Kineziologija, Vol. 11 No. izv. 4, 1981.
Izvorni znanstveni članak
Povezanost morfoloških taksona sa manifestnim i latentnim dimenzijama koordinacije
Ankica Hošek-Momirović
; Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb
Sažetak
Primjena kineziologijskih spoznaja u djelatnostima koje pripadaju području fizičke kulture ovisi prije svega od stvarne razine kineziologijske znanosti i njenog mjesta u znanosti uopće, i u antropologijskim znanostima posebno. Brojni problemi koji pripadaju kineziologiji zajednički su, u stvari, toj i drugim antropologijskim znanostima, posebno biološkoj antropologiji, biomehanici, fiziologiji, psihologiji, sociologiji i pedagogiji. Medu njima su osobito brojni, i osobito značajni, kako za kineziologijsku znanost, tako i za praksu u području fizičke kulture, problemi koji se odnose na relacije morfoloških i motoričkih karakteristika. Iako ti problemi ne pripadaju samo području kineziologije već također i području biološke antropologije, biomehanike, fiziologije, oni su ipak od najneposrednijeg kineziološkog interesa, zbog toga sto su temelj na kojem počiva praktična primjena kineziologijskih spoznaja u tjelesnom odgoju, sportu, rekreaciji i kineziterapiji. U okviru te grupe problema od najvećeg su aktualnog znanstvenog interesa problemi relacija između morfoloških karakteristika i koordinacijskih sposobnosti, ne samo zato sto su do sada slabo bili istraživani, već i zato sto je koordinacija bez ikakve sumnje najsloženija i vjerojatno najvažnija motorička sposobnost. Naime, praktički ne postoji kretna struktura, koja se sastoji od vise od jednog jedinog pokreta (cak i to pod uvjetom da je angažirana samo jedna skupina mišića), koja nije pod jakim utjecajem složenih mehanizama za regulaciju kompleksnih gibanja. To se u prvom redu odnosi na mehanizme koje su neki naši autori (Hošek, 1972; Kurelić i sur. 1975; Viskić-Štalec, 1974; Hošek-Momirović, 1976) identificirali kao mehanizam za regulaciju kretanja ili, u užem smislu, mehanizam za strukturiranje kretanja. Složena integrativna i koordinirajuća funkcija niza uređaja centralnog nervnog sistema, lociranih i kortikalno i subkortikalno, jedina omogućuje efikasnu psihomotornu reakciju na određeni stimulus. Međutim, integrativna i koordinirajuća funkcija centralnog nervnog sistema, ma kako bila efikasna pod vidom dekodiranja, analize i transformacije informacija u neku optimalnu izlaznu kinetičku strukturu, može postati manje efikasna u onom momentu kada se pojave smetnje izazvane neodgovarajućom strukturom efektorskog sistema. Naravno, ukoliko je navedena sposobnost odgovarajućih zona centralnog nervnog sistema, koje se prema Bemsteinu, Anohinu i Čhaidzeu mogu označiti kao vanjski i unutrašnji regulacioni krug, osobito razvijena, potencijalne i aktualne smetnje izazvane neprimjerenim karakteristikama efektorskog sistema mogu biti ukomponirane kao informacijski elementi u sistem podataka za analizu i transformaciju u najefikasniji kinetički izlaz. Međutim, u različitim kinetičkim situacijama izuzetno složena struktura efektorskog sistema može proizvesti toliko veliki broj različitih šumova, da ih je praktički nemoguće istovremeno identificirati, a osobito u vrlo kratkom vremenu integrirati u odgovarajući program. Problem je u pravilu u tome sto najveću količinu smetnji proizvodi upravo morfološka struktura efektorskog sistema koja je u svojoj funkcionalnoj determiniranosti direktno podređena nizu biomehaničkih zakonitosti. U vezi s tim, morfološka struktura efektorskog sistema,, neodgovarajuća za određenu strukturu gibanja, dovodi regulacione mehanizme centralnog nervnog sistema, koji tendiraju prema formiranju najefikasnijih kinetičkih programa s informatičke točke gledišta, u sukob s biomehaničkim zakonitostima maksimalno usklađenima upravo s morfološkom strukturom tijela. Na falost, biomehanicki zakoni su, po definiciji, konstantni, tako da je najefikasnija realizacija kinetičkih programa direktno uvjetovana efikasnošću regulacionih uređaja, tj. njihovom sposobnošću da identificiraju i apsorbiraju informacije koje emitira morfološka struktura efektorskog sistema i to kao podatke koje je potrebno integrirati u konačni izlazni program. Međutim, apsolutno efikasna eksploatacija ili, u pravom smislu rijeci, potpuna neutralizacija šumova koje proizvodi morfološka struktura tijela praktički je nemoguća, budući unaprijed definirani kinetički izlaz, ma kako dobro bio programiran, ne može uvijek biti u apsolutnoj suglasnosti s onom kretnom strukturom koja je, pod utjecajem morfološke strukture tijela, najbliža odgovarajućem biomehaničkom rješenju.
Ključne riječi
kineziologija; kretanje; morfologija, živčani sustav
Hrčak ID:
306434
URI
Datum izdavanja:
31.12.1981.
Posjeta: 182 *