Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.21464/mo.27.1.9
Povijesni diskurs stručnog usavršavanja i trajne izobrazbe nastavnika
Mirko Lukaš
orcid.org/0000-0003-2725-3035
; Filozofski fakultet, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Hrvatska
Sažetak
Usporednom analizom odabranih povijesnih i suvremenih pedagoških dokumenata stručno usavršavanje se prepoznaje kao trajna i neodvojiva komponenta nastavničke profesije. Trajno usavršavanje odgojnoobrazovnih djelatnika nepravedno se pripisuje tek vremenu paradigme cjeloživotnog obrazovanja. Pedagoški teoretičari nastavničkoj profesiji od njezinih početaka i pokušaja zakonske regulative te njezina društvenog etabliranja propisuju trajnu potrebu stručnog usavršavanja u svrhu profesionalnog razvitka i karijernog napredovanja, kao i obvezu neprestanog učenja. Već u prvom zakonskom dokumentu iz 1874. godine propisano je individualno i produžno obrazovanje svih učitelja. Time stručno usavršavanje postaje ključna sastavnica učiteljske profesije, a kasnije i svih odgojno obrazovnih djelatnika. Analizom povijesnih dokumenata utvrđena je sto pedeset godišnja zakonska i propisima regulirana trajna obveza stručnog usavršavanja nastavnika koja u praksi često nije ostvarena. Nakon dosegnute sveučilišne razine inicijalnog obrazovanja svih nastavnika i učitelja, potrebno je stvoriti uvjete za njihovo sustavno i učinkovito stručno usavršavanje.
Ključne riječi
cjeloživotno obrazovanje; profesionalno učenje; permanentno obrazovanje; školski propisi
Hrčak ID:
243953
URI
Datum izdavanja:
16.9.2020.
Posjeta: 2.004 *