Izvorni znanstveni članak

Elementi perihoretske antropologije u Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi. Filološko-teološka analiza i humanistički odjek u postmoderni

Marija Pehar orcid.org/0000-0002-8083-1896 ; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Matej Petrić ; Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište, Zagreb, Hrvatska

Sažetak

Trajna sklonost i potreba čovjeka da se s drugim poveže u savršeno jedno teologija prepoznaje kao posljedicu stvorenosti na sliku Boga koji je u sebi trojstveno zajedništvo. Na međusobno prožimanje i suživljenje različitih koji ne gube vlastitosti a postaju savršeno jedno (kao osobe u Trojstvu), ukazuje drevni, u suvremenoj trinitarnoj teologiji oživljeni, pojam perihoreza. U prvom poglavlju ovoga rada donosi se kratak povijesno-teološki razvoj toga pojma te se ukazuje na njegovu aktualnost i primjenjivost unutar suvremene antropologije koju se, jer promatra čovjeka kao osobu sposobnu za zajedništvo po uzoru na trojstveno perihoretsko zajedništvo, naziva i perihoretskom antropologijom. U drugom dijelu rada elementi takve antropologije prepoznaju se i filološki iščitavaju u tekstu Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17,1-26), izvlače se i uočavaju zanimljive teološke premise i stvaraju orisi za perihoretsku teologiju ovoga teksta. Prepoznaje se kako ivanovska teološka uporaba grčkoga perfekta upućuje na bezvremensku i nadegzistencijsku dimenziju te molitve, a gramatička igra »perihoretskih« pasivâ (kenotički i eshatološki) i»perihoretskih« mediopasivâ (ontološki i ekumenski) izražava međusobno prožimanje trinitarne i antropološke perihoreze u Isusovu govoru o proslavi (teologija »kenotičke proslave«), punini radosti božanskih i ljudskih osoba, Očevu posvećivanju Sina i ljudî te, naposljetku, o uzajamnoj trinitarnoj i antropološkoj aktivnosti u nastojanju da bude savršeno jedinstvo među ljudima, a zatim i ljudî sa savršeno jednim Bogom. Uz to, razlučuje se i otkriva kako su Očevo ime i Očeva osoba teološki sinonimi, pa se teološkom sinonimizacijom pojmova ime i osoba pokušava definirati osobu kao kategoriju perihoretskih zakonitosti (biti osoba kao odjekivati u drugome). U sadržaju velikosvećeničke molitve razotkriva se i snažna teološka poruka glagola didōmi (predati, dati), koji najsnažnije opisuje perihoretski odnos unutar Trojstva, kao odnos predanja jedne božanske osobe drugoj, a zatim i ljudima u događaju križa (teologija predanja). U trećem se dijelu nastoji suvremenu humanističku misao sagledati u svjetlu perihoretske antropologije, i to na način da se teološki glagol didōmi (predati, dati), suprotstavlja suvremenoj neohumanističkoj etici emotivizma, a tri teološko-antropološka motiva (život, istina i ljubav), razabrana kao teološka poruka Isusove velikosvećeničke molitve, ovdje se prepoznaju kao ključni za cjelovit antropološki govor, osobito kao govor o eklezijalnoj perihorezi i koncilskoj ekleziologiji zajedništva po uzoru na trinitarni communio.

Ključne riječi

perihoretska antropologija; perihoreza; Presveto Trojstvo; velikosvećenička molitva; teologija »proslave«; Božje ime; teologija predanja; osoba; humanizam; communio

Hrčak ID:

120274

URI

https://hrcak.srce.hr/120274

Datum izdavanja:

24.4.2014.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 2.104 *