Živimo u vremenu kada tradicionalne vrijednosti gube značenje. Nakon stanke zbog pandemije, unatoč činjenici da sam u devedeset i trećoj godini života, odlučio sam sudjelovati na ovom devetom znanstvenom skupu, a sve zbog velike vrijednosti Štamparove metodologije, koja je primjenjiva i danas, što se posebice potvrdilo i tijekom epidemije koronavirusom.
Štampar je kao mladi liječnik u Novoj Gradiški, Šumetlici i Davoru suzbijao epidemiju kolere cijepljenjem više od 600 osoba. Bio je ispred svojega vremena zbog čega je, uz pohvale i nagrade, trpio uvrede, nepriznavanja i omalovažavanja. Protiv njega su bili kolege iz Liječničkoga zbora, zbog privatizacije, farmaceuti, Krleža, Vrgoč, Željko Polak. Na desetu obljetnicu Svjetske zdravstvene organizacije nije mu bilo dopušteno održati govor. Tek je poslije njegove smrti objavljeno da je Štampar autor definicije zdravlja. Unatoč otporu, odlučno je uvodio principe javnoga zdravstva.
Jedan od razloga zašto sam danas ovdje moje je sudjelovanje na prvim Danima 2004. godine u Brodskom Drenovcu, kada sam govorio o Štamparovu životu i djelovanju u Novoj Gradiški još dok je bio student i poslije mladi liječnik te uspješan ravnatelj ratne vojne bolnice Crvenoga križa 1914. godine, te 2012. kada sam govorio i o njegovu druženju s prijateljima i suradnicima.
Drugi je razlog taj što sam jedini ovdje osobno bio u kontaktu sa Štamparom, tada dekanom Medicinskoga fakulteta. Na mene je ostavio dubok trag, kako tijekom studija tako i u kasnijem životu. Spomenut ću stoga nekoliko anegdota.
Na predavanjima Štampar je govorio o epidemijama, higijenskim navikama i privatizaciji u medicini, o zarađivanju na bolestima ljudi. Na jednom je predavanju zatražio da se izjasnimo za ili protiv privatizacije. Na ploči je povukao vertikalnu crtu. Lijevo je trebalo napisati razloge za privatizaciju, a desno razloge protiv nje. Uvjerljiviji su bili razlozi protiv.
Kad sam polagao zadnji ispit u kabinetu prof. Štampara u Školi narodnoga zdravlja, koji se tada zvao Higijena, dok sam čekao pred vratima naišao je prof. Štampar i rekao mi: »Kociću, za mnom!« Poslije sam saznao da kod tajnice prethodno pogleda ime svakoga kandidata na ispitu. Kad sam ušao u kabinet, rekao je: »Sjedni u fotelju i kaži što znaš o Crvenom križu«. Te je godine, 1957., izdana 3. knjiga Medicinske enciklopedije, pod slovom C, pa sam je pred ispit prelistao i detaljno pročitao o Crvenome križu. Detalja se i danas sjećam. Nisam ni završio govoriti o pročitanome dan ranije kad me profesor prekinuo, rekavši: »Hvala, dosta. Daj indeks!« Upisao je odličan i kazao: »Želim ti uspješnu karijeru!« Nitko sretniji od mene. Uvijek sam se u svojem radu pridržavao profesorovih principa u liječničkom pozivu i to prenosio mlađim kolegama.
U Požegi sam 1961. i 1963. ljeti vodio studente medicine na obveznoj praksi na terenu. U to sam vrijeme cijepio djecu od dječje paralize u seoskim školama po kotaru. U đačkom domu vladala je epidemija trbušnoga tifusa. Kuharica je zarazila đake. Polazio sam postdiplomski iz medicine rada u Školi narodnog zdravlja u Zagrebu, magistriravši 1967. Osnovao sam, zahvaljujući prof. Štamparu, u tvornici Zvečevo i u ljevaonici tzv. industrijske ambulante, koje danas više ne postoje.
Zanimljiva je Štamparova ideja da patologija u pučanstvu mora nametati organizaciju zdravstva u državi. Jesu li narušeni principi javnoga zdravstva i domova »narodnog« zdravlja? Mora li o zdravlju naroda brinuti država ili zavodi zdravstvenoga osiguranja? Je li princip tzv. ugovornih privatnih liječnika sa Zavodom od 2012. godine uspješan? Danas nitko tako ne razmišlja. Ugovorni liječnik opće prakse mora prvo brinuti o svojoj i egzistenciji medicinske sestre, a tek onda o upisanim pacijentima. Neki od pacijenata nikada ne trebaju pomoć, a neki trebaju jako često pa im se ponešto mora uskraćivati da bi se pokrili troškovi. Sve je veći broj liječnika koji odustaju od takve prakse i zbog nametanja brojnih drugih obaveza, primjerice sistematskih pregleda jer nemaju vremena ni pregledati bolesnika niti ići u kućne posjete, na što se mnogi danas žale. Liječnici su premoreni i nezadovoljni, kao i njihovi pacijenti. Danas smo svjedoci praznih ambulanti po selima i manjim mjestima, kao i masovnoga štrajka liječnika i zdravstvenih radnika kakav nikad nije bio, čak uz podršku liječničke komore. Sve je veći broj odlazaka mladih liječnika. Može li njima pomoći specijalizacija iz opće medicine, kao ugovornim liječnicima, kad ne stignu poslušati pacijenta ili ga pregledati, pa su svi nezadovoljni?
Je li ideja javnoga zdravstva općenito stvar prošlosti i kakav tip danas trebamo? Javno zdravstvo mora opstati, a privatno bi trebalo biti potpuno odvojeno. Neki voditelji klinika ujutro rade u bolnici, a popodne svojoj privatnoj ordinaciji. Je li to dopušteno zbog prihoda ili zbog postupnog uvođenja privatizacije? Upitno je i jesu li 62 bolnice u Hrvatskoj mnogo ili malo. Kakva profila i na kojoj lokaciji mora biti bolnica nikada nije planirano. Svaka bolnica traži kompletnu opremu i aparate. Zašto? Neki su odjeli otvarani prema željama pojedinaca ili ravnatelja. Programska, i razvojna, i kadrovska politika i politika prema patologiji kraja nije dobro vođena, što je sada očito. Zbog toga u mnogim profilima nema kadrova, a u nekima ima viška, a velik broj starijih liječnika odlazi u mirovinu. Tko će ih zamijeniti? Godinama slušamo o reformama u zdravstvu. Kako su se u Vladi mijenjali ministri, tako su se mijenjale i reforme u smislu hoće li se ministarstvo zvati Ministarstvo zdravstva ili Ministarstvo zdravlja. Ali ni jedna reforma nije bila uspješna. Zdravstvo je sve skuplje, dugovi su sve veći, kao i nezadovoljstvo sviju. I sve je jača tendencija privatizacije. Ne vidi se izlaz iz nezadovoljavajućega stanja. Sadašnji ministar Vili Beroš pokušava uvesti neke preventivne mjere, koje je i Štampar provodio, i ponešto vratiti u Dom zdravlja, ali ne prihvaća mišljenja nezadovoljnih radnika u zdravstvu. Ne znam kako će to završiti. Štampar je probleme rješavao tako da je za neke bolesti ili zbrinjavanje djece osnivao dispanzere koji su takve probleme uspješno i kompletno rješavali. Danas, kada su povećane nezarazne bolesti, kada je populacija sve starija i kada godišnje umire oko 17 000 muškaraca, mjesečno se dijagnosticira oko 2000 oboljelih od karcinoma, a Hrvatska je na drugom mjestu po broju malignih bolesti u Europskoj uniji, organizacija zdravstva i pristup moraju biti drugačiji. To je epidemija.
Onkologa nema, a bolesnicima su i teško dostupni. Često se kasni s dijagnozom i početkom liječenja. Odluka da takvi bolesnici moraju biti zbrinuti u roku 72 sata ukinuta je bez obrazloženja.
Navest ću primjer iz Požege, gdje se tjedno skupi oko 130 oboljelih od raka iz okolnih gradova, a onkolog dolazi subotom iz Osijeka i nema vremena porazgovarati ili pregledati bolesnika, već samo njegove nalaze, te mu prema potrebi sestra daje injekciju. Premoreni su i on i bolesnici. Troškovi su veliki. Kad se vrate svom liječniku, čekaju jer su čekaonice pune. Čeka se i dobivanje lijeka. Svuda su liste čekanja sve veće. Danas je stanje u ordinacijama opće medicine katastrofalno. Liječnik troši vrijeme za računalom, medicinske sestre preuzimaju velik dio posla i svi su nezadovoljni i premoreni. Prisutna je i dehumanizacija i depersonalizacija. Kirurg pita operiranoga kad dođe na kontrolu: »Zašto ste došli?« Ne pokušava napraviti kontrolni pregled jer pred vratima čekaju stotine u maloj čekaonici. Tijekom boravka u bolnici bolesnik postaje »Prostata iz sobe 4«.
Maligne su bolesti evidentno u porastu. Pitanje je što bi Štampar danas u takvoj situaciji napravio. Vjerujem da bi tražio osnivanje ustanova sličnih dispanzerima, odnosno osnivanje centara za maligne bolesti, gdje bi bolesnici dobivali sve što im je potrebno – podršku, preglede i terapiju. Bolesti bi se evidentirale i bolesnici bi bili odgovarajuće zbrinuti.