Tijelo, društvo, prostor
iskustva slijepih u Zagrebu
Sažetak
U radu se izlažu neki od rezultata istraživanja zasnovanoga na intervjuima sa slijepim i slabovidnim osobama u Zagrebu. Rasprava pokazuje da je iskustvo slijepe osobe u javnim prostorima grada dio interakcije između njezina vlastita tijela, fizičkih obilježja urbanoga okoliša te dominirajućih društvenih diskursa o slijepima. U toj su interakciji društveno i tjelesno uzajamno povezani. U prvome dijelu rada razmatra se prostorno-vremenska dimenzija mobilnosti slijepih osoba u urbanom prostoru. Analiza je pokazala da gradska struktura, uređenje i infrastruktura, koji su oblikovani primarno za osobe bez tjelesnih oštećenja, utječu na prostorno-vremenske modele kretanja slijepih, što se iskazuje u svođenju kretanja na ograničen broj ruta i u vremenskim ritmovima koji su usklađeni s tijelom, s njegovim limitima i mogućnostima. U drugome se dijelu rad fokusira na stereotipe. Autorica dolazi do zaključka da se u uobičajenim stereotipima o slijepima: a) identitet slijepe osobe svodi na njezinu sljepoću, b) slijepima se pripisuju neke “neobične” karakteristike, c) podcjenjuje se sposobnost slijepih da samostalno obavljaju svakodnevne stvari, d) nesposobnost osobe da vidi generalizira se u pretpostavku njezine opće nesposobnosti. Pritom se stereotipi, koji tjelesno obilježje prerađuju u društveni imaginarij, materijaliziraju u obliku društvenih prepreka s kojima se suočavaju slijepi. Rezultati rada argumenti su za model invaliditeta koji bi prepoznavao realnost tijela s fizičkim oštećenjem, a pritom bi osiguravao pravedan i nediskriminatoran društveni okvir u kojem bi se sposobnosti osoba s invaliditetom mogle slobodno realizirati.
Ključne riječi: slijepi, osobe s invaliditetom, tijelo, stereotipi, prostorno-vremenski ritmovi, modeli invaliditeta
