Stručni rad
Primat i sinodalnost u Crkvi od Četvrtog Lateranuma do Drugog Vatikanuma
Tomo Vukšić
Sažetak
Na početku ukratko su protumačeni pojmovi primat i sinodalnost kako su danas shvaćeni i prakticirani u Katoličkoj Crkvi. Slijedi potom analiza procesa teološkog i kanonskog sazrijevanja ovih dvaju eklezioloških koncepata i njihove primjene u praksi. To započinje s vremenom Inocenta III., odnosno s Četvrtim lateranskim saborom (1215.) i njegovim „Constitutiones“ kojima je potvrđen primat rimske biskupske stolice. U nastavku se podsjeća na teoriju o dva mača te na problematiku odnosa ideje koncilijarizma i primata tijekom 15. stoljeća, a posebice na dokumente sabora u Konstanzu i onoga u Firenci, koji su se bavili ovom tematikom. U vezi s tim pitanjem spomenuta su i dvojica ondašnjih hrvatskih teologa: Ivan Stojković i Markantun de Dominis. Tridentski sabor se nije izravno bavio ovim pitanjima, ali je na neizravan način svojim zaključcima i kasnijim njihovim provođenjem uvelike doprinio utvrđivanju primata rimskoga biskupa naspram galikanskih zamisli iz Francuske, njemačkog episkopalizma i pokreta restauracije koji se u Europi počeo širiti nakon prestanka napoleonskoga razdoblja. U razdoblju poslije Prvoga vatikanskoga sabora i njegove dogmatske definicije primata, zakonska pojašnjenja o odnosu primata i sinodalnosti donio je „Zakonik kanonskoga prava“ (1917.), čije su odredbe bile na snazi sve do obnove koja je proizašla iz Drugoga vatikanskog sabora. Na kraju prikaza navodi se misao Ivana Pavla II. koji je osjećao da ima posebnu odgovornost radi pronalaženja takva oblika vršenja primata koji bi se otvorio novoj situaciji, ne odričući se nikako bitnoga u tom poslanju
Ključne riječi
primat; sinodalnost; koncilijarizam; galikanizam; episkopalizam; restauracija; sabor; Papa; Četvrti lateranski; Prvi i Drugi vatikanski sabor.
Hrčak ID:
260684
URI
Datum izdavanja:
1.12.2016.
Posjeta: 885 *