Slojevitost zbiljnosti physikotatosa iz Klazomene

Sažetak

https://doi.org/10.21860/j.11.2.3

Ideja srodstva cjelokupne prirode nije bila ekskluzivno italska paradigma, nego se njeni tragovi mogu pronaći i u jonskoj tradiciji. Anaksagora je usvojio općerašireno gledište da je život najprije nastao iz vlage, topline i nečeg zemljolikog tj. zemljanog, a kasnije su se živa bića rađala jedna od drugih. On je pretpostavljao da se u svemu što se sjedinjuje nalaze mnoge i svakojake stvari, i neizmjerna raznolikost „sjemena”, i da su tako ljudi bili oblikovani i druga živa bića koja imaju dušu. Kada je, potom, postulirao Um (νοῦς) kao arche svega kretanja, Klazomenjanin je povezao sve slojeve zbiljnosti. Nous je za živa bića bio svojevrsna unutarnja moć, dok je za nežive stvari bio vanjska sila. Nije, zato, iznenađenje kad se pronađu mjesta na kojima stoji da i biljke posjeduju neki stupanj opažanja i mišljenja. Osim toga, Anaksagora (i Empedoklo) kažu da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da osjećaju i da se žaloste i vesele. Anaksagora iznosi i stav da su biljke životinje (ζῷα εἶναι), a kao dokaz izrečene tvrdnje da biljke mogu osjećati „tugu i radost” (λυπεῖσθσαι καὶ ἥδεσθαι), navodi mijenjanje lišća. Usprkos argumentaciji drugih antičkih mislilaca da biljke i mnoge životinje ne dišu, flozof iz Klazomene držao je da biljke imaju disanje (πνοήν). Anaksagora je, štoviše, u (Pseudo) Aristotelovu spisu O biljkama, predstavljen, zajedno s Empedoklom i Demokritom, kao zastupnik teze da biljke imaju Um i sposobnost shvaćanja (γνῶσιν). Um je, slijedeći Anaksagoru, prisutan u svim živim bićima (ljudima, životinjama i biljkama) i u svima je isti. Razlike među ovim bićima, konačno, nisu posljedica suštinske diferencije među njihovim dušama, već su posljedica razlika među njihovim tijelima, koja olakšavaju  otežavaju potpunije djelovanje Nousa.