UVOD: POJMOVNO-KATEGORIJALNA ANALIZA
Sigurnost je socijalno konstruirana, za različite aktere ima različito značenje (Malik 2015), pri čemu se sadržaj pojma sigurnosti mijenja u povijesnom i socijalnom kontekstu (Williams 2008). Realističke škole popularizirale su ekskluzivno usko shvaćanje sigurnosti bazirano na sili, dok suvremeni holistički pristup priznaje sveukupnu nacionalnu moć11 kao determinantu sigurnosti (Chandra i Bhonsle 2015). Polazeći od latinskog korijena riječi (securus/securas – bezbrižan), sigurnost proizlazi iz društvenih procesa koji reduciraju rizik te poboljšavaju normalitet, predvidivost i uzajamno umirenje i samopouzdanje (Risley 2006). U objektivnom smislu, mjeri odsutnost prijetnji stečenim vrijednostima, a u subjektivnom smislu odsutnost straha da će takve vrijednosti biti ugrožene (Wolfers 1962).
Pojam sigurnosti višerazinski je (politički, epistemološki, ontološki i konceptualno) “nejasan pojam” (Wolfers 1962). Za razumijevanje i nije
toliko sporan pojam sigurnosti, kao analitička kategorija primjenjiva u svim područjima ljudske djelatnosti, koliko nekonzistentna uporaba pojma u diskurzivnoj praksi: političkoj, javnoj i znanstveno-stručnoj. Sigurnost je razumljivija ne kao stabilan samostojeći analitički koncept nego kao “povezan koncept”: sigurnost se odnosi na konstituiranje nečega što treba biti sigurno, npr. nacija, država, društvo, okoliš, čovjek. To je “povezan koncept” (nacionalna sigurnost, ekonomska sigurnost, socijetalna sigurnost, itd.) koji povezuje konkretan referentni objekt, sektor djelatnosti i poseban način razmišljanja o politici (Buzan i Hansen 2009:10).
Definiranje referentnih objekata sigurnosti i izvora ugrožavanja jest epistemološka konstrukcija koja uključuje proces subjektivizacije (tko koga ugrožava i kako) i određenje relacije između prijetnje i mete, ugroženoga i onoga tko ugrožava. Sigurnosni aspekti time se promatraju i kao socijalna reprezentacija koja se odnosi na akt koji se reprezentira (proces socijalne konstrukcije), prezentaciju (konstrukcija slike) kao takvu te priznanje uloge različitih aktera u procesima socijalne konstrukcije i stvaranju kolektivnog “znanja”. To je sociološki okvir politike sigurnosti koji adresira socijalnu konstrukciju i aktere koji konstruiraju (Hagmann 2015). Proučavanje sigurnosti tradicionalno je locirano u okviru međunarodnih odnosa. Sigurnost je u okviru strateških studija shvaćana kao sigurnost države kojoj su prijetnju predstavljala vojna ugrožavanja od strane drugih država. Posthladnoratovsko razdoblje, uvjeti ubrzane globalizacije i “društvo rizika” (Bek 2001) doveli su do redefiniranja parametara nacionalne (i međunarodne) sigurnosti. Pojam nacionalne sigurnosti, kao istraživački okvir za sigurnost države i nacije, u pogledu jednoznačnosti određenja dijeli sudbinu obavijenosti kontroverzama i višeznačnostima kao i temeljni pojam sigurnosti. Ipak, pojavom utjecajne studije People, States and Fear (Buzan 1991), koja je udarila temelje suvremenim studijama sigurnosti, oko sadržaja toga pojma unutar akademske zajednice i u političkoj praksi sve je manje prijepora. BarryBuzan (1991:19–20) nacionalnu sigurnost promatra na tri razine i pet područja djelatnosti. Razine promatranja jesu individualna, državna (nacionalna) i međunarodna, pri čemu je državna (nacionalna) razina najbitnija jer određuje druge dvije razine sigurnosti. Područja bitna za nacionalnu sigurnost uključuju peterosektorski model: vojno područje, političko, gospodarsko, socijetalno (societal) područje te područje zaštite okoliša. Primjena širega, kritičkog, sociološkog pristupa u izučavanju sigurnosti, a čija su ishodišta u kritičkim teorijama, poststrukturalizmu i postmodernizmu, dovela je do preispitivanja i rekonceptualizacije značenja pojma sigurnosti, referentnih objekata njegove primjene, prijetnji sigurnosti, itd. Nove paradigme u izučavanju sigurnosti razvijene su u okviru multidisciplinarnih i interdisciplinarnih “(kritičkih) sigurnosnih studija” nastalih 1990-ih. To je krovni termin za označavanje različitih pristupa sigurnosti s ciljem problematiziranja do tada dominantnoga (neo)-realističnog, državnocentričnog i militarističkog shvaćanja sigurnosti, kao i za razvoj alternativnih pogleda na sigurnost u širem političkom kontekstu, povijesno i sociološki utemeljenih i normativno orijentiranih.
Kultura, makar je jedna od najistaknutijih osobina ljudskog udruživanja u društvo (Giddens 2007:690), kao pojam također nije precizno određena. Definicije variraju ovisno o tome je li naglasak na subjektivnoj (vrijednosti, obrasci ponašanja, interiorizirani normativni kriteriji) ili objektivnoj (kulturalni oblici u svojstvu kolektivnog sjećanja ili kodificirane tradicije) dimenziji kulture (Crespi 2006). Kultura uključuje evaluacijske (norme i vrijednosti) i kognitivne standarde (pravila i modeli) koji određuju koji socijalni akteri djeluju u sustavu, kako operiraju i kakvi su im međusobni odnosi (Katzenstein 1996:6). Clifford Geertz u The Interpretation of Cultures iznosi da kulturne pretpostavke konstituiraju sustav naslijeđenih shvaćanja izražen u simboličkim oblicima pomoću kojih ljudi komuniciraju, perpetuiraju i razvijaju znanje o životu te stavove prema životu (nav.Johnston 1995). Kultura u velikoj mjeri determinira kako pripadnici društva misle i osjećaju: ona upravlja njihovim djelatnostima i definira njihov pogled na život (nav. Haralambos i Holborn 2002:3). Prema klasičnom određenju Edwarda B. Taylora iz 1871., kultura je kompleks koji uključuje znanje, uvjerenja, umjetnost, moral, zakone, običaje i druge sposobnosti i navike koje stječe pojedini član društva (nav.Crespi 2006:9). Geert Hofstede smatra da kultura djeluje kao software uma koji uokviruje, informira i oblikuje misao i ponašanje pojedinaca (nav. Peterka- Benton i Benton 2014). Slijedeći uvide toga kulturalnog sociologa, Robert Braun i Michael Genkin (2014) kulturu konceptualiziraju kao kolektivno programiranje uma koje se manifestira u različitim vrijednostima, praksama, simbolima i ritualima. Nema kulture bez društva niti društva bez kulture. Socijalnoznanstveno shvaćanje kulture odnosi se na naučene, a ne naslijeđene aspekte ljudskih društava.
Sigurnosne studije u svojoj evoluciji (Buzan i Hansen 2009) napravile su odmak od tradicionalnih premisa strateških studija. Unatoč značajnom proširenju, područje kulture i kulturalnih studija ostalo je izvan sustavnog interesa sigurnosnih studija i policyja (provedbene politike) nacionalne sigurnosti.22 Cilj je ovog rada analizirati odnos između kulture i nacionalne sigurnosti te ponuditi argumente u prilog tvrdnji da je kultura itekako relevantna za nacionalnu sigurnost. Tri su opće razine promatranja: utjecaj kulture na određenje nacionalne sigurnosti i proces donošenja odluka u području nacionalne sigurnosti (kultura nacionalne sigurnosti), kultura kao zasebno područje nacionalne sigurnosti te kultura kao meta ugrožavanja. Time ovaj rad ima ne samo znanstvenoteorijsku nego i praktičnu policy relevantnost. Tijekom istraživanja i analitičkog procesa, značajan broj bibliografskih izvora kritički je evaluiran i sintetiziran. Budući da je ta literatura (90-ak jedinica) input za nastanak ovog rada, cilj je rada pružiti i doprinos kroz metaanalizu.
KULTURA NACIONALNE SIGURNOSTI
Drugom polovinom 20. stoljeća međunarodnim odnosima dominirale su realističke perspektive, realizam je imao hegemonijsku poziciju (Singh i Nunes 2016). Za realiste moć je ključna varijabla koja određuje ponašanje države. U impozantnom djelu The Sources of Social Power MichaelMann (1993) pokazao je da je pitanje moći trajan i nezaobilazan element socijalne teorije te konstitutivni element političkih i društvenih odnosa. Država kao sui generis oblik društvene organizacije posjeduje četiri izvora moći: ideološka, gospodarska, vojna i politička moć. Sigurnost je interes koji država kao racionalni akter ostvaruje temeljem sile. Svi drugi aspekti za realiste nisu imali neku ulogu. Kultura je bila zanemarena, ignorirana, diskreditirana kao nemjerljiv i neznanstven aspekt međunarodnih studija ili pak shvaćana kao derivat distribucije sposobnosti koji nije imao neovisnu eksplanatornu moć (Walker 1990;Ham 2001; Katzenstein 1996:17). Rasprava o kulturi u nacionalnoj i međunarodnoj sigurnosti znači da
različite države imaju različite strateške preferencije koje su ukorijenjene u povijesnom ili formativnom iskustvu države te su pod određenim utjecajem filozofskih, političkih, kulturnih i kognitivnih karakteristika države i njezinih elita (Johnston 1995).33 Kraj hladnoratovskih previranja definitivno je označio i ulazak konstruktivističkih perspektiva u sigurnosne studije koje dokazuju da normativni faktori oblikuju ponašanje država. Makar ne smatraju moć irelevantnom, konstruktivisti su usmjereni na stvaranje i evoluciju ideja i identiteta te njihov utjecaj na način kako države shvaćanju određeni situacijski kontekst i ponašaju se u tim situacijama (Walt 1998). Teorije konstruktivizma polaze od različitih faktora utjecaja (socijalizacija, interakcija, učenje između država) na formiranje identiteta koji determinira ponašanje država u dvije dimenzije: kako država vidi sebe te kako je vide druge države (Frazier i Stewart-Ingersoll 2010). Međunarodni realitet nije rezultat isključivo materijalnih i fizičkih čimbenika, nego je i socijalno konstruiran fenomen kroz moć diskurzivne prakse što uključuje ideje, znanje, jezik, ideologiju i kulturu. Realističke perspektive međunarodnih odnosa bile su suočene s nemogućnošću odgovora na ključno disciplinarno pitanje: ako su sve istraživačke jedinice (države) slične, zašto je ponašanje značajno različito? Zašto različiti akteri istovjetne sigurnosne probleme i prijetnje doživljavaju različito? To je značilo da istraživanje kulturnih faktora u sigurnosnim studijama zaslužuje pozornost (Croft 2008;Gariup 2009). Godine 1993. u Foreign Affairs obznanjene su kontroverzne i utjecajne teorijske postavke Samuela Huntingtona o sukobu civilizacija koje su dokazivale da će temeljni sukobi u globalnoj politici biti kulturne prirode (Huntington 1993). U toj kulturalističkoj perspektivi, kultura se shvaća kao monolitan singularan fenomen (Murshed 2011). BruceRussett (1993) istraživao je i posredstvom kulturno-normativnog modela objašnjavao demokratski mir. Promjene u posthladnoratovskom poretku nisu bile samo geopolitičke nego i kulturne. Istražujući kulturne promjene niz je autora u studiji The Return of Culture and Identity in IR Theory (Lapid i Kratochwil 1996) analizirao slučajeve koji dokazuju ulogu identiteta i kulture u međunarodnim odnosima te pozvao na ponovno
promišljanje teorija međunarodnih odnosa i povratak kulture u njihove teorijske okvire. Prekretnicu u istraživanjima odnosa kulture i nacionalne (međunarodne) sigurnosti predstavljala je sociološka, urednička knjiga Petera Katzensteina The Culture of National Security (Katzenstein 1996b) u kojoj su autori pri specifikaciji prijetnji nacionalnoj sigurnosti pojedine države ili međunarodnoj sigurnosti analizirali ulogu identiteta, kulture i normi odnosno različite provedbene politike nacionalne i međunarodne sigurnosti ili funkcioniranje sigurnosnih organizacija i saveza interpretirali kao proizvod kulture. Uključenju kulture u istraživanja sigurnosti pridonijela je i studija Culture and Security Michaela Williamsa (2007) dokazujući središnju ulogu kulture u promjenama europskih i američkih provedbenih politika sigurnosti te transformaciji NATO-a i proširenju EU-a. U European Security Culture MonicaGariup (2009) prikazala je ulogu EU-a kao strateškoga sigurnosnog aktera i dinamiku konstrukcije identiteta u formuliranjima europskih provedbenih politika, pokazujući kako socijalno-konstruktivistički pristup modelira okvire za razumijevanje konstruiranja sigurnosnih koncepata i njihove primjene. Tvrdi da su, posredstvom dominantnog diskursa, kulturne i normativne postavke faktori koji omogućuju ili ograničavaju policy preferencije i njihovu provedbu.
Kultura odnosno kulturna orijentacija jest široko prihvaćena kao ključna neovisna varijabla u određenju i obrazloženju ljudskog ponašanja (Peterka-Benton i Benton 2014), time i ponašanja država u području nacionalne sigurnosti. Kulturno-sigurnosne tematizacije time se promatraju u okviru “kulturnog zaokreta”. Tradicionalni pristup sociologije kulture tretira kulturu kao zavisnu varijablu, dok je u kulturnoj sociologiji ona nezavisna varijabla koja posjeduje autonomiju u oblikovanju djelovanja i institucija (Alexander i Smith 2005). Kulturalisti odnosno kulturalni realisti u sigurnosnim studijama dominantno su zastupali pozitivističku epistemologiju. Dokazivali su da je kultura neovisna varijabla koja determinira izbor različitih policyja.44
Sigurnosna kultura (security culture) povezuje kulturne elemente i alternativne perspektive i agende nacionalne sigurnosti. Polazeći od određenja temeljnog pojma politička kultura, John S.Duffield (1998:13–39) definirao je sigurnosnu kulturu kao set ideja relevantnih za policy sigurnosti koje su široko prihvaćene unutar društva ili političkih elita. Kultura je, uz nacionalne institucije, presudan izvor iz kojeg se deriviraju nacionalne predispozicije odnosno shvaćanja na koji način i s kojom se svrhom nacionalni kapaciteti i resursi koriste u području nacionalne sigurnosti. John S. Duffield utjecaj kulture na policy nacionalne sigurnosti promatra na pet razina: a) empirijsko shvaćanje vanjske okoline i mjesta države u toj okolini; b) ekspresivna i afektivna komponenta kulture koja analizira jačinu nacionalnog identiteta, lojalnosti i emocionalne privrženosti; c) određenje nacionalnih interesa, primjerenih i poželjnih ciljeva u području nacionalne sigurnosti i njihovih prioriteta; d) utjecaj na konkretne akcije države odnosno identifikaciju i oblikovanje policy opcija; e) utjecaj na odabir odnosno evaluacija državnih instrumenata za ostvarenje ciljeva nacionalne sigurnosti s aspekta njihova legitimiteta, primjerenosti i etičnosti. Polazeći od široko prihvaćene definicije strateške kulture (strategic culture),55 MargaritaŠešelgytė (2010) smatra da
kultura nacionalne sigurnosti (national security culture) uključuje sustav simbola u odnosu na karakter međunarodnog sustava, kako konkretna država vidi taj sustav te percepciju prijetnji, njihovo rangiranje i stajališta kako najefektivnije prevenirati prijetnje. JamesSperling (2010) kulturu nacionalne sigurnosti definira kroz četiri kriterija: a) percepcija i interpretacija vanjskog okruženja (dinamika međunarodnog poretka, shvaćanje suvereniteta, određenje sigurnosnih prijetnji, itd.); b) nacionalni identitet u odnosu na vanjsko okružje; c) instrumentalne preferencije (koji tip državnih instrumenata se koristi, tj. meka ili tvrda moć); d) interakcijske preferencije (unilateralno, bilateralno ili multilateralno djelovanje). Kultura nacionalne sigurnosti proizvođač je preferencija glede modela upravljanja nacionalnom sigurnošću (security governance) svojstvenog svakoj državi odnosno društvu. U izvrsnoj komparativnoj studiji National Security Cul- tures (Kirchner;Sperling 2010) uvjerljivo je dokazan utjecaj kulture na policy nacionalne sigurnosti i definiranje različitih policyja u najmoćnijim državama svijeta i Europskoj uniji. Za ilustraciju, dostatno je istaknuti slučajeve Njemačke i Japana te usporedne elemente između SAD-a i EU-a. Njemački i japanski slučajevi dokazuju da vanjsko i unutarnje socijalno okruženje u okviru kojeg djeluju te društvena pravila i konvencije snažno utječu na identitet koji oblikuje nacionalne interese i policyje. U postratnom razdoblju obje su države reformulirale policy nacionalne sigurnosti. Od agresivnih militarističkih država postale su pacifističke, antimilitarističke države čija se nacionalna sigurnost bazira na civilnoj moći (Fukui 2010; Harnisch i Wolf 2010;Berger 1996; Hagström 20015;Katzenstein 1996a).66 Američki i europski pristup sigurnosti utemeljeni su na različitim kulturama. Američka nacionalna sigurnost bazirana je na vodećoj ulozi SAD-a u svijetu i temelji se na uporabi vojne moći. Prijetnje američkoj nacionalnoj sigurnosti dolaze iz vanjskog okružja. Pogled EU-a na svoju ulogu u svijetu jest drugačiji, a djelovanje se bazira na mekoj moći77 (gospodarske inicijative, diplomatska i politička
sredstva, razvojna i humanitarna pomoć) i prijetnje mogu doći i iz unutarnje okoline. Krizna žarišta EU nastoji riješiti preventivno (prevention) prije eskalacije sukoba, dok SAD koristi preventivno-preventivne (preemption) nasilne udare kako bi onemogućio kapacitete bilo kojeg aktera da uopće dođe u poziciju ugroziti Ameriku, odnosno eliminirao anticipirane prijetnje. EU djeluje u multilateralnom okviru, dok SAD sebi zadržava opciju unilateralnog djelovanja. Važan element europskog policyja sigurnosti jest institucionalizacija ideja, vrijednosti i normi. EU je primarno akter civilne moći i civilne sigurnosne zajednice čije je djelovanje bazirano na Europskom socijalnom modelu, dok je američko bazirano na individualizmu (Zakharchenko 2007;Kirchner 2010;Mauer 2010;Biscop 2015; European
Union 2016; The White House 2015; Berenskoetter 2005; Gariup 2009).
KULTURA KAO SEKTOR NACIONALNE SIGURNOSTI
Kultura je konstitutivni element socijetalne sigurnosti koja se odnosi na društvo i društvene grupacije. Društvo je jedan od sektora preko kojeg se može prijetiti državi koja je pravno-politički konstrukt izgrađen na konceptu suvereniteta. Socijetalna sigurnost odnosi se na održivi razvoj tradicionalnih obrazaca jezika, kulture, vjerskih i nacionalnih identiteta te održivih običaja. Suvremeniji pristup socijetalnu sigurnost istodobno promatra kroz dualnost sigurnosti države i društva odnosno kao dimenziju nacionalne sigurnosti, ali i kao samostalni referentni objekt sigurnosti i sigurnosnog aktera (Theiler 2003). Takva razmišljanja vežu se uz predstavnike kopenhaške škole sigurnosnih studija (Ole Waever, Barry Buzan, Morten Kelstrup, Pierre Lemaitre) i njihovu studiju Identity, Migration and the New Security Agenda in Europe (1993.). Socijetalnu sigurnost odredili su kao sposobnost društva da održi esencijalni karakter u promijenjenim uvjetima i suočeno s potencijalnim ili stvarnim prijetnjama (nav. Buzan i Hansen 2009:213). Polazeći od činjenice da je sigurnost države usmjerena na sprečavanje prijetnji državnoj suverenosti (bez suverenosti nema države), socijetalna sigurnost bavi se prijetnjama vlastitom identitetu i kulturi (Theiler 2010): ako društvo izgubi svoj identitet, neće preživjeti kao društvo (Roe 2010). Stoga države mogu postati nesigurne zbog prijetnji njihovim društvima: etničko čišćenje, tzv. kulturno čišćenje ili kulturocid, “lingvicid”, tj. jezični genocid.
U srži socijetalne sigurnosti jest identitet zbog čega se naziva i sigurnost identiteta (identity security) (Buzan i Hansen 2009). Izučavanje odnosa identiteta i sigurnosti u fokusu je interesa teorija konstruktivizma kao jedne od dominantnih eksplanatornih paradigmi sigurnosti u suvremenim uvjetima (Balzacq 2010). Konstruktivisti (konvencionalni i kritički) na stajalištu su da je identitet središnji element u konstrukciji sigurnosti (McDonald 2008). Analitički se uočava da identitet ima dvostruku ulogu u odnosu na nacionalnu sigurnost. Prvo, shvaćen kao odgovor na pitanje tko smo “mi” i tko su “oni” te kao okvir za analizu kakve su relacije i karakter odnosa (prijateljski, neprijateljski, saveznički, konfliktni) između “nas” i “njih”, identitet je ključna determinanta politike sigurnosti (Neumann 2010). Drugo, identitet je referentni subjekt sigurnosti (očuvanje identiteta), ali i izvor ugrožavanja sigurnosti “drugih”. Identitet je time uzrok sukoba i u srži sukoba. Društvene grupacije deriviraju sigurnost iz kulture: kada dožive i shvate da su kultura i vrijednosti ugroženi, smatraju to prijetnjom identitetu. Društveni sukobi uvijek su obilježeni suprotstavljenom interesnom i identitetskom dimenzijom. Kao temelj zajedništva identitet je socijalni kapital i izvor sigurnosti. No, identitet se pretvara i u mobilizacijsko sredstvo za nasilje. Identitet može ubiti (Sen 2007). Indijski nobelovac Amartya Sen u studiji Identitet i nasilje: iluzija sudbine analizira negativne strane redukcionističke interpretacije identiteta odnosno shvaćanje identiteta kao pripadnosti jednoj, isključivoj identitetskoj grupaciji i negiranje realnih opcija da pojedinci imaju različite identitete i mogu pripadati različitim identitetskim skupinama. Pogubni socijalni i politički učinci redukcionističkog shvaćanja identiteta s izrazitom sigurnosnom dimenzijom uvjerljivo su vidljivi u suvremenoj eri islamističkog terorizma. Islamski fundamentalisti isključivo ističu samo jedan identitet u ime kojeg ubijaju sve “drugačije”. Generalno promatrano, terorizam u svim svojim pojavnostima dokazuje i povezanost kulture i nacionalne/međunarodne sigurnosti, terorizam ima kulturološku dimenziju. Utjecajne studije samoubilački terorizam tretiraju kao strateško sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva (Pape i Feldman 2010) ili se pak dokazuje da dispozicijski faktori utječu više nego situacijski (Lankford 2014). Kulturni aspekti u tim su studijama zanemareni. Samoubilački terorizam ne događa se u svim društvima, to je fenomen sa socijetalnom dimenzijom (Bilandžić 2014). Recentne etnografske studije dokazuju da pojedine
islamske kulture samoubilački terorizam vide kao poželjan i herojski akt mučeništva (ar. shahada). Prema njima, mučeništvo je ugrađeno u kulturu islama. Žrtvovanje sebe u ime altruističkih ciljeva muslimanske zajednice (umma) ponajprije je utjecaj kulturne reprezentacije smrti, samoubojstva i mučeništva. Takav akt nije moguć u kulturi koja ga ne podržava i u kojoj mučenici nisu socijalizirani na putu k mučeništvu. Mučeništvo je iskaz moći pojedinaca da obrane socijalnu egzistenciju, konačan oblik davanja za dobrobit zajednice (Maarouf 2013). U pogledu istraživanja terorizma studije, nadalje, polazeći o utjecajnih makrokulturalnih (za razliku od promatranja terorizma kao supkulture) istraživanja Geerta Hofstedea, dokazuju da se samoubilački terorizam pojavljuje u društvima u kojima kolektivistička kultura dominira nad individualističkom, pri čemu se difuzija samoubilačkog terorizma i njegovo prihvaćanje u drugim društvima kao inovacije događa u uvjetima kulturne rezonancije (cultural resonance): prihvaćanje inovacije ako je povezana s kulturnim orijentacijama (Braun i Genkin 2014; Peterka-Benton i Benton 2014).
Znanstveniuvidioodnosukultureiterorizmaputokazsuzareevaluaciju nacionalnih protuterorističkih strategija. Analiza protuterorističkih strategija država i međunarodnih organizacija (Europska unija, Ujedinjeni narodi) te literature pokazuje da se kultura gotovo ne pojavljuje kao čimbenik u protuterorističkoj agendi,88 kulturna stajališta nisu uzeta u obzir u dizajniranju proaktivnih protuterorističkih policyja.99 Kultura treba biti važan element protuterorističkog djelovanja, pri čemu programi kolektivne
kulture trebaju imati lokalnu primjerenost. Protuterorističke strategije nacionalnih država ne smiju biti replike drugih država. Protuteroristički programi te programi za deradikalizaciju i deesktremizaciju terorista ne mogu se naprosto transferirati s jednog područja na drugo, svaki je program individualan, lokalno i kulturno je kontekstualno specifičan. Brutalni teroristički akti koji su pogodili zapadne metropole 2015. i 2016., a koje su izvele pristaše islamizma s državljanstvom država koje su napali, možda dokazuju važnost kulture u protuterorističkom kompleksu. Očito je da, primjerice, francuski sektor nacionalne sigurnosti (prije svega obavještajni) ima nedostatke u razumijevanju i detekciji procesa prema kojem francuski državljani postaju teroristi protiv Francuske. Na strateškoj razini za francuski sektor nacionalne sigurnosti ne postoje nepoznanice u pogledu islamizma i islamističkog terorizma generalno. No, deficiti se očituju u nedostatku obavještajnog djelovanja u sociokulturnom području (sociocultural intelligence) odnosno analizi etničkih, socijalnih, kulturnih i demografskih podataka radi shvaćanja kulturoloških, bihevioralnih i operativnih obilježja terorističke organizacije i procesa stvaranja terorista. Sociokulturno obavještajno djelovanje adresirano je na obavještajne informacije koje donositeljima odluka stvaraju znanje kao podlogu za djelovanje u pogledu preferencija, ideologije, ponašanja, afilijacija i percepcija pojedinaca i grupacija (Tomes 2015;Guidere 2012;Patton 2010). To je put za izbjegavanje situacije u kojoj, kako je to opisao ugledni protuteroristički ekspert i znanstvenik Marc Sageman (2014), obavještajne agencije na razini činjenica znaju sve, ali ne razumiju ništa.
UGROŽAVANJE NACIONALNE SIGURNOSTI: KULTURA KAO META
Kultura i kulturna baština predstavljaju jedan od temelja nacionalnog identiteta u kojem se preklapaju nacionalne vrijednosti i tradicije naroda i zemalja. To je i izraz načina života razvijen od strane zajednice koji se u povijesnom kontinuumu prenosi s generacije na generaciju. Kulturna baština podrazumijeva najširi fenomen kultiviranog krajolika koji svjedoči o čovjekovu životu u prostoru i povijesnom razvoju, povijesne cjeline izgrađenih naselja, pokretnu kulturnu baštinu koju čine predmeti i stvari koje su svjedoci čovjekova umijeća, života i djelovanja te koji čuvaju i
prenose stvarnu živu povijest vremena u kojem su nastali (Maroević 2001; International Council on Monuments and Sites 2002). Obilje činjenične empirije dokazuje razmjere i razorne učinke uništenja baštine. Sukob, posebno oružani, kontekst je u kojem je neki od aspekata kulturne baštine izložen prijetnji ili pak uništen. Ugrožavanje kulturne baštine predstavlja ugrožavanje socijetalne dimenzije nacionalne sigurnosti. Destrukcija kulturne baštine izraz je uništavanja ili zatiranja identiteta. Njezino očuvanje stoga je pak od posebnog značenja što je potvrđeno međunarodnopravnom zaštitom. Haška konvencija iz 1954. (UNESCO 2010) neposredno se bavi pitanjima zaštite kulturne baštine, dok je Dodatnim protokolom iz 1977. (čl. 53) Ženevskoj konvenciji iz 1949. koja regulira pitanja ranjenih i bolesnih u oružanim sukobima1010 zabranjeno počiniti bilo koji neprijateljski akt usmjeren protiv povijesnih spomenika, umjetničkih djela ili mjesta bogoslužja koji čine kulturno ili duhovno naslijeđe naroda. No, međunarodnopravna zaštita nije spriječila uništenje kulturne baštine. Domovinski rat u Republici Hrvatskoj i suvremeni bliskoistočni oružani sukobi uvjerljivo su svjedočenje. Prema službenim podacima, velikosrpska agresija rezultirala je uništenjem, oštećenjem ili pljačkom 8225 muzejskih predmeta u 70 uništenih ili oštećenih muzeja, galerija i zbirki. Na crkvama, samostanima i župnim dvorima kao spomenicima kulture ratna šteta utvrđena je na 162 objekta u kojima je uništeno, oštećeno ili nestalo 3098 predmeta (Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2003).1111 Uništenje kulturne baštine kao dio strategije etničkog čišćenja kojim je, između ostalog, operacionalizirana velikosrpska ekspanzionistička politika, imalo je za cilj zatiranje nacionalnog identiteta. Bio je očit pokušaj socijalne eksterminacije.1212 U bliskoistočnim kolijevkama civilizacije, kako ih je okarakterizirao tadašnji generalni direktor UNESCO-a Koïchiro Matsuura,
poveći je popis mjesta u kojima je izvršena destrukcija kulturne baštine: Bagdad, Mosul, Tikrit, Palmira. Posebno spektakularna bila je krađa oko 15 000 eksponata iz Nacionalnoga iračkog muzeja u Bagdadu u travnju 2003. godine (Lawler 2013). Potaknut tim događajem, Erik Nemeth (2007) analizirao je ulogu kulture i kulturne baštine u različitim tipovima političkog nasilja. Kulturna je baština izložena ne samo uništavanju nego se sredstva od prodaje mogu uporabiti i za financiranje terorističkih i pobunjeničkih organizacija, kao što svjedoči sirijski sukob i djelovanje Islamske države. Erik Nemeth stoga je predložio da se na razmeđu umjetnosti, politike i protuterorizma formira novo interdisciplinarno područje “kulturne sigurnosti” (cultural security) koje u fokusu treba imati rizike u pogledu uloge umjetnosti u političkom nasilju. Islamska država sredinom 2015. uništila je kulturne dragulje drevnog grada Palmire: Slavoluk pobjede i Belov hram. Islamistima su spomenici predstavljali “svetogrđe”, dok su Ujedinjeni narodi uništenje Palmire proglasili ratnim zločinom (Index.hr 2015;Net.hr 2016). Uništenje kulturne baštine poprima dodatna obilježja kao meta terorizma, toga kancerogenog oboljenja suvremenog društva koji sve više služi kao kulturni simbol egzistencijalne nesigurnosti (Furedi 2009). Uvidom u autoritativnu Globalnu bazu podataka o terorističkim udarima (Global Terrorism Database – GTD), u kategoriji “Tipovi meta” u okviru koje se može istraživati kultura kao meta, uočava se da su religijski objekti/institucije u razdoblju od 1970. do 2016. bili meta 4304 teroristička udara diljem svijeta (GTD 2016) što je oko 2,5% od ukupnog broja od 170 350 teroristička akta koliko ih se dogodilo u promatranom razdoblju. Analizom se uočava da je, za razliku od ranijeg razdoblja, od 2007. dramatično porastao broj terorističkih udara na religijske objekte: od 120 udara godišnje početkom 1990-ih do preko 400 udara godišnje na religijske objekte posljednjih godina. Utemeljeno je stoga Parlamentarna skupština Vijeća Europe ustvrdila da je kultura brzorastuća meta terorizma. Uništenjem kulturne baštine teroristi nastoje uništiti kulturni identitet “drugih”, grupacija koje su njihova meta (Parliamentary Assembly Council of Europe 2004). Zašto je kulturna baština meta terorizma? Je li to inovativni modus operandi terorizma? Ikonoklazam nije povijesna novina (Smith et al. 2015). No, pobornici nasilnog islamizma kulturnoj baštini i umjetnosti kao središtima sukoba dodali su novu dimenziju. Prema njihovoj interpretaciji, idolatrija “drugih” jest neprihvatljiva te idole “drugih” treba uništiti.
Islamski fundamentalisti od talibanskog uništenja kipa Bude u Afganistanu do uništenja kulturne baštine od strane Islamske države u sirijskom i iračkom sukobu svoje shvaćanje nemilosrdno prakticiraju. Uništenje kulturne baštine pri tome se dokumentira i medijski globalno posreduje. Time se jača utjecaj nasilja i straha te se šire izvan ciljane populacije čija se kulturna baština uništava. Uostalom, bit terorizma jest da je prijetnja nasiljem (terorom) jednako važna kao i teroristički akt. Izazov je stoga protuterorističkim strategijama uključiti kulturnu baštinu u razmatranje.
UMJESTO ZAKLJUČKA: JE LI KULTURA RELEVANTNA ZA NACIONALNU SIGURNOST?
Nastanak i razvoj sigurnosnih studija Barry Buzan i Lene Hansen prikazali su u izvrsnoj knjizi The Evolution of International Security Studies, što je prva knjiga intelektualne povijesti toga fenomena. Autori evoluciju shvaćaju u darvinovskom smislu: kako se netko/nešto prilagođava okružju koje nastanjuje i kako se s vremenom mijenja u tom okružju. Sigurnosne su studije od ustanovljenja doživjele mnoge promjene, produbljenja i proširenja te diversifikacije, a i dalje su u kontinuiranom progresu. Njihov središnji koncept oko kojeg su izgrađene jest pojam sigurnosti oko kojeg ne postoji općeprihvaćeno određenje i značenje, a koji je uz to i bitno politiziran koncept. Uz konceptualnu prijepornost (središnjeg pojma), studije su izgrađene i na normativnim i empirijskim prijeporima. To vodi prijeporima što znače studije sigurnosti i što uključuju (Collins 2010). Granice studija sigurnosti nisu čvrsto određene, nego postoje mnoge “prijelazne granice” (frontier zones) odnosno preklapanja s drugim znanstvenim (pod)disciplinama i uporaba znanja, epistemologije, teorija i teorijskih perspektiva i metodologije tih (pod)disciplina u studijama sigurnosti (Bourbeau 2015). Sigurnost se sveobuhvatnije shvaća uz analizu niza povezanih koncepata: komplementarni koncepti (npr. strategija, odvraćanje, humanitarizam), paralelni koncepti (moć, suverenitet, identitet) te oporbeni koncepti (mir, rizik, izvanredno stanje) (Buzan i Hansen 2009:14). To je i okvir za sustavno uključenje kulture kao paralelnog koncepta i kulturalnih studija u eksploracije, eksplanacije i interpretacije sigurnosti. Studije sigurnosti nemaju u potpunosti zadovoljene dimenzije koje sociolozi znanosti (Matić 2013) očekuju od
ustanovljenoga znanstvenog područja kao što su formalne strukture, čvrsto regulirane granice znanstvenog područja te definirani kriteriji certificiranja i standardizacije. Koncept sigurnosti nije stabilan i fiksno određen objekt racionalnog znanja nego je socijalno konstruiran. Studije sigurnosti stoga se ne može promatrati kao potpuno zaokruženo znanstveno područje u striktno institucionaliziranom, nego u liminalnom području. Liminalnost se odnosi na odsutnost strukture i strukturiranih akcija, to su područja znanja koja su bez čvrstog uporišta i bez jasnih granica. Studije sigurnosti nalaze se u prostoru između više različitih disciplinarnih pristupa, to je tip proizvodnje znanja koji slijedi ne samo logiku akademskog/znanstvenog rada nego i logiku i zahtjeve državnog establišmenta i očekivanja javnosti. Konačno, studije sigurnosti jesu znanstveno područje u evolucijskom kontinuitetu, u procesu trajnog nastajanja i sazrijevanja. Kao (polu)institucionalizirana znanstvena (pod)disciplina studije sigurnosti imaju dvostruki identitet. One su akademsko područje te imaju relevantnost za provedbenu politiku. Policy orijentiranost podrazumijeva stvaranje i primjenu znanja korisnog za državu i državnu politiku. Unatoč promjenama, proširenju i produbljenju sigurnosne studije u svoje okvire nisu sustavno uključile kulturu. Kao jedna od najistaknutijih osobina ljudskog udruživanja u društvo, kultura determinira kako pripadnici društva misle i osjećaju: ona upravlja njihovim djelatnostima i definira njihov pogled na život. To je okvir koji generira barem tri razloga za uključenje kulture u studije sigurnosti: utjecaj kulture na određenje nacionalne sigurnosti i proces donošenja odluka u području nacionalne sigurnosti (kultura nacionalne sigurnosti), kultura kao zasebno područje i izvor ugrožavanja nacionalne sigurnosti te kultura kao meta ugrožavanja. Teorijski, analitički i empirijski dokazi prikazani u ovom radu pokazuju da kultura i njezini akteri imaju sigurnosne dimenzije te su itekako u kauzalnom i korelacijskom odnosu sa sigurnošću zbog čega kultura treba biti dio sigurnosnih studija.
Zahtjevi za uključivanjem kulture u studije sigurnosti možda su najevidentniji u (protu)terorističkom kompleksu. Suvremeni procesi dokazuju neefikasnost protuterorističkih strategija. To i nije iznenađujuće jer je njihov naglasak na sprečavanju budućih terorističkih udara, a ne eliminaciji uzroka koji dovode do terora/terorizma. One su više strategije protiv terora, nego protiv terorizma. Recentni zahtjevi za deradikalizacijom i deekstremizacijom podrazumijevaju shvaćanje socijalno-kulturnog
konteksta, konkretno kulturoloških, bihevioralnih i operativnih obilježja terorističke organizacije i procesa stvaranja terorista. To je paradoks studija terorizma / sigurnosnih studija. Fokusiranje na deradikalizaciju terorista/ terorizma jest put u proučavanje i shvaćanje uzroka terorizma. To je povratak u područje koje je ne samo u protuterorističkim strategijama nego i u akademskim krugovima bilo zanemarivano i ignorirano (Stampnitzky 2013). Uključenje kulture u sigurnosne studije, posebno studije (protu)terorizma, jest put za eliminaciju terorizma, eliminaciju uvjeta da članovi društva postanu teroristi i bitno onemogućavanje izvršenja terorističkih udara.