Ars Adriatica, No. 10, 2020.
Esej
https://doi.org/10.15291/ars.3193
„U njegovim rukama i velika se umjetnost pretvara u kič” L. Giesz
Vinko Srhoj
; Odjel za povijest umjetnostiSveučilište u ZadruObala kralja Petra Krešimira IV. 2HR - 23000 Zadar
Sažetak
Slučaj Dimitrija Popovića nakon velike petdesetljetne retrospektive u zagrebačkim Klovićevim dvorima uputio je i na finale trivijalizacije jednog opusa koji je obećavao veliku maniru i relevantan sadržaj na početcima kada još nije bilo potrebe za grotesknom nadrealizacijom u društvu estradizacije. Dorflesovski rečeno, Popovićevo je slikarstvo s vremenom u istu ravan dovelo Salomu i Severinu, Kristovo tijelo, „prikazano u simbolu kruha koji je narezan na kriške ili Madonu koje se fizička ljupkost pretvara u rafinman izgleda nekog foto-modela.” Dimitrije bira dramu egzistencije i velike teme u nadi da će one odraditi posao za sebe, to jest pukim izborom, primjerice, sadržaja iz Dantea ili Leonarda, postati velikom umjetnošću. To je ona vrsta lijenosti duha, onaj gemütlichkeit koji proizvodi, kako bi rekao A. Moles „komfor srca” kopiranjem jezika prošlosti, kao da je umjetnost prijelazna i da je samo dovoljno biti u njezinoj blizini i za njom posegnuti pa da i sami postanemo dijelom njezine veličine. No ipak će biti, kako kaže L. Giesz opisujući kič-čovjeka nalik na Dimitrija, da se „u njegovim rukama i velika umjetnost pretvara u kič.”
Ključne riječi
Dimitrije Popović; hipermanira; nadrealizam; eros i thanatos; Judita; Saloma; Krist; kič
Hrčak ID:
249179
URI
Datum izdavanja:
30.12.2020.
Posjeta: 1.633 *