Izvorni znanstveni članak

Apsolutni gerund u talijanskom jeziku: Boccacio - Drago - Manzoni

Maja Bezić orcid.org/0000-0001-6783-9298 ; Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, Hrvatska

Sažetak

U ovom radu analizirali smo upotrebu apsolutnog gerunda pri formiranju različitih tipova zavisnih implicitnih rečenica u djelu Storia dell’antica Grecia Vincenza Drage (1770–1836), Kotoranina s dalmatinskom adresom, padovanskog učenika, autora talijanskog jezičnog izričaja i pobornika Cesarijevog purizma u jeziku. Apsolutni gerund je implicitni glagolski oblik s vlastitim subjektom tipičan za prozu Giovannija Boccaccia i stari talijanski jezik, a nalazimo ga u radovima autora koji su pisali arhaičnim jezikom imitirajući jezik toskanskog Trecenta. Postupnu redukciju u upotrebi doživljava u XVIII. i XIX. stoljeću, o čemu najbolje svjedoči Manzonijev roman I promessi sposi (1840). Polazeći od radova koji se bave upotrebom ovog glagolskog oblika kod Boccaccia i Manzonija, cilj je utvrditi je li autor, sklon pojednostavljenju multilateralnih zavisno-složenih rečenica Boccacciovskog tipa, težio pojednostavljenju i ovog segmenta svoje sintakse.

Ključne riječi

apsolutni gerund; Boccaccio; implicitne zavisne rečenice; Manzoni; starotalijanski; Vincenzo Drago

Hrčak ID:

136198

URI

https://hrcak.srce.hr/136198

Datum izdavanja:

12.1.2011.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 1.955 *