Uvod
Premda izgleda nemoguće u narednih dva-tri desetljeća zamijeniti ugljen, naftu i plin s obnovljivim izvorima energije (OIE), a s ciljem eliminacije emisije stakleničkih plinova, bez promjene današnjeg modela ponašanja do 2100. godine postižemo ne samo riskantne klimatske promjene, nego i koncentraciju ugljikovog dioksida (CO2) od 900 do 1200 ppm. Mi se naprosto ne možemo tako lako i brzo prilagođavati pa se u bližoj budućnosti može očekivati i povećanje zdravstvenih ugroza. Potrebno je ubrzati zelenu energetsku tranziciju budući da vremena za odgađanje nema. Najveća prepreka bržem i širem usvajanju OIE, odnosno zelenoj energetskoj tranziciji je prvenstveno njihova promjenljivost (intermitentnost) na dnevnoj i godišnjoj razini. Kada bi se uz sustave koji koriste OIE gradili vodikovi sustavi, mogli bi se viškovi električne energije koji se povremeno javljaju, ili će biti smisleno planirani, pohranjivati za kasniju uporabu kada OIE ‘ne rade’ ili ‘rade’ manjkavo. Promjenljivost OIE, kao prepreka njihovom ubrzanom razvoju, tako bi bila kompenzirana bez popratne emisije stakleničkih plinova. Današnja proizvodnja energije iz OIE dominantno je zasnovana na farmama vjetroturbina i poljima fotonaponskih modula, a da bi se kompenzirala promjenljivost proizvodnje u rezervi moraju biti spremne termoelektrane ili hidroelektrane. Buduća proizvodnja prema sadašnjim projekcijama je i dalje iz sunčeve energije i energije vjetra, ali kompenzacija promjenljivosti ide prema baterijama i vodiku, a u najnovije vrijeme izgleda da se vodik probija na prvo mjesto.