Izvorni znanstveni članak
Otvoreno pismo hrvatskoga teologa laika »njemačkom« papi: Marko Marulić Hadrijanu VI.
Franz Posset
Sažetak
Spis koji se razmatra u ovoj studiji oduža je, ali neobično zanimljiva Poslanica gospodina Marka Marulića Splićanina Hadrijanu VI. vrhovnom svećeniku o sadašnjim nevoljama i pobudnica za općekršćansko ujedijenje i mir. To je jedina prozna poslanica što ju je Marulić uputio kojemu papi, a uz to je, kako se čini, prva poslanica Hadrijanu VI. u kojoj se govori o nevoljama Marulićeve domovine i o ulozi što je papinstvo ima u postizanju jedinstva i mira među svim kršćanskim nacijama radi otpora turskoj prijetnji. Kao čovjek Crkve (ecclesiasticus) Marulić je imao više povjerenja u papinstvo nego u carstvo. Zbog svoje Poslanice on, svakako, »nije prvi Hrvat koji se nekom papi za pomoć« (D. Novaković), ali je odista bio prvi laik koji se papi Hadrijanu VI. obratio s takvim razlogom.
Čini se da Marulić u Splitu nije bio svjestan kako je 9. siječnja 1522. bio izabran »njemački« papa, što se razabire iz jednostavnog zapažanja da čak ni 39 kardinala koji su ušli u konklavu 28. studenoga 1521. i koji su u konačnici izabrali Adriana Florensza Boeyensa nisu zapravo znali tko je taj čovjek: »Bio je u Rimu posve nepoznat, pa stoga barem nije imao neprijatelja« (Valérie Pirie). Vjerojatno Marulić nije znao ni to da novi papa živi u Španjolskoj i da je izabran in absentia.
Još se nekoliko pitanja pojavljuje kad se Poslanica ispituje s crkveno-povijesnoga i povijesnoteološkoga gledišta.
1. Prvo je pitanje spominjanje odnosno nespominjanje papina imena uPoslanici i u posvetnom pismu, što nas vodi k pitanju je li postojao kakav tekst ili nacrt teksta koji je nastao ranije, a ne neposredno nakon što je Hadrijan izabran. To nas pak dalje nuka da se upitamo razumijemo li tekst u potpunosti ako ga promatramo samo i isključivo u kontekstu žanra antiturcica. Da Marulićev tekst nije isključivo protuturski spis, dade se dokazivati iz još jedne perspektive, tj. iz činjenice da autor upućuje oštre prijekore kršćanskim vladarima zbog toga što međusobno ratuju umjesto da se usredotoče na obranu od Turaka.
2. Pojavljuje se problem povezan s trenutkom nastanka i tiskanja Poslanice
– u proljeće 1522, kada novi papa još nije došao u Rim, kamo je prispio tek ukasno ljeto. Ova okolnost mogla bi govoriti u prilog mišljenju kako je Poslanica u velikoj mjeri bezvremen, teološki spis, koji ne treba smatrati zastarjelim zbog njegova djelomično protuturskog sadržaja.
Fra Dominik Buća zamoljen je da pošalje rukopis Poslanice u Rim. Pitanje je: komu u Rim? Postoje dvije mogućnosti A) pismo je predano u tiskaru Bernardina de Vitalibus u Rimu u proljeće 1522 (Bernardin je imao tiskaru ne samo u Mlecima nego i u Rimu). No čini se da njegova radionica u proljeće 1522. nije djelovala u Rimu, jer osim Marulićeva pisma nije poznato nijedno drugo njegovo rimsko izdanje iz toga razdoblja, tj. oko 1522. Podatak o Rimu kao mjestu izdanja Poslanice stoga ostaje donekle zagonetnim. B) Pismo je predano izravno papinskoj kuriji. Ne znamo, međutim, zašto bi postojala tolika hitnja da se Poslanica »smjesta« proslijedi u Rim. Ako se htjelo da pismo bude uručeno papi Hadrijanu osobno, to bi značilo da pisac pisma ili njegov donositelj nije bio upoznat s činjenicom da novoizabrani papa još nije ni stigao u Italiju pa, dakle, nema baš nikakve hitnje da mu se ono uruči osobno i izravno. Komu bi se pismo moglo ili htjelo uručiti u travnju 1522, u razdoblju interregnuma?
3. Sva razmatranja o Marulićevoj Poslanici i o pitanjima oko nje vode prema pretpostavici da je ona otvoreno pismo – forma u kojoj je autor pronašao mogućnost da se njegov povik, apel privatne osobe, čuje naširoko, a to bi bio i razlog što ju je odmah dao tiskati: na taj je način postala dostupnom čitateljima već 30. travnja 1522, mnogo prije dolaska novoga pape iz Španjolske u Rim. Kao otvoreno pismo (koje u nekim dijelovima podsjeća na paskvil) tekst se predstavlja u obliku nagovora bliska propovijedi, temeljena na autorovu razumijevanju duhovne i političke naravi papinstva. Njegova opomena cilja na potrebu sveopćeg jedinstva i mira kršćana nasuprot turskoj prijetnji.
Raniji nacrt mogao je nastati već u doba pada Beograda, 1521, za vrijeme Leona X. Umetanje Hadrijanova imena tek na kraju poslanice potkrepljivalo bi takvu tezu. Očito je da Marulić nije nikakvu sličnu pomoć očekivao od ostalih političkih vođa kršćanskoga svijeta svojega vremena, bio to mleački dužd ili car Svetoga Rimskog Carstva. Moguće je da ju je Marulić počeo pisati Leonu X, ali ju je završio preusmjerujući je k drugom naslovniku -Hadrijanu VI. Vjerojatno Poslanica nikad i nije bila zamišljena kao privatno pismo, nego kao moćno sredstvo masovne komunikacije sa svrhom da oblikuje javno mišljenje u Rimu ili na svakom drugom mjestu gdje bi se tiskovina mogla nabaviti, bez obzira na to je li stari papa mrtav i je li novi stigao u Rim ili nije.
Promotri li se ovaj spis kao otvoreno pismo, moguće ga je čitati ne samo kao apel jednom određenom papi nego također, pa i još više, kao pobudnicu svim vođama zapadnog svijeta, uključujući i papu – a sve ih je Marulić oštro nazvao »bezumnicima« (s punim pravom, osim kad je riječ o Hadrijanu, koji u času tiskanja poslanice još nije zasjeo na prijestolje). Moguće je da je upravo međusobna mržnja kršćanskih vladara bila autoru pisma glavni razlog za zabrinutost. Marulićeva Poslanica savršeno se uklapa u kategoriju otvorenih pisama šesnaestog stoljeća; mogli bismo je nazvati i »okružnicom« jer joj je namjena bila da dospije u ruke širega kruga čitatelja i da tako utječe na javno mišljenje.
Marulić se kao laik i teolog jasno uklapa u kontekst europskih teologa laika, iako se, valja napomenuti, »teolozi laici« ne pojavljuju u prikazima renesanse kakvi su uobičajeni. U našem viđenju renesansnih ljudi najčešće dominiraju tipovi što su ocrtani u knjizi Eugenija Garina, Renesansni karakteri, a ova ne uključuje teologe laike. Njih ipak susrećemo tijekom dvije tisuće godina crkvene povijesti, pa im tako, u ranom razdoblju Crkve, pripadaju Tertulijan iz Kartage i Origen iz Aleksandrije; nadalje, veliki i izvorni teološki mislioci bili su Irac Ivan Škot Eriugena i Španjolac Raymund Lull – obojica laici. Općenito govoreći, teolozi laici nisu dobili priznanje koje zaslužuju ili nisu temeljito proučeni, osobito ne iz aspekta svoje »laičke teologije«. Bude li ikad napisan, povijesni prikaz doprinosa što su ih dali teolozi laici svakako će morati uključiti i jednoga Splićanina – Marka Marulića, koji pripada nekolicini visoko kultiviranih laika (filozofa / teologa) svojega vremena. Ne treba ga, međutim, povezivati s piscima pamfleta iz južne Njemačke u rano doba reformacije, koji se također mogu nazivati teolozima laicima (prema Paulu A. Russellu). Dalmatinac Marulić vjerojatno se može najbolje razumjeti promatra li se u širem intelektualnom društvu renesansnih mislilaca kao što su Talijani Giannozzo Manetti, Nizozemac Wessel Gansfort, Nijemac Johann Reuchlin, Austrijanac Paolo Riccio, Talijan Gasparo Contarini i Španjolac Juan Luis Vives.
Ključne riječi
Hrčak ID:
35388
URI
Datum izdavanja:
22.4.2009.
Posjeta: 3.203 *