Skoči na glavni sadržaj

Stručni rad

https://doi.org/10.22210/jezik.2022.69.04

Još o blagdanu i prazniku

Petar Bašić


Puni tekst: hrvatski pdf 657 Kb

str. 30-32

preuzimanja: 364

citiraj

Preuzmi JATS datoteku


Sažetak

Ključne riječi

Hrčak ID:

275787

URI

https://hrcak.srce.hr/275787

Datum izdavanja:

1.2.2022.

Posjeta: 768 *



Rasprava

U Jeziku br. 5. od 2020., str. 195. – 197., prof. Artur Bagdasarov daje iscrpan pregled uporabe imenica blagdan i praznik u hrvatskim jezičnim priručnicima, no ne donosi očekivane zaključke i preporuke za praksu. Iz njegova je prikaza vidljivo da u današnjem hrvatskom jeziku prevladava mišljenje da imenica blagdan pripada i religijskoj i svjetovnoj uporabi, ali da još uvijek ima i onih koji drže da imenica blagdan pripada vjerskomu, a imenica praznik svjetovnomu rječniku. Kada je riječ o vjerskom području u hrvatskom jeziku, dobro postupa Opći religijski leksikon (Zagreb, 2012., Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“). U njemu nema natuknice praznik, a blagdan se ovako opisuje: „Dan koji se počinkom i kultnim slavljem izdvaja iz svakodnevice; oprjeka mu je → svagdan… Njime [blagdanom] religijska zajednica slavi spomen na neki mitski ili povijesni događaj.“ Leksikon je religijski pa spominje samo religijsku zajednicu. Za razliku od hrvatskoga, u srpskom jeziku u religijskoj uporabi nema riječi blagdan, nego samo praznik. To jasno pokazuje Srpsko-engleski i englesko-srpski teološki rečnik (Beograd, 2008.). U njemu nema natuknice blagdan, a postoje natuknice praznik, prazničan, praznovati. Od mnogih mogućih evo još jedan rječit primjer: u jednom televizijskom prijenosu pravoslavne liturgije propovjednik je kazao za Uskrs da je to „praznik nad praznicima“. Blagdan je prijevod latinske imenice festum i u novijem se hrvatskom jeziku ta riječ isključivo tako prevodi, a praznik je crkvenoslavenizam i pojavljivao se samo u starijem hrvatskom jeziku. Crkvenoslavenizmi su mnogo prisutniji u srpskom jeziku, i religijskom i svjetovnom, a iz svjetovnoga su prelazili u hrvatski jezik, ponajviše u jezik administracije. Stoga je, kako je spomenuto, u nekih hrvatskih govornika još uvijek ostao dojam da blagdan pripada religijskomu govoru, a praznik svjetovnomu. Bilo bi zanimljivo istražiti uporabu tih dviju imenica od njihova prvog pojavljivanja pa do danas, ali rezultati takva istraživanja ne bi morali utjecati na preporuke koje se i bez toga mogu donijeti. Što se pak svjetovne uporabe tiče, za polazište je vrlo pogodan službeni tekst, sadašnji Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN, 110./19.; na snazi od 1. siječnja 2020.). U članku 1. (1.) kaže se: „Blagdani i neradni dani u Republici Hrvatskoj su: [1] – 1. siječnja – Nova godina [2] – 6. siječnja – Bogojavljenje ili Sveta tri kralja [3] – Uskrs i Uskrsni ponedjeljak [4] – Tijelovo [5] – 1. svibnja – Praznik rada [6] – 30. svibnja – Dan državnosti [7] – 22. lipnja – Dan antifašističke borbe [8] – 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja [9] – 15. kolovoza – Velika Gospa [10] – 1. studenoga – Svi sveti [11] – 18. studenoga – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje [12] – 25. prosinca – Božić [13] – 26. prosinca, prvi dan po Božiću, Sveti Stjepan.“ U stavku (2.) precizira se: „Nositelj organizacije obilježavanja blagdana iz stavka 1. podstavaka 6., 7., 8. i 11. ovog članka je Vlada Republike Hrvatske“… Dakle, ti se dani nazivaju blagdanima. A svi blagdani, i vjerski i državni, ujedno su i neradni dani. Tu se spominju i dva samo neradna dana: pod brojem [3] uz Uskrs spominje se i Uskrsni ponedjeljak, koji ni u crkvenom pogledu nije blagdan, nego samo neradni dan, a neradni je dan zbog Uskrsa (uskrsni blagdani). Isto tako Sveti je Stjepan (broj [13]) u crkvenom kalendaru na razini blagdana, ali nije zapovjedni, pa tako ne bi bio sam po sebi neradni dan, nego je to zbog Božića, iza kojega neposredno slijedi (božićni blagdani). Zato je trebalo postupiti kao i za Uskrs: [12] – 25. prosinca – Božić i prvi dan po Božiću, Sveti Stjepan. Tu je i jedan uljez. Pod brojem [5] za 1. svibnja kaže se da je Praznik rada. To je jedini primjer da se u tom dokumentu spominje riječ praznik, i to, možemo slobodno reći, neopravdano. Ako su sve drugo Dani, zašto ne bi bio i taj: Dan rada, ili točnije: Međunarodni dan rada? U vezi s tim danom prof. Bagdasarov dobro zapaža: „Zanimljivo je također da je 1996. Sabor usvojio odluku da je 1. svibnja neradni dan koji se obilježava kao blagdan pod nazivom Blagdan rada, ali to je izmijenjeno 2. studenoga 2001. kada je službeni naziv izmijenjen u Praznik rada zbog povratka ustaljenoga izraza u prijašnjoj tradiciji“ (Jezik, god. 67., br. 5., str. 196.). Uljez je u nekom smislu i „blagdan“ pod brojem [7]. On je svrstan u skupinu državnih blagdana, a to su ova četiri: broj [6], [7], [8] i [11]. Gledano semantički, taj o kojem je ovdje riječ bio bi više spomendan, kao npr. onaj 9. svibnja – Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom, no u ovom su slučaju više u pitanju zakonodavni (politički) kriteriji nego jezični, pa je o jezičnoj strani uzaludno govoriti. Imenice blagdan i praznik u značenju koje ovdje razmatramo istoznačnice su, samo što jedna pripada jednomu standardnom jeziku, hrvatskomu, a druga drugomu, srpskomu. S time se ne slaže Institutov mrežni Jezični savjetnik. U njemu nalazimo ovo: „Imenicom blagdan označuje se dan posvećen vjerskomu događaju, a imenicom praznik označuje se dan kojim se obilježava događaj važan za društvenu zajednicu ili međunarodni dan posvećen čemu. Blagdani su npr. Uskrs, Velika Gospa, Bajram, Hanuka, a praznici su npr. Međunarodni dan obitelji, Dan žena, Dan planeta Zemlje ili Praznik rada. Dane odmora također nazivamo praznicima, npr. zimski praznici, ljetni praznici, školski praznici, a dane u kojima se slave vjerski događaji nazivamo blagdanima, npr uskrsni blagdani, božićni blagdani“ (http:// jezicni-savjetnik. hr/?page=2). Tu je, čini se, nešto pobrkano. Ako je točno da su blagdani i praznici istoznačnice, a mislim da jesu, ali u različitim jezicima, onda su oni ujedno i neradni dani. A to što Jezični savjetnik naziva praznicima nisu neradni dani. Po svojoj vrsti mnogo su bliže spomendanima što ih u čl. 2., stavak (1.) nabraja važeći Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj. A to su: – 9. siječnja – Dan sjedinjenja Međimurja s maticom zemljom Hrvatskom – 15. siječnja – Dan međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja – 15. ožujka – Dan osnivanja Narodne zaštite – 30. travnja – Dan pogibije Zrinskog i Frankopana – 9. svibnja – Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom – subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost – 25. lipnja – Dan neovisnosti – 23. kolovoza – Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma – 30. kolovoza – Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu – 25. rujna – Dan donošenja Odluke o sjedinjenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom zemljom Hrvatskom – 8. listopada – Dan Hrvatskoga sabora. Preostaje nam još osvrnuti se na izraze spomenutog savjeta zimski praznici, ljetni praznici, školski praznici. Jesu li nam praznici u tom značenju potrebni? Dobar odgovor na to pitanje daju Rječnik hrvatskoga jezika (ur. J. Šonje), LZ „Miroslav Krleža“ i Školske knjige iz 2000., i Ivan Branko Šamija u svom Rječniku jezika hrvatskoga, Zagreb, 2012. Oni natuknicu praznici donose samo u množini temeljem njezine uporabe u hrvatskom jeziku. Definiraju ju neradnim službeno propisanim razdobljem u godini, navode istoznačnice dopust, ferije te izraze u kojima se pojavljuje: školski ~, ljetni ~, zimski ~.


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.