Izvorni znanstveni članak
HRVATSKO GLAGOLJSKO TISUĆLJEĆE
MILE BOGOVIĆ
Sažetak
Autor u prvom dijelu daje sažeti prikaz biskupija čija su područja bila dugo pod jurisdikcijom biskupa u Senju. To su biskupije: senjska, krbavska ili modruška i otočka. Senjski biskup prvi se put spominje u pismu pape Inocenta I. (402.-417.), ali nakon toga ponovni spomen biskupije nalazimo tek godine 1169. Krbavska biskupija osnovana je 1185. Tada joj je određeno središte u Krbavi. Ponajviše zbog turske opasnosti biskupijsko sjedište premješteno je u Modruš, a u godini Krbavske bitke 1493. biskup je bio prisiljen pobjeći u Novi Vinodolski. Ta je biskupija oko 1630. jednakopravno sjedinjena sa senjskom. Neko vrijeme (1460.-1534.) postojala je u Gackoj posebna otočka biskupija. Nakon oslobođenja od Turaka senjskom biskupu dane su na upravu također Lika i Krbava. Na čitavom tom području bilo je već od kraja 9. stoljeća izvan biskupijskog središta u uporabi staroslavensko bogoslužje i glagoljsko pismo. Kada se papinstvu u 13. stoljeću učinilo da bi staroslavensko bogoslužje moglo poslužiti za sjedinjenje pravoslavnih Slavena s Katoličkom crkvom, papa Inocent IV. 29. ožujka 1248. dopušta i senjskom biskupu Filipu da može slaviti Boga na staroslavenskom jeziku svuda gdje postoji taj običaj. Time u krug glagoljaša ulazi i senjski biskup sa svojim kanonicima. Ta podrška glagoljašima vrlo se povoljno odrazila i na vjersku i kulturnu djelatnost hrvatskih glagoljaša i postavila temelje zlatnom vijeku hrvatske glagoljske kulture. Ubrzo će na tom području nastati brojni glagoljski kodeksi visoke umjetničke razine, a javit će se i prve naše glagoljske tiskare. Autor daje kratki pregled te pisarske i tiskarske djelatnosti, a ponajviše djelatnosti vezane uz Senj. Iznosi i svoje razmišljanje o ulozi senjskoga zlatara Martina Živkovića u djelovanju senjske glagoljske tiskare, zatim donosi spis iz kojega neki zaključuju da je prije senjske postojala starija kosinjska tiskara. Kada naši glagoljaši u novom vijeku nisu bili u stanju prirediti sebi za tisak potrebne glagoljske knjige, preuzima tu zadaću Kongregacija za širenje vjere u Rimu (Propaganda), ali tada se pod utjecajem rusinskih monaha naše bogoslužne knjige rusificiraju i zbog toga ih svećenici našega područja teško primaju. Oni postupno prelaze na latinicu i narodni jezik u liturgiji. Budući da takav običaj nije u ono doba mogao dobiti suglasnost u Rimu, Dragutin Parčić priređuje 1893. glagoljski misal u kojemu je vraćena hrvatska redakcija. Zbog toga što je tada pitanje staroslavenskog jezika u bogoslužju bilo ispolitizirano, narod u senjskoj i modruškoj biskupiji nije želio nakon narodnog jezika u liturgiju uvesti staroslavenski. Oporbe je bilo i kod nekih svećenika. Iako je taj glagoljski misal na koncu općenito prihvaćen, ipak je bilo jasno da kler nerado uči glagoljicu. Godine 1927. priredio je Josip Vajs novi glagoljski misal, ali s latiničnim slovima. U prvom dijelu 13. stoljeća glagoljski su spomenici rijetki pa nam se zato nameće zaključak da je glagoljica na našem tlu bila na izdisaju. Nakon papina pisma senjskom biskupu Filipu odnos prema glagoljici promijenio se u njezinu korist, što nam daje pravo na zaključak da su papa Inocent IV. i senjski biskup Filip obnovitelji glagoljice i staroslavenskog bogoslužja.
Ključne riječi
hrvatsko glagoljsko tisućljeće; 750. godišnjica; pismo pape Inocenta IV; senjski biskup Filip
Hrčak ID:
42893
URI
Datum izdavanja:
29.3.1998.
Posjeta: 2.684 *