Skoči na glavni sadržaj

Stručni rad

https://doi.org/10.22210/jezik.2021.68.04

Promjenom mjesta pribrojnika, ne mijenja se zbroj

Artur Bagdasarov ; Filozofski fakultet, Moskva


Puni tekst: hrvatski pdf 688 Kb

str. 196-198

preuzimanja: 159

citiraj

Preuzmi JATS datoteku


Sažetak

Ključne riječi

Hrčak ID:

274376

URI

https://hrcak.srce.hr/274376

Datum izdavanja:

1.12.2021.

Posjeta: 476 *



Rasprava

U izmijenjenom i dopunjenom Pravopisu srpskoga jezika iz 2015. godine Mitra Pešikana, Jovana Jerkovića i Mate Pižurice, koji je objavljen u Matici srpskoj u Novom Sadu u recenziji Ivana Klajna i Drage Ćupića, susrećemo dvije inačice pisanja imena nacionalnoga jezika: „srpskohrvatski (hrvatskosrpski)“ i „srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski)“. U Pravopisu je navedena i objasnidba tomu imenovanju: „srpskohrvatski (hrvatskosrpski) kad se odnosi na zajednički jezik odn. jezičku zajednicu (istor.); srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), kad se odnosi na savr. stanje“ (str. 459.) i „hrvatskosrpski (odnosi ili jezik sa savr. statusom u stručno-naučnom lingv. tekstovima i sl.), hrvatskosrpski (ist. za knj. jezik, up. srpsko-hrvatski“ (str. 492.). U Pravopisu možemo također pročitati sljedeću napomenu: „S obzirom na nove realnosti (od 90-ih godina minulog veka naovamo), kada to specifične okolnosti zahtevaju (stručno-naučne pre svega), treba pisati polusloženički stručno-naučni termin srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik“ (str. 86.). U Pravopisu naravno nalazimo i naziv srpski jezik (str. 459.), ali nema naziva hrvatski jezik, a tim više bošnjački (bosanski) ili crnogorski. Prema tomu, znači da postoje dva jezika, jedan je službeni i javni, a drugi je strukovni (stručni) – djelomice za Hrvate i vjerojatno za sve ostale narode ili jedan i jedinstveni za sve s različitom javnom i stilskom porabom. Nije sasvim jasno čime se prijašnja složenica srpskohrvatski/hrvatskosrpski razlikuje od polusloženice srpskohrvatski/ hrvatsko-srpski? Odgovor djelomice nalazimo u zaključcima okrugloga stola srpskih intelektualaca koji je održan krajem 2014. god. u Kulturnom centru Novoga Sada pod naslovom: „Šezdeset godina nakon Novosadskog dogovora: srpska jezička politika danas“. Nakon rasprave usvojeni su, između ostaloga, i ovi zaključci: „1 a) termin srpskohrvatski nije lingvistički utemeljen – on predstavlja preimenovani srpski jezik i u srbistici ga treba zadržati samo u podsećanju na vreme dominacije političkih nad lingvističkim kriterijumima“ „2. a) srpski jezički i kulturni prostor je nedeljiv, iz čega proističe da je sva štokavska književnost književnost srpskog jezika.“ (https://stanjestvari.com/2014/12/14). Uzgred budi rečeno u Pravopisnom rječniku srpskoga pravopisa nalazimo: „srećan – i (ob. u zap. krajevima) sretan“ (str. 459.). Poznato je da je Slavko Pavešić (1912. – 1975.) u tadašnjem Institutu za jezik JAZU pokrenuo izradbu Jezičnoga savjetnika koji je objavljen 1971. u izdanju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske. Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika Pavešić je kao urednik i jedan od autora toga Savjetnika oblikovao pomoću zemljopisnoga kriterija: „uobičajeno u zapadnim krajevima“ i „uobičajeno u istočnim krajevima“. Pavešić formulaciju „zapadni kraj“ povezuje s područjem Hrvatske i hrvatskim jezikom, a „istočni kraj“ sa Srbijom i srpskim jezikom. U Pravopisnom rječniku školskoga izdanja Pravopisa srpskohrvatskog jezika Matice srpske i Matice hrvatske iz 1960. god. imamo sretan i srećan, srećan i sretan (str. 231.). Znači li to da se i sada nakon raspada SFRJ i „zajedničkoga“ jezika pridjev sretan i izvedenice sretno, sretnik, sretnica u srpskom pravopisu odnose na „srpsko-hrvatsko“ područje? S jedne strane, autori rastanak sa srpskohrvatskim/ hrvatskosrpskim jezikom priznaju kao povijesnu činjenicu, a s druge pak strane ne mogu to potpuno izbrisati, pa im je potrebna polusloženica pri pisanju strukovno- znanstvenih (stručno-znanstvenih) tekstova. Ispada da srbisti, pa vjerojatno i drugi jezikoslovci koji ih slijede, kad rabe jednočlani izraz srpski jezik u jezikoslovnim člancima misle ili moraju misliti na „svoj (srpski) jezik“, a kad rabe dvočlani izraz sa spojnicom srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik, tada moraju misliti na „naš jezik“, tj. ponovno ili djelomice srpski na cjelokupnom „srpskohrvatskom“, „štokavskom“ ili „zajedničkom“ jezičnokulturnom prostoru. U Pravopisu je stara vrsta imenovanja jezika otišla u povijesnu ropotarnicu, a nova dvočlana polusloženica ponavlja staru sa ne mijenja se zbroj. Pojedini srpski jezikoslovci niječu postojanje hrvatskoga jezika, i to se vidi npr. u srpskom udžbeniku gramatike za osmi razred „S reči na dela“. Ako namjesto hrvatskoga postoji samo „srpski“, tada nije sasvim jasno, zašto su, primjerice, u srpskoj dvojezičnoj leksikografiji odsutne samo hrvatske riječi? U Pametnom rečniku: rusko-srpski, srpskoruski iz 2019. (1. izd., Novi Sad: Lingea, 2019., 717 str.) nalazimo samo: aktuelan, aktivista, Evropa, hemija, informisati, kašika, mart, milion, opšti, organizovati, paradajz, pozorište, saradnja, sprat, vazduh. Slično je i s latinicom u Srbiji. Ćirilica je tradicijsko srpsko pismo i pripada srpskomu jeziku prema srbistici, ali kad rabe riječ latinica u Srbiji, odmah prelaze na porabu pridjeva „srpskohrvatski“: „U javnoj upotrebi danas su i srpska ćirilica (ređe) i srpskohrvatska latinica (češće)“ ili „Latinički grafijski sistem naziva se abeceda, a standardni redosled slova u srpskohrvatskoj abecedi ...“ (Piper, Predrag, Klajn, Ivan. Normativna gramatika srpskog jezika, Novi Sad, Matica srpska, 2013., str.17. – 18.). Ispada da ćirilica pripada srpskomu jeziku, a latinica djelomice srpskomu i djelomice hrvatskomu, tj. srpskohrvatskomu. A što ćemo tada s tvrdnjom da „termin srpskohrvatski nije lingvistički utemeljen“ i da je otišao u povijest? Znači li to da nazivoslovno pismo „srpskohrvatska latinica“ postoji, a „srpskohrvatski jezik“ ne postoji? Trebalo bi tada pisati prema srpskomu pravopisu – „srpsko-hrvatska“ latinica, a ne „srpskohrvatska“ latinica jer je riječ o jezikoslovnoj („stručno-naučnoj“) knjizi. Autori ipak rabe ime „srpskohrvatski jezik“ u povijesnom kontekstu: „Normativne kvalifikacije koje se daju u ovoj gramatici oslonjene su kako na jezičku građu tako i na bogatu normativističku literaturu o srpskom i srpskohrvatskom jeziku ...“ (str.15.). Često se prije govorilo, pa i sada katkad, o jezičnoj tolerantnosti. Ne stvara li pojam srpsko-hrvatski jezik jezičnu netoleranciju prema drugim i ne pojačava li ime srpski jezik, što je vjerojatno opravdano prema svojemu jeziku, identitetski jezik, dok se istodobno često spočitava jezikoslovnoj kroatistici kad rabi ime hrvatski? Je li moguć dijalog između hrvatskoga i srpskoga jezika, pa i drugih jezika, kad jedna strana strukovno (stručno) i znanstveno priznaje vlastito pravo na svoj nacionalni jezik i razvoj jezika, a druga to ne priznaje ili gazi? Hoćemo li se pomaknuti s mjesta ili ćemo tapkati i dalje na mjestu, neka svatko za sebe odabere ili je već odabrao. Poštujući druge – poštujemo i sebe!


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.