O premapotpisu s diplomatičkoga vidika

Sažetak

Neposredan poticaj istraživanju bila su imenovanja i razrješenja šefova hrvatskih diplomatskih misija, koja se od 2000. godine redovito objavljuju u Narodnim novinama, a u kojim dokumentima predsjednika Republike stoji izraz “te uz prethodni supotpis predsjednika Vlade”. No, takvoga “prethodnoga supotpisa” na njima nema (niti se on igdje objavljuje). Riječ je po svoj prilici o “premapotpisu”, koji se u raznim oblicima pojavljuje još na dokumentima rimskih i bizantskih, ali i srednjovjekovnih europskih vladara, no ipak se smatra par excellence ranonovovjekovnom inovacijom čija povijest počinje u prvoj polovici 16. stoljeća, a u mnogim državama postoji i danas. Najprikladnija je metoda za istraživanje imenovanja, potpisa i premapotpisa u habsburškoj epohi hrvatske povijesti njemačko-austrijska Aktenkunde, pa su u prvom dijelu rada prikazani nastanak te pomoćne povijesne znanosti i njezina metoda, ali i paralelan razvoj u Francuskoj. U drugom dijelu rada prikazani su tipovi dokumenata koji su služili imenovanjima dužnosnika u Habsburškoj Monarhiji, time i u Hrvatskoj, a zbog svoje povijesne važnosti ponešto opširnije je obrađena diploma Leopolda I. kojom je 1665. imenovao Petra Zrinskoga hrvatskim banom. Treći dio rada posvećen je upravo premapotpisu (time i vladarevu potpisu), a koje je pitanje uređeno uputama Ferdinanda I. iz 1526. i 1559. godine. Otada se taj sustav nije bitnije mijenjao. Ipak, uočene su i prikazane neke razlike u pogledu potpisa i premapotpisa na dokumentima “austrijskih” i ugarskih kancelarija. Jedini pravi premapotpis u suvremenoj Hrvatskoj onaj je predsjednika Vlade na Odluci predsjednika Republike o raspisu referenduma 25. travnja 1991., no usporedbom s praksom iz habsburškoga razdoblja uočena su neka odstupanja od tradicionalnih pravila u pogledu potpisa državnoga poglavara i propisanoga premapotpisa.