Izvorni znanstveni članak
Usporedna analiza financiranja stranaka i izbora u Hrvatskoj i svijetu
Zdravko Petak
orcid.org/0000-0001-5303-4990
; Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Financiranje političkih stranaka tek u novije vrijeme postaje predmetom interesa komparativne politike. Razloge tome treba tražiti u činjenici da je sustavnija regulacija financiranja izbora i stranaka, izuzme li se slučaj Švedske gdje proces regulacije započinje šezdesetih godina, započela tek sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Naime, troškovi stranačkih aktivnosti u tom su razdoblju značajno porasli svugdje u svijetu, čineći tradicionalne izvore stranačkog financiranja (poput članarina, prihoda sa stranačkih skupova i slično), posve nedostatnim. Kao posljedica toga počeo se, prvo, pojavljivati niz koruptivnih skandala vezanih uz slučajeve doniranja novca privatnih korporacija i bogatih pojedinaca političkim strankama, te poglavito političkim dužnosnicima koji su na izborima pokušavali zadržati politički mandat. S druge strane, zahvaljujući političkoj kulturi u pojedinim se zemljama kao nadopuna nedostatnim stranačkim fondovima započelo s javnim financiranjem stranaka i izbora iz proračuna. Klasični je primjer za potonji proces zaključak švedskog parlamenta iz 1965. godine o tome da “stranke ispunjavaju značajnu funkciju u održavanju demokracije, i da stoga društvo ima obvezu osigurati postojanje političkih stranaka.” Regulacija stranačkog financiranja nije u svim zemljama poprimila isti oblik i nije se zbila u isto vrijeme. U Sjedinjenim Državama, primjerice, financiranje je izbora ostalo najvećim dijelom oslonjeno na privatne fondove. No, trošenje je novca na izbore i stranke postalo predmetom javne kontrole i posebne revizije, uz određivanje preciznih limita novčane potpore. Slični su procesi bili na djelu i u Kanadi i Australiji, ali i u pojedinim europskim zemljama poput Nizozemske. S druge strane, u Austriji, Italiji, Njemačkoj i Švedskoj, primjerice, postupno je razvijen sustav snažnog oslanjanja na financiranje stranaka iz državnog proračuna. U Velikoj Britaniji je, pak, razvijen sustav u kojem su stranku lijevog spektra, laburiste, financirali sindikati, a stranku desnog spektra, konzervativce, poslovni krugovi. Osim izvora financiranja, regulacija je zahvatila i mogućnosti oglašivanja stranaka i njihovih kandidata putem televizije. U većini zemalja ne postoji mogućnost slobodnog kupovanja televizijskog vremena za izbornu propagandu, budući da je pitanje korištenja televizijskog programa precizno regulirano, s namjerom da se svima političkim akterima omogući jednak pristup najutjecajnijem mediju današnjice. Iznimku, pritom, predstavljaju Sjedinjene Države, u kojima je moguće slobodno kupovati televizijsko vrijeme namijenjeno izbornoj kampanji. No, u toj je državi uspostavljen vrlo strog sustav nadzora novca što ga primaju pojedinci i stranke, što nije slučaj u nizu zemalja koje političke stranke financiraju iz proračunskih sredstava. Na kraju članka razmatra se način financiranja političkih stranaka u Hrvatskoj. Za razliku od razvijenih zapadnih zemalja, pitanje financiranja stranaka još uvijek nije predmetom snažnije regulacije. Pitanju financiranja stranaka posvećena su tri članka Zakona o političkim strankama iz 1993. godine, u kojima se tek načelno nabrajaju vrste prihoda što ih mogu stjecati političke stranke i posve deklarativno navodi obveza javnog prikazivanja podrijetla i namjene sredstava. Poradi nepostojanja preciznije zakonske regulacije, tok stranačkog novca nije prezentan javnosti, jednako s obzirom na njegovo podrijetlo i način njegova trošenja. Zbog svega toga hrvatski model financiranja političkih stranaka nije moguće jednoznačno uvrstiti u neki od postojećih svjetskih modela.
Ključne riječi
proračun; financiranje stranaka; financiranje izbora; komparativne javne politike; političke financije
Hrčak ID:
24363
URI
Datum izdavanja:
4.4.2002.
Posjeta: 3.934 *