Posjedi zadarskih benediktinki u 18. stoljeću

UVOD

Hrvatski narod i benediktinski red dijele bogatu prošlost.1 Najstarija izričito utvrđena benediktinska opatija u Hrvatskoj bila je opatija sv. Krševana u Zadru,2 čiji su redovnici potpomogli otvorenje i djelovanje četiriju zadarskih ženskih benediktinskih samostana, za koje se sigurno zna da su njegovali benediktinsko pravilo: sv. Marije, sv. Nikole, sv. Dimitrija i sv. Katarine.3 Prva tri ženska benediktinska samostana bila su rezervirana isključivo za kćeri zadarskih plemića i patricija, dok su zadarske pučanke mogle pristupiti isključivo u samostan sv. Katarine.4 Iznimno se u samostanu sv. Marije u Zadru mogla naći koja hrvatska plemenitašica izvana.5 Te su ženske benediktinske zajednice raznim darovnicama, oporukama i obiteljskim naslijeđem redovnica stjecale znatne posjede tijekom prošlosti.6 Najveći dio tih posjeda bio je smješten u okvirima kopnenoga i otočnoga dijela nekadašnje zadarske astareje, a u kasnom srednjem vijeku proširio se u dubinu hrvatskoga teritorija.7 Burna zadarska prošlost pod okriljem Mletačke Republike, a napose mletačko-osmanski vojni sukobi na području Dalmacije, pa tako i u zadarskom okruženju bitno su utjecali na redukciju posjeda zadarskih ženskih benediktinskih samostana u razdoblju od 16. do 17. stoljeća.8 Treba uzeti u obzir da su na staroj stečevini, odnosno onom dijelu Dalmacije koji je Mletačka Republika dobila poznatom kupnjom 1409. godine, zemlje bile potpun i izravni posjed pojedinaca, dok je nad teritorijem nove i najnovije stečevine ( acquisto nuovo i acquisto nuovissimo) država sebi prisvojila vrhovno vlasništvo, ali su ga podanici s tih prostora mogli iskorištavati s njezinom dozvolom.9 Unutar procesa nove agrarne politike u Dalmaciji za vrijeme vladavine Mletačke Republike sagledat će se ekonomsko stanje i (ne)prilike ženskih benediktinskih samostana u Zadru i njegovu okruženju tijekom 18. stoljeća. S obzirom na to da u objavljenoj arhivskoj građi nisu zabilježeni redoviti prihodi od vinograda, maslinika i solana ženskih benediktinskih samostana u razmatranom razdoblju,10 dopunit će se taj nedostatak do sada neobjavljenim arhivskim podatcima iz 18. stoljeća, koji su pohranjeni u Državnom arhivu u Veneciji, u fondu magistrature Sopraintendenti alle decime del clero, koja je bila zadužena za nadzor nad ubiranjem crkvene desetine na području mletačkoga dominija.11

ŽENSKI BENEDIKTINSKI SAMOSTANI NA PODRUČJU ZADARSKE NADBISKUPIJE U 18. STOLJEĆU

Tijekom 18. stoljeća na području Zadarske nadbiskupije djelovala su tri ženska benediktinska samostana: samostani sv. Marije i sv. Katarine u Zadru i samostan sv. Benedikta (sv. Margarite) na Pagu. O prošlosti tih samostana, uz iscrpne navode literature i izvora, opširnije je izvijestio Ivan Ostojić.12 Iako su još neki ženski samostani u Zadru kroz prošlost obdržavali regulu sv. Benedikta (poput samostana sv. Nikole, sv. Dimitrija ili sv. Marcele), u radu se ograničilo na ženske benediktinske samostane koji su obdržavali Pravila sv. Benedikta od svoga utemeljenja pa sve do ukinuća (sv. Katarina) odnosno do današnjih dana (sv. Marija u Zadru i sv. Margarita u Pagu). Od tri razmatrana ženska benediktinska samostana počasno mjesto u kontinuiranu historijatu i njegovoj ekonomiji, kako je to naglasio Eduard Peričić, pripada samostanu sv. Marije u Zadru.13 Početci mu sežu u drugu polovicu 11. stoljeća, a vezani su uz ime opatice Čike iz roda Madijevaca.14 Dokument o utemeljenju samostana iz 1066. godine sačuvan je u kartularu samostana sv. Marije. Njime su se služila mnoga velika imena hrvatske historiografije, ali ga je, u znanstvenom smislu, najtemeljitije obradio Viktor Novak.15 Unatoč uvriježenom mišljenju da je opatica Čika a fundamento podigla samostan uz crkvicu sancte Marie Minoris ante portam Bellate, koju joj je za tu nakanu darovao opat samostana sv. Krševana u Zadru,16 Viktor Novak ustvrdio je da je Čika podignula samostan na mjestu već postojećega ženskog samostana koji se u 10. stoljeću ugasio, a to bi značilo da je ona obnovila, a ne utemeljila današnji samostan sv. Marije.17 U svakom slučaju, novonastali ili obnovljeni ženski samostan prve je posjede, kao i kraljevsku slobodu na teritoriju pod vlašću hrvatskoga kralja, dobio od kralja Petra Krešimira IV., a tu mu je slobodu potvrdio 1102. godine hrvatski kralj Koloman Arpadović.18 Istovjetnu praksu slijedili su kasnije i drugi hrvatski i hrvatsko-ugarski kraljevi,19 što je utrlo put njegovu ubrzanom razvoju i ekonomskom prosperitetu te je samostan sv. Marije u Zadru tijekom čitave svoje povijesti bio najuže povezan sa svojim gradom, a isto je pokazivao i nedvojbenu privrženost i hrvatskoj grudi i njenim vladarima.20 U nadolazećim stoljećima koludrice sv. Marije, njihov samostan i crkva, postali su Zadranima važno kulturno, vjersko, ali i gospodarsko središte i sjecište.21

Iako skromnije povijesne težine i relativno nepoznatog vremena utemeljenja, ženski benediktinski samostan sv. Katarine u Zadru bio je utočište koludricama iz prostoga građanskog staleža te locus educandi zadarskih djevojaka koje nisu namjeravale provoditi život u redovničkom staležu.22 K tomu, uz taj ženski benediktinski samostan pribilo se sklonište za siromahe zbog čega su zadarski pučani na njega blagonaklono gledali i rado ga darivali.23 Konačno, u nizu ženskih benediktinskih samostana koje se ovdje razmatra povijesno je najmlađi, ali još uvijek aktivan, ženski benediktinski samostan u Pagu, čija je prva opatica pristigla iz samostana svete Marije u Zadru u prvoj polovici 14. stoljeća.24 Proporcionalno redoslijedu utemeljenja i položaju na društvenoj ljestvici razvijala su ta tri ženska benediktinska samostana na području Zadarske nadbiskupije i u gospodarskom smislu. Ovdje će se razmotriti ekonomsko stanje triju samostana tijekom 18. stoljeća, sve do pada Mletačke Republike.

POSJEDI ZADARSKIH ŽENSKIH BENEDIKTINSKIH SAMOSTANA U 18. STOLJEĆU

Prema izvješćima u Državnom arhivu u Veneciji, na temelju kojih se određivala desetina odnosno crkvena pristojba, može se s relativno velikom sigurnošću utvrditi stanje posjeda ženskih benediktinskih samostana na području Zadarske nadbiskupije. Sustav državnog oporezivanja svećenstva ustanovljen je 4. kolovoza 1564.,25 za što je bila zadužena magistratura Sopraintendenti alle decime del clero, koja je pripadala u financijska tijela mletačke države.26 U fondu te mletačke magistrature pohranjena su izvješća o ekonomskom stanju crkvenih institucija na području Mletačke Dalmacije i Albanije, pa tako i za grad Zadar i njegovo šire okruženje.27 Riječ je o uvezanim zakletim izvješćima crkvenih prokuratora, odvjetnika, gastalda i pastoralnih djelatnika s područja Zadarske nadbiskupije (dijelom i Ninske biskupije) o posjedima, prihodima i rashodima crkvenih institucija i pojedinaca u rasponu od 1765. do 1771. godine. Izvješća su obilježena rednim brojevima i nazivom crkvene institucije odnosno nadarbine o kojoj je riječ, na 255 rukopisnih stranica bez paginacije. Pojedinačna izvješća koja su iz Zadra u Veneciju pristigla ili su zaprimljena na dan 1. veljače 1771. prepisao je izrazito urednim rukopisom iz originalnih dopisa jedan od trojice sopraintendanata Vettor da Mosto.28 Izvješća su nastala nakon dekreta mletačkoga Senata od 28. siječnja 1768. o redecimi, što je magistratura alle decime del clero obznanila 23. veljače 1768. Izvješća su sastavljali samostanski prokuratori. Redovito su prokuratori ženskih benediktinskih samostana na zadarskom području bili zadarski plemići ili građani, ovisno o tome jesu li se u pojedini samostan primale djevojke iz plemićkoga, odnosno građanskoga staleža.

POSJEDI I PRIHODI SAMOSTANA SV. MARIJE U ZADRU U 18. STOLJEĆU

Prvo izvješće tiče se posjeda benediktinskoga samostana sv. Marije u Zadru, a proteže se na 32 stranice.29 Izvješće je sastavio samostanski prokurator konte Ivan Antun Fanfogna. U izvješću su navedeni svi posjedi benediktinskoga samostana na kopnu i na otocima, s kvantitativnim i kvalitativnim opisima zemljišta. Prostorna veličina zemljišta izražena je u padovanskim kampima ( campo padovano), kvartama i tavolama.30 Kvaliteta plodnih i zasađenih zemljišta izražena je pojmovima: pod vinogradom ( vignato), pod maslinikom ( olivato), pod oranicom ( arativo), pod šumom ( boschivo), pod pašnjakom ( pascolivo), dok su neobrađena zemljišta s kojih se nisu podizali prihodi označena pojmovima: kamenito tlo ( sassoso), krševito tlo ( grebanoso) ili jednostavno dobro, loše i beskorisno zemljište ( buoni, catti et inutili). Kopneni posjedi samostana Sv. Marije tijekom 18. stoljeća prostirali su se u Petrčanima, Kožinu i Bibinjama, a manji dio u zadarskom predgrađu ( suburbio) odnosno u blizini grada. Najstariji posjed bio je onaj u Bibinjama. Kraljevski posjed Tokinje ( Tochinie) - današnje Bibinje, darovao je samostanu kralj Petar Krešimir IV.31 Radilo se o velikom posjedu, koji je u 18. stoljeću zauzimao 160 padovanskih kampa vinograda, 40 kampa maslinika, 212 kampa oranica i oko 260 kampa šume, pašnjaka i nekorisnoga zemljišta. Sveukupno, dakle, 2.459.520 m² odnosno blizu 246 hektara zemlje. Uza zemljišne čestice, u Bibinjama je u to vrijeme bio samostanski mlin za masline, u kojem su se godišnje mljele sve masline sa samostanskih posjeda, a drugi mlin se nalazio na otoku Pašmanu u istoimenom naselju.32 Za posjed u Petrčanima zapisano je da ga je opatica Čika kupila najvjerojatnije u drugoj polovici 11. stoljeća.33 Nije poznat podatak o njegovoj tadašnjoj prostornoj veličini. Posjed u Petrčanima naznačen je zajedno s posjedom u Kožinu u 18. stoljeću, a njegova je prostorna površina tada iznosila 68 kampa vinograda i maslinika, 100 kampa oranica i približno 295 kampa ostalih vrsta zemljišta, što čini oko 172 hektara zemlje. Najmanji broj zemljišnih čestica posjedovao je samostan u blizini grada ( suburbio). Radilo se o 5 hektara zemlje pod oranicom, uglavnom rascjepkanih zemljišnih čestica.34 Pretpostavlja se da su te čestice najvećim dijelom darovane samostanu preko oporučnih legata i darovnica.35

Otočni posjedi samostana sv. Marije prostirali su se u 18. stoljeću na otoku Pašmanu, u mjestima Pašman, Banj i Mrljane, na Velom i Malom Ižu ( Eso Ponentale i Eso Siroccale), u Luci ( San Steffano) na Dugom Otoku te na otoku Ugljanu, u mjestima Sutomišćica (Preko) i Ugljanu. Ukupni prostor obradivih površina otočnih posjeda iznosio je oko 421 kampa i 3 kvarte, a pašnjaka, šuma i neiskoristivoga tla bilo je 391 kampa i 1 kvarta, što sveukupno čini približno 813 kampi zemljišta na otocima, odnosno 297 hektara zemlje. Sveukupno je samostan sv. Marije u Zadru tijekom 18. stoljeća raspolagao s 2181 kampom, 1 kvartom i 149 pertika zemlje, što izraženo u hektarima iznosi oko 797 hektara zemljišta. Razvidno je iz analiziranih računskih knjiga da su se na otocima čuvala samostanska stada, o kojima su brigu vodili bravari (čuvari stada). Oni su, za samostanske potrebe, proizvodili sir i vunu, dok se određeni broj janjića i kozlića prodavao, a dio se podavao siromasima, napose o Uskrsu. Tablično se prikazuje kvalitativna podjela zemljišnih terena samostana sv. Marije u 18. stoljeću, izražena u padovanskim kampima, kvartama i tavolama (Tablica 1.).

Tablica 1. Kvalitativna podjela zemljišnih čestica samostana sv. Marije u 18. stoljeću

U paškoj uvali samostan je posjedovao 20 uređenih solana. Paška uvala bila je mjesto na kojem su osim crkvenih ustanova solane posjedovali plemići i državne vlasti, a uredno su zabilježene na katastarskoj karti tijekom franciskanske izmjere u 19. stoljeću (Slika 1.).

Slika 1. Solane u paškoj uvali na katastarskoj karti iz 19. stoljeća. Izvor: www.mapire.eu

Prihodima samostana sv. Marije u Zadru treba pribrojiti livele nekretnina u vlasništvu samostana. Samostanske nekretnine činile su kuće, vrtovi, zidine i peći koje su u 18. stoljeću većim dijelom bile položene u blizini samostana sv. Marije, ali i na širem području zadarskoga poluotoka. Cijena zakupa i najma nekretnina ovisila je o tri čimbenika: veličini, kvaliteti izgradnje i položaju pojedine nekretnine. Primjerice, ako je bila riječ o većem kamenom zdanju ( palazzo), to se odražavalo na visinu iznosa najamnine. Konačno, u popisu prihoda samostana sv. Marije zapisano je da se samostan s crkvom, sakristijom, zvonikom, dvorištem, parlatorijem (prostor za razgovore s nerezidentima), kapitulom, zdencem i samostanskim vrtom protezao u duljinu 38 paša (66 m), a u širinu 36 paša (62,5 m).36

Prihodi samostana sv. Marije varirali su tijekom 18. stoljeća, što je ovisilo prvenstveno o prinosu žitarica, vina i ulja s pojedinih posjeda te o meteorološkim prilikama u pojedinoj godini. U godinama kada su prinosi žitarica u pokrajini bili iznimno visoki, padala je njihova cijena. Primjerice, 1765. godine samostan sv. Marije procijenio je prinos pšenice s posjeda u Petrčanima i Kožinu na 17 lira po četvrtalju, dok je ta vrijednost sljedeće 1766. godine procijenjena na 14 lira po četvrtalju, iako je kvantitativni prinos žitarica bio istovjetan. Jednako je zabilježeno za prinos ulja i vina. U godinama slabijih uroda rasla je i cijena pojedinih poljoprivrednih kultura, kao i njihova potražnja. Uz to, na određivanje cijene pojedinoga proizvoda utjecala je i njegova kvaliteta, što se osobito odnosilo na proizvodnju vina, ali još više na njegovo skladištenje u podrumima, o čemu se vodila osobita briga. O variranju cijena i oscilaciji proizvodnih količina u 18. stoljeću zorno svjedoči proizvodnja soli u paškim solanama.37 Rezultate Peričićeva istraživanja o proizvodnji soli, odnosno o variranju njezine tržišne cijene u 18. stoljeću potvrđuju i prihodi od solana samostana sv. Marije koji su na godišnjoj razini u razdoblju 1765.-1769. godine varirali od 51 do 635 lira. Za razdoblje 1765.-1769. godine dostupni su egzaktni podatci o ukupnim prihodima samostana sv. Marije u Zadru. U 1765. godini zapaža se znatnije smanjenje godišnjih prihoda, dok je u narednim godinama razvidna konzistentnost prihoda, s tek neznatnim odmacima u njihovoj vrijednosti. Tablično se prikazuju novčani iznosi izraženi u mletačkim dukatima koje je samostan uprihodovao za pojedinu godinu u toj vremenskoj razdjelnici sa svih svojih posjeda (Tablica 2.).

Tablica 2. Godišnji prihodi samostana sv. Marije za razdoblje 1765.-1769. godine

POSJEDI I PRIHODI SAMOSTANA SV. KATARINE U 18. STOLJEĆU

Izvješće o posjedima i prihodima ženskoga benediktinskog samostana sv. Katarine u Zadru u drugoj polovici 18. stoljeća sastavio je zadarski građanin i samostanski prokurator Nicolò Bonicelli. U izvorniku se izvješće proteže na 13 stranica.38 Prokurator Bonicelli iskazao je površinu samostanskih posjeda u hrvatskim gonjajima ( gognali slauonici), koji su pretvoreni u padovanske kampe, kvarte i tavole. Jedan hrvatski gonjaj iznosio je 466,6 tavola, odnosno 2 kvarte i 46,6 tavola. Pretvorbom tavola u kvadratne metre, uzevši pritom da je vrijednost jednoga padovanskog kampa iznosila 3656 m², da je kamp iznosio četiri kvarte, a kvarta 210 tavola, proizlazi da je vrijednost hrvatskoga gonjaja, barem za zadarsko područje, iznosila 2040,962 m². Samostan sv. Katarine posjedovao je ukupno 594 kampa, 1 kvartu i 48 tavola zemljišnih čestica. Kao i u slučaju samostana sv. Marije, posjedi samostana sv. Katarine prostirali su se diljem zadarskoga kopnenoga i otočnoga okružja, kao i u gradskom okruženju ( suburbio). Osim toga, samostan je posjedovao na položaju Gradine al litorale uerso il tener di Nona nekoliko zemljišnih čestica, čiji broj prokurator nije naveo s obzirom na to da je 1725. godine požar zahvatio samostanski arhiv te su posjedovne isprave o tim zemljišnim terenima izgorjele. Tablično se prikazuju naselja zadarskoga kopnenog i otočnog okruženja na kojima su bili položeni posjedi samostana sv. Katarine u 18. stoljeću, s naznačenom površinom izraženom u kampima, kvartama i tavolama (Tablica 3.).

Tablica 3. Posjedi samostana sv. Katarine i njihova površina u kampama, kvartama i tavolama

Za samostan sv. Katarine naznačen je ukupni prihod samo za 1765. godinu, koji je iznosio oko 573 mletačka dukata. Čini se da je samostan ulagao u štedionicu Monte di Pietà jer je prokurator zapisao da se na godišnjoj razini odatle podizalo 94 dukata. Crkva sv. Katarine bila je duga 53,5 mletačke stope39 (18,5 m), a široka 26 stopa (9 m). Kapitul je bio duljine 18 stopa (6,3 m), a jednako i širine. Samostan sa sakristijom, parlatorijem, unutarnjim dvorištem, nadsvođenim klaustrom ( sottoportici), podrumom i vrtom, bio je duljine 104 (36 m), a širine 94 stope (32,6 m).

PRINOSI ŽITARICA, VINA I ULJA ŽENSKIH BENEDIKTINSKIH SAMOSTANA U ZADRU

Prinosi žitarica i grahorica sa samostanskih posjeda izraženi su uglavnom u četvrtaljima i kvartarolima, rjeđe u kvartama. Pritom treba uzeti u obzir da je kvarta u 18. stoljeću iznosila 133 litre, a njezin četvrti dio nazivao se četvrtalj, osmi dio polučak, 24. dio kvartarol, a četvrti dio kvartarola je oka.40 Prinosi žitarica i grahorica u tablicama izraženi su u četvrtaljima ( č) i kvartarolima ( kv), s time da su rijetki upisi u kvartama uglavnom za samostanske posjede sv. Katarine, radi lakše komparacije, pretvoreni u četvrtalje (1 kvarta = 4 četvrtalja). Usporedbom prinosa žitarica i grahorica moguće je donekle pratiti trendove u proizvodnom procesu. Razvidno je da su prinosi ječma na svim posjedima bili daleko izdašniji u odnosu na druge vrste žitarica, što potkrepljuje rezultate dosadašnjih istraživanja proizvodnih procesa u Dalmaciji u 18. stoljeću. Naime, u toj regiji se tijekom 18. stoljeća najviše sijalo ječam, pšenicu i proso, čiji je urod prosječnih ljetina bio više nego dobar, a višak proizvodnje ostvarivao se jedino kod ječma.41 Uostalom, taj trend zabilježen je i u istraživanjima gospodarskih prilika drugih crkvenih institucija u Zadru za razmatrano razdoblje, a održao se sve do kraja 18. i početkom 19. stoljeća.42

Tablica 4. Prinosi žitarica i grahorica samostana sv. Marije u Zadru

Tablica 5. Prinosi žitarica i grahorica samostana sv. Katarine u Zadru

Proizvodnja vina i ulja na samostanskim posjedima u razdoblju 1765.-1769. također je pratila trendove u pokrajini 18. stoljeća zabilježene u literaturi. Vina nije manjkalo, a velike količine izvozile su se i prodavale po relativno niskim cijenama izvan pokrajine. Vino je bilo dobre kvalitete.43 Prodajna cijena vina varirala je ovisno o proizvedenim količinama u pokrajini i tržišnoj potražnji. Iz analiziranih podataka razvidno je da je u drugoj polovici 18. stoljeća tržišna cijena barila vina na veliko varirala između 18 i 20 lira po barilu, dok je cijena ulja iznosila 140-160 lira po barilu. Krajem 18. stoljeća zabilježena je maloprodajna cijena vina od 31 lire i 10 soldi po barilu. Vino se čuvalo u bačvama zapremnine 20 barila.44 Proizvodnja ulja, u odnosu na proizvodnju vina, bila je slabije zastupljena u pokrajini.45 Česti su upisi o slabim prinosima maslina u pokrajini, na što su najčešće utjecale bolesti stabala i velika studen.46 Primjerice, u izvješću o prihodima samostana sv. Katarine za 1769. godinu zabilježeno je da je prinos ulja iznosio tek dva sića, zbog infelice annata.47 Tablično se prikazuje prinos vina i ulja sa samostanskih posjeda sv. Marije (Tablica 6.) i sv. Katarine (Tablica 7.) u Zadru.

Tablica 6. Prinos vina i ulja samostana sv. Marije izražen u barilima

Tablica 7. Prinos vina i ulja samostana sv. Katarine izražen u barilima

PRIHODI SAMOSTANA SV. BENEDIKTA (SV. MARGARITE) NA PAGU

O prošlosti ženskoga samostana sv. Benedikta, odnosno sv. Margarite na Pagu opširno je izvijestio Miroslav Granić.48 Njegovi početci sežu u prvu polovicu 14. stoljeća (1318.), a prvotno je bio izgrađen u Starom Gradu na Pagu. Stari Grad porušili su Zadrani 1396. godine.49 Unatoč rušenju Staroga Grada benediktinke sv. Margarite ostale su u napuštenom Starom Gradu sve do izgradnje novoga samostana i crkve u novom Pagu 1483. godine te konačnoga preseljenja redovnica 1485. godine.50 Zbog visokih troškova izgradnje redovnice su nastavile živjeti skromnim životom, uz materijalnu pomoć paške komune i mletačkih vlasti, koje su pomagale samostan potporom u soli.51 Proizvodnja i prodaja paške soli nadilazila je značaj i granice otoka Paga, zbog čega su Mlečani o tome vodili osobitu brigu.52

Nepovoljne društveno-političke okolnosti umanjile su prihode samostana u 16. stoljeću,53 što je bila zajednička odrednica svih ženskih benediktinskih samostana na području Zadarske nadbiskupije u tom razdoblju. Prigodom apostolske vizitacije samostana sv. Margarite na Pagu 1579. i 1603. godine, redovnice su potvrdile da njihova dobit dolazi uglavnom od soli, a koliko se godišnje ubiralo, nije im bilo poznato jer su navele da je o tome vodio brigu crkveni opunomoćenik, dok je opatica držala tek jedan ključ od škrinje.54 U Državnom arhivu u Veneciji pohranjeni su podatci o samostanskim prihodima za razdoblje 1561.-1563. godine, koji zorno prikazuju siromašno stanje samostana u 16. stoljeću. Prihodi su tada uglavnom vina i soli, a navedeno je da su od toga živjele redovnice, kao i od milostinje paških građana. Podatke je od crkvenih institucija prikupio i odaslao u Veneciju paški knez Bartul Paruta 6. lipnja 1565.55 Tablično se prikazuju prinosi vina i soli izraženi za svaku godinu zasebno u mletačkim lirama (Tablica 8.). S obzirom na loše materijalno stanje samostana ne čudi što je paški knez Lovro Pasqualigo 10. svibnja 1568. proslijedio zamolbu paških koludrica mletačkim vlastima u Veneciji da se samostan sv. Margarite na Pagu oslobodi plaćanja crkvene desetine. Tadašnja opatica Magdalena Karleta na kapitulu održanom 7. svibnja 1568. imenovala je paškoga arhiprezbitera Jurja Karavanića samostanskim zastupnikom pred crkvenim i svjetovnim sudištima o tom pitanju. U to vrijeme siromaštva i bijede samostanskih prihoda, koji su, prema izvješću iznosili 50 modija soli, redovnice nisu mogle pokrivati sve troškove samostana, crkve i osoblja.56

Tablica 8. Prinos vina i soli samostana sv. Margarite na Pagu za razdoblje 1561.-1563. izražen u mletačkim lirama

Slabo ekonomsko stanje samostana zabilježeno je i u 18. stoljeću. Samostan sv. Benedikta, odnosno sv. Margarite na Pagu, za razliku od samostana sv. Marije i sv. Katarine u Zadru, čini se nije posjedovao značajnijih zemljišnih čestica u 18. stoljeću. Izvješće o samostanskim prihodima sastavile su dvije redovnice plemenitoga roda Frančeska Jadrulić i Jakobina Bilinić,57 a ovjerio ga je paški knez Luka Minio. U izvješću je navedeno da samostan posjeduje tek 10 kampa oranica i vinograda koje su obrađivali razni koloni, a podavali su samostanu 1/5 prinosa na ime dominikala. Prihodi od poljoprivrednih kultura i najma nekretnina bili su doista skromni. Jedini značajniji prihod paških redovnica pristizao je od prodaje soli, ali je i on bio nedostatan za uzdržavanje samostana. Stoga je u izvješću navedeno da redovnice primaju godišnju pomoć od mletačkih vlasti u visini od 72 cekina (1584 lire) i to od magistrature koja je bila zadužena za prodaju soli. S obzirom na to da je ta pomoć zabilježena još početkom 16. stoljeća,58 moguće je da je ona neprekinuto trajala do kraja mletačke uprave u Dalmaciji.

RASHODI ŽENSKIH BENEDIKTINSKIH SAMOSTANA U 18. STOLJEĆU

Jasno naznačena diferencijacija između prihoda i rashoda ženskih benediktinskih samostana na području Zadarske nadbiskupije u 18. stoljeću imala je dvostruki cilj: prvenstveno, htjelo se zakonitim putem opravdati potraživanje samostana za oslobađanjem plaćanja crkvene desetine, a drugo, ukazati da samostanski prihodi nisu dovoljni za pokrivanje svakodnevnih troškova i potreba redovnica. Primjerice, samostan sv. Katarine prosječno je u 18. stoljeću, sudeći prema iskazanim tablicama, uprihodio između 500 - 600 mletačkih dukata. Godišnji troškovi iznosili su između 600 - 700 dukata. U priloženoj tablici (Tablica 8.) prikazani su kvantitativni i kvalitativni troškovi ženskoga benediktinskog samostana sv. Katarine u Zadru na godišnjoj razini. Analiza dostupnih podataka pokazuje da su redovnice živjele skromno, a najveći dio troškova odnosio se na prehranu, ogrjev i održavanje samostanskoga zdanja i crkve. Uz to, relativno visoki troškovi na godišnjoj razini odlazili su na podmirenje obveza pojedinaca koji su na razne načine bili povezani sa samostanom. Tu su pripadali samostanski kapelani i ispovjednici, predslavitelji svečanih misa, potom samostanski pisar, crkveni orguljaš i gazitelj mijeha ( folista), ukrasitelji crkve uoči svetkovina ( addobbador) te gastaldi na samostanskim posjedima.

Tablica 9. Godišnji troškovi samostana sv. Katarine u Zadru u 18. stoljeću

Diferencijacija prihoda i rashoda još je očitija na primjeru ženskoga benediktinskog samostana sv. Margarite na Pagu. Prosječni godišnji prihodi toga samostana iznosili su oko 2000 lira, dok su rashodi na godišnjoj razini prelazili iznos od 3000 lira.59 Ne čudi, stoga, što je samostan sv. Margarite primao državnu potporu u iznosu od 72 mletačka dukata. Taj iznos bio je dostatan za pokriće godišnjih troškova kupovine žita za potrebe prehrane samostanskog osoblja. Benediktinski samostan u Pagu, zbog nedostatka obradivih površina u svom vlasništvu godišnje je kupovao oko 60 mletačkih stara pšenice po cijeni od jednoga cekina po staru. Uz to, samostan je godišnje kupovao 80 barila vina po cijeni od 11 lira po barilu.60

Najveće rashode imao je ženski benediktinski samostan sv. Marije u Zadru, što je razumljivo s obzirom na najveći broj redovnica i osoblja koje je u njemu stanovalo, odnosno posluživalo. K tomu, posjedi samostana sv. Marije kvantitativno su bili najveći u odnosu na ostale ženske benediktinske zajednice, a njihovo održavanje iziskivalo je redovita ulaganja sredstava. U samostanskom arhivu sv. Marije u Zadru čuvaju se računske knjige za 18. stoljeće, koje su vođene vrlo uredno, za svaku godinu i za trajanja uprave pojedine opatice. Slično načelo vođenja administrativnih knjiga, čini se, bilo je odlika i ostalih ženskih benediktinskih samostana u Zadru.61 Iako su knjige sačuvane fragmentarno, pružaju dobar uvid u ekonomsko poslovanje i financijsko stanje samostana u 18. stoljeću. Primjerice, opatica Katarina Fanfogna (1701.-1734.) upravljala je samostanom pune 33 godine.62 Usporedbom iznosa godišnjih prihoda i rashoda samostana sv. Marije u Zadru za trajanja njezine službe s analiziranim podatcima iz fonda Državnoga arhiva u Veneciji u drugoj polovici 18. stoljeća razvidno je da se samostanska ekonomija tijekom 18. stoljeća nije bitnije mijenjala. Naime, ukupni rashod u 33 godine, odnosno u prvoj polovici 18. stoljeća bio je znatno veći nego ukupni prihod. Redovito su opatice za svaku godinu pojedinačno upisivale kvalitativne i kvantitativne iznose prihoda ( scosso) i rashoda ( spesso). Značaj tih vrijednosti očituje se u mogućnosti praćenja ustaljenih i izvanrednih troškova u ženskim benediktinskim samostanima prema pojedinim stavkama. S obzirom na to da su upisani prihodi i rashodi precizno kvalificirani, računske knjige čine solidan izvor za razmatranje svakodnevice u ženskim samostanskim zajednicama na materijalnoj i duhovnoj razini. Uz to, izvrsno su vrelo za razumijevanje gospodarskih interakcija redovničkih zajednica u 18. stoljeću, a također mogu poslužiti za usporedbu kretanja cijena pojedinih poljoprivrednih kultura i obrtničkih usluga u razmatranom razdoblju.

S druge strane, iskazani ukupni prihodi i rashodi pomažu u relativno sigurnom detektiranju izvanrednih troškova u pojedinoj godini, a najčešće je bila riječ o graditeljskim zahvatima na crkvi, samostanu ili samostanskim nekretninama, sudskim sporovima ili ukrašavanju liturgijskih knjiga i sakralnih predmeta srebrninom i pozlatom. Primjerice, 1723. godine samostan je gradio novu žitnicu ( graner), 1724. godine nadograđivan je prostor iznad samostanskoga dvorišta ( sopra il cortivo), a 1729. godine vodio se spor protiv mještana Pašmana, uresio srebrom i pozlatio samostanski misal u Veneciji te su izvršeni građevinski zahvati na zvoniku, što je u spomenutim godinama uzrokovalo značajan nesrazmjer između godišnjih prihoda i rashoda (Tablica 9.). Uz to, zamjetno je na godišnjoj razini da su relativno visoki iznosi samostanskih rashoda otpadali na plaćanje izgovorenih misnih nakana. Samostani su uredno upisivali misne nakane za redovnice i pripadnike komuna u kojima su djelovale, a koji su za života zadužili samostan ili bili njegovi dobročinitelji.63

Tablica 10. Prihodi i rashodi samostana sv. Marije u Zadru u razdoblju 1701.-1734. godine izraženi u lirama i soldima.

Osim novčanoga poslovanja, računske knjige samostana sv. Marije pružaju uvid u neke samostanske običaje. Tako se saznaje o godišnjoj distribuciji pšenice i ječma u samostanu prema starom običaju ( anticho costume del monastero). Samostan je dijelio određene količine pšenice i ječma per capita pojedincima, ali i za neke specifične potrebe. Na godišnjoj razini samostan je davao oko četiri kvarte (128 četvrtalja) pšenice, jednako ječma (128 četvrtalja) i osam četvrtalja prosa ( miglio). Uživatelji su bile same redovnice, picokare,64 konverze ( conversa),65 služinčad, kapelani, crkveni službenici, gastaldi i čuvari samostanskih stada. Uz to, uredno su zabilježene količine ječma i ostalih žitarica koje je samostan podavao kao pomoć kolonima na samostanskim posjedima. O božićnim i uskršnjim blagdanima te većim svetkovinama dio se podavao siromasima u gradu i izvan njega. Socijalna osjetljivost bila je bitna odrednica svih redovničkih zajednica i crkvenih institucija u razmatranom razdoblju.66 Briga za siromahe i bolesne vodila se i u hospitalu sv. Bernardina (sv. Martina), koji je bio položen tik do samostanske crkve sv. Marije, u vlasništvu zadarskih benediktinki. Hospital je raspolagao vlastitim posjedima, odvojenima od onih samostanskih, a prihodi s tih posjeda bili su usmjereni održavanju hospitala i njegovih štićenika.67

U računskoj knjizi opatice Katarine Fanfogna umetnut je dokument od pet folija pod naslovom Scrittura contra la pretensione delli Conservatori e Procuratori di Zara di volei entrare coll'Arcivescovo nelli monasteri di monache.68 Dokument sadrži opaske zadarskoga nadbiskupa o pitanju ulaska prokuratora i konzervatora u samostansku klauzuru tijekom biskupskih vizitacija ili njegovih izricanja disciplinskih mjera redovnicama u gradskim samostanima.69 Zasigurno je riječ o opaskama zadarskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića, s obzirom na to da je spomenuti dokument umetnut u računsku knjigu opatice Katarine Fanfogna, koja je tu službu vršila do 1734. godine. Tome u prilog ide činjenica da je nadbiskup Zmajević vizitirao benediktinski samostan sv. Marije 20. svibnja 1733.70 Pojedini vrijedni povijesni podatci sadržani su u Zmajevićevu dopisu. Prvenstveno, u dijelu u kojem se osporava pravo ulaska samostanskih prokuratora i konzervatora u klauzuru tijekom biskupske vizitacije Zmajević se pozvao na pismo nadbiskupa Luke Stelle, za koje je naveo da je čudesno pronađeno među bijednim ostatcima nadbiskupske kancelarije, odakle su u vrijeme sedesvakancije, osobito zbog dviju posljednjih epidemija, pokradeni i spaljeni gotovo svi spisi.71 Iz toga proizlazi da je nadbiskup Zmajević zatekao jadno stanje nadbiskupskoga arhiva iz kojega su mnogi spisi bili pokradeni i spaljeni, osobito tijekom trajanja epidemija kuge i sedesvakancije nadbiskupije. O tome svjedoče i spisi Zadarskoga kaptola, pohranjeni u Državnom arhivu u Veneciji. Riječ je o spisima vezanima za pitanje prava i povlastica Zadarskoga kaptola, unutar kojih je zapisano da je od 1631. do 1650. godine u Zadru vladala kuga, a uz to je izgorio arhiv Nadbiskupske kancelarije, kao i ostali arhivi.72 Doista je u tom razdoblju vladala kuga u Zadru.73 U tom kontekstu, vrijedno je zapaziti da je u spisima Zadarskoga kaptola zabilježeno da su u vrijeme kuge 1630./1631. godine od te pošasti umrli svi nadarbenici kojima je bilo pridržano pravo izbora kanonika.74 Međutim, zanimljiva je primjedba nadbiskupa Zmajevića da su mnogi spisi pokradeni. Postavlja se pitanje tko ih je otuđio i zbog čega? Ako se pretpostavi da su spisima imali pristup isključivo crkveni službenici u vrijeme sedesvakancije, kada je nadbiskupijom de facto upravljao Zadarski kaptol, a s obzirom na eklatantne sukobe te sudske sporove zadarskih kanonika i zadarskih nadbiskupa o pravima i povlasticama, osobito na izbor kanonika, što je uostalom iskusio i sam nadbiskup Zmajević, nameće se pitanje jesu li oni imali udjela u izvlačenju spisa iz Nadbiskupske kancelarije? To pitanje je sasvim opravdano ako se uzme u obzir karakter dopisa iz Arhiva samostana sv. Marije u Zadru koji se ovdje razmatra, a u kojem nadbiskup brani svoja legitimna prava, utvrđena crkvenim propisima, na vizitaciju samostana i imenovanje samostanskih ispovjednika i kapelana, što se očito osporavalo. Naime, do Tridentskoga sabora redovnice su same birale kapelana i ispovjednika, a nerijetko su se pozivale na staro pravo i branile tu povlasticu.75 Uz to, nerijetko su kapelani i ispovjednici u ženskim benediktinskim samostanima bili upravo pripadnici gradskih kaptola,76 a nisu bile rijetke ni obiteljske poveznice kanonika i redovnica, odnosno opatica u ženskim samostanima.77 S obzirom na karakter dokumenta koji se ovdje razmatra, čini se da su benediktinke sv. Marije i njihovi prokuratori ustrajavali u tome i nakon donesenih novih odredaba na Tridentskome saboru. Te činjenice nužno pozivaju na sustavnije istraživanje i analizu utjecaja, odnosno uloge ženskih samostana u Zadru na crkveni i društveni život uopće u ranom novom vijeku, osobito s obzirom na česte sukobe plemstva i građanstva, odnosno zadarskih nadbiskupa i kaptola.78 Na to je već upozorio Miroslav Granić u svom radu, kada je u kontekstu spora između opatice paškoga benediktinskoga samostana i zadarskoga nadbiskupa Maffeja Valaressa postavio pitanje: Nisu li zapravo "preko leđa koludrica" prelamani daleko ozbiljniji sporovi i trzavice između paške općinske uprave, paškog kaptola i nadbiskupa?79 O opravdanosti takve percepcije uloge ženskih samostana u Zadru i u vrijeme zadarskoga nadbiskupa Zmajevića svjedoči njegov dopis Kongregaciji za širenje vjere od 30. lipnja 1731. o slučaju redovnice Katarine Marchi iz benediktinskoga samostana sv. Katarine u Zadru, koja je bila jedina nasljednica bogate očeve baštine te ju je, uz pomoć njezine majke, zaveo neki zadarski plemić radi financijskih interesa, a ona je nakanila napustiti samostan.80 Zadarski nadbiskup je u dopisu naveo i imenovao članove Zadarskoga kaptola koji su u tome sudjelovali u svojstvu kućnih i osobnih prijatelja budućega zaručnika (zadarskoga plemića, op. a.).81

Za bolje razumijevanje problematike vrijedno je uzeti u obzir autonomiju koju su imali ženski benediktinski samostani u Zadru. U knjizi kapitula ženskoga benediktinskoga samostana u Zadru iz 18. stoljeća82 na prvoj su stranici navedena pravila o sazivanju kapitula, koja najbolje govore o samostanskoj autonomiji prigodom primanja kandidatkinja za redovnički poziv ili gradskih djevojaka za edukaciju, odnosno svih važnih pitanja za život samostana. Prvenstveno, kapitulima je obično predsjedavala opatica, a kapitul se sazivao udarcem zvona, o čemu se brinula majka septemanarka ( madre settimanaria). Na zvuk zvona sve bi se redovnice okupile na kapitul, uz nazočnost pisara, čija je uloga bila ovjeriti kapitularne spise. Za kapitularnu tajnicu ( cancelliera) izabiralo se redovnicu, među najsposobnijima, a njezina je zadaća bila čuvati knjigu kapitula. Kapitularna tajnica predlagala je teme o kojima se na kapitulu raspravljalo, osim u slučaju kada bi tu ulogu htjela preuzeti opatica. O svakoj pojedinoj točki na kapitulu tražilo se mišljenje svake pojedine redovnice, nakon čega bi se pristupilo glasovanju balotažom. Svaka bi redovnica od kapitularne tajnice dobila dvije kuglice za balotažu, crnu, koja je označavala glas protiv i bijelu koja je označavala glas za. Opatica je, snagom svoje službe, imala pravo na dvije crne i dvije bijele kuglice za glasovanje, što joj je pružalo mogućnost utjecaja na ishod glasovanja, osobito kada je bila riječ o izjednačenom broju glasova za i protiv. Nijedna točka dnevnoga reda nije se mogla usvojiti, osim tajnim glasovanjem, a za usvajanje pojedine točke bila je potrebna dvotrećinska većina glasova. U slučaju izjednačenih glasova za i protiv, točka dnevnoga reda smatrala se neusvojenom. Izrijekom je navedeno da redovnice nisu smjele na bilo koji način uvoditi novotarije ili mijenjati kapitularne običaje na štetu dobrobiti i časti samostana. Jednako je navedeno da u slučaju oblačenja ( vestizioni) i polaganja vječnih zavjeta ( professioni) redovnica mjesni biskup ne može imati nikakva upliva na većinsku odluku donesenu na samostanskom kapitulu. Razvidno je to iz kapitula održanoga 27. rujna 1729., s kojega je zadarskome nadbiskupu Zmajeviću upućen dopis o slučaju Margarite, kćeri Paola Coltellija, koji je zahtijevao da se njegova kći primi u samostan sv. Katarine, što je na kapitulu jednoglasno odbijeno, zbog čega su uslijedile prijetnje redovnicama, ali su one izrijekom naglasile da zadarski nadbiskup kao njihov poglavar i sudac83 ne smije uzimati u razmatranje niti na bilo koji način odobriti potraživanje spomenutoga Colttellija.84 Ipak, nadbiskup Zmajević je ponovno predložio 1743. godine Margaritu Coltelli za primitak u samostan, a redovnice su na kapitulu održanom 13. srpnja 1743. glasovale s tri glasa za i tri glasa protiv.85 Iako je prema kapitularnima pravilima takav ishod značio odbijenicu, čini se da je zagovor nadbiskupa Zmajevića imao značaja jer je Margarita konačno primljena u novicijat, a na kapitulu održanom 16. srpnja 1744. jednoglasno je usvojen prijedlog da se pripusti polaganju vječnih zavjeta, pod redovničkim imenom Maria Ellena Chiara Coltelli.86 U kojoj su mjeri ti interventi bili povezani sa sudbinama pojedinih obitelji ili roda te u kojoj su mjeri (ako jesu) oni bili posljedica neostvarenja dobrih ženidbenih veza koje bi jamčile društveni uspjeh i blagostanje, kako je to, primjerice bilo u Dubrovniku,87 svakako zaslužuje posebnu istraživačku pozornost.