Izlaganje sa skupa

Nakon Husserla – Aristotel i Kant

Davor Rodin ; profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak

Pokret rehabilitacije praktičke filozofije sedamdesetih godina 20. stoljeća intelektualna
je pobuna protiv znanstvenog univerzalizma. Pokret nipošto nije bio
jedinstven. Jedni su rehabilitaciju praktičke filozofije tražili u reinterpretaciji
Aristotelove etike i politike. Njima su u nas bili bliski Ante Pažanin i Danilo Pejović.
Kantovu i Hegelovu univerzalnom racionalizmu suprotstavili su Aristotela
koji je jasno razlikovao praksu, poezu i teoriju. Umjesto da se uhoda nova
semantička paradigma u razumijevanju praktičkih odnosa, krenulo se natrag u
“predznanstvenu” historiju praktičke filozofije, dakle prema Aristotelu. Drugi
su tražili nove putove u skladu s Husserlovom, Heideggerovom i Wittgensteinovom
semantičkom kritikom metafizičke tradicije, kako u njezinoj varijanti
Kantove i Hegelove identitetne znanstvene filozofije tako i u verziji Aristotelova
analognog logocentrizma. U cjelini, svi metodički uvjeti za takav pokret postojali
su već u ranim djelima Edmunda Husserla. Husserl je autor semantičkog
obrata zapadnjačke logocentričke metafizike kojom su “antikvirani” i Aristotel
i Kant. Preko tumačenja Husserlove dijagnoze krize europskih znanosti i razumijevanja
njegova prevladavanja neokantovskoga formalnog transcendentalizma
autor nudi semantičko razumijevanje prakse i politike te pokazuje kako je
sredstvima Husserlove fenomenologije moguće zasnovati praktičku filozofiju.
Zaključuje kako je Husserlova fenomenologija danas neupitno mjerodavna i za
prirodoznanstvena i za društvenoznanstvena istraživanja.

Ključne riječi

praktička filozofija; fenomenologija; semantika prakse; Husserl; Heidegger; Aristotel; Kant; Pažanin

Hrčak ID:

64116

URI

https://hrcak.srce.hr/64116

Datum izdavanja:

16.1.2011.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 1.933 *