Izvorni znanstveni članak
Rijedak fragment gotičkog drvenog gisanta porijeklom iz zapadne Francuske
Xavier Barral i Altet
; Universite de Rennes 2
Sažetak
Autor donosi dosad nepoznati raritetni fragment gotičke ležeće figure pokojnika (gisant), koji je sačuvan u pariškoj privatnoj zbirci, a potječe iz zapadne Francuske. Radi se o fragmentu nogu drvenog gisanta nadnaravne veličine koji je izvorno bio sastavljen od tri dijela: nogu, tijela s rukama i glave. Dobro sačuvana stopala daju ujedno osnovne podatke o ličnosti pokojnika i o dataciji gisanta. Dijelovi metalnih štitnika za stopala pričvršćeni su uz donji dio hlača kožnim remenjem s kopčom, tako da dijelovi oklopa postavljeni na mrežastoj strukturi pokrivaju gornji dio stopala. Ovi oblici ulaze u modu u razvijenom 13. st. Krajem 14. st. metalni štitnici sasvim obuhvaćaju stopalo kao prave željezne cipele. Nalaz pokazuje da se radi o vitezu koji još ne nosi les solerets à poulaines, štitnike oblikom slične pramcu broda, čija upotreba počinje od 15. st., niti one iznimno široke na prednjem dijelu, zvane pieds d’ours, koji se koriste početkom 16. st. Zaobljeni vrhovi štitnika našeg viteza dopuštaju nam gisanta i ličnost koju komemorira ovaj nadgrobni spomenik smjestiti u razdoblje između druge polovice 14. i kraja 15. st.
Prikazi vitezova što nose metalne štitnike sa zaobljenim vrhovima nisu tako rijetki u monumentalnoj umjetnosti i iluminacijama u periodu koji razmatramo. Prilično rano, već oko 1345., nalaze se na stopalima gisanta kneza Ulriha von Werda, pokrajinskog grofa Alzasa, u crkvi sv. Kristofa u Strasbourgu. Tijekom prve polovice 15. st. također ih nalazimo na nogama sv. Mauricea, na kamenom zavjetnom oltaru zvanom Aygosi u katedrali Saint-Sauveur u Aix-en-Provenceu. U istom razdoblju prikazuju se u Kataloniji i u Italiji. Na slikanoj pozadini pakla iz 15. st., iz National Archaeological museuma u Madridu, u donjem su dijelu prikazi dviju ležećih figura vitezova s metalnim štitnicima za stopala zaobljena vrha, što se uvlače u oklop za koljena koji sasvim pokriva noge.
Fragment ovdje predstavljene ležeće figure izniman je po materijalu od kojega je oblikovan. Brojna umjetnička djela izrađena su od drveta i nijedan drugi materijal ne može ga zamijeniti u izradi relikvijara i skulptura obloženih plemenitim metalima. Iako je drvo imalo široku primjenu u srednjem vijeku, malo je sačuvano monumentalnih drvenih ljesova. Trebalo je sačekati romaničko i posebice gotičko razdoblje da moda drvenih grobnica sa skulpturom pokojnika postane popularna kod velikaša toga doba, osobito za skulpturirane sarkofage i gisante. Moglo bi se doći do pogrešnog zaključka kako su u srednjem vijeku drvene grobnice bile manje vrijedne od mramornih ili onih od višebojnog kamena. Međutim, pripadnici svih društvenih slojeva odabirali su drvo za izradu nadgrobnih spomenika za počast uspomeni na pokojnika. Grobnica Izabele d’Angouleme u Fontevraultu napravljena je od drveta, kao i ona Gillesa od Bretagne, sina vojvode Jeana V., iz Musée de Saint-Brieue, koja potječe iz kora opatije Boquen. U Engleskoj je između 1280. i 1360. sačuvano nekoliko desetaka drvenih ležećih figura pokojnika, među kojima je najpoznatiji gisant Roberta Curthose, izrađen od hrastova drveta koncem 13. st. u katedrali u Gloucesteru. Nije zanemariv broj drvenih grobnica na Iberskom poluotoku, posebno u provinciji Burgos, u Villarcayu, ili u provinciji Palencia, u Osormo la Mayoru. Iako su sačuvani primjerci vrlo rijetki, u srednjem vijeku svi su društveni slojevi odabirali drvene grobnice, što svjedoči gisant plemića izrađen od jednog komada drveta u 13. st. u Bretanji, koji je sačuvan u crkvi Saint-Jean-Baptiste du Temple u Carentoiru (Morbihan).
Monumentalnoj nadgrobnoj skulpturi u drvetu pridružuje se i odabir drvenih oslikanih sanduka na kojima je također prikazana ležeća figura pokojnika. Ponekad je drveni gisant bio pokriven metalom što svjedoči gisant Blanche de Champagne (oko 1306.), danas u depou Musée du Louvre. Potječe iz opatije Joie koju je vojvotkinja utemeljila blizu Honnebonta u Bretanji. Jezgra od bukova drveta bila je prekrivena bakrenim pločama, dok su ruke izvedene od šupljeg željeza, a glava pokrivena brončanom maskom. Sve je ukrašeno emajlom iz Limogesa. Primjeri tipova drvenih grobnica prekrivenih metalom također su poznati i na područjima pod bizantskom vlašću. Drvena skulptura u srednjem vijeku nije bila siromašna verzija kamene, već je, kao i ona, bila živo polikromirana. Kada se srednjovjekovnim drvenim skulpturama skinu metalni pokrovi, ispod se otkriva savršeno izvedena plastičnost.
Ovi tipovi objekata imaju dvije faze izrade. U prvoj se izvodi polikromna drvena skulptura, a tijekom druge ona se pokriva zlatarskim pokrovom. Zlatar postavlja male iskucane metalne pločice na reljefnu podlogu, zapravo na izvornu drvenu skulpturu. Upravo su u nekim slučajevima drveni gisanti imali isti tretman. Ranije smo došli do zaključka o bliskosti stilova pojedinih drvenih gisanta i sličnih spomenika u kamenu i mramoru. Kako su sačuvane drvene grobnice, posebice u Francuskoj, vrlo rijetke, ne možemo ipak u potpunosti prihvatiti takvu generalizaciju. Za sada ćemo se zadovoljiti objavljivanjem novog primjera korpusa drvenog gisanta koji potječe s nadgrobnog spomenika jednog francuskog srednjovjekovnog viteza.
Ključne riječi
Hrčak ID:
240843
URI
Datum izdavanja:
29.6.2020.
Posjeta: 744 *