Kineziologija, Vol. 41 No. 1., 2009.
Pregledni rad
Fair play: porijeklo pojma i njegovo značenje u sportu i društvu
Roland Renson
; Faculty of Kinesiology and Rehabilitation Sciences
Sažetak
Uvod
Fair play je širom svijeta poznat i razumljiv koncept, koji svoje porijeklo vuče iz sporta. Fair play ili „poštena igra“ nije samo esencijalni element sporta, već je postao i općenitija filozofija poštovanja drugih i poštovanja pravila, kako na sportskom terenu, tako i u poslu ili drugim natjecateljskim pothvatima. Ovaj pregledni članak proučava porijeklo pojma fair play i povezuje ga s podrijetlom modernog sporta u Velikoj Britaniji.
Tradicionalni oblici igara i rekreacijskih aktivnosti u predindustrijskoj Britaniji često su bili vezani uz crkveni kalendar i bili su vrlo ritualnoga karaktera. Pravila su se jako razlikovala od mjesta do mjesta. Takva tradicionalna natjecanja često su bila kaotična i nasilna, a suprotstavljeni natjecatelji bili su iz susjednih sela i gradova ili iz različitih dijelova grada. Nasuprot tome, moderni sport obilježava racionalniji i uređeniji pristup. Općenito je prihvaćeno da je moderni sport oblikovan na igralištima britanskih privatnih škola tijekom 18. i 19. stoljeća.
Fair play je nastao u Velikoj Britaniji kao dio tog novog sportskog etosa. Otuda je eksportiran na europski kontinent, odnosno diljem svijeta. Prva generacija europskih sportskih fanatika, kao što je bio Pierre de Coubertin u Francuskoj, bila je fascinirana tim novim, sportskim načinom života, koji su doživljavali kao novi oblik praktičnog (primijenjenog) morala.
Razvoj modernog sporta
Povjesničari sporta, kao što su Manfred Lämmer, Ingomar Weiler, David Young i još nekolicina, uništili su mit o tome da su stari Grci izmislili fair play. Francuski arheolog i povjesničar Paul Veyne (citiran u Weiler 1991, str. 55) navodi da je koncept igranja unutar unaprijed definiranog skupa pravila, koji se naziva igrom, anglosaksonski izum, dok su razne antičke igre pokušavale imitirati brutalnu stvarnost rata, a nisu se temeljile na poštovanju skupa umjetnih pravila.
Tragovi moralne zabrinutosti o igranju i igrama mogu se naći već kod humanista renesansnog perioda, kao što su Desiderius Erasmus i Juan Luis Vives.
Od klađenja do pravednosti: moderni sport kao metafora za jednakost
Sociolog Norbert Elias (1971, str. 101), otac teorije civilizacijskog procesa, pokazao je da je naglasak na užitku u igri-natjecanju i, osobito, u napetosti-uzbuđenju koje natjecanja izazivaju, u određenoj mjeri povezan s užitkom u klađenju. Klađenje je igralo veliku ulogu i u transformaciji “sirovijih” oblika “igara-natjecanja” u sportove i u razvoju etosa pravednosti u Engleskoj.
Jednakost je druga od sedam temeljnih karakteristika modernog sporta, prema Allenu Guttmannu. Guttmannovih sedam karakteristika jesu: sekularizam, jednakost, specijalizacija, racionalizacija, birokracija, kvantifikacija i bilježenje. Načelo jednakosti podrazumijeva da svatko, teoretski, treba imati mogućnost natjecati se, a uvjeti za natjecanje trebaju biti jednaki za sve sudionike. Jednakost izgleda za uspjeh nije samo demokratsko načelo, to je također nužan čimbenik za stvaranje napetosti oko rezultata igre i za pružanje smisla klađenju.
“Biti dobra životinja”: moderan sport kao metafora za natjecanje
Dok je Ashworth (1971) moderni sport vidio kao metaforu za jednakost, Richard Holt (1989, str. 97) je pokazao da je sport služio i kao metafora za nadmetanje u periodu britanskog imperijalizma. Ideologija kompeticije i ‘preživljavanja najsposobnijih’ bila je snažno zastupljena sredinom 19. stoljeća, kada je britanska roba osvajala svjetsko tržište.
Pravila, uključujući ona koja su osiguravala pravednost, jednake izglede za pobjedu svih natjecatelja, postala su stroža. Pravila su postala preciznija, a njihovo nadgledanje učinkovitije.
Private škole (internati?) i moderan sport
Široko je prihvaćeno da su moderni sportovi stvoreni u elitnim školama, u kojima je (učenička) samouprava bila pedagoška inovacija i gdje su principi fair play-a i džentlmenskog ponašanja ublažili nasilje koje se toleriralo na igralištima. ‘Igrati igru radi igre same’ bilo je razmišljanje elite i sportskog etosa pravog ‘amaterizma’. Igrati igru radi preživljenja – tvrdnja je koju želim izložiti da bih objasnio instrumentalnu i funkcionalnu prirodu etosa fair play-a. Nogomet je postajao oblik skupnog natjecanja koje je, u što većoj mogućoj mjeri, pružalo zadovoljstvo prave borbe, ali bez pravih rizika i opasnosti (Dunning, 1971, str. 144).
Thomasa Arnolda, upravitelja Rugby Collegea od 1828. do 1842. godine, često su opisivali – Pierre de Coubertin ga je čak i obožava – kao glavnog aktera školske reforme u Engleskoj te kao čovjeka koji je uspio riješiti endemske krize nasilja među dječacima u školi. Popularni roman Thomasa Hughesa Tom Brown’s schooldays (1857; Školski dani Toma Browna), proširio je novo sportsko uvjerenje, a Tom Brown i njegov upravitelj Thomas Arnold iz Rugby Collegea postali su uzori koji su inspirirali cijelu generaciju.
Načelo Arnoldova Rugbya bilo je da se odgovorne odrasle osobe razvijaju iz neodgovornih dječaka. No, same igre nisu bile dio Arnoldove odgovornosti kao upravitelja. Igre su se ubrajale u rekreaciju i bile su prepuštene dječacima. Oni su bili odgovorni za organizaciju nogometa. U duhu samouprave, sukobi su se rješavali među samim igračima.
Duh Toma Browna
Tom Brown postao je viktorijanski heroj i uzor mladim dječacima u životnoj dobi adolescencije. Rugby College je postao mitsko mjesto nastanka nogometa rugby - ragbija. Postao je čak i mjesto hodočašća za Pierrea de Coubertina, koji je slavio Thomasa Arnolda kao ‘oca modernog sporta’ (MacAloon, 1981).
Jednaku mitsku auru nosi i Eton School, rodno mjesto nogometa (soccer ili association football). Mnoga su i kritička sagledavanja tih mitova, koja postavljaju pitanja poput onoga psihijatra Anthonya Storra, (1977, str. 98): “Promiče li sustav privatnih škola rast prema psihološkom zdravlju i zrelosti ili on proizvodi ‘stare dječake’ koji nikad ne odrastaju?”.
U svakom slučaju, roman Tom Brown’s schooldays nije potaknuo nastanak stotina drugih školskih romana punih kriketa, nogometa i drugih sportova, ali i tučnjava, samo u Britaniji, nego i u Americi, gdje je jezuit Francis Finn (1859-1928) stvorio vlastitu katoličku verziju fair playa i internatskog školskog života.
Iz privatnih škola u radničku klasu: amateri nasuprot profesionalcima
Zbog svog civiliziranoga karaktera i zbog toga što mu je prihvaćanje privatnih škola dalo etiketu respektabilnosti, nogomet je oko 1850. godine postao društveno prihvatljiva aktivnost za mladu odraslu “gospodu” (Dunning, 1971, str. 140, 146). Vezano uz to, Norbert Elias (1986, str. 168) primjećuje da sportski etos nije bio etos radničke srednje klase, nego etos bogate, sofisticirane i komparativno suzdržane dokone klase. Iz te perspektive, borba amatera za preživljavanje može se promatrati kao borba onih koji su nasljedstvo, položaj i plemićku krv smatrali svojom privilegijom.
Argument koji je koristila amaterska elita bio je da bi komercijalizacijom sporta pobjeđivanje postalo važnije od sudjelovanja te da, ako bi se to dogodilo, igra više ne bi bila prijateljski susret nego ozbiljna borba za bodove u sustavu liga. Momčadi bi postale robovima vlastitih navijača koji bi bili više zainteresirani za uspjeh nego za fair play. Richard Holt (1989, str. 104) tvrdi da je ta vizija visokih vođa viktorijanskog amaterizma bila ispravna. Ono što, pak, nikako nije bilo prihvatljivo, jest kako su se te vrijednosti praktično iskorištavale: “Kodeks amatera se u praksi često iskorištavao kao sredstvo isključivanja igrača radničke klase iz natjecanja viših razina”.
Fair play je bila krilatica gospode-amatera. Pojam profesionalan počeo se koristiti 50-ih godina 19. stoljeća, a amaterski 80-ih godina 19. stoljeća. Prije sredine 19. stoljeća, pojmovi gospoda (gentlemen) i igrači ( players) koristili su se pretežno u kriketu, a originalna razlika u pojmovima bila je samo u smislu društvenog položaja, dok se zarađivanje sportom nije smatralo nečasnim (Holt, 1989, str. 103).
Nestajanje amaterskog sportskog etosa: od Etona do Pro-showa
Deset godina prije no što je Međunarodni olimpijski odbor službeno ukinuo amatersko pravilo, Allen Guttmann (1978, str. 31-32) zastupao je odustajanje od anakronističkog i hipokritskog amaterskog statusa. S druge je strane Peter McIntosh (1979, str. 138), s pedagoškog stajališta, bio najvećim protivnikom profesionalizacije Olimpijskih igara. Pobunio se da Igre javno zagovaraju i promiču humanizam, amaterske ideale, jednakost u smislu kompeticije, prijateljstvo i druge ljudske vrijednosti, ali da istovremeno doprinose profesionalizaciji sporta, promicanjem mota ‘Citius, altius, fortius’. Predvidio je neizbježnu bifurkaciju između tjelesnog odgoja, s jedne strane, i kompetitivnog sportskog biznisa, s druge strane.
Guttmann i McIntosh su, dakle, kasnih 70-ih godina 20. stoljeća različito gledali na transformaciju vrhunskog sporta u industriju. Američki znanstvenik Allen Guttmann kao objektivni je promatrač pratio nastanak globalizirane i profesionalizirane sportske industrije zabave. Britanac Peter McIntosh, iz polja tjelesnog odgoja, bio je zabrinut ozbiljnim pitanjem moralne edukacije povezane sa sportom i gubitkom amaterskog duha i duha fair playa iz sporta.
Od vremena prvog Olimpijskog kongresa 1894. godine, gdje je načelo amaterstva, zajedno s ponovnim uspostavljanjem Olimpijskih igara, predstavljalo središnju temu, sport i olimpijski pokret prošli su kroz proces drastičnih promjena. Sport i igre nisu više isključivo pravo “dokone klase”. Pokret “sport za sve” težio je demokratizaciji tjelesnih aktivnosti za oba spola, sve dobi i sve slojeve društva. Amaterizam je, s druge strane, napušten kao vodeće načelo olimpijskog pokreta od vremena Olimpijskih igara u Seoulu 1988. godine, a sportska je scena postala integralni dio profesionalnog show businessa ili Pro-showa, gdje vladaju drugačila pravila ….od onih s igrališta Etona.
Zaključci
Moderan sport nastao je u Velikoj Bruitaniji kao kulturni produkt moderne, stavljajući naglasak na jednakost i kompeticiju. Fair play je bio moralno uvjerenje tog novog sportskog etosa. Teza koju postavljam jest da je fair play bio zagovaran jednostavno u svrhu preživljavanja u grubim igrama koje su se odvijale “inter pares” (između jednakih). Pierre de Coubertin, francuski osnivač modernog olimpijskog pokreta, usvojio je taj britanski kulturni proizvod kao podlogu za svoju Pédagogie sportive i proširio taj sportski credo diljem svijeta. No, sport nije edukativan, odgojan sam po sebi, već samo kad je smješten u edukacijski, odgojni i obrazovni, kontekst (Renson, 2003). Stoga je pitanje može li se ili ne – a, u slučaju da može, onda kada i kako, takav edukacijski kontekst učiniti ‘operacionalnim’ na sportskim terenima?
Optimistično gledam na to da etika fair playa ima budućnost u edukacijskom okruženju i pod pravim moralnim vodstvom, a vjerojatno također i u rekreacijskom kontekstu. Puno sam manje optimističan u pogledu izgleda etike fair playa u (polu)profesionalnom sportskom okruženju, u kojemu se na pobjede i poraze gleda s ekonomskog stajališta.
Korporacijsko upravljanje, profesionalna prava i dužnosti u smislu zakona o radu trebali bi upravljati vrhunskim sportom, garantirajući tako njegov pravni karakter i profesionalnu etiku. Već se previše vremena ozbiljan sport ne shvaća dovoljno ozbiljno.
Očuvanje moralnih vrijednosti fair playa u sportu sve će više biti suočeno s ozbiljnim izazovima i teškim pitanjima koja će tražiti odgovor.
Fair play je jedan od najvažnijih doprinosa koje je sport pružio modernoj etici. Bez fair playa sport, a i ostale kompetitivne aktivnosti, postaju pitanje pobjeđivanja pod svaku cijenu - uistinu “rat bez pucanja”, kao što je George Orwell pesimistički predvidio 1945. godine.
Ključne riječi
Hrčak ID:
38485
URI
Datum izdavanja:
30.6.2009.
Posjeta: 18.448 *