“Janje jurjevsko” (srp. “jagnje đurđevsko”): žrtva i empatija

Sažetak

U srpskom i hrvatskom jeziku riječ žrtva ima dva osnovna značenja: 1. ritualno ubijena osoba ili životinja kao dar božanstvu i 2. osoba koja je stradala iznenada, bez vlastite krivice (u prometnoj nesreći, požaru, od udara groma i sl.) ili netko tko pati nevin (žrtva nasilja, prevare, zavjere itd.). Na osnovnom semantičkom planu ova dva značenja se preklapaju i pokrivaju arhaično poimanje žrtve, koja 1. povezuje zajednicu s transcendentnim sferama (komunikacija s bogom/bogovima zasnovana na, za tradicionalne zajednice neupitnoj, vezi između dara i uzdarja) i 2. figurira kao točka božjeg objavljivanja u ljudskom svijetu (kazna kao znak božje egzistencije). U oba slučaja usmeni narativi prenaglašavaju empatiju sa žrtvama (bez obzira na to dolazi li smrt iz ritualnih razloga ili kao egzempl) i često konceptualiziraju žrtvu u animalističkim terminima (“janje jurjevsko”). Koncept komunikacije s bogom putem žrtve radikalno je preispitivan i kritiziran u modernoj literaturi, također u vezi sa žrtvovanjem janjeta i djeteta (T. Mann, Zakon, 1944; Josip i njegova braća, 1933–1943; J. Saramago, Evanđelje po Isusu Kristu, 1991; Kain, 2009).

Ključne riječi: žrtva, empatija, janje, T. Mann, J. Saramago