Bogoslovska smotra, Vol. 78 No. 1, 2008.
Izvorni znanstveni članak
Što je religija i čemu religija? Razmišljanja u svjetlu komunikativne teologije
Edmund Arens
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Luzernu, Luzern, Švicarska
Sažetak
Osnovna namjera ovoga članka jest pokazati kako je religija usko vezana uz komunikaciju i djelovanje. Religija je više praktično djelovanje negoli pogled na svijet. Ova je teza nastala u razgovorima i raspravama s filozofskim i antropološkim pristupom religiji. S jedne strane bavi se poimanjem religije kao prakse koja se nosi s nepredviđenim situacijama, a s druge obrađuje uvide u studije o ritualima koje religiju smatraju pravom obrednom praksom. Kod oba stajališta primjećujemo značajne nedostatke: prvo strogo razdvaja religijsku praksu od ostalih vrsta djelovanja; drugo pak s pravom naglašava vidik liminalnosti i komunitarnosti (communitas), no zanemaruje dvosmislenost obreda koji, osim što mogu uspostaviti istinsku zajednicu, mogu i postati prinudnim obredima.
Stoga se ovdje razmatra i teorija komunikativnoga djelovanja koju je uveo Jürgen Habermas. Članak pokazuje kako Habermas u svojim ranijim radovima govori o tome da se religija u suvremenome svijetu smatra zastarjelom, te da ju je zamijenilo komunikativno djelovanje. U posljednjemu desetljeću Habermasovi su se pogledi znatno promijenili. Sada inzistira na tome da religija ima potencijal za komunikaciju i da se vjerske zajednice ne smije marginalizirati niti ekskomunicirati zbog sekularnoga načina razmišljanja. One, naprotiv, pripadaju javnosti u kojoj imaju nadahnjujući i značajnu ulogu.
Preuzimajući glavne teze Habermasove filozofske teorije o komunikativnome djelovanju i integrirajući ih u fundamentalnu teologiju, tvrdim da je sama religija zapravo konstitutivna komunikativna praksa. Na tragu Helmuta Peukerta i drugih pokušavam razjasniti kako komunikativni religijski govor i djelovanje u sebi sadrže kreativan, inovativan i anamnetički (spomenčinski) potencijal. Religija se događa unutar vjerskih zajednica i predaja te živi kao komunikativno-vjerska praksa. Odvija se u različitim oblicima komunikativno-vjerskoga djelovanja. Članak naglasak stavlja na svjedočenje i ispovijedanje kao dva elementarna čina monoteističnih religija. Potom se okreće drugim oblicima komunikativno-religijske prakse i govori o naraciji, slavlju, očitovanju i dijeljenju. Obuhvaćajući akademsku, crkvenu, komunikativnu i kritičku dimenziju koje se odnose na religiju (religije), članak u završnome dijelu predstavlja smjernice komunikativne teologije kojoj je cilj ostvarenje kreativne, inovativne i spasenjske Božje stvarnosti.
Ključne riječi
religija; teorija komunikativnoga djelovanja; komunikativna teologija; obred; liminalnost; Habermas
Hrčak ID:
25414
URI
Datum izdavanja:
7.5.2008.
Posjeta: 4.494 *