Bogoslovska smotra, Vol. 76 No. 3, 2006.
Izvorni znanstveni članak
Svjedočanstvo Pisma za Abrahamovo opravdanje vjerom (Rim 4,1-25)
Marijan Vugdelija
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, Hrvatska
Sažetak
Čitavo četvrto poglavlje Poslanice Rimljanima usredotočeno je na izlaganje Post 15,6. Svrha tog opširnog izlaganja je biblijsko utemeljenje i obrazloženje teze iz Rim 3,21b: »Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima.« Budući da se objava pravednosti događa izvan Zakona (χωρίς νόμου), od posebne je važnosti pokazati da se Tora tome ne protivi, što su sigurno židovski sugovornici Pavlu predbacivali, nego da upravo ona sama izrijekom svjedoči i utemeljuje isključivanje »djela Zakona« kod opravdanja.
Abrahamovo opravdanje u Post 15,6 odgovara opravdanju kršćana u trostrukom pogledu: prvo, ono se događa iz vjere (εκ πίστεως; Rim 3,22.28); drugo, upravo jer se događa iz vjere ostvaruje se bez ikakva ograničenja svim ljudima, ukoliko oni vjeruju u Krista (Rim 3,22.29s); treće, događa se tako, i to bez iznimke, da grješnici, bezbožni postaju pravedni (Rim 3,22b-23). Ovo trostruko određenje opravdanja sada se ciljano dokazuje iz Pisma za Abrahamovo opravdanje, jer je Abraham u židovstvu vrijedio kao otac pravednika po Zakonu. Pavao počinje u rr. 1-8 s odlučnim trećim određenjem i pooštrava židovsku tezu o Abrahamu kao prvom obraćenom poganinu prema kršćanskoj tezi o Abrahamu kao prvom opravdanom bezbožniku iz vjere, tj. »po milosti« (κατά χάριν). Na toj osnovi temelji on u dva misaona smjera (rr. 9-12 i 13-16) univerzalnost pravednosti vjere za pogane kao i za Židove i sukladno tome »isključenje« elitističkog hvastanja (καύχησις) Židova u odnosu na pogane s prizivom na znakove izabranja Izraela, obrezanje i Zakon. Tako postaje židovska teza o Abrahamu kao ocu prozelita kršćanskom tezom o Abrahamu kao ocu »svih koji vjeruju«, pogana kao i Židova (u tom redoslijedu!). Konačno, on u rr. 17-22 Pavao na Abrahamovoj vjeri pokazuje bit vjere, na osnovi koje se sada svima onima koji vjeruju događa »uračunavanje u pravednost«. Bitna značajka te vjere jest da se ona ne oslanja ni na što vlastito, nego potpuno i posvema na Boga, na njegovu milost, koja daje i bezuvjetno ispunja obećanje. To bezrezervno pouzdanje u Boga izvire iz vjere u Božju stvarateljsku i uskrsavajuću moć, i očituje se kao nada protiv svake nade, kao povjerenje u ostvarenje obećanoga protiv svakog privida. Da je to opravdanje iz vjere u ovom trostrukom određenju utemeljeno u Kristovoj smrti i uskrsnuću, da je vjera (ττίστις Ίησοΰ; Rim 3,26b) i stoga hermeneutski horizont čitavog svjedočanstva Pisma o Abrahamu kristološki utemeljen, da se taj kristološki vid i ovdje najtješnje povezuje s tim u rr. 1-22 prevladavajućim teološkim vidom, to nedvosmisleno dolazi do izražaja u rr. 23-25 i tvori pretpostavku čitavog tumačenja. Dakle, Božja pravednost, koja se očitovala u otkupiteljskoj Kristovoj smrti i uskrsnuću, ima svog »svjedoka« u Pismu. Jednostrano je, stoga, ako se Rim 4 shvaća samo kao tumačenje teze o pravednosti iz vjere (Rim 3,28); isto tako i sud da se Pavlu ciljano radi samo o univerzalnosti pravednosti vjere odnosno o razrušenju povijesnospasenjskog »hvastanja« Židova. Ne manje jednostrano je i mišljenje da je isključiva tema Rim 4 »opravdanje bezbožnika« (iustificatio impii). Radije su u ovom Pavlovu midrašu o Abrahamu sve te teme povezane zajedno i stavljene u odnos jedne s drugima. Opravdanje bezbožnika je plod vjere, pomoću koje je on duboko označen u svojoj srži i uzdignut od nomističkog shvaćanja pravednosti. Kao što pravednost vjere povezuje sve one koji vjeruju iz Izraela i poganstva (gojim), tako ona istodobno židovstvo vjerno pravednosti Zakona dijeli od Crkve i isključuje ga iz Abrahamova očinstva.
Ključne riječi
Abraham; Poslanica Rimljanima; opravdanje; vjera
Hrčak ID:
23831
URI
Datum izdavanja:
18.1.2007.
Posjeta: 2.482 *