Izvorni znanstveni članak
Problem materije u filozofiji Frane Petrića
Erna Banić-Pajnić
; Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Pitanjem materije, jednim od najintrigantnijih pitanja povijesti filozofije od antike do danas, bavi se i Frane Petrić u dva svoja najznačajnija djela: u Peripatetičkim raspravama i Novoj sveopćoj filozofiji. U izlaganju se propituje u kakvu su odnosu stavovi izloženi u Peripatetičkim raspravama i njegova koncepcija materije izložena u djelu Nova sveopća filozofija. U Peripatetičkim raspravama bavi se Petrić između ostalog i pitanjem materije podvrgavajući kritici Aristotelove stavove o materiji. Za njegovu je kritiku Aristotelovih stavova i u slučaju materije odredbeno to da on Aristotelovim argumentima nastoji ukazati na proturječnost Aristotelovih stavova i neutemeljenost njegovih postavki. Tako naprimjer Aristotelovu tezu o formama – supstancijama ruši tezom da su forme zapravo ono akcidentalno, pozivajući se pritom upravo na Aristotelovu definiciju onog akcidentalnog za koju pokazuje da u potpunosti odgovara definiciji forme. U kritičkom propitivanju Aristotelovih stavova ove uspoređuje sa stavovima Aristotelovih prethodnika, napose Platona. Pritom pokazuje kako je Aristotelovo tumačenje Platonove koncepcije krivo. Tom tumačenju suprotstavlja svoju interpretaciju pojedinih mjesta iz Platonovih djela pozivajući se na platoničku tradiciju. On međutim ne iznosi svoju vlastitu sustavnu interpretaciju Platonova poimanja materije. Premda nastoji očistiti Aristotelovu koncepciju od različitih tumačenja, često i sâm u Aristotelovu filozofiju ‘učitava’ interpretacije kasnijih tumača Aristotela. U djelu Nova sveopća filozofija na neki način nastavlja raspravu s predstavnicima peripatetičke tradicije u vezi s pitanjem prve materije (u Panarchiji), da bi onda u četvrtom dijelu Nove sveopće filozofije, u Pancosmiji, izložio svoje originalne stavove o sastavnicama tjelesnog svijeta i napose fluidu. Pritom nastoji riješiti sve one poteškoće vezane uz određenje materije s kojima se suočio kritički prorađujući Aristotelove stavove u Peripatetičkim raspravama. U prvih osam knjiga Pancosmije Petrić razrađuje pitanje prvotnih počela (primaeva principia) tjelesnoga svijeta. To su po njemu prostor, svjetlost, toplina i fluid ili fluor. Za svako od tih počela utvrđuje da je tjelesno-netjelesno. Premda sva četiri počela smatra sastavnicama tjelesnog svijeta, tvarju u pravom smislu drži fluid, koji, osim što je tjelesno-netjelesan, ima sposobnost razrjeđivanja i zgušnjavanja, skupljanja i širenja. Petrić višekratno naglašava da su od fluida, kojega određuje kao tečenje (fluxio), sastavljene sve stvari svijeta. Fluid je ujedno svojom neprekidnošću temelj neprekidnosti svijeta. Premda za svijet tvrdi da je jedinstven i neprekidan, Petrić ipak ustanovljuje razlike među dijelovima. Tako i u samim prvotnim počelima razlikuje stupnjeve koji odgovaraju stupnjevima bića o kojima govori u jedanaestoj knjizi Panarchije. I u ostalim dijelovima svijeta Petrić razlikuje stupnjeve, i to prema gustoći i rjetkoći, s tim da je ta podjela u korelaciji s podjelom stvari svijeta na tjelesnine i netjelesnine. Na temelju toga Petrić uspostavlja hijerarhiju stupnjeva u sveukupnosti koju prati i vrijednosno rangiranje. Tako, prema Petriću, što je nešto netjelesnije, to je savršenije, to je bliže Bogu. On ujedno uspostavlja hijerarhiju uzrokā, pa je najviši uzrok svega u empireju, u kojem stoluju Bog, blaženi duhovi i duše oslobođene tijela. U drugom dijelu Pancosmije, točnije od dvadeset i treće knjige dalje, govori Petrić o počelima tvarnoga svijeta kojega zove hylaeus mundus. Ta počela, koja naziva elementa, jesu zrak, voda i zemlja. Ti elementi predstavljaju po Petriću samo dijelove jedinstvene svjetske tvari. I oni se sastoje od prvotnih počela. Premda zadržava tradicionalni, još od antičke filozofije ustanovljen poredak tih elemenata, u tumačenju toga dijela svijeta prisutno je i znatno odstupanje od tradicionalnog, točnije aristotelovskog tumačenja sastava svijeta. Prema Petriću naime sami elementi tvarnoga svijeta i njihova svojstva prisutni su i u nadmjesečnom tj. nebeskom dijelu svijeta. I samo nebo prema Petriću je promjenjivo. Eter Petrić ne drži petim elementom, bitno različitim od ostalih elemenata, a vatru ne smatra posebnim elementom već je povezuje s tri eterska svijeta. Za Petrićevu je koncepciju odredbeno da nema striktne granice između dijelova tjelesnoga svijeta, pa je zapravo njegova ključna teza: »Stoga je jedno tijelo cijeli svemir, razlikujući se u sebi samo mjestima dijelova.« U svom prikazu poretka dijelova svijeta Petrić uglavnom slijedi Zoroastrov, Hermesov i Orfejev nauk o sastavu svijeta. Valja naglasiti da se takvom koncepcijom svijeta, u kojoj se prije svega gubi razlikovanje dvaju bitno različitih dijelova svijeta, Petrić nadovezuje na raniju platoničku tradiciju prisutnu u platoničara i ranog i kasnog srednjeg vijeka. Ključna je Petrićeva teza ona o jedinstvenosti svijeta utemeljenoj na jedinstvenosti svjetske materije. Tezom o njezinoj tjelesno-netjelesnoj naravi dokida on razliku između netjelesnog i tjelesnog, tvarnog i netvarnog te time rješava jedan od temeljnih problema novoplatoničke filozofije – pitanje od Platona naslijeđenog horizma između onog inteligibilnog i onog tvarnog.
Iz Petrićeva određenja prvotnih počela od kojih se sastoji tjelesni svijet jasno slijedi da je ono uvjetovano poimanjem počela svega, Jednog, koje je Jedno-sve (Un-omnia), kako ga određuje u drugom dijelu Nove sveopće filozofije, u Panarchiji. To Jedno, Bog i samo dobro kao beskonačno moćno (infinitipotens) proizvodi beskonačan učinak, a taj su učinak ponajprije prvotna počela kao tjelesno-netjelesna i konačno-beskonačna. Iz te njihove beskonačnosti proizlazi mogućnost novih oblika koje je svjetska materija uvijek spremna primiti. Tako se potvrđuje kako se izlaganje u Pancosmiji, izlaganje o tjelesnom svijetu, zapravo nadovezuje na ontoteologijsko izlaganje iz Panarchije.
Ključne riječi
materija; Frane Petrić / Franciscus Patricius; renesansna filozofija
Hrčak ID:
240937
URI
Datum izdavanja:
25.12.2019.
Posjeta: 1.021 *