Izvorni znanstveni članak
Problemi estetike i poetike u Hrvatskoj sredinom 19. st.
Zlatko Posavac
; Sveučilište u Zagrebu, Centar za povijesne znanosti, Odjel za povijest filozofije, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
U izlaganju naslovne teme autor najprije upozorava na okolnost da u proučavanju estetike i umjetnosti u Hrvatskoj 19. stoljeća dolazi do stanovitih teškoća i zabluda iz predoslovnog orijentiranja interpretacija zbivanja u kulturi datumima društveno-političke povijesti. Zato se istovremeno sa sumiranjem rezultata svih dosadašnjih istraživanja javlja kao nezaobilazno potrebna metodo1oška inovacija optike promatranja građe. Slabo istraženo razdoblje 50-tih i 6O-ih godina treba, po shvaćanju autora, proučavati u horizontu 19. stoljeća kao cjeline, pa stoga upravo na temelju dosadašnjih historiografskih rezultata i posebice vlastitih istraživanja, autor predlaže slijedeći periodizacijski model, primjeren zahtjevima tzv. europskog konteksta: klasicizam (neoklasicizam) do 1830; romantizam 1830-1850; realizam 1850-1870; idealizam i naturalizam 1870-1890. i razdoblje moderne (secesije) 1890-1910.
Tijekom postupnog novovjekog raspadanja jedinstvene slike svijeta unutar zapadnoeuropske kulturne povijesti na području fenomena umjetnosti javlja se oko sredine 19. stoljeća pluralizam kao epohalna struktura, i to ne dijakronijski, nego sinkronijski. Nastaje stoga načelno pitanje; može li taj fenomen biti utvrđen i u hrvatskoj kulturnoj povijesti? Budući da se pri kraju druge trećine 19. stoljeća u Hrvatskoj kompleks romantičnog klasicizma nalazi na zalazu, s još živim komponentama klasicizma i romantike, to s prvim obrisima protorealizma i realizma, 50-ih godina, kao povijesna zbilja i kao postulat nužnog interpretativnog periodizacijskog pomaka, počinje u Hrvatskoj ranije nepoznato (i neprepoznato!) umnožavanje orijentacija, pa je, dakle, također i u Hrvatskoj sredinom stoljeća moguće konstatirati, s obzirom na umjetničke pravce, pluralizam in nuce. Fakticitetom, pak, pluralizma i u Hrvatskoj počinje razdoblje moderniteta, što ga terminološko-:kvalifikacijski valja razlikovati od obuhvatnijeg i povijesno dubljeg »modernog doba« ili užeg i novijeg »modernizma«, kao i od moderne (»secesije«) na prijelazu 19. stoljeća u dvadeseto.
Dosad historiografski zanemarene promjene sredinom 19. stoljeća vrlo su zamašne. Dok u vrijeme »ilirizma« jedva da ima nekog interesa za estetičke probleme, razdoblje 50-ih i 60-ih godina u tom je pogledu bitno obogaćeno: i brojem rasprava, (premda pretežno kompilatorskih), kao i vrlo karakterističnim razlikama stanovišta. Ukratko: Adolfo Veber-Tkalčević smatra da umjetnost treba idea1izirati prirodu, Emanuel (Mane) Sladović da se umjetnost ne može takmičiti. s prirodom, ali da mora nastojati oko ljepote kao osjetilnog prikaza ideje, Ivan Macun drži da nas umjetnost treba uzdići u više sfere, iznad sive svagdašnjice, dok Ante Starčević, otklanjajući romantičnu fantaziju, spaja djelatnost srca i uma, zalažući se za istinu, narav (= priroda) i život te time, kao i svojim cjelokupnim djelovanjem pokreće idejnu klimu struje i razvitka realizma. No kako estetičke teze ne moraju nužno korespondirati s umjetničkom praksom kao dokaz adekvatnih pojava umjetničke zbilje, tj. da ih je uistinu bilo, navedene su spontane pojave protorealizma i realizma u književnosti, (Starčević, Veber-Tkalčević, Jurković, Vodopić), kao i pomak prema konceptu realizma u shvaćanju D. Demetra i J. Jurkovića. Demonstrirajući pojavom realizma, kako i u Hrvatskoj pluralizam sredinom 19. stoljeća čini strukturu epohe; autor
smatra da ta spoznaja potvrđuje predloženi periodizacijski model, što se sve zajedno tad kompleksno reflektira na razumijevanje 19. stoljeća u Hrvatskoj kao cjeline, interpretativno važeći ne samo za područje estetike ili književnosti, nego i za teoriju odnosno historiografiju svih ostalih grana umjetnosti.
Ključne riječi
Hrčak ID:
85899
URI
Datum izdavanja:
1.12.1986.
Posjeta: 2.224 *