hrcak mascot   Srce   HID

Izvorni znanstveni članak

Umiješanost promatrača – jedno od ograničenja znanosti

Neven Ninić ; Sveučilište u Splitu, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, Split, Hrvatska
Ivan Kešina ; Sveučilište u Splitu, Katolički bogoslovni fakultet, Split, Croatia

Puni tekst: hrvatski, pdf (500 KB) str. 175-191 preuzimanja: 553* citiraj
APA 6th Edition
Ninić, N. i Kešina, I. (2010). Umiješanost promatrača – jedno od ograničenja znanosti. Filozofska istraživanja, 30 (1-2), 175-191. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/62959
MLA 8th Edition
Ninić, Neven i Ivan Kešina. "Umiješanost promatrača – jedno od ograničenja znanosti." Filozofska istraživanja, vol. 30, br. 1-2, 2010, str. 175-191. https://hrcak.srce.hr/62959. Citirano 25.06.2019.
Chicago 17th Edition
Ninić, Neven i Ivan Kešina. "Umiješanost promatrača – jedno od ograničenja znanosti." Filozofska istraživanja 30, br. 1-2 (2010): 175-191. https://hrcak.srce.hr/62959
Harvard
Ninić, N., i Kešina, I. (2010). 'Umiješanost promatrača – jedno od ograničenja znanosti', Filozofska istraživanja, 30(1-2), str. 175-191. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/62959 (Datum pristupa: 25.06.2019.)
Vancouver
Ninić N, Kešina I. Umiješanost promatrača – jedno od ograničenja znanosti. Filozofska istraživanja [Internet]. 2010 [pristupljeno 25.06.2019.];30(1-2):175-191. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/62959
IEEE
N. Ninić i I. Kešina, "Umiješanost promatrača – jedno od ograničenja znanosti", Filozofska istraživanja, vol.30, br. 1-2, str. 175-191, 2010. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/62959. [Citirano: 25.06.2019.]

Sažetak
Rad se bavi umiješanošću promatrača kao ograničenjem u racionalnom spoznavanju svijeta i otvaranjem prostora za druge oblike spoznaje. U velikoj mjeri ta se problematika tiče odnosa znanosti i vjere, pa se u uvodnom dijelu rada polazi od odnosa vjere i znanosti, a koji je kroz povijest prolazio kroz različite faze. U prvom poglavlju analiziraju se upravo etape kroz koje je prolazio odnos vjere, odnosno religije i znanosti: jedinstvo u srednjovjekovnoj sintezi, razilaženje i sukob, dijalog i komplementarnost. Za ostvarenje dijaloga između vjere i znanosti ponajprije je zaslužan papa Pio XII. svojom enciklikom Humani generis (1950.). Ipak, najveći doprinos dijaloškom odnosu vjere i znanosti dao je papa Ivan Pavao II. koji je smatrao da jedna drugoj može biti od velike koristi te da samo dinamički odnos između teologije i znanosti može otkriti granice koje čuvaju cjelovitost obiju disciplina. Na jednak način, veliki doprinos uspostavi dijaloga vjere i znanosti dali su i znanstvenici, kako sa strane teološko-filozofske misli, tako i sa strane prirodoslovnih znanosti, osobito fizičari.
U ovom radu se čini jedan iskorak u pogledu određenosti i konkretnog sadržaja granice koju znanosti ne mogu prijeći i preko koje se nalazi prostor za druge oblike spoznaje i za vjeru. Polazi se od stava da je za proučavanje bilo koga predmeta taj predmet potrebno odvojiti od promatrača, kako bi ga ovaj mogao podvrgnuti objektivnom proučavanju. Sam po sebi, taj je stav opće prihvaćen u svim znanostima i filozofiji, ali je suviše uopćen da bi eliminirao sve oblike umiješanosti i rafinirane (što ne znači i male) pogreške pri zaključivanju.
Pokazuje se da se u termodinamici i u Newtonovoj mehanici može točno definirati takvo stajalište promatrača, kojim je on potpuno odvojen od pojave koju promatra i iz kojega je u stanju da promatranu pojavu objektivno ispita. Takvo se stajalište onda količinski razlikuje od drugih stajališta s kojima bi bio »umiješan« u pojavu koju proučava. U znanostima u kojima se to može učiniti eksperimentalno se osnivaju, nalaze i koriste zakoni koji se mogu zvati »objektivnima«. No i u takvim znanostima ima oblika umiješanosti koji mogu ostati skriveni desetljećima i duže. U radu se ukazuje na tri takva oblika diskretne umiješanosti u termodinamici i mehanici. Za znanosti u kojima se točno količinsko razdvajanje objektivnih i umiješanih stajališta promatrača nije moglo učiniti, ili se načelno ne može učiniti, ne može biti ni sigurnosti od umiješanosti i time od rafiniranih pogrešaka u racionalnom zaključivanju. Odatle se sa znatnom heurističkom snagom izvodi zaključak da se u područjima spoznaje kojima se bave znanosti i filozofija racionalnim zaključivanjem može učiniti rafinirana pogreška i da postoji prostor za druge oblike spoznaje i vjeru.

Ključne riječi
znanost; vjera; sukob; dijalog i komplementarnost; termodinamika; mehanika; promatrač

Hrčak ID: 62959

URI
https://hrcak.srce.hr/62959

[engleski]

Posjeta: 843 *