korpusu. Naime, namjerna se surečenica jednako često pojavljuje i u antepoziciji (10) i u postpoziciji (10).
Da nepomanjka nikada potrebitih učiteljah i učiteljicah, izobražavat će se mladići i dievojke… (PIZN, 14. 5. 1869.).
Da se pitomci praktično izobraziti mogu, bit će (…) po jedna pučka učionica… (PIZN, 14. 5. 1869.).
Da se zavedu i dèrže produžni tečaji za roditelje, imade pomenuti nadzornik (…) činiti potrebite predloge… (PIZN, 11. 7. 1869.).
Krenemo li sa stajališta da je upravo tekst nosilac komunikacijskih obilježja i da se upravo kroz njega ostvaruje komunikacija, zapitat ćemo se nisu li upravo ovako odabrane rečenične konstrukcije i „rečenični blokovi”[16] sredstvo ostvarivanja te komunikacije na administrativnoj razini. Posljedično, konstrukcije poput navedenih primjera smatrat ćemo svjesnim pokušajima naglašavanja onoga što se želi iskazati, a inverzija će se smatrati ključnim sredstvom postizanja komunikacijskoga dinamizma. Osim komunikacijske uloge, tako uvedene zavisne surečenice smatrat će se i snažnim sintaktostilističkim sredstvom.
Komunikacijski je dinamizam pojačan i time što se takve konstrukcije ritmički ponavljaju u gotovo svakom dokumentu čime se fokus pomiče s rečenice na tekst. Također, važno je napomenuti da je kod ovakvih tekstova vidljiva namjera da se sadržaj izloži jasno i metodički te da se posebno naglasi veza između samih rečenica, a ne samo surečenica kako bi se naglasio njihov naredbodavni karakter. Tako zavisna surečenica u početnome položaju u našemu slučaju postavlja dobar temelj za svjesnu izgradnju administrativnoga stila.
Pravilo o postponiranom položaju surečenice napušta se svaki put kada to traže logički, odnosno kontekstualni razlozi, točnije, zavisna se surečenica pojavljuje u antepoziciji svaki put kada ju je potrebno posebno istaknuti. Tako ona postaje sredstvom logičkoga povezivanja teksta te upućuje na sljedeći sadržaj, a anteponirana zavisna surečenica manifestira se kao snažno vezno sredstvo na razini teksta. Brojnost takvih primjera upućuje na to da oni nisu slučajnost, nego da služe funkcionalnoj svrsi, odnosno formiranju specifičnoga stila. Administrativni je tekst katkad teško čitljiv, stoga ovakve, gotovo ritmičke cjeline služe da bi se metodički i sustavno izložio sadržaj. Također, unutar takvih se rečeničkih blokova rečenice pišu uvijek jedna ispod druge, pa tako i vizualno formiraju cjelinu: Gdie je škola dievojačka povierena mužkarcem, ima za nastavu (…) naredit se posebna učiteljica. (PIZN, 14. 5. 1869.).
Gdie samostalnih djevojačkih škola neima, imadu se za dievojke (…) zavesti osobite radne škole… (PIZN, 14. 5. 1869.).
Jedna se zajednička značajka može istaknuti. Antepozicija i izričnih (5) i odnosnih (3) rečenica vrlo je rijetka. Slično je i s odnosnom rečenicom uvedenom veznikom koji. U antepoziciji se pojavljuje dva puta, a uvedena veznikom tko samo jednom.
Koje se učevne knjige i koje čitanke mogu dopustiti, odlučuje ministar… (PIZN, 14. 5. 1869.), Da je pitomac u istinu privojio si ovu pèrvu obrazovanost, imade dokazati… (PIZN, 14. 5. 1869.), Da namieravaju poći na put (…), imadu predsieniku zemaljske školske oblasti (…) javiti… (PIZN, 11. 07. 1869.).
Poredak je zavisnosloženih surečenica u analiziranome korpusu vrlo stabilan i rijetko dolazi do premetanja surečenica. U načelu objektna surečenica gotovo uvijek dolazi u postpoziciji, dok se namjerna (10) i pogodbena (28) surečenica pojavljuju u antepoziciji. Sve to pokazuje da je mjesto pojedinih zavisnosloženih rečenica vrlo stabilno te da ono ovisi o logičkim i komunikacijskim odnosima unutar samoga teksta. Iako bi atributne surečenice, zbog toga što nose sukus obavijesti, trebale doći u postpoziciji, pokazalo se da ih se može pronaći i u antepoziciji.[17] Njihov je anteponirani položaj uvijek uvjetovan kontekstom, izrazito je ekspresivan te uveden upitnim prilozima ili konstrukcijom da li: Koliko će se urah dati poučavanju u vieri, to će se ustanoviti u osnovi učenoj. (PIZN, 14. 5. 1869.), Kako da se učevno gradivo o vieri razdieli na pojedine godišnje tečaje, ustanovljuju to vlasti cerkvene. (PIZN, 14. 5. 1869.), Da li i na koliko treba diecu razstaviti polag spola, to odlučuje kotarsko školsko nadzorničtvo… (PIZN, 14. 5. 1869.).[18]
Odnosne se atributne surečenice najčešće javljaju na početku rečenice, umetnute odmah iz antecedenta (28) ili u postpoziciji (126):
Učionica, kojoj već tečajem pet godina valjalo je veći broj tečaja na razdiele podieliti, ima se (…) podieliti (PL, 29. 12. 1871.), Djetca, koja s mahna umnih, tjelesnih li, ne mogu polaziti (…) učionicu, imaju se upisati u osobit upisnik… (PL, 29. 12. 1871.), dok je izričnim atributnim surečenicama pogodnija postpozicija:
Ove nagrade bit će doznačene (…) uz uvjet, da je svjetovnjački učitelj zaista pomoćno poučavao nauk vjere… (PL, 1. 1. 1895.), Imadu bditi nada tim, da se škola neizvèrgne… (PIZN, 11. 07. 1869.).
S obzirom na činjenicu da je pogodbenim rečenicama svojstven odnos uzrok – posljedica, uobičajeno je da se zavisna surečenica nalazi u antepoziciji. Takav je slučaj u većini zabilježenih pogodbenih surečenica (28):
Ako u kojoj školi imade četiri ili pet miestah učiteljskih, mogu se postaviti dva podučitelja… (PIZN, 14. 5. 1869.), Kad se nebi moglo naći takova stana, pristojat će mu nagrada u novcu… (PL, 11. 7. 1895.), Bude li osoba (…) imati svjedočbu usposobe (…) biće joj doznačena plaća. (PL, 30. 12. 1880.).
Postponiranost pogodbene surečenice (20), s obzirom na to da joj je zbog naravi odnosa imanentna anteponiranost, signal je također kontekstualne uključenosti i pomicanja obavijesnoga fokusa sa zavisnosložene rečenice na glavnu:
(…) biti će uračunano i ono privremeno namještenje ako je ovom sljedilo bez prekida, stalno imenovanje. (PL, 6. 3. 1887.), Prestaje valjanost sviju zakona (…) u koliko protislove odredbam… (PL, 29. 12. 1871.).
U analizi gradnje administrativnoga stila ipak se mora navesti, iako nije usko vezano uz temu te zahtijeva zasebno istraživanje, i razina teksta. Ovdje ćemo samo natuknuti postojanje takve problematike. Naime, iako u ovome istraživanju razmatramo rečenicu kao gornju granicu sintakse, važno je uočiti da osim međuzavisnosti surečenica postoji i stupanj logičko-semantičkih odnosa unutar teksta, odnosno da se određeni stupanj zavisnosti može pojaviti i između formalno neovisnih rečenica. Naime, vidljivo je da se u 19. stoljeću vrlo često administrativni stil i njegova uniformiranost grade s pomoću konektora, dakle veznih sredstava na razini teksta. To potvrđuju i primjeri poput:
U ovom slučaju sastojat će učionica iz osam razreda. Nego1 mogu se zavesti i samostalne trorazredne učionice… Nego2 izstupiti iz učionice može diete samo onda, ako imade… (PIZN, 14. 5. 1869.).
(…) davat će se takova i unapredak u popriečnom iznosu one svote k dotičnoj zakladi… Nego3 pri proračunavanju ovoga iznosa imadu se odmah odbiti one svote… (PIZN, 14. 5. 1869.).
Iz navedenih je primjera vidljivo kako je forma administrativnoga stila važnija od logičkih odnosa između rečenice. Naime, nego₁ ima ulogu konektora te rastavlja značenja dviju rečenica,[19] dok veznici nego₂ i nego₃ imaju isključivo ekspresivnu ulogu postizanja ritmičnosti teksta čemu doprinosi i činjenica da su napisane u obliku natuknica jedna ispod druge. Istu ulogu isticanja ima i anteponiranost mjesne rečenice u primjerima:
Gdie je škola dievojačka povierena mužkarcem, ima za nastavu (…) naredit se posebna učiteljica. (PIZN, 14. 5. 1869.).
Gdie samostalnih djevojačkih škola neima, imadu se za dievojke (…) zavesti osobite radne škole… (PIZN, 14. 5. 1869.).
I u ovim se slučajevima rečenice navode jedna ispod druge čime se jasnije upućuje na sadržaj zakona.
Zaključak
8.
Iako je riječ o dužemu razdoblju, nije moguće uočiti veće razlike u sintaksi zavisnosložene rečenice primjerice 60-ih godina 19. stoljeća te na samome početku 20. stoljeća. Ono što jest obilježje analiziranoga korpusa povremena je nedosljednost u odabranim gramatičkim rješenjima što ukazuje na očitu promjenu u uredništvu. Tekstovi se uklapaju u opće karakteristike administrativnoga stila, odlikuje ih bezličnost, sažetost i nominalnost. Pokazalo se da su najčešće zastupljene atributne, objektne i pogodbene rečenice te namjerne rečenice.
Implicitna je subordinacija slabo zastupljena. Jasno je da upravni govor nije moguće očekivati u ovakvome tipu tekstova, no implicitna subordinacija uvedena glagolima govorenja i mišljenja mogla se očekivati barem u bezličnome obliku: govori se, moli se… Atributne rečenice, ujedno i najbrojnije, uvedene su najčešće odnosnim zamjenicama. Pogodbene rečenice pretpostavljaju najčešće stvarnu (realnu) pogodbu, dok irealnih uopće nema.
Ono što je najviše utjecalo na izgradnju administrativnoga stila redoslijed je surečenica. Naime, bilo kakva intervencija u osnovni (gramatički) redoslijed ukazuje na pokušaj isticanja nekoga dijela rečenice te na želju za što jasnijim iskazivanjem sadržaja.
Pokušaji stvaranja administrativnoga stila 19. stoljeća jasno se mogu iščitati iz anteponiranosti namjerne zavisne surečenice te općenito anteponiranosti izričnih surečenica uvedenih prilozima i veznikom da. Također, veliki faktor u stvaranju administrativnoga stila čini i sintaksa teksta, odnosno konektori koji u samoj rečenici djeluju kao višak, a koji se pojavljuju kao međurečenična veza i sredstvo potenciranja logičko-semantičkih odnosa među rečenicama.