Uvodno slovo
1.
Mocija, mocijska tvorba, mocijski parnjaci i muško-ženski odnosi u hrvatskome jeziku bili su predmetom analize mnogih jezikoslovnih radova [1] i jezičnih savjeta.[2] Temi se može pristupiti s različitih stajališta,[3] no unatoč velikomu broju radova koji s različitoga aspekta pristupaju mocijskim imenicima, ni u jednome radu nije provedena njihova iscrpnija dijakronijska analiza.
Tema je ovoga rada analiza mocijskih odnosa i muško-ženskih parova u dopreporodnim i preporodnim gramatikama i njihova potvrđenost u odabranim rječnicima do početka 20. stoljeća. Cilj je takva istraživanja doći do spoznaja o razvoju mocijskih parnjaka, najčešćim kategorijama u kojima su oni zastupljeni, tvorbenim sufiksima koji su potvrđeni u zabilježenim parnjacima i promjenama koje su se dogodile tijekom jezične povijesti.
Budući da su nazivi mocija, mocijski odnos i mocijska imenica višeznačni,[4] u analizi se polazi od ovih radnih definicija tih naziva: mocija je veza između imenica (ili sveza) koje se međusobno razlikuju u rodu te označuju pripadnike različitoga spola, a u svemu drugom imaju isto značenje; mocijski je odnos odnos koji postoji među imenicama povezanim mocijom, a mocijska je imenica imenica koja se s kojom drugom imenicom nalazi u mocijskome odnosu. Mocija se, dakle, u ovome radu ne ograničuje samo na tvorbu nego se ona odnosi na svaki muško-ženski odnos (npr. stric – strina, dječak – djevojčica itd.). Ipak, najveća se pozornost posvećuje mocijskim tvorenicama i posebno profesijskim imenicama. Mocijskim se imenicama pristupa tako da se ne navode samo one imenice koje u pojedinome izvoru imaju zabilježen parnjak nego i one koje bi ga mogle imati, ali ga u navedenome izvoru nemaju. To se posebno odnosi na profesijske imenice koje su podskup mocijskih imenica.
U izvore za analizu mocije uključene su tri gramatike: Gramatíčno izkazânje ob rúskom jezíku (1665.) Jurja Križanića,Nova slavonska, i nimačka gramatika. Neue Slavonisch- und Deutsche Grammatik (11767.) Matije Antuna Relkovića iSlovnica hrvatska za gimnazije i realne škole (1859.) Antuna Mažuranića. Analizom su obuhvaćene i mocijske potvrde u četirima rječnicima:Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik (11761.) Blaža Tadijanovića,Ričoslovnik (Vocabolario – Wörterbuch) illiričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika (1803.) Josipa Voltića,Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, osobito za srednja učilišta (1874. – 1875.) Bogoslava Šuleka iRječnik hrvatsko-talijanski (1901.) Dragutina A. Parčića.
Odabrani su oni rječnici i gramatike koji su se činili relevantnima za temu.[5]Primjerice, u Babukićevim gramatikama (Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga 1836.,Ilirska slovnica 1854.) nisu uočeni primjeri relevantni za mocijsku analiza, pa stoga te gramatike nisu uključene u korpus za ovo istraživanje. Da bi se dobio što bolji uvid u problematiku, vodilo se računa i o tome da promatrani izvori pokrivaju različita stoljeća, a kod rječnika i o tome da se međusobno razlikuju opsegom, vrstom i namjenom.
Mocijski opisi u gramatikama
2.
S gledišta rječotvorja elementi mocijskoga opisa uočavaju se već u drugoj hrvatskoj gramatici, Križanićevu Gramatíčnom izkazânju ob rúskom jezíku iz 17. stoljeća, jer je na temelju njegovih tumačenja moguće utvrditi da nastavak -ica, među ostalim, sudjeluje i u mocijskoj tvorbi. Naime, osvrćući se na vokativ jednine 3. imenične sklonidbe, Križanić eksplicitno kaže da u vokativu na o završavaju „[ž]enske pak imenice na -ica, i to ako su napravljene od muških stativnih, npr. kralьica,banica” (Križanić uMoguš 1984: 24).[6] Naznačujući otpridjevno izvođenje sufiksima -ica (svet, star – svetica, starica)[7] i -ec (svetec, starec)[8], razvidno je da je uočio i semantičke mocijske parnjake[9] iako ih tako ne definira. Tvorbu imenica prikazuje u nekoliko značenjskih skupina (vidi Križanić uMoguš 1984: 35–37), među kojima je vrlo razvedena 4. skupina, koja se odnosi na različite osobe. U njoj se donose primjeri te njihovi sufiksi i ishodišne osnove. Također se spominje izvođenje ženskih imenica od muških (sufiksima -ica:carica, kralьica,banica; -inьa:kneginьa), a kod etnonima se donose i mocijski parnjaci, npr. Hervat Hervatica.[10]
Opširniji prikaz mocijskih odnosa nalazi se u gramatici Matije Antuna Relkovića, u kojoj se u poglavlju Od pokolenja imena donose upute o tvorbi te usporedni popis hrvatskih i njemačkih primjera.
Primjeri str. 89–90: Kako bi iz jednoga substantiva masculini generis jedan substantivum fæminini generis načiniti mogao […] primetni k masculinu u slavonskom jeziku particulu ica, a u nimačkomu in, pak će postati fæmininum […]
| Na priliku | Zur Exempel |
| cesar, Kayser | Cesar-ica, Kayser-in |
| kralj, König | kraljica, Königin |
| general, General | generalica, Generalin |
| grof, Graf | grofica, Gräfin |
| doktor, Doctor | doktorica, Doctorin |
| majstor, Meister | majstorica, Meisterin |
| kovač, Schmid | kovačica, Schmidin |
| čizmar, Schuster | čizmarica, Schusterin |
| sabol, Schneider | sabolica, Schneiderin.[i] |
U nastavku (90–91) Relković objašnjava mocijski odnos temeljen na dočetcima:
– -ja i -jinica: kulundžija – kulundžijinica, safundžija – safundžijinica, kavedžija – kavedžijinica[12]
– -in i -ka, -inja: krstjanin – krstjanka, Rimljanin – Rimljanka, Bečljanin – Bečljanka, gradjanin – gradjanka, seljanin – seljanka, Ciganin – Ciganka;[13] varošanin – varoškinja, Osičanin – Osičkinja, Brodjanin – Brodkinja i Brodjanka, Vinkovčanin – Vinkovkinja, Jankovkinja, Mirkovkinja[14] itd.
Iako Relkovićeva tvorbena analiza ne odgovara današnjemu poimanju tvorbenih sastavnica u hrvatskome jeziku, kao što se ni raspodjela sufiksa na određene osnove ne poklapa sa suvremenom normom, Relkovićev prinos smatramo vrlo važnim zbog samoga uočavanja jezičnih činjenica i potrebe da ih se opiše u gramatici. Na temelju uvida u starije gramatike[15] možemo zaključiti da je Relkovićev opis ujedno najstariji eksplicitan gramatički opis mocijskih odnosa u hrvatskome jeziku.
Relković donosi mocijske parnjake i u aneksnome rječniku koji je dodan gramatici, npr.: čovik – žena,[16] starac – starica, babica, opat – opatica (pojmovni grozd[17] Od starosti i svakojakog stanja ljudi i žena); cesar – cesarica, kralj – kraljica, princip – princezica,[18] herceg – herceginja, grof – grofica, baron – baronesa (Od svitovnjeg dostojanstva); čaratar – čaratarica, kurvar – kurva, kurvosvodac – kurvosvodica, vrač – vračara, vištac – vištica (Od zanata i od rukotvorja); unuk – unuka, praunuk – praunuka, stričić – stričićna,[19] sinovac – sinovka, tetak – tetka, tečić – tečićna, ujak – ujna, ujčić – ujčićna,[20] zaručnik – zaručnica, udovac – udovica, kum – kuma, rodjak – rodjaka, prijatelj – prijateljica, neprijatelj – neprijateljica (Od rodjaštva i prijateljstva).
Zamjetno je da u pojmovnome grozdu Od zemalja i od puka nema ženskih parnjaka. Tako se, primjerice, potvrđuje toponim Horvatska i etnonim jedan Horvat ili toponim Istrija i etnik Istrijanin, ali se ne navode nazivi etnonima i etnika za ženske osobe.
U pojmovnome grozdu Od zanata i od rukotvorja donose se muški vršitelji radnje, a vrlo je malo ženskih, iako se to na temelju mocijskoga opisa u gramatici (npr. kovač – kovačica, majstor – majstorica) ne bi pretpostavilo. S obzirom na to da je u Relkovićevo doba bilo malo zanimanja koja su obavljale žene, a ženski su se parnjaci uglavnom odnosili na supruge određenih muških profesijskih pripadnika (npr. kovačica je bila ‘kovačeva supruga’, a majstorica ‘majstorova supruga’[21]), to je vrlo vjerojatan razlog za spomenuto nenavođenje naziva za ženske osobe u pojmovnome grozdu Od zanata i od rukotvorja. Budući da Relković nema pridružena značenja, pretpostavljamo, iako s velikom vjerojatnošću, da se značenje nekih njegovih mocijskih parnjaka koje donosi u gramatici, objašnjavajući izvođenje imenica za ženske osobe iz oblika za muške osobe, ne razlikuje samo u rodu.
U gramatici Antuna Mažuranića, jednoga od vodećih preporoditelja, mocijska je tvorba obrađena u trećemu poglavlju naslovljenom Tvorenje pregibivih rěčih (potpoglavlje Ženska iz mužkih). Osim što donosi odnos sufiksa koji sudjeluju u tvorbi ženskih imena iz mužkih (-ac i -ka, -ica; -ak i -inja; -janin i -anka; -ik i -ica), navodi da za neke imenice muškoga roda nisu uobičajeni ženski parnjaci (npr. kosac, kupac,pisac, prosac, vozac).
Primjeri (Mažuranić 2008: 137):
„1. ac iz samostavnika izvedeno pretvara se u žensk. spolu na ka”, npr. Budimac – Budimka, praznověrac – praznověrka, dobrovoljac – dobrovoljka, neznabožac – neznabožka, samo Kranjac – Kranjica
„2. Svako drugo ac pretvori-se na ȉ c a”, npr.plovica, tkalica, znanica, jedinica, mladica, svetica, banovica
„3. Svèršetku āk, doda-se ȉ n j a”, npr. prosjak – prosjakinja, divljak – divljakinja
„4. Svèršetak janin pretvori se na anka”, npr. Bečanin – Bečanka, Rimljanin – Rimljanka
„5. īk pretvori-se na ȉca”, npr. mučenik – mučenica, bolestnik – bolestnica, bojnik – bojnica.
U nastavku dodaje da se od ostalih riječi koje označavaju mušku osobu ženska osoba tvori nastavkom -ica, npr. gospodar – gospodarica, kopač – kopačica, prijatelj – prijateljica, te upućuje na iznimke: rob – robinja, knez – kneginja, sudac – sudinja, Grk – Grkinja, Srbin – Srbkinja, Turčin – Turkinja, Dalmatinka, Arapka. Također upozorava da neke imenice muškoga roda s dočetkom -ar, kod kojih je uobičajena tvorba nastavkom -ica, ženski parnjak katkad tvore i nastavkom -ka, npr. govedarka, kuharka, pastirka.
Mažuranić se osvrnuo i na životinjska imena kod kojih se razlučuje spol, npr. lav-ica, medvjed-ica, vuč-ica, zeč-ica, golub-ica, paun-ica; jelen i košuta, pas i kuja, vol/bik i krava (Mažuranić 2008: 138).
Mažuranićev opis tvorbe ženskih mocijskih parnjaka uklapa se u postojeće tvorbene obrasce u hrvatskome jeziku, s napomenom da tijekom povijesnojezičnoga razvoja neke izvedenice nisu zaživjele i nisu postale dijelom općeprihvaćenoga standarda.
Osvrnut ćemo se na uporabu i potvrđenost nekih imenica koje je Mažuranić naveo u poglavlju svoje gramatike. U Akademijinu rječniku, primjerice, nisu potvrđene natuknice dobrovoljac i dobrovoljka, neznaboška, praznovjerka, dok se za izvedenicu praznovjerac kaže da nisu uočene pisane potvrde, ali da se riječ rabi u govorima (AR XI: 424). Izvedenicu divljakinja u značenju ‘divlja žena’ donosi Stullijev rječnik (AR II: 423); tkalica se kao ‘tkalja, žena koja tka’ potvrđuje u Mikaljinu, Della Bellinu, Belostenčevu i Stullijevu rječniku (AR XVIII: 386); prosjakinja ‘žena koja prosi’ zabilježena je i u rječnicima (Della Bellinu, Voltićevu, Stullijevu, Karadžićevu) i jeziku pisaca (Kanižlić, Reljković) (v.AR XII: 407). Prema Akademijinu rječniku (XVI: 895) izvedenicu sudinja u značenju ‘žene koja sudi, presuđuje’ donosi samo Jambrešićev rječnik, dok se kao ‘sudčeva žena’ potvrđuje u Vitezovićevu rječniku, u Došena, u narodnim pjesmama. Kopačicu u značenju vršiteljice radnje bilježe Stullijev i Karadžićev rječnik (AR V: 293).
Etnonim Arapka u pisanim se potvrdama pojavljuje od 18. st. (Kačić, Stullijev i Karadžićev rječnik; v.AR I: 100). Etnik Rimljanka Akademijin rječnik (XIV: 26) donosi s rječničkim potvrdama i s potvrdama u pisaca (Habdelić, Belostenec, Voltić, Kanižlić), dok je za etnik Bečanka naveden samo Voltićev rječnik kao izvor (AR I: 219). Za etnik Dalmatinka zabilježene su potvrde od 17. stoljeća (B. Kašić, rječnici Della Bellin, Belostenčev, Voltićev, Karadžićev).
Mocijski parnjaci u rječnicima
3.
U jezikoslovnome priručniku Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik (1761.) Relkovićeva suvremenika Blaža Tadijanovića mocijska je tvorba zamjetna u kategoriji imenica od stranih osnova za oznaku pripadnika plemićkoga staleža: baron – baronica, cesar – cesarica, grof – grofica, herceg – hercegica, kralj – kraljica, princip – principica; također u kategoriji crkvenih dostojanstvenika: kaluđer – kaluđerica te društvenih ili rodbinskih odnosa: kum – kuma, unuk – unuka, prijatelj – prijateljica.[22] U navedenim su primjerima ženski mocijski parnjaci tvoreni uobičajenim sufiksima -a, -ica. Mocijske parnjake u kategoriji rodbinskih odnosa potvrđuju i primjeri sinovac sinovica. Izvedenice su nastale od osnove sin složenim sufiksima -ovac i -ovica (od pridjevnoga sufiksa -ov i sufiksa -ac/-ica koji služe za poimeničenje).
Prema tal. abate u hrvatskome je jeziku od 17. stoljeća potvrđena prilagođenica s nultim sufiksom abat,[23] koja se nalazi i u Tadijanovićevu jezikoslovnome priručniku. Ženski mocijski parnjak u Tadijanovića prilagođenica je sa stranim sufiksomabatisa, dok je u Akademijinu rječniku (AR I: 28) zabilježen oblik abatiša, s jednom potvrdom iz 18. stoljeća.
Također su potvrđeni mocijski parnjaci kurvar – kurva, udovac – udovica,vištac – vištica, zaručnik – zaručnica.[24]
Mocijsku tvorbu u rječniku Ričoslovnik (Vocabolario – Wörterbuch) illiričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika (1803.) Josipa Voltića ilustriraju ovi odabrani primjeri: naučitelj – naučiteljica, ogovoritelj – ogovoriteljica, pridobitelj – pridobiteljica, zakonitelj – zakoniteljica,znaditelj – znaditeljica, u kojima su potvrđeni ženski mocijski parnjaci tvoreni uobičajenim sufiksom -ica.
Semantičkim mocijskim parnjacima pripadaju primjeri igralac – igralica, obladavac – obladavica,pralac – pralica – pralja,primorac – primorkinja,prodavac – prodavka,svadljivac – svadljivka,ubožac – ubožica,udovac – udovica.
Prema Akademijinu rječniku (AR XI: 359) izvedenica pralica, osim značenja ‘ona koja pere, pralja’, upotrebljavala se također i za osobe muškoga spola: ‘onaj koji pere (pralac)’; kao, primjerice, imenice izjelica, propalica ili varalica. Iako eksplicitnih potvrda nema, na to, navodi se u Akademijinu rječniku, upućuje prezime Pralica.
Mocijski je odnos potvrđen i u primjerima zločinac – zločiniteljica, nastalima od tvorbenih osnova zločin (> zločinac), odnosno zločinitelj (> zločiniteljica).
Analiziramo li čestotnost odabranih Voltićevih potvrda, njegovim bi hapaksima pripadala izvedenica znaditelj ‘izumitelj’(v.AR XXIII: 39), tvorena od prezentske osnove sufiksom -itelj, te ženski mocijski parnjaci znaditeljica i obladavica (v.AR VIII: 380). Naziv zanimanja prodavac i njegov mocijski parnjak prodavka Voltićevom su zaslugom prve rječničke potvrde tih riječi. Dok se prodavac u jeziku pisaca pojavljuje znatno prije Voltićeva unosa u rječnik, prodavka je potvrđena samo u rječnicima, Voltićevu i Stullijevu (v.AR XII: 278, 280). Prema podatcima koje nalazimo u Akademijinu rječniku velik je dio izdvojenih izvedenica zabilježen upravo samo kao rječnička potvrda. To su: ogovoritelj (VIII: 766; Belostenec, Jambrešić, Voltić i Stulli), ogovoriteljica (VIII: 766; Jambrešić i Voltić), obladavac (VIII: 379–380; Belostenec, Jambrešić i Voltić), pralac (XI: 359; Della Bella, Belostenec, Voltić, Stulli), pralica (XI: 359; Mikalja, Della Bella, Voltić, Stulli), svadljivka (XVII: 123; Vitezović, Belostenec, Voltić i Stulli), ubožac (XIX: 121; Vitezović i Voltić), ubožica (XIX: 122; Vitezović, Jambrešić, Voltić i Stulli), zakoniteljica (XXII: 32; Della Bella, Belostenec i Voltić), zločiniteljica (XXII: 937; Belostenec[25] i Voltić).[26]
Ostale izvedenice pripadaju znatno starijemu općeprihvaćenom leksiku.
U tome rječniku nije primijećena spomenuta distinkcija ‘čija supruga’ – ‘vršiteljica radnje’. Naime, na temelju talijanskih i njemačkih istovrijednica i objašnjenja dolazi se do zaključka da je, primjerice, ključarica samo ‘žena ključar’ (ključarica – donna che porta chiavi, economa – Haushälterinn), a kmetica samo ‘žena kmet’ (kmetica – contadina, colona – Bäuerinn). Također, natuknice učiteljica i zvonarica nisu potvrđene u njegovu rječniku iako donosi oblike za muške vršitelje radnje (učitelj, zvonar).
Iako Šulek uvodi nazive za mnoge struke, relativno rijetko navodi i naziv za stručnjaka koji se bavi pojedinom strukom. U sljedećim tablicama Šulekovi se nazivi uspoređuju s Parčićevim[27] jer se u izradbi svojih rječnika Parčić oslanjao na Šuleka, osobito pri unošenju naziva iz područja znanosti, tehnike, zakonodavstva, školstva, kulture, gospodarstva, obrta itd., npr.: olina (količina), sumjer (simetrija), suncopas (zodijak).
Uspoređujući navođenje profesijskih imenica u Šuleka i Parčića, uočavamo da je Parčić mnogo dosljedniji u bilježenju profesijskih imenica izvedenih od naziva struke. Međutim, ni u Šuleka ni u Parčića nismo pronašle nijedan naziv za ženu koja se bavi nekom strukom.
U sljedećoj tablici navodimo profesijske imenice koje nisu izvedene iz naziva struke.
| Šulek | Parčić | ||
|---|---|---|---|
| muško | žensko | muško | žensko |
| pralja | |||
| bubnjar | |||
| djakon | djakonica | ||
| dojilac[i] | dojilica, dojilja | ||
| dvorilac, dvorilac bolesnika | dvorilja bolesnika, dvorkinja | ||
| ključar | ključarica ‘ključareva žena, žena ključar’ | ||
| staretinar | |||
| vjeroučitelj | |||
| bilježnik | bilježnik | ||
| dvorodržica | |||
| klobučar | klobučar | ||
| mjernik | mjernik | ||
| olovar | |||
| redovnik | redovnik | redovnica | |
| strieljac | strieljac, strjeljač | ||
| strojnik (mašinista) | strojnik | ||
| tkalac | tkalja, tkalica | ||
| učitelj | učiteljevica ‘učiteljeva žena’, učiteljica ‘žena koja poučava’ | ||
| vježbanik | vježbenik | ||
| zlatar | zlatar | ||
| zvonar | zvonar | zvonarica ‘zvonareva žena’ | |
| životopisac | životopisac | ||
Šulek ponovno ne navodi nijednu žensku mocijsku imenicu dok je u Parčića zabilježen određeni broj takvih imenica te je kod nekih zabilježena i značenjska razlika žena koja x i x-ova žena.
U sljedećoj tablici navodimo mocijske neprofesijske imenice u Šulekovu i Parčićevu rječniku.
| Šulek | Parčić | ||
|---|---|---|---|
| muško | žensko | muško | žensko |
| blagodjelnik (benefaktor) | |||
| djakon | djakonica | ||
| mimohodac | |||
| mucavac | |||
| mudrac | mudračica | ||
| mudrijaš | mudrijašica | ||
| nesuđenik | nesuđenica | ||
| stric | strina | ||
| ujak | ujna | ||
| vjerolomac | |||
| dječak[i] | dječak | djevojčica, djevojče, djevojka, žena | |
| kmetovi | kmet | kmetica ‘kmetova žena’ | |
| mislitelj | mislitelj | ||
| vjerovjestnik | vjerovjestnik | ||
| vjerovnik | vjerovnik | ||
| vjestnik | vjestnik | ||
| znanac | |||
Ponovno zaključujemo da Šulek ne navodi nijednu žensku mocijsku imenicu. Iako navodi imenice dječak, knez, kralj, redovnik, ne navodi imenice djevojčica, kneginja, kraljica, redovnica. To se ne može opravdati ni činjenicom da je riječ o terminološkom rječniku ni činjenicom da taj rječnik odražava onodobnu izvanjezičnu stvarnost, što može biti objašnjenje nenavođenja ženskih profesijskih imenica. Iako i ova analiza pokazuje da je Parčić pri izradi svojega rječnika bio pod snažnim Šulekovim utjecajem, on je napravio bitan iskorak u navođenju ženskih mocijskih parnjaka.
Zaključak
4.
Provedeno istraživanje pokazuje da se mocijski odnos u pregledanim povijesnojezičnim izvorima nalazi u ovim kategorijama (navodimo izbor karakterističnih primjera):
životinje: golub-ica, lav-ica, medvjed-ica, vuč-ica, zeč-ica, paun-ica; jelen i košuta, pas i kuja, vol/bik i krava; ovan i ovca; jarac i koza
ljudi:
– pripadnici naroda, državljani; stanovnici naseljenih mjesta: Hervat – Hervatica, Horvat,Grk – Grkinja, Srbin – Srbkinja, Turčin – Turkinja;Bečanin – Bečanka, Bečljanin –Bečljanka, Brodjanin – Brodkinja, Brodjanka, Budimac – Budimka, Rimljanin – Rimljanka,Osičanin – Osičkinja, Vinkovčanin – Vinkovkinja
– (ne)pripadnici vjere: krstjanin – krstjanka, neznabožac – neznabožka
– profesijske imenice (kod žena se navode i supruge): bojnik – bojnica,ključar – ključarica, kulundžija – kulundžijinica, safundžija – safundžijinica, učitelj – učiteljica,učiteljevica, zvonar – zvonarica
– pripadnici određenoga staleža, društva, skupine itd.: baron – baronesa,cesar – cesarica, grof – grofica, herceg – herceginja, knez – kneginja, kralj – kraljica, princip – princezica; kmet – kmetica, rob – robinja
– članovi određenoga društvenog ili rodbinskog odnosa: kum – kuma, neprijatelj – neprijateljica, prijatelj – prijateljica; praunuk – praunuka, rodjak – rodjaka,stričić – stričićna, sinovac – sinovka, tetak – tetka, tečić – tečićna, ujak – ujna, ujčić – ujčićna, unuk – unuka
– nositelji određenoga svojstva: bolestnik – bolestnica, mučenik – mučenica, ogovoritelj – ogovoriteljica, svadljivac – svadljivka
– pripadnici dobnih, bračnih i sličnih kategorija: dječko, dječak – djevojčica, čovik – žena,starac – starica,babica; udovac – udovica, zaručnik – zaručnica.
Istraživanjem je također utvrđeno da se naznake mocijskoga opisa i navođenje mocijskih parnjaka pojavljuje već od ranih hrvatskih gramatika (Križanićeve, Babićeve, Šitovićeve), ali da se prvi eksplicitan opis veže uz ime Matije Antuna Relkovića.
U rječnicima su češće zastupljene muške profesijske imenice, a ženske rijetko i uglavnom u tradicionalno ženskim zanimanjima. Mocijsko je navođenje zamjetno u kategoriji imenica od stranih osnova za oznaku pripadnika plemićkoga staleža te u kategoriji rodbinskih odnosa, dok se u ostalim kategorijama rjeđe pojavljuje (npr. u kategoriji karakternih osobina, etnika i sl.).
Općenito gledajući, nije potvrđen velik broj muško-ženskih parova, npr. učitelj – učiteljica, kmet – kmetica. S tim u vezi kod žena se katkad razlikuju značenja: a) supruga i b) žena koja se bavi nekom djelatnošću, što dovodi u pitanje postojeću definiciju mocije. Krenemo li od definicije navedene na početku ovoga rada uočavamo potrebu da se za povijesnojezična istraživanja definicija proširi, na što upućuju analizirane gramatike i rječnici. Naime, iako nema pridružena značenja, s velikom sigurnošću možemo tvrditi da se značenje nekih Relkovićevih mocijskih parnjaka koje donosi u gramatici ne razlikuje samo u rodu. Stoga se u tome smislu proširuje značenje mocijskih parnjaka i mocijskih odnosa jer se uz značenje u svemu drugome imaju isto značenje dodaje i značenje ili označuju suprugu muškoga mocijskog parnjaka. Dragutin Parčić, primjerice, u svojemu rječniku donosi ove parove: kmet – kmetica ‘kmetova žena’; učitelj – učiteljevica ‘učiteljeva žena’, učiteljica – ‘žena koja poučava’; zvonar – zvonarica ‘zvonareva žena’; ključar – ključarica ‘ključareva žena, žena ključar’. Dodajmo da u rječniku Josipa Voltića takva distinkcija nije primijećena (npr. ključarica je ‘žena ključar’, a kmetica ‘žena kmet’), a da Bogoslav Šulek u Rječniku znanstvenoga nazivlja profesijske imenice rijetko izvodi, pritom uopće ne donosi ženske mocijske parnjake ni u imenicama drugih kategorija.