Izvorni znanstveni članak
Hrvatski povijesni kontekst mirovne konferencije i ugovora u Parizu (1946.-1947.)
Petar Strčić
; Hrvatska akademija znanosti i umjetnost, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Hrvati Istre te dijela Kvarnerskih otoka na Jadranskome moru do 1943. godine nikada nisu bili u sastavu neke od hrvatskih država, pa ni matice domovine, iako su općenito na hrvatskome prostoru prvi Slaveni, potonji Hrvati, poznati upravo u Istri (akti Sv. Stolice, 599. i 600. godine). Ti Hrvati, uglavnom kmetovi, koloni i robovi, stoljećima su u vlasti romanskih, germanskih, ugarskih, potonjih talijanskih, njemačkih i mađarskih gospodara. Tako je i s dijelovima ostatka hrvatske te slovenske obale Jadrana. No, etnička svijest održala se čvrstom zahvaljujući sljedbenicima Sv. Ćirila i Metoda, staroslavenskoj/starohrvatskoj Službi Božjoj, hrvatskome pismu (glagoljici) i jeziku (čakavskom narječju), glagoljaškom kulturnom, pravnom i drugom temelju. Tako se razvijala i narodnosna, a u «vijeku nacija» i nacionalna moderna svijest. U tome 19. stoljeću, u uje-dinjenom apeninskom Savojskom Imperiju, nastaje iredentistički, velikotalijanski nacionalistički pokret; napose poseže za istočnom, hrvatskom i slovenskom obalom Jadrana. Iredenta se 20-ih godina 20. stoljeća uklapa u fašizam. – Antanta je 1915. pridobila Italiju da stupi u Prvi svjetski rat protiv svojih dotadašnjih saveznika, Beča i Berlina, obećavši joj i dijelove istočne obale Jadrana; no, Rim nije tražio, primjerice, i tadašnju Rijeku. Obala 1918. ulazi u sastav Države Hrvata i Slovenaca (sjedište u Zagrebu), tada formirane u dijelu raspadnute Austro-Ugarske, ali Kraljevina Italija okupira dio te obale. Ugovorima s Kr. SHS (sjedište je u Beogradu). Kr. Italija dobiva dijelove hrvatske i slovenske obale (pa i Rijeku). Stalna je represija vladala i u «liberalnoj» i fašističkoj Kr. Italiji, kao i nasilni egzodus svih Austri-janaca, Čeha, Mađara, Slovaka i stotinjak tisuća Hrvata i Slovenaca. – U Drugome svjetskom ratu i na obali se razvija antifašistički pokret, pod vodstvom KP Hrvatske (dijela KP Jugoslavije). Pokret u Slovenskom primorju i Hrvatskoj Istri, u trenucima kapitulacije Kr. Italije 1943., donosi odluku o sjedinje-nju s maticama domovinama Slovenijom i Hrvatskom. – Vojna pobjeda 1945. i javno izražena volja apsolutno većinskoga hrvatskog i slovenskog pučanstva u «hladnome ratu» velikih sila svjetske pobjedničke antifašističke koalicije nisu bile dovoljne da dotadašnji rimski krajevi pripadnu antifašističkoj Jugosla-viji, i u okviru nje maticama domovinama – federalnim republikama. Tek na pariškoj Mirovnoj konferenciji 1946.-1947. zapadne velike sile iznenada prestaju podržavati Republiku Ita-liju i priklanjaju se FNR Jugoslaviji. Možda je ta promjena bila zbog saznanja da Tito nije Staljinov kvisling, što je i potvrđeno 1948. u javnome sukobu Moskva-Beograd. U međuvremenu, zbog djelovanja staljinista, znatan dio Talijana i Hrvata s obale krenuo je u egzodus. Ugovorima u Parizu sva sporna hrvatska obala prepuštena je Jugoslaviji, tj. Hrvatskoj, ali ne i sva slo-venska, pa tako ni Trst. Stanje je potvrđeno 1954. i 1975. ugo-vorima između Beograda i Rima. – Iz Republike Italije i danas se poseže za istočnom obalom Jadrana, očito hrvatskom i slo-venskom, ali ne i, primjerice, za očito talijanskim kantonom u Švicarskoj.
Ključne riječi
Hrvatska obala Jadrana; povijest; Pariška mirovna konferencija i ugovori (1946.-1947.)
Hrčak ID:
35552
URI
Datum izdavanja:
15.12.2008.
Posjeta: 3.063 *