Izvorni znanstveni članak
METAFORIKA SVJETLOSTI U KNJIZI PROROKA IZAIJE1 I U STAROISTOČNOJ LITERATURI
Nikola Hohnjec
; Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu
Sažetak
Biblija je svjetlost ljudima. Stari zavjet iznosi značenje svjetlosti
u Božjoj komunikaciji s ljudskim rodom. Članak obuhvaća ideju,
sadržaj i značenje svjetlosti u Starom zavjetu. Obrađuje se najvažnije
biblijsko mjesto, naime, prorok Izaija (60,1-3.19-20).
Prvi dio istraživanja je egzegetsko-teološka analiza Jahvine
religije u liturgiji Hrama. Na početku se susreće odstranjena
negativna snaga, tama. U središtu konteksta je teologija svjetlosti.
Drugi doprinos za razumijevanje svjetlosti nalazi se u staroistočnoj
literaturi, pretežito u mezopotamskim, tj. asirskim i babilonskim
religioznim spisima koji uglavnom govore o bogu sunca i svjetlosti
Šamašu, djelatnom u službi čovječanstva.
Zanimljivo je usporediti Stari zavjet i mezopotamski simbolizam
svjetlosti. Prepoznatljive su paralele između značenja svjetlosti u
mezopotamskoj literaturi i religiji te u Jahvinoj starozavjetnoj religiji.
Slijedi konstatacija da je svjetlost distinktivni čimbenik i odličje
Božjeg veličanstva koje je prisutno u Hramu, konkretizirano u kultu
i uspješno na djelu kod Jahvinog sluge (DtIz) i u žrtvi Jaganjčevoj
(Izl: Pasha). Ta se svjetlost identificira s kozmičkom silom obnove i
života u svijetu i među ljudima. Objašnjenje završava raspravom o
Jahvi kao vječnom svjetlu. Novi zavjet nastavlja i produbljuje poruku
svjetlosti. Isus, njegovi učenici i šira zajednica vjernika su svjetlost
svijeta. Crkva konačno, u svjetlosti, nalazi rast i životnu puninu.
Ključne riječi
svjetlost u Svetom pismu; kod proroka Izaije i u jeruzalemskom Hramu; tama; bog sunca i svjetlosti Šamaš; Isus i njegovi nasljedovatelji kao svjetlost svijeta
Hrčak ID:
29612
URI
Datum izdavanja:
15.9.2008.
Posjeta: 3.843 *