Izvorni znanstveni članak
BIZANTSKA ŠKRINJICA U ARHEOLOŠKOM MUZEJU ISTRE U PULI
Dino Milinović
orcid.org/0000-0003-4942-6937
; Odsjek za povijest umjetnosti Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu I. Lučića 3, 10000 Zagreb, HR
Sažetak
SAŽETAK
BIZANTSKA ŠKRINJICA U ARHEOLOŠKOM
MUZEJU ISTRE U PULI
Dino MILINOVIĆ
U Arheološkom muzeju Istre u Puli čuva se škrinjica od kosti koja je ostala relativno
nepoznata hrvatskoj stručnoj javnosti, premda su se njome u nekoliko navrata bavili
vodeći svjetski stručnjaci za bjelokost (Graeven, Goldschmidt, Weitzmann, Cutler).
Škrinjica, koja se prvi put spominje u jednoj crkvi u Piranu u Sloveniji, jedinstvena
je u okviru hrvatskih zbirki, ali veći broj sačuvanih primjeraka u crkvenim riznicama
i zbirkama drugih zemalja (njih četrdesetak poznatih), pokazuje da je riječ o serijskoj
proizvodnji predmeta namijenjenih bogatijim naručiteljima. Najkvalitetniji radovi rađeni
su u bjelokosti, ali su u gotovo svim slučajevima pridodavani i dijelovi od obične kosti,
što govori o specifičnoj radioničkoj tehnici, ali i povremenim nestašicama dragocjenog
materijala u srednjevjekovnom razdoblju. Podrobnija analiza je pokazala da je pulska
škrinjica rađena od kosti, što objašnjava nešto slabiju kvalitetu reljefa i ornamenta u odnosu
na najbolje radove iz ove skupine (npr. tzv. Veroli škrinjica u Londonu). Stručnjake su ovi
predmeti zanimali prije svega kao primjer antikizirajuće mode u Konstantinopolu u 10.
stoljeću, na koju ukazuju figuralni reljefi mitološkog sadržaja kojima su škrinjice ukrašene.
Raspon ikonografskog programa seže od pojedinačnih prikaza mitoloških figura - bogova
ili heroja - do razvijenijih, narativnih epizoda koji podsjećaju na frizove kasnoantičkih
sarkofaga. Karakteristično je za pulsku škrinjicu da pripada grupi s razvijenim, narativnim
reljefima, što je obilježje kvalitetnijih primjeraka u skupini. Osim pitanja namjene
takvih predmeta (brava koja je bila ugrađena na pulsku škrinjicu otkriva njenu moguću
ulogu), kao posebno zanimljivo nameće se pitanje ikonografske interpretacije, odnosno
značenja antičkih modela koje koriste bizantski rezbari. Ono je posebno značajno s
obzirom na promišljanja “renesanse”, odnosno programatskog posezanja za antičkom
likovnom baštinom, što je bitna odrednica pokreta “obnove” u umjetnosti i kulturi
koji se dogodio Bizantu u vrijeme makedonske dinastije tijekom 10. stoljeća, kada su
najvećim dijelom nastali predmeti o kojima je riječ. Često se govorilo o “parodiji” na
antičke modele, zbog naglaska na motivima kao što su razigrani putti u različitim pozama
i radnjama, ili zbog čestog ispreplitanja pojedinih ikonografskih tipova koji sugeriraju
nepoznavanje ili površan odnos prema modelima. Pulska škrinjica pokazuje nekoliko
primjera takvih “metamorfoza”, za koje možemo naći usporedbe i na drugim radovima, čak i onima najveće kvalitete. Podrobnija ikonografska analiza sugerira, međutim, da
repertoar ovih reljefa nije neobičan kada ga sagledavamo u svjetlu kontinuiteta antičkih
impulsa, koje je Ernst Kitzinger odredio kao perennial Hellenism, stalno prisutnu ponornicu
antičkog iskustva koja u gotovo pravilnim vremenskim razmacima izbija na površinu u
Bizantu ili na Zapadu (“karolinška”, “otonska” renesansa). Važno je naglasiti da pritom
repertoar bizantskih škrinjica, pa tako i one u Puli, pokazuje logičan slijed metamorfoze
antičkih oblika koji su prethodno prošli “filter” kasnoantičke, odnosno ranokršćanske
umjetnosti, kada su izgubili dio izvornog značenja. Oni ipak ostaju svjedoci potrebe
da se antička baština istakne kao sastavni dio kulturnog ideala prosvijećene elite. U
tom kontekstu, pulska škrinjica je dragocjen dokaz prisutnosti istog ideala na području
sjevernog Jadrana.
Ključne riječi
Bizant; makedonska renesansa; bjelokost; kost
Hrčak ID:
40946
URI
Datum izdavanja:
15.11.2007.
Posjeta: 2.824 *