Izvorni znanstveni članak
JOINVILLE: HAGIOGRAFSKA PRIČA O SEBI I PRIČA O DRUGOM
Nataša Polgar
orcid.org/0000-0003-0032-1245
; Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Hagiografija reflektira temeljnu ambivalentnost svetosti: ona nam govori o nekoj svetoj osobi, no ona ne rekonstruira kontinuitet njezine ljudske sudbine, opisani su tek trenuci njezina života. Tako povijesna stvarnost njezina postojanja nije uništena, nego razdijeljena na fragmente, od kojih svaki dobiva novu vrijednost – onu modela – koji će biti složeni poput mozaika prema zakonima hagiografskog žanra. Kao što je to ustvrdila E. B. Vitz, svaki životopis sveca je istodobno, no u razmjerima koji se razlikuju od slučaja do slučaja, diskurs pohvale, uvjeravanja i dokaza. U posljednjim stoljećima srednjeg vijeka "pohvalni" aspekt često prelazi u drugi plan jer autori manje inzistiraju na priči o čudima njihova junaka, no zato se u tekstu naglašava uvjeravanje: potrebno je uvjeriti slušatelja, ili sve češće – čitatelja, da djeluje, da se ponaša prema modelu sveca i da prema njemu modificira svoje ponašanje. Dokazi također dobivaju na važnosti jer su u procesu kanonizacije "zagovaratelji" nekog kandidata morali uvjeriti eklezijastičke autoritete da njihov junak posjeduje sve atribute i zasluge koje zahtijeva Crkva da bi potvrdila svetost. U 12. i 13. stoljeću pojavljuje se novi tip hagiografskih tekstova: naglasak je stavljen na egzemplarnost sveca, dakle na sve ono što bi moglo potaknuti čitatelja ili slušatelja da ga pokuša oponašati. U sklopu promjena koje je donijelo 13. stoljeće pojavljuju se i individualni glasovi, kakav je bio Joinvilleov, koji nam pripovijeda o svom prijatelju i svecu Louisu IX., ne zaboravljajući pritom ni priču o vlastitom životu, ali se koristeći i Drugim kako bi jasnije ocrtao identitet srednjovjekovnoga kršćanskog kralja-sveca.
Ključne riječi
srednji vijek; hagiografija; autobiografija; Drugi
Hrčak ID:
25420
URI
Datum izdavanja:
20.6.2008.
Posjeta: 3.888 *