Skoči na glavni sadržaj

Pregledni rad

https://doi.org/10.22210/jezik.2022.69.02

O transkripciji hebrejskoga i jidiša

Igor Kusin orcid id orcid.org/0000-0001-8977-9986 ; Filozofski fakultet, Zagreb


Puni tekst: hrvatski pdf 756 Kb

str. 9-24

preuzimanja: 321

citiraj

Preuzmi JATS datoteku


Sažetak


U većini se dosadašnjih pravopisa hrvatskog jezika ne navode pravila transkripcije hebrejskog
jezika. Jedina je iznimka pravopis Badurine, Markovića i Mićanovića. Nijedan dosadašnji
pravopis hrvatskog jezika ne navodi pravila transkripcije jidiša. Kako se danas se češće
srećemo s riječima tih jezika izvan uobičajenog korpusa prenesenog nam prijevodom Biblije,
u članku se navode prijedlozi pravila transkripcije (ne transliteracije!) za oba jezika.

Ključne riječi

transliteracija; jidiš; transkripcija; hebrejski jezik

Hrčak ID:

275792

URI

https://hrcak.srce.hr/275792

Datum izdavanja:

1.2.2022.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 941 *




Uvod

Uposljednje vrijeme svjedočimo sve češćoj pojavi u javnim glasilima (tisku, na internetu, pa i na televiziji) da se imena i ostale riječi iz jezika koji se izvorno ne pišu latinicom, transkribiraju prema pravilima nekih drugih jezika, a ne hrvatskoga. Primjerice, nailazimo na prezime Yanukovych umjesto Janukovič. Sustav transkripcije uglavnom ovisi o jeziku izvornika koji su „autori“ dotičnog teksta preveli, prekopirali ili prilagodili te potpisali kao vlastito (ne)djelo. Isto tako u prijevodu Mirjane Obuljen s francuskoga1 nalazimo Rusa koji kaže „Smenia khvatit! Skaji etoi kapitalistitcheskoi svinie, chto yemou boudet zaplatcheno stolko skolko on khothcet“, što bi navodno trebalo značiti ‘Dosta mi je! Reci toj kapitalističkoj svinji da ćemo platiti sve što hoće’. Razumije se, takva je transkripcija potpuno besmislena, jer bi, vraćena u rusku azbuku glasila otprilike „Сменя кхватит! Скайи этои капиталиститцхескои свиние, цхто емоу боудет заплатцхено столко сколко он кхотцхет“ umjesto vjerojatnoga „С меня хватит! Скажи этои капиталистической свинье, что ему будет заплачено столько сколько он хочет“, što bi pak trebalo transkribirati kao „S menja hvatit! Skaži etoi kapitalističeskoj svinje, čto jemu budjet zaplačeno stoljko skoljko on hočet“. Prevoditeljica je jednostavno prepisala francusku transkripciju ruskoga ne razmišljajući o tome koliko je ona besmislena u hrvatskome. Što je transkripcija, a što transliteracija? Kao što i sami latinski nazivi daju naslutiti, u prvom je slučaju riječ o pre-pisivanju, a u drugom o pre-slovljavanju. Kada transkribiramo, stranu riječ pišemo slovima hrvatske abecede tako da se glasovima koje ta slova predočavaju približimo što je moguće više izvornom izgovoru. Kada pak transliteriramo, nelatinične znakove izvornog pisma pretvaramo u latinične, ali tako da svako slovo izvornog alfabeta ima jedan i samo jedan odgovarajući znak koji se razlikuje od svih drugih porabljenih znakova. Transliteracija poštuje izvorni jezik, a transkripcija ciljni jezik. Transkripcijom se uglavnom služi u svakodnevnim situacijama, dok je transliteracija uglavnom vezana uz znanstveni diskurs. Primjerice, ime se Mojsijeva brata, אַהרֲןֹ , u nas transkribira kao Aron2, a u nekim drugim jezicima kao Aaron. Znanstvena pak transliteracija (slovo za slovo) glasi ’Ahărōn (u jednoj od inačica transliteracije složenoga šva). Većina se dosadašnjih pravopisa hrvatskog jezika nije posebno osvrtala na transkripciju hebrejskoga jezika. Jedino Badurina, Marković i Mićanović, uz spominjanja hebrejskoga u općenitim pravilima transliteracije,3 eksplicitno navode pravila trankripcije osobita za hebrejski jezik (Badurina, Marković i Mićanović, 2008.: 245. ‒ 246.). Jedini bi prigovor tim pravilima moglo biti jedno od predloženih pisanja frikativiziranih okluziva bh, gh, dh, kh, ph i th, koje je vjerojatno preuzeto iz Rebićeve Slovnice (Rebić, 1993.: 7.). Nasuprot tome, pravopis Babića i Moguša nudi samo opća pravila o pisanju riječi iz jezika koji se služe nelatiničnim pismima (Babić i Moguš, 2010.: 54. ‒ 55.). Ni pravopis Anića i Silića (Anić i Silić, 2001.: 178. ‒ 179.) ne navodi zasebna pravila za transkripciju hebrejskoga jezika. Isto vrijedi za Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (https://pravopis.hr/ kategorija/pisanje-rijeci-iz-stranih-jezika/48/). U svojoj knjizi Prilagodba stranih toponima u hrvatskom jeziku, Kovačić daje popis hebrejskih konsonanata i osvrće se na nekritičko preuzimanje stranih transkripcija hebrejskih imena, ali ni on ne navodi pravila transkripcije (Kovačić, 2009.: 153.). Nijedno od navedenih djela ne uključuje pravila transkripcije jidiša. Valja razlikovati transkripciju klasičnog hebrejskog od transkripcije suvremenoga

Rasprava

Transkripcija klasičnoga hebrejskog jezika Pod pojmom se klasičnoga hebrejskog u ovom članku podrazumijeva tradicija čitanja biblijskih tekstova kakva je općeprihvaćena u gramatikama jezika Tanaha.4 Biblijskim se hebrejskim, naprotiv, naziva jezik kojim se u doba nastajanja Tanaha doista govorilo, a koji danas možemo tek rekonstruirati. U gramatikama klasičnoga hebrejskog postoji nekoliko sustava njegove transliteracije, koji se vrlo često poklapaju s transliteracijom arapskoga. No u ovome članku nije riječ o prenošenju teksta iz jednog pisma u drugo prema pravilu znak za znak, već o njegovoj prilagodbi grafemskom sustavu hrvatskoga jezika. Rebić se u svojoj Slovnici hebrejskog jezika služi jednim od načina transliteracije koji, međutim, ne zadovoljava u potpunosti sam pojam transliteriranja jer za frikative nastale od okluziva upotrebljava po dva slova: bh, gh, dh, kh, ph, th, dok se recimo Weingreen u svojoj A Practical Grammar for Classical Hebrew priklanja drugoj tradiciji, koja takve glasove označava crtom ispod slova, kao što se to radi u transliteraciji arapskoga: b̠, g̠, d̠, k̠, p̠, t̠. No u oba je slučaja riječ o transliteraciji, a ne transkripciji. I dok dvoslovi bh, gh, dh, kh, ph, th ne bi bili tuđi u tekstu transkribiranom na hrvatski, ako zanemarimo neprovedeno jednačenje po zvučnosti (no u takvoj transkripciji ne bi ih bilo moguće razlikovati od dvaju slova koja označuju dva odvojena glasa), podcrtana slova b̠, g̠ , d̠, k̠, p̠, t̠ u njemu ne bi imala nikakvog značenja. U hebrejskom jeziku, kako u klasičnom tako i u suvremenom, postoji sedam riječi koje se pišu jednim jedinim slovom. To su veznici וְ ‘i, a’ i שֶׁ ‘koji, koja, da’, prijedlozi בְּ ‘u’ i označitelj sredstva, כְּ ‘kao’, לְ dativnog značenja, označitelj posvojnosti i cilja kretanja i מִ ‘iz’ te član הַ. One se pišu zajedno s riječi koja slijedi, čineći s njom jednu izgovornu cjelinu, te ih tako treba i transkribirati. U transkripciji se one od riječi koja im slijedi mogu razgraničiti spojnicom (-), čime se daje do znanja da je u pitanju zasebna rječnička riječ. U hebrejskim će se tekstovima uz slova naći i neki drugi znakovi. Od njih bi u transkripciji trebalo uzeti u obzir samo znak ־ zvan makef kojim se dvije rječničke riječi spajaju u jednu izgovornu cjelinu. Kako taj znak ima sličnu ulogu kao i spojnica (-) u hrvatskome, u transkripcijama ga možemo zamijeniti njome, npr. תֵלּ־אבִָיב > ‹Tel-Aviv›. Napomena: U židovskim se zajednicama širom svijeta uobičajilo vjerske tekstove (uz Tanah još i Talmud te molitve) čitati prema fonetskim navikama dotične zajednice. Zbog toga postoji mnogo različitih uzusa čitanja klasičnog hebrejskog, među kojima je i onaj uobičajen u školama i mnogim sinagogama u Izraelu, gdje se riječi klasičnog izgovaraju glasovima govorne inačice suvremenog jezika. Transkripcija konsonanata klasičnoga hebrejskog jezika Jezik-69-9-g1.jpg Vidljivo je da je konsonantski sustav bogatiji od hrvatskoga te da transkripcija nužno znači njegovu bitnu redukciju. Uz glasove koji su obama jezicima zajednički te se mogu lako prebaciti iz jednog sustava u drugi, בּ > ‹b›, גּ > ‹g›, דּ > ‹d›, ז > ‹z›, י > ‹j›, כּ > ‹k›, ל > ‹l›, מ > ‹m›, נ > ‹n›, ס > ‹s›, פּ > ‹p›, ר > ‹r›, שׁ > ‹š›, שׂ > ‹s› i תּ > ‹t›, nalazimo i druge kojih u hrvatskom jeziku nema, pa za njih niti ne postoji odgovarajuće slovo. To se ponajprije odnosi na velik broj frikativa koji se tvore u usnoj šupljini, ב [β], ג [ɣ], ד [ð], כ [x], פ [ϕ] i ת [θ]. Nije teško pronaći približne vrijednosti za ב > ‹v› i פ > ‹f›, no što s ostalima? Kako su u svih šest slučajeva u pitanju pozicijske inačice neemfatičkih okluziva (iza vokala; Bauer i Leander,1962.: 117.; Moscati i dr., 1964.: 26. ‒ 27., 31.), možemo frikative zamijeniti odgovarajućim okluzivima, ג > ‹g›, ד > ‹d›, כ > ‹k›7 i ת > ‹t›. Drugi su problem tipični semitski konsonanti za koje ne možemo naći ekvivalent u hrvatskome, faringalizirani konsonanti ט [tˁ], צ [sˁ], ק [kˁ],8 koje možemo izjednačiti s njihovim nefaringaliziranim parnjacima ט > ‹t›, צ > ‹s›, ק > ‹k›. Kao što je vidljivo iz tablice, u sustavu postoji nekoliko konsonanata koji bi se svi mogli transkribirati hrvatskim ‹h›. To su ה ,-הּ [h], ח [ħ]8, ali i već spomenuto כ [x].9 Dok je כ [x] bezvučni velarni frikativ kakvim se u jezičnim priručnicima redovito opisuje hrvatsko ‹h›, a ה ,-הּ [h] bezvučni glotalni frikativ, njegova najčešća stvarna realizacija, treći glas iz ove skupine ח [ħ] nema pandana u hrvatskome. Konsonanti se א [ʔ] i ע [ʕ]8 i u neznanstvenim tekstovima često transkribiraju apostrofom ‹'›, a ponekad se transkripcije međusobno razlikuju, א > ‹’› i ע > ‹‘›. Preostaje nam poluglas ו [w] koji možemo transkribirati našim ‹v›. Pet slova hebrejske kvadrate poprima drukčije oblike kada se nađe na kraju riječi. To su: - ך (dočetno ם- ,(כ (dočetno ן- ,(מ (dočetno ף- ,(נ (dočetno פ) i - ץ (dočetno צ). Oni se transkribiraju isto kao i nedočetni oblici slova, s time da se - ך i - ף uvijek transkribiraju kao frikativne inačice, redom ‹h› i ‹f›10. Slova ו י i ה-, mogu biti matres lectionis, oznake vokala u nevokaliziranom konsonantskom tekstu, i to ו za stražnje vokale boje o i u, a י za prednje boje e i i, te se transkribiraju odgovarajućim vokalom. U pravilu se njima služimo za zapisivanje dugih vokala, no u Tanahu možemo naći i iznimke. Slovo ה- na kraju riječi služi kao oznaka da riječ dočinje vokalom, najčešće s a, rjeđe s e, a vrlo rijetko s o. Takvo se slovo ה ne transkribira. Ako se dočetno slovo ה- riječi mora izgovarati, u nj se stavlja točkica zvana mapik הּ- i transkribira se kao ‹h›. Jezik-69-9-g2.jpg Transkripcija vokala klasičnoga hebrejskog jezika Jezik-69-9-g3.jpg I ovaj je sustav bogatiji od hrvatskoga, ali je i arhaičniji od onoga koji se doista izgovara. Neke vokale nalazimo u obama jezicima, [i], [e], [a], [o] i [u]. Međutim, u njemu nalazimo i vokale kojih u hrvatskome nema, [æ] i [ɔ], te dok prvi možemo transkribirati s ‹e› (u svakodnevnom se čitanju tekstova na klasičnom hebrejskom izgovori i ionako ne razlikuju), s drugima stvar nije tako jednostavna. Ako je kratak, njegov je izgovor poput našeg o (u svakodnevnom se čitanju tekstova na klasičnom hebrejskom izgovara isto kao i ), a ako je dug, onda mu je izgovor poput našeg a (u svakodnevnom se čitanju tekstova na klasičnom hebrejskom izgovara isto kao i ), pa ga tako valja i transkribirati. U sredini vokalskog trokuta nalazimo neutralni vokal ə i njegove »obojene« inačice æ˘ , ă i ɔ̆. Njih možemo transkribirati uobičajenim ‹e›, ‹a› i ‹o›, a sam neutralni vokal hrvatskim ‹e›. No treba znati da može značiti i izočnost vokala, te se u tom slučaju ne transkribira. Hebrejski posjeduje i duge vokale, koje također treba transkribirati našima bez oznake duljine (kao što se duljina i inače u hrvatskim tekstovima u pravilu ne bilježi), י > ‹i›, וֹ > ‹o› i וּ > ‹u›. Dvoslov je י donekle problematičan jer može označavati i dugo [eː] i dvoglas [ej] te se sukladno tome transkribira kao ‹e› odnosno kao ‹ej›. Jezik-69-9-g4.jpg Transkripcija klasičnoga hebrejskog jezika? Pitanje koje se postavlja jest koliko je bitno uspostaviti sustav transkripcije klasičnog jezika. Naime, riječi su toga jezika koje se obično transkribiraju ili osobna imena ili pak pojmovi vezani uz religiju, obred i tradiciju. I jedne i druge nalazimo u prijevodu Biblije, ali ne transkribirane iz izvornika već preuzete tradicijom posredno preko grčkog i latinskog prijevoda, ali i drugih jezika. Ako već Abela zovemo Abel14 (lat. Abel, grč. Ἅβελ), ima li smisla početi govoriti o Hevelu (heb. ?(הֶבֶל Da ne govorimo o posebnom slučaju patrijarha koji se u svakodnevnom govoru naziva Metuzalemom (vjerojatno posredstvom njem. Methusalem ili tal. Matusalemme), iako je u prijevodu Biblije nazvan Metušalah15 što odgovara izvorniku (heb. מְתוּשלֶׁחַ ), ali i grčkome Μαθουσάλας. Neki su drugi pojmovi također doživjeli preinaku, pa je Pesah (heb. פסֶַּח ) postao (Izl 12,11) Pasha (lat. Pascha, grč. Πάσχα).16 Takva su imena i nazivi ušli u jezik, uvriježili se i postali njegovim sastavnim dijelom, pa ih nema smisla mijenjati. Transkripcija suvremenoga hebrejskog jezika Suvremeni je hebrejski donekle europeizirana inačica klasičnoga, pa ga neki čak smatraju i pidžinom (iako bi bilo pravilnije reći kreol, s obzirom na to da ima izvornih govornika). U njemu više nema faringalnih i faringaliziranih glasova tipičnih za semitske jezike, a i sintaksa mu je promijenjena iz tipa VSO u tip SVO. Transkripcija konsonanata suvremenoga hebrejskog jezika Jezik-69-9-g5.jpg S jedne je strane broj konsonanata zajedničkih suvremenom hebrejskom i hrvatskom veći, a s druge postoji nekoliko parova hebrejskih slova koja označavaju isti glas, što donekle olakšava transkripciju. Zajednički su hebrejskom i hrvatskom בּ > ‹b›, ב i ו > ‹v›, גּ i ג > ‹g›, דּ i ד > ‹d›, ח ,ה i ך-\כ > ‹h›, ז > ‹z›, ט i ת > ‹t›, י > ‹j›, כּ i ק > ‹k›, ל > ‹l›, ם-\מ > ‹m›, ן-\נ > ‹n›, ס i שׂ > ‹s›, פּ > ‹p›, ף-\פ > ‹f›, ץ-\צ > ‹c› i שׁ > ‹š›. Ostaju nam još א i ע > ‹'› ili ‹’› te ר > ‹r›, iako se ovaj drugi izgovara kao zvučni uvularni frikativ [ʁ] poput „francuskoga“ r. Pritom se א i ע uglavnom transkribiraju apostrofom kada se nađu između vokala, no kako se ni u takvom položaju ne izgovaraju, pri transkripciji ih se može jednostavno preskočiti. U suvremenom se jeziku ni dočetno הּ- ne izgovara, te ga se ni ne transkribira. jezik-69-9-g6.jpg Kao što se vidi nema velikih razlika između transkripcije klasičnoga i suvremenoga jezika, što proizlazi iz različitosti fonoloških i fonetskih sustava klasičnoga i suvremenoga jezika s jedne strane i hrvatskoga s druge, iz relativno malog polja u kojemu se oni poklapaju. Jezik-69-9-g7.jpg Postoje tek dva neslaganja. Jedno je u slovu צ\-ץ , koje se u klasičnom hebrejskom čita kao [sˁ], pa se transkribira kao ‹s›, a u suvremenom kao [͡ts], pa se transkribira kao ‹c›.19 Drugo je pak u slovu ע koje se u oba slučaja može transkribirati običnim apostrofom ‹'›, ali se u klasičnom transkribira i kao ‹‘›, a u suvremenom isto kao i slovo א, kao ‹’› ili se uopće ne transkribira. U suvremenom se jeziku upotrebljavaju i neka slova modificirana apostrofom, kojima se bilježe glasovi u stranim riječima, kakvih u hebrejskom jeziku nema (a u hrvatskome ima), ג׳ [d͡ ʒ] > ‹đ› ili ‹dž›, ז׳ [ʒ] > ž i צ׳\-ץ׳ [t͡ʃ] > ‹č› ili ‹ć›20. U nevokaliziranom se tekstu na početku i u sredini riječi bilježe po dva uzastopna slova 21 װ , a u sredini riječi po dva uzastopna slova ײ kada ih treba čitati v odnosno j. U tim slučajevima transkribiramo samo po jedno slovo ‹v› odnosno ‹j›. Nikada se ne pišu po tri uzastopna slova ווו ** odnosno .**ייי Transkripcija vokala suvremenoga hebrejskog jezika U suvremenom se jeziku vokali uglavnom ne bilježe. Iznimke su početnice, knjige za djecu te tiskovine namijenjene onima koji jezik tek uče. U nevokaliziranom se tekstu mogu označiti vokali u nekom stranom imenu ili stranoj riječi, kako bi olakšali čitanje.22 Kao i u klasičnom hebrejskom, tako i u suvremenom slova ו, י i ה-, mogu biti matres lectionis, oznake vokala u konsonantskom tekstu, i to ו za stražnje vokale boje o i u, a י za prednje boje e i i, s time da se u nevokaliziranom tekstu u pravilu svi vokali boje o i u bilježe s ו, a svi vokali boje i s י, bez obzira na njihovu duljinu. I ovdje slovo ה- na kraju riječi služi kao oznaka da riječ dočinje vokalom, najčešće s a, rjeđe s e, a vrlo rijetko s o23. Takvo se slovo ה- ne transkribira. U svakodnevnom se govoru ne izgovara ni dočetno הּ-. U sredini se pak nevokalizirane riječi slovom א često bilježi vokal, uglavnom boje a, kako bi se razlikovale dvije riječi koje bi se inače pisale identično, primjerice פלפל pilpel ‘paprika’ : פלאפל falafel ‘falafel’. Tada se slovo א transkribira odgovarajućim vokalom. Vokalski se trokut svodi na istih onih pet vokala koje ima i hrvatski jezik. Jezik-69-9-g8.jpg Transkripcija jidiša Kako nazivati ovaj jezik? Uobičajio se naziv jidiš. No s vremena se na vrijeme pojavljuje i naziv jidiški, što je pridjev izveden od riječi koja je već i sama po sebi pridjev (njem. jüdisch).25 Moglo bi ga se nazvati jidskim, ali bi takav naziv bio razmjerno neproziran. U židovskom se tisku iz prve polovice XX. st. jezik nazivao židovskim (Židov; Židovska smotra), za razliku od jevrejskoga (hebrejskoga). No to pitanje za sada možemo ostaviti po strani i iz praktičnih se razloga na jezik referirati nazivom jidiš. Za razliku od hebrejskoga, jidiš bilježi i konsonante i vokale. Neka su slova hebrejske kvadrate, koja nisu našla svoje mjesto u sustavu jidiških konsonanata, porabljena za pisanje vokala toga jezika. To je tako u suvremenom pravopisu, ali u prošlosti pisanje nije bilo toliko usustavljeno, jer sam jezik uglavnom nije bio služben, osim u Židovskoj Autonomnoj Oblasti u SSSR-u, a povremeno i u nekim drugim dijelovima SSSR-a (Ukrajinskoj Narodnoj Republici, Bjeloruskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici i kratkotrajnoj Galicijskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici; Magocsi, 2010.: 537.; Kožinova, 2017.: 144. ‒ 148.), pa tako ni pravopis nije bio jednoznačno standardiziran. Stoga je moguće naći (starije) tekstove u kojima vokali nisu zabilježeni ili su tek prednji bilježeni s mater lectionis י, a stražnji s mater lectionis ו. Ovaj će prikaz slijediti pravopis iz Zucker, 1994.: xv. ‒ xvii. Imena se i riječi potekle iz klasičnoga hebrejskoga u jidišu pišu prema hebrejskom, a ne jidiškom pravopisu, ali se izgovaraju prema pravilima jidiškoga izgovora, a ne hebrejskoga, primjerice שַבׁתָּ šabes, a ne šabat, ישִרְָׂאלֵ isroel, a ne jisra’el (Beider, 2001.: 337. ‒ אַהרֲןֹ ,(. 339 orn, a ne ’aharon (Beider, 2001.: 394. ‒ 396.).26 Transkripcija jidiških konsonanata Sustav je konsonanata jidiša sličan onom njemačkih jezika. Jezik-69-9-g9.jpg Kako je ovdje riječ o indoeuropskom jeziku, jeziku koji pripada germanskoj grani indoeuropskih jezika, skoro se sva slova mogu transkribirati hrvatskima bez velikih odstupanja, ב ,בּ > ‹b›, בֿ > ‹v›, ג > ‹g›, ד > ‹d›, דזש > ‹dž› ili ‹đ›, ה i ח ,כ\-ך > ‹h›, ז > ‹z›, זש > ‹ž›, ט ,תּ > ‹t›, טש > ‹č›, י > ‹j›, כּ ,ק > ‹k›, ל > ‹l›, מ\-ם > ‹m›, נ\-ן > ‹n›, -תּ ס ,שׂ > ‹s›, פֿ ,פ\-ף > ‹f›, פּ > ‹p›, צ\-ץ > ‹c›, ר > ‹r›, ש > ‹š›. Preostaju samo dvije dvoslovne kombinacije, װ > ‹v› (labiodental umjesto bilabijala) i afrikata דז > ‹dz›. Jezik-69-9-g10.jpg Jezik-69-9-g11.jpg Transkripcija jidiških vokala Sustav se vokala pak svodi na pet osnovnih vokala, bez zaokruženih prednjih vokala tipičnih za njemački. Jezik-69-9-g12.jpg Ako riječ počinje vokalom i- ili u-, ispred njega stoji slovo א, jer pisana riječ ne može započinjati vokalskim znakom (no אָ ,אַ i ע mogu samostalno stajati na početku riječi), redom אי ,איִ i אוּ ,או . Takvo se početno slovo א ne transkribira. Za jidiš su još tipična i tri prednja dvoglasa, ױ [oy] > ‹oj›, ײ [ey] > ‹ej› i ײַ [ay] > ‹aj›. Ponekad se ispod slova א ne pišu dijakritici i kojima se označavaju vokali a i o. Tada je potrebno znati izgovor riječi da bi ju se moglo točno transkribirati. Isto se tako ponekad dvoglas aj ne bilježi dijakritikom pa je samo iz poznavanja izgovora moguće reći radi li se o tom dvoglasu ili dvoglasu ej. Jezik-69-9-g13.jpg Iznimke? Književnik se, koji je u nas poznat pod imenom Isak Baševis Singer, na jidišu potpisivao isključivo imenom i metronimom, יצחק באַשעװיס , bez prezimena .זינגער Ako želimo ostati dosljedni pravilima transkripcije kao i izgovoru njegova imena na jidišu, umjesto Isak bismo pisali Ichok (Beider, 2001.: 339. – 343.). No imenska se formula Isak Baševis (doduše s prezimenom Singer, a trebalo bi Zinger) uvriježila, pa bi njezino naknadno mijenjanje bilo suvišno, ma koliko pravilno bilo. I u Jeruzalemu i u Tel-Avivu postoje ulice imenom רְחוֹב הַמֶלֶךְ ג׳וֹרְג׳ , doslovno ulica kralja Georgea, nazvane po kralju Ujedinjenog Kraljevstva Georgeu V. koji je vladao za vrijeme dok je Mandatna Palestina bila pod upravom te države (1920. – 1948.). Kad bismo bili dosljedni u transkripciji, morali bismo pisati ulica kralja Džordža, međutim to ne činimo. U pitanju je ipak englesko osobno ime, a kako se engleski jezik piše latinicom, ne transkribira se. S druge strane, postoje i ulice, trgovi i parkovi nazvani po ruskom Židovu Ze’evu Žabotinskom (rođen kao וואלף זשאַבאָטינסקי na jidišu, službeno ruski Владимир Евгеньевич Жаботинский). Njegovo ime možemo transkribirati jer je riječ o prezimenu koje se ni u izvorniku ne piše latinicom. Transkribirati treba, dakle, sa zrnom soli. Pretjerana dosljednost može dovesti do zbunjujućih rezultata baš kao i potpuna nedosljednost. Dobro bi bilo donekle poznavati jezik prigodom transkribiranja, ali to je uvjet koji se jednostavno ne može postaviti pred one koji taj posao obavljaju. Bilo bi dobro da oni u nedoumici, ali i izvan nedoumice, pitaju za savjet koga tko je upućen u jezik, ali i da pritom ne izlaze iz ograničenja hrvatskoga grafemskog sustava.

Zaključak

Iz prikazanoga je vidljivo koliko se fonološki i fonetski sustav klasičnoga i suvremenoga hebrejskoga s jedne strane te hrvatskoga s druge razlikuju. Uslijed te se različitosti jedan dio fonoloških i fonetskih informacija neminovno gubi. To je žrtva koju moramo podnijeti kako bi transkripcija jezika izvornika u jezik cilj uopće bila moguća. U slučaju jidiša razlike između fonoloških i fonetskih sustava dvaju jezika nisu toliko velike, te se transkripcija može „bezbolnije“ izvesti, uz minimalan gubitak fonoloških i fonetskih informacija. Transkribirati strani jezik koji se ne piše latinicom, a koji pritom još i ne poznajemo, nije lak posao, ali je nužnost u prenošenju što je moguće točnijih informacija.

References

1 

Kožinova Alla Andrejevna 1993. Languages and Graphical Systems in Belarus from the October Revolution to the Second World War. Studi Slavistici, 14, 1 133-156.URL

2 

Anić Vladimir, Silić Josip. Pravopis hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber ‒ Školska knjiga, 2001.

3 

Babić Stjepan, Moguš Milan. Hrvatski pravopis : usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: Školska knjiga, 2010.

4 

Babić Stjepan, Težak Stjepko. Gramatika hrvatskoga jezika : priručnik za osnovno jezično obrazovanje. Zagreb: Školska knjiga, 2016.

5 

Badurina Lada, Marković Ivan, Mićanović Krešimir. Hrvatski pravopis. Zagreb: Matica hrvatska, 2008.

6 

Bauer Hans, Leander Pontus. Historische Grammatik der hebräischen Sprache des Alten Testaments. Hildesheim: Georg Olms Verlagsbuchhandlung, 1962.

7 

Beider Alexander. A Dictionary of Ashkenazic Given Names: Their Origins, Structure, Pronunciation, and Migrations. Bergenfeld, NJ: Avotaynu, 1962.

8 

Brozović Dalibor. Fonologija hrvatskoga književnog jezika, u: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskog književnog jezika, nacrti za gramatiku. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ‒ Nakladni zavod Globus, 1991.

9 

Cedaka Jichak. Fonologija hrvatskoga književnog jezika, u: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskog književnog jezika, nacrti za gramatiku. Tel-Aviv: Horev, 1989.

10 

Gesenius Wilhelm. Gesenius’ Hebrew Grammar. Oxford: Clarendon Press, 2020.

11 

Harrison R.K. Teach Yourself Biblical Hebrew. Hodder and Stoughton: Sevenoaks, 1988.

12 

Janković Srđan. Arapski izgovor s osnovama arapskog pisma. Sarajevo: Svjetlost, 1987.

13 

Jelaska Zrinka. Fonološki opisi hrvatskoga jezika, Glasovi, slogovi, Naglasci. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2004.

14 

Kovačić Marko. Prilagodba stranih toponima u hrvatskom jeziku. Zagreb: Matica hrvatska, 2009.

15 

Magocsi Paul Robert. A History of Ukraine: The Land and Its Peoples. Toronto: University of Toronto Press, 2010.

16 

Rebić Adalbert. Slovnica hebrejskog jezika (za studente teologije i samouke). Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993.

17 

Rosén Haiim B. A Textbook of Israeli Hebrew with an Introduction to the Classical Language. Chicago ‒ London: The University of Chicago Press, 1966.

18 

Stähli Hans-Peter. Hebräisch Kurzgrammatik. Göttingen: Vandenhoeck and Ruprecht, 1985.

19 

Škarić Ivo. Fonetika hrvatskog književnoga jezika. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ‒ Nakladni zavod Globus, 1991.

20 

Weingreen J.. A Practical Grammar for Classical Hebrew. Oxford ‒ New York: Clarendon Press ‒ Oxford University Press, 1959.

21 

Zucker Sheva. Yiddish, an Introduction to the Language. New York: KTAV Publishing House Inc., 1985.


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.