Ostalo
Susret – otkrivanje bitka
Ante Akrap
orcid.org/0000-0001-6682-2507
; Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Splitu
Sažetak
Ovaj članak želi istražiti filozofsku misao Martina Bubera. Da bismo se približili njegovoj misli bilo je potrebno sučeliti ga s pozicijama različitih autora, različitih vremena i pogleda. Za naše razmišljanje o dijalogici polazna točka jest pojam ja kao odnos, koji nam dozvoljava shvatiti antropološku stvarnost i izraziti svoj vrijednosni sud. U povijesti antropologije zamjećujemo dvije linije, prvu koja promatra ja kao situirano i zaštićeno, ali izolirano i drugu koja pak ne priznaje ja ako nije u odnosu, uvijek prema onome koji mi stoji nasuprot. U toj i takvoj konstelaciji odnosa Buber s jedne, a Levinas s druge strane figuriraju bez sumnje kao dva simbolična izričaja velikog obrata u interpretaciji čovjekova života. Uspoređujući dijalogiku i egzistencijalizam dolazimo do zaključka da pored zajedničkog cilja, ostvarenja čovjeka, postoji velika različitost u gledanju na čovjeka. U dijalogici susrećemo čovjeka naših dana, čovjeka u intelektualnoj i duhovnoj krizi, čovjeka koji preuzima u novom spokojstvu, svjestan, u punoj odgovornosti svoju sudbinu. Čovjek kojeg nam nudi egzistencijalizam jest čovjek beznađa, čovjek krize, čovjek straha i očaja, čovjek tjeskobe. Martin Buber figurira bez sumnje kao značajan izričaj velikog zaokreta u interpretaciji ljudske egzistencije u suvremenoj antropologiji. Koristeći fenomenološku metodu Buber shvaća i otkriva prisutnost ja u trostrukom odnosu: ja u odnosu prema svijetu, čovjeku i odnos prema duhovnoj stvarnosti. Fenomenologija i ontologija dvije su paradigme koje uvjetuju čitavo istraživanje o apriornosti bitka, obrađenog kao odnos. Buberov filozofski govor jest meditacija o bitku, o istinskom prihvaćanju bitka u svom neprestanom otkrivanju preko iskustva i relacije, na takav način da iskustvo i odnos postanu predznak objave prisutnosti, postojanja, ponašanje, artikulacije bitka u određenoj stvarnosti bića. Nemoguće je u govoru o odnosu zaobići E. Levinasa čije umovanje ima sve karakteristike odnosne filozofije. Središnja ideja antropologije međuljudskog kod Levinasa je primat drugoga, označen kao ‘epifanija lica’. Levinas ne ističe samo važnost odnosa s drugim, nego uspostavlja superiornost (premoć) ti u odnosu na ja. Za njega nije dostatna teoretsko-spoznajna međusubjektivnost, nego etička međusubjektivnost. Levinas svojom antropološkom postavkom potvrđuje primat odgovornosti nad slobodom, primat etike u odnosu na ontologiju. Za razliku od Levinasa u filozofiji J.P. Sartrea nema mjesta za drugost budući da nedostaje odnos. Temeljni problem Sartrea jest sloboda i samoostvarenje čovjeka. Njegova filozofija usmjerena na antropološko pitanje, koje u sebi uključuje i problematiku Boga. U Sartreovoj ontologiji odlučujuću važnost ima razlikovanje ‘biće – po – sebi’ i ‘biće – za – sebe’. Filozofija definirana kao dijalogizam dala je veliki doprinos u suvremenom antropološkom istraživanju. Gramatički prijedlog ‘zwischen’ zauzima u njoj centralno mjesto, toliko da se njegova filozofija može definirati kao ‘ontologija između’ – ontologija uzajamnosti. U susretanju, čovjek susreće drugoga, njegov svijet, i upravo u nutarnjem susretanju čovjek nalazi transcendenciju, jer u svakoj sferi ja-ti dotičemo rub Ti vječnoga, u svakom ti imenujemo Ti apsolutni. Dakle, svaki istinski dijalog, svaki istinski odnos treba dovesti čovjeka do odnosa s Ti apsolutnim.
Ključne riječi
dijaloška filozofija; egzistencijalizam; subjektivnost; ja – ti; susret; odnos; drugost; uzajamnost; dijalog
Hrčak ID:
168225
URI
Datum izdavanja:
1.3.2005.
Posjeta: 1.176 *