Izvorni znanstveni članak
Prijedlozi i planovi međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu
Božo Žepić
Sažetak
Međunarodna zajednica ni poslije dvadesetak godina bavljenja
Bosnom i Hercegovinom, niti poslije deset godina izravnog
upravljanja u njoj, nema jasno definirani koncept ni strategiju
rješavanja bosansko-hercegovačke krize i svega onog što u
svojoj ukupnosti ovu zemlju čini svojevrsnom enigmom.
Njezina administracija ovdje se uopće nije bavila najvažnijom
od svih reforma, a to je reforma ustavnog ustroj
nefunkcionalnog političkog sustava Bosne i Hercegovine, niti
pak rješavanjem najvažnijeg od svih političkih pitanja, a to je
rješenje nacionalnog pitanja u kontekstu kolektivnih ljudskih
prava. Dapače ona je nacionalno pitanje stalno „gurala pod
tepih“, time što ga je podcjenjivala ili pak tako što je sve
nacionalno izjednačavala s nacionalističkim.
Međunarodna zajednica nema jasan, određen ni cjelovit
plan za Bosnu i Hercegovinu. Sporadični planovi međunarodne zajednice ili njezinih nevladinih organizacija razlikuju se
utoliko što neki imaju individualni pristup i pokušavaju tražiti
bolja rješenja neovisno od okruženja, a drugi pak, nastoje
Bosnu i Hercegovinu promatrati u paketu, koji se zove
Zapadni Balkan. U tim planovima zabrinjava nastojanje
/nekih- krugova da rješenje problema povezuju s Kosovom,
tako da ako Srbija definitivno izgubi Kosovo, onda mora dobiti
kompenzaciju tako što će joj se priključiti Republika Srpska,
kao integralni i neotuđivi dio druge suverene države - BIH,
koja bi time bila osuđena na nestanak. Osim činjenice da su
to velikosrpske ideje u novom pakiranju, ne vidim nikakva:
druge logike u takvom razmišljanju. Možda je i to jedan od
razloga zašto međunarodna zajednica istinski i sistematski ne
radi na stabilizaciji i samoodrživosti Bosne i Hercegovine?
Za razliku od jednodušne politike državne zajednice Srbije
i Crne Gore, koju one i njihove političke stranke vode prema
Republici Srpskoj u smislu obrane i svekolike podrške,
hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i hrvatske političke
stranke nemaju takav odnos prema pitanju hrvatskog entiteta
u BIH, koji bi u ovako (ne) uređenoj državi s dva entiteta za
tri naroda, odnosno jednim entitetom za dva naroda, mogao
biti najsigurnije institucionalno jamstvo jednakopravnosti
hrvatskog naroda s druga dva naroda u BIH. Hrvatska bi
državna politika morala izgraditi jedinstven politički pogled na
državu BIH i vlastiti stav prema položaju vlastita naroda u susjednoj
prijateljskoj državi, bez ikakva izravnog miješanja ili
uplitanja u unutarnja politička pitanja Bosne i Hercegovine. To
isto važi i za sve hrvatske političke u ovoj zemlji. Hrvatska razjedinjenost i nesloga, tradicionalnu nenaklonjenost međunarodne
zajednice, politike i pojedinih dužnosnika, najvećim su
uzročnici nezavidnog i neravnopravnog položaja Hrvata i
Hercegovini.
U Bosni i Hercegovini postavljaju se još mnoga otvorena
pitanja za koja treba tražiti i pronalaziti odgovore. Desetljeće
DAYTONA prigoda je za to i za organiziranje novih međunarodnih
konferencija o Bosni i Hercegovini, ali i o Balkanu, gdje
bi se ta neriješena i otvorena pitanja trebala raspraviti i
potražiti rješenja koja bi nas mogla zadovoljiti i približiti ciljanim
europskim integracijama.
Nekritičko prihvaćanje nekih planova iz nedavnih ratnih
vremena, negativna iskustva koja smo stekli i pogreške koje
smo napravili, osobito glede usvajanja WASHINGTONSKOG
i DAYTONSKOG mirovnog sporazuma, ne bi nam se smjeli
ponoviti. Dobro prolazi u životu onaj tko se uči na tuđim
greškama i iskustvima, gore onaj tko se uči na vlastitim, a najgore
onaj tko ništa ne uči od povijesti kao učiteljice života, pa
mu se ona s vremena na vrijeme ponavlja u negativnom
svjetlu i s novim negativnim iskustvima. Iako se nismo
pokazali u svemu kao dobri učenici, ponešto bismo ipak
morali naučiti od vlastite osobito bliže povijesti, da bismo s
više samopouzdanja i optimizma mogli gledati u budućnost.
Ključne riječi
Hrčak ID:
18573
URI
Datum izdavanja:
1.9.2005.
Posjeta: 4.040 *