Izvorni znanstveni članak
Urođenički izazov − postsovjetski odgovor: mogu ll se od modernizacijskog šoka izbaviti urođenički narodi Rusije?
Vladislav Steljmah
; Rossijskij institut kulʹturologii, Ministerstvo kul'tury RF, Moskva, Rusija
Natalija Skorobogatyh
; Institut vostokovedenija RAN, Mosva, Rusija
Sažetak
Tekst obrađuje temu urođeničkih naroda u Rusiji u postsovjetskom dobu. Autori se prvo pitaju: koji se narodi mogu smatrati urođeničkim, odnosno kako razlikovati "urođeničke narode" od "malih etničkih skupina" ili "etničkih manjina"? Rješenje im nudi Konvencija br. 169 Međunarodne organizacije rada, koja ističe dva kriterija: a) društveno ustrojstvo koje održava preddržavne razine življenja, više-manje tradicionalno gospodarstvo i ostatke kolektivnog zemljovlasništva, b) osobitost svjetonazora o poretku stvari, sakralizaciji prirode, zemlje i njezinih resursa. Prema toj shemi 26 etnija na sjeveru i istoku Ruske Federacije mogu se smatrati urođeničkim. Njihova ukupna brojnost ne prelazi 9% žiteljstva dotičnih krajeva. Suvremeno im je stanje krizno, među inim, zbog propadanja prijašnjih gospodarskih oblika i opće dekulturacije, neravnopravnog sudjelovanja u suvremenom gospodarstvu, demografske katastrofe, lošeg zdravstvenog stanja, pogoršanoga alkoholizmom, uz porast samoubojstava i depresije. Autori nalaze razloge za tu krizu: 1) u modernizacijskom šoku što ga sve tradicionalne kulture osjete u dodiru s industrijskim/postindustrijskim društvom, 2) u svojedobnom grubom miješanju sovjetske vlasti u tradicionalne načine života, 3) u nedefiniranom pravnom statusu i sustavu za zaštitu urođenika i 4) u dugogodišnjem ignoriranju gledišta samih urođenika o njihovu mjestu u širem društvu. U nastavku, opisuju se tri modela prilagodbe modernizaciji: potpuna adaptacija, nepotpuna adaptacija i odsutnost adaptacije. Prvi je tipičan za pojedince, ali na grupnoj razini ne održava etničnosti. Treći model vodi do etničke samoizolacije, što nije često u Rusiji. Prevladava treći model − odbijanje marginalizacije i težnja za uključivanjem u šire društvo, ali ne nauštrb etničke osobitosti. Isto je izrazila i Deklaracija o slobodnom razvitku naroda Sjevera, usvojena 1991. na Međunarodnoj konferenciji naroda Sjevera. Deklaracija je istaknula: 1) očuvanje etničke samobitnosti, 2) prerastanje urođenika iz objekata modernizacije u njezine aktivne subjekte i 3) održavanje ravnoteže između općih građanskih prava i prava urođeničkih naroda. Značaj veze s okolnom sredinom ima i ekološku osnovu, jer urođenički narodi vide svoje vlastite zakone, običaje i sustave korištenja prirodnih resursa kao dio svoga kulturnog bogatstva. Deklaracija za njih traži sva ljudska prava i osnovne slobode, uz dodatne zahtjeve (uvažavanje dostojanstva i osobitosti kulture, povijesti i tradicija, novčanu i tehničku pomoć, naknadu za opustošenu zemlju, zaštitu tradicionalnih intelektualnih oblika − književnost, crteži i sl., stvaranje vlastitih sustava obrazovanja). No novine u svakodnevici obično znače napuštanje dijela vlastitih običaja − što se pokazalo u gospodarstvu. Ako ne može pronaći privrednu "nišu", tradicionalno gospodarstvo propada ili postaje tek "etnografski biznis" (sezonska proizvodnja suvenira i sl.). Još je "Konvencija 26" koju je 1990. donio Jakutski savjet Udruženja malobrojnih naroda Sjevera, iznijela program za postupnu integraciju u suvremeno društvo. Tekst je tražio: 1) prava naroda Sjevera na svoje iskonske zemlje i primorja, 2) stvaranje rezervatskih zona u njihovim povijesnim teritorijima, 3) ozakonjenje ne samo privatnoga nego i tradicionalnog općinsko-rodovskog korištenja posjeda i nekadašnji porezni imunitet. Zatražena je i uspostava ustanova (rodovskih savjeta) radi zaštite kulturne samobitnosti. Status urođenika zajamčila bi federalna vlast, koja bi pružila zakonodavnu podršku samoupravi i novčanu pomoć urođeničkim inicijativama. Autori ocjenjuju zahtjeve "Konvencije 26" kao neotradicionalizam − obnova tradicionalne kulture nema cilj odbiti utjecaj svega "vanjskoga" nego osigurati stabilnost u novim uvjetima. Ipak, odgovor postsovjetskog društva nije bio dostatan − budući se zakoni nisu dobrano razradili na federalnoj razini, ostalo je da se to učini na regionalnoj. Među prvim primjerima bio je zakon Republike Burjatije iz 1991. "O pravnom statusu evenkijskih seoskih sovjeta". Slijedile su 1992. "Uredba o statusu rodovskih posjeda" Hanti-Mansijske Autonomne oblasti i "Uredba" Korjačke AO. Drukčiji bio je zakon Republike Jakutije iz iste godine "O nomadskoj rodovskoj općini malobrojnih naroda Sjevera". Jakutski zakon obradio je teritorijalno-rodovsku općinu kao osebujnu ustanovu građanskog društva smještenu između urođenika-pojedinaca i državnih vlasti. Autori ocjenjuju ovo regionalno zakonodavstvo kao pozitivno. Primjerice, nakon šezdesetogodišnjeg prekida vraća se prikladniji oblik općinske organizacije, što stvara stabilnije osnove za uvođenje novina u dezorganizirane i dezorijentirane urođeničke manjine. No rješavanje općih problema regulative na regionalnoj razini ne osigurava cjelovitost pravnoga prostora. Regije moraju pronaći i načelna i praktična rješenja, iako svjetsko iskustvo pokazuje da je najbolje kad se to dvoje razdijeli između federalnih i regionalnih vlasti. Narušavanjem koordinacije modernizacijski procesi koji utječu na urođeničko stanovništvo ostaju bez učinkovite i potpune regulative.
Ključne riječi
urođenički narodi; Rusija; modernizacija; etničnost; pravna regulativa
Hrčak ID:
126510
URI
Datum izdavanja:
30.10.1998.
Posjeta: 2.070 *