Uvod
Zbog svoje političke neovisnosti i neovisne energetske strategije, Europskoj uniji je potrebna što veća diversifikacija dobavnih pravaca opskrbe plinom što bi smanjilo ovisnost o uvozu ponajprije ruskog plina. Međutim, pokazalo se da ne postoji jasan konsenzus između država članica što se tiče energetske strategije Unije. Naime, dok se pojedine države, primjerice Njemačka oslanjaju na sigurnost opskrbe plinom iz Rusije (izgradnjom plinovoda: Sjeverni tok 1 i 2), druge poput Španjolske smatraju da Unija treba graditi svoju energetsku strategiju preko LNG terminala. Kada govorimo o energetskoj strategiji EU treba spomenuti obnovljive izvore energije te njihovu ulogu u budućoj energetskoj budućnosti. Naime, uz klimatske promjene, nedvojbeno je da budućnost EU treba graditi i na daljnjem razvoju tehnologija vezanih uz iskorištavanje obnovljivih izvora kao i potrebi da u budućnosti industrija postane važan izvor potražnje za plinom u kojoj će upravo proces dekarbonizacije plina utjecati na potražnju plina u energetskom sektoru kao važnom čimbeniku energetske neovisnosti Unije. Europska unija je od 1990. do 2017. smanjila neto emisije stakleničkih plinova za 21,7 % premašivši tako cilj smanjenja od 20%, a koji je postavljen za 2020. Najveća smanjenja emisija ostvarena su u energetskom sektoru, zbog poboljšanja učinkovitosti, povećane uporabe obnovljivih izvora te korištenja više plina, a manje ugljena i nafte. Pri tome autori skreću pozornost da i bez kvantitativne analize određenog doprinosa nuklearne energije (nuklearna energija je drugi po veličini izvor energije s niskom emisijom ugljika u svijetu - čini desetinu svjetske proizvodnje električne energije) globalna energetska tranzicija bit će mnogo teža. Danas možemo zaključiti da „plinska industrija“, gledajući zamišljenu vremensku skalu između pet i deset godina, ima prostora u kontekstu plinske dekarbonizacije čime bi plin postao temelj europskog energetskog sustava. Trenutačno se oko 70 milijuna europskih industrijskih i privatnih kupaca opskrbljuje plinskom mrežom duljine 2,2 milijuna kilometara pri čemu je interesantan podatak da 2018. obilježava drugu godinu snažnog rasta potražnje za prirodnim plinom (nakon porasta od 3,5 % u 2017.). Vanjska ovisnost EU nastavila se povećavati 2018. Pri čemu je pad vlastite proizvodnje uzrokovao povećanje neto uvoza za 3% na 379 milijardi kubičnih metara, što predstavlja 77% opskrbe plinom u EU. Rusija je povećala svoj tržišni udio na 35% ponude EU-a, ispred Norveške (23%) (slika 1.). Gazprom (ruska državna korporacija) nedavno je objavila da je u 2018. izvezla u Europu 200,8 milijardi kubičnih metara plina pri čemu su glavni uvoznici bili Njemačka (58,5 mlrd.m3), Turska (24 mlrd.m3), Italija (22,8 mlrd.m3), Velika Britanija (14,3 mlrd.m3) i Francuska ( gotovo 13 mlrd.m3). U kontekstu energetske geopolitike i ciljeva diversificirane opskrbe plinom EU potrebno je istaći da je, zbog sigurnosti opskrbe plinom, upitna i sama lojalnost pojedinih država članica EU. Nestajanjem dobavnog pravca opskrbe ruskim plinom preko Ukrajine primjerice, za Mađarsku znači prekid dosadašnjeg glavnog dobavnog pravca ( pitanje daljnje sigurnost opskrbe plinom), stoga se traži novi dobavni pravac plina – Turski tok, koji bi jamčio sigurnost opskrbe. Mađarska u Rusiji prepoznaje i dalje sigurnog opskrbljivača prirodnim plinom stoga je i potpora izgradnji novih dobavnih pravaca iz Rusije u Mađarskoj vrlo visoka. Mađarska nije jedini primjer obzirom da u jugoistočnoj Europi postoje i druge države – članice EU ili kandidati za članstvo (Srbija) koje su ovisile o opskrbi ruskim plinom preko Ukrajine te su sada u položaju da zbog sigurnosti opskrbe podupiru izgradnju novih ruskih dobavnih pravac - nova ruska energetska strategija. Kako izgradnja Turskog toka dobro napreduje (trebao bi biti operativan do kraja 2019.), Gazprom će uskoro moći u potpunosti zaobići Ukrajinu kako bi isporučio plin Turskoj. Iako bi izgradnjom dobavnog pravca iz Kaspijskog mora odnosno Azerbajdžana do EU – sustav plinovoda TANAP-TAP-IAP koji ima potporu EU pridonio energetskoj neovisnosti odnosno određeno smanjenje udjela ruskog plina na tržištima EU, isti nije dovoljan da bi preokrenuo omjer snaga što se tiče smanjenja udjela ruskog plina posebno u članicama Srednje i Jugoistočne Europe. S obzirom na sve energetske izazove koji su prethodno navedeni biti će potrebno od strane EU razmotriti i izgradnju novih dobavnih pravaca koji su u njenom susjedstvu - istočnom Mediteranu odnosno Levantske regije Bliskog Istoka. Iako bi dobavni pravac iz istočnog Mediterana pokrivao samo oko 5% europskih potreba za plinom isti bi imao značajniju geostratešku ulogu za Uniju obzirom na prethodno navedene izazove. Sami dobavni pravac iz istočnog Mediterana – East Med plinovod, značio bi i bolju povezanosti i veći utjecaj EU u samoj regiji koja je do sada bila manje više isključiva sfera utjecaja Rusije, Irana i SAD-a. Potrebno je naglasiti da bi novootkrivena plinska ležišta na istočnom Mediteranu te dobavni pravac iz njih značio stvaranje novih država – izvoznica plina prvenstveno Izrael, Libanon i Cipar a koje bi eksploatacijom svojim plinskih ležišta mogle stvoriti dugo potrebnu političku stabilnost u samoj regiji obzirom na mogućnost izvoza plina svojim susjednim državama. Spomenuti pozitivni pogled na eksploataciju plina u istočnom Mediteranu sa sobom povlači i značajan negativni aspekt kao što su sporovi oko morskih granica zona eksploatacije te u određenim slučajevima (prvenstveno misleći na Cipar i Tursku) otvaranje novih prijepora a koji se temelje na već dugotrajnim neriješenim političkim pitanjima.