Colloquia Maruliana ..., Vol. 6 , 1997.
Izvorni znanstveni članak
Marulićevi izdavači u zemljama reformacije
Charles Béné
Sažetak
Dojmljiv broj izdanja i prijevoda Marulićevih djela što su se uzastopce pojavila u trima najvećim europskim središtima - Veneciji (1484-1520), Kölnu (1529-1540) i Antwerpenu (1577-1610) -uvelike je pridonio da se Marulićev opus smatra jednim od najznačajnijih u protureformacijskoj književnosti. No nekoliko izdanja ostvarenih u Baselu, i to u Baselu koji se već divi Lutheru (1513-1519), a zatim 1555, u Baselu koji je već postao luteranskim, i to brigom jednoga pastora, Johannesa Basiliusa Herolda, pokazuju kako su značajnija Marulićeva djela, prije nego što su se počela koristiti u borbi protiv luteranstva, cijenili i izdavali oni koji su se divili Lutheru, a zatim i Lutherovi učenici.
U isto vrijeme kada Jean Froben izdaje važnija Erazmova djela (Novi zavjet 1515, Ratio verae theologiae, Enchiridion 1518), Adam Petri iz Langendorfa, drugi važni baselski izdavač, objavljuje uzastopno Instituciju (1513, 1518) i Evanđelistar (1519). Postoje dokazi
o tome da je posrijedi Lutherov sljedbenik. Dok je Froben dobio od Erazma zabranu da objavi prva Lutherova djela, vidimo kako Adam Petri glavni dio svoje djelatnosti između 1518. i 1523. posvećuje prvim Lutherovim izdanjima.
Prva je značajka spomenutih triju Marulićevih izdanja njihova ljepota. Adam Petri zamijenio je naslovnice mletačkih izdanja, koje bijahu odveć jednostavne, vrlo pomno izrađenim drvorezima; gotička slova zamijenio je »modernijim« pismom (italika, tj. kurziv). Napokon, sam tekst popraćen je novim predgovorima. U Instituciji nakon prvoga predgovora slijedi vrlo pohvalno predstavljanje Marulića i njegove knjige, u kojemu Daniel Agricola ističe duhovno bogatstvo Institucije i divi se autoru. Nove popratne tekstove nalazimo i u Evanđelistaru. Dok predgovor, koji je napisao Julianus Venetus, naglasuje autorovu svetost i svjetuje da se knjiga čita »i danju i noću«, pogovor Sebastiana Munstera ističe ne samo »uistinu evanđeoski« značaj Evanđelistara, nego i činjenicu da je pisac, »uklanjajući teološke raspre, zbrku mišljenjâ, ljudsku predaju, što je sve bilo smetnja pobožnosti«, čitatelju ponudio, kako i dolikuje uistinu evanđeoskom djelu, jedino »glas samoga Boga, Našega Gospodina Isusa Krista i njegovih apostola i proroka, te čistu istinu«.
Uistinu, ni Institucija ni Evanđelistar ni jednom riječju ne govore o pobožnim djelatnostima koje su otvarale mogućnost zloporabe (hodočašća, štovanje relikvija), a odrješito odbacuju bilo primjere antičkih junaka bilo učenja antičkih filozofa, strogo se pridržavajući evanđeoskoga učenja - što nije bio slučaj kod Erazma, koji je dao mjesta filozofima, pa i pjesnicima; Marulić je u tom pogledu bliži Lutherovim stavovima.
Istovremeno se 1514. u Erfurtu (gradu u kojem je Luther bio redovnik augustinac) pojavila Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce u samostalnu izdanju. To je jedino izdanje takve vrste, k tome zadivljujuće izvedeno, u formatu četvrtine, s drvorezom preko cijele stranice na kojem je prikazano raspeće u srednjovjekovnom stilu. Izdavač te knjižice Johann Knappe bio je također sljedbenik Lutherov. To će pokazati tijekom narednih godina, kada će se dati na izdavanje nekoliko reformatorovih djela (propovijedi, objavljene 1519. i 1520).
Teško bi bilo prenaglasiti važnost tih »predlutherovskih« izdanja. Ona imaju ključnu važnost za širenje većih Marulićevih djela. Nakon Basela, ona će se proširiti na izrazito katolički Köln, radi borbe protiv luteranstva; Carmen, za koju se činilo kako ju je Marulić smjestio na kraj Institucije, pa su je stoga gotovo svi prevoditelji zanemarivali, dobila je prvi put potvrdu svoje vrijednosti postavši samostalnom knjigom, k tome ilustriranom. Moglo bi se pretpostaviti da je i ta valorizacija pridonijela da je zapazi John Fowler te da joj od 1577. nadalje u izdanjima Institucije osigura mjesto na početku knjige.
***
Poznato je da su Marulićeva djela novu difuziju i novu sudbinu doživjela u Kölnu, gdje su, radi stvaranja fronta prema navali luteranstva, tijekom desetak godina imala više od petnaest novih izdanja. Evanđelistar, najprije tiskan samostalno, a zatim s pridodanim Meginhardovim djelcem »o vjeri, apostolskom simbolu i kugi brojnih i glasovitih krivovjerja«, imat će sedam novih izdavača; i Institucija će doživjeti nova izdanja, koja će objaviti šest novih izdavača, te će vjernicima pružiti duhovni vodič uvelike nadahnut Svetim pismom. Štoviše, budući da će ih prihvatiti zajednice novoutemeljene Družbe Isusove, spomenuta će se djela gotovo trenutno proširiti diljem Europe.
No ima li za njih, sada kada su postala oruđem protulutherovske promičbe, još uvijek mjesta među reformatorima?
Heroldovo izdanje iz 1555. daje potvrdan odgovor na to pitanje. Pripremajući svoje zamašno izdanje pod naslovom Exempla virtutum et vitiorum, taj je bivši pastor iz baselske okolice, u potrazi za svjedocima »antiquae pietatis«, izabrao dvije knjige: Exempla virtutum et vitiorum srednjovjekovnoga duhovnika Nicolasa de Hannapesa i De institutione bene vivendi Marka Marulića. To su tek dva od jedanaest okupljenih djela, među kojima su i Valerije Maksim i Sabellico, no zauzimaju odabrano mjesto: Nicolas de Hannapes je na prvom mjestu, a važnost Marulićevih primjera odražava se u veliku opsegu što ga njegovo djelo zauzima u knjizi. No još je važnije da je samo Marulić predstavljen najpohvalnijim riječima, pa Herold, na primjer, ustvrđuje kako »neće biti dostatno čitati ga, nego ga treba u cijelosti povjeriti pamćenju jer mu je kao duhovnom vođi teško naći ravna«.
Čitanje samoga Marulićeva djela donosi nam iznenađenje, jer se pokazuje da je, unatoč savjetu da se pročita i zapamti u cijelosti, tekst izrazito kraćen.
Naime, uz to što je potpuno izostavio dvanaest poglavlja posljednje (šeste) knjige, koja se odnose na posljednje stvari i oslanjaju se potpuno na Bibliju, ne donoseći nijedan primjer, priređivač Marulićeva teksta Peter Morwen izvršio je i druga kraćenja u još tridesetak poglavlja. Zapravo, gotovo su sva preostala poglavlja skraćivana, tako da je izostavljena bilo završna ekshortacija, posve evanđeoske naravi, bilo njihovo uvodno predstavljanje, bilo dugi odlomci u kojima je Marulić iznosio biblijske dokaze glavnih postulata vjere. Lišeno gotovo u cijelosti svojega biblijskoga nadahnuća, Marulićevo djelo svedeno je na exempla preuzeta iz Staroga i Novoga zavjeta te ponajvećma iz srednjo-vjekovne tradicije. Svedeno tako na priče, koje često imaju legendarni karakter, ono nije samo izgubilo svu svoju novinu, nego je ujedno postalo zbiljsko oruđe protukatoličke propagande.
Je li to Herold želio? Pitanje je legitimno jer je i odveć očito protuslovlje između pohvalnih riječi izrečenih o Maruliću u Predgovoru i postupka kojem je Instituciju podvrgnuo Peter Morwen.
Čini se da nam objašnjenje nudi jedna precizna indikacija u Predgovoru, koji je napisao Herold. Naime, dok uvelike ističe udio glavnih suradnika na izdanju, vrlo se suzdržano izražava o onome koji je zadužen za Marulića, spominjući samo kako »sve ono što je učinjeno za Marulića valja pripisati Peteru Morwenu«. Čini se da Herold u tom trenutku nije još vidio tekst što ga je priredio Morwen. O ovom posljednjem pak valja znati da je bio izbjeglica koji je napustio Englesku kada je na prijestolje sjela Marija Tudor; The Dic-tionary of National Biography kaže o njemu da je bio »osvjedočeni protestant«.
Stoga se ne čini vjerojatnim da je urednički posao obavio, i brojna kraćenja proveo,
J. B. Herold, nego je to učinio urednik zadužen za Marulića.Izdanja J. B. Herolda, sva u službi izmirenja s Rimom, njegova Haereseologia, posvećena u cijelosti žigosanju krivovjerjâ, a isto tako i suzdržanost s kojom je Herold predstavio rad Petera Morwena - sve bi to jasno pokazivalo da je cenzorski zahvat - ako je cenzorski zahvat bio posrijedi - proveden bez njega, i protiv njegove volje. Razna Heroldova izdanja nisu polučila svrhu. Pukotina između Wittenberga i Rima produbila se, čemu je, valja dodati, odlučan prilog dao Matija Vlačić Ilirik. Otprilike u isto vrijeme, u istom gradu, Baselu, Vlačić je objavio svoj Catalogus testium veritatis ne dopuštajući nikakve ustupke Svetoj Stolici. Heroldovo pak izdanje Marulića pokazuje kako je ovaj pisac, prije nego što su njegova djela u Kölnu i u Antwerpenu uporabljena kao protureformacijska, našao u Baselu izdavače koji su se divili Lutheru, ili čak bili luterani, ali koji nisu oklijevali da u Maruliću vide jednoga od svojih te da ga, zbog duhovnoga bogatstva i potpuno čiste evanđeoske poruke, objavljuju tiskom.
Ključne riječi
Hrčak ID:
9571
URI
Datum izdavanja:
22.4.1997.
Posjeta: 2.080 *