Prije stotinjak godina u Segetu se kod Trogira zemljoposjednik Ante Barada, brat hrvatskog povjesničara i akademika Mihe Barade, oženio Mandinom Šitin iz Kaštel Lukšića. Iz toga braka potekla su četiri liječnika: sinovi dr. Ivo (r. 1926.), dr. Marinko (1928.) i dr. Vinko (1930.) – danas svi pokojni – te unuk prim. dr. sc. Ante, neurolog. Ovdje je riječ o najstarijemu, Ivi, otorinolaringologu koji je u 92. godini života preminuo 11. studenoga 2017. u Zagrebu i koji zaslužuje da ga upamtimo ako ni zbog čega drugoga, onda zbog više od 60 godina liječničkog staža. Do umirovljenja 1991. radio je na ORL klinici Šalata u Zagrebu, a zatim je, neslužbeno, u rodnom Segetu do smrti bio poznat kao Barba Ive kojemu su se mještani uvijek javljali kad nekomu nije bilo dobro i nikada nikoga nije odbio.
Otac je Ivu poslao na školovanje u Zagreb, gdje se smjestio kod svojeg strica, spomenutog akademika Barade. Brzo se „naturalizirao“ i savršeno naučio agramerštinu (osim triju riječi: gnjoj, šešnaest i kokoš, gen. kokoša). U Zagrebu je završio srednju školu i medicinu, a kako je bio vrlo društven, intenzivno se bavio raznim sportovima pa tako veslanjem, jedriličarskim modelarstvom, tenisom, skijanjem, hokejom na travi, a bio je i dobar plesač. Zbog šarmantne vanjštine Zagrepčanke su ga veoma cijenile, ali se ipak oženio Slovenkom, studenticom farmacije Majdom Gregorič. Njih su dvoje uspješno postavili na noge dvoje djece, sina Ivu, ekonomista, i kćer Anamariju Jazbec, matematičarku, danas profesoricu statistike na Šumarskom fakultetu.
Kao njegov vršnjak, prijatelj i kolega na klinici uvijek sam se čudio, a donekle sam Ivi zbog toga i zavidio, što su ga ama baš svi voljeli, osobito bolesnici dječjeg odjela kojemu je bio šef. Dok su mene djeca dočekivala sa strahom, već sama Baradina pojava, uvijek s bombonima u džepu i smiješkom na licu, unosila je veselje među te male bolesnike. Bio je veseljak, susretljiv i nikada ni s kim u svađi, što nije tako često u bolničkoj sredini. Uza sve to bio je talent za ekonomiju pa je na očevu imanju, na morskoj obali u Segetu, uredio krasan ljetnikovac u kojem je kao umirovljenik provodio ljeta natječući se s mještanima u boćanju i brinući se o zdravlju njihovih ukućana. Nažalost, imao je tešku posljednju godinu života, ali je strpljivo podnosio tegobe kao što je, npr., gastrostoma.
Eto, morao sam to sve reći prije uobičajenog kurikuluma i nabrajanja što je sve pridonio svojoj struci, jer liječnik je i čovjek, a ne samo profesionalac s radnim vremenom od – do.
Barada je 1953. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i nakon pripravničkog staža, uglavnom u Šibeniku, 1955. započeo specijalizaciju na ORL klinici Šalata. Specijalistički ispit položio je 1959., naslov primarijus stekao 1977. i šef dječjeg odjela postao 1980. Usavršavao se u Odenseu u Danskoj i Erlangenu u Njemačkoj. Pohađao je inozemne ORL kongrese i tečajeve, gdje je kao predavač iznosio svoja iskustva pa tako 1978. na kongresu u Bologni o novome poštednom načinu operiranja nosnog septuma u djece, 1981. na Svjetskom kongresu u Budimpešti o zbrinjavanju ozljeda nosa u djece tako da se očuvaju centri rasta, 1982. u Stockholmu svoja desetogodišnja iskustva s tim postupkom, 1983. bio je u Erlangenu profesor na tečaju funkcionalne kirurgije nosa pa zatim na europskim rinološkim kongresima u Amsterdamu 1988. i Londonu 1990. Dakako da je o svojim iskustvima objavio niz zapaženih stručnih članaka. Njegova je prednost kao operatera bila to što je bio ambidekster. Konstruirao je „Baradin instrument“ za operaciju dječjeg septuma koji se 1989. počeo rutinski proizvoditi u Njemačkoj (tvornica Stürmer).
Iako se nije aktivno bavio politikom, 1968. je izabran za saborskog zastupnika, a u Domovinskom ratu priključio se hrvatskom sanitetu i djelovao na sunjskom području. Istaknimo, na kraju, kao znakovito da je na Ivin sprovod na Mirogoju došao pun autobus zahvalnih mještana iz Segeta u Dalmaciji. Lijep primjer ljubavi i poštovanja naroda svojemu liječniku!
prof. dr. sc.