Pogled u toponimiju Risanskoga zaljeva

1. Uvod

U ovome se radu obrađuju toponimi Risanskoga zaljeva u sjevernome dijelu Boke kotorske. Riječ je o području koje obuhvaća Risan, negdašnje biskupsko i upravno sjedište te središte obrađenoga područja, s naseljima Kostanjica, Lipci, Morinj i Strp.

Grad se Risan prvi put u povijesnim vrelima spominje u IV. stoljeću prije Krista. Nastanjivalo ga je ilirsko pleme Rizunta, a bio je prijestolnicom ilirske kraljice Teute nakon njezina poraza u ratu s Rimljanima (229. pr. Kr.). Nakon pada pod rimsku vlast Risan je dobio status rimske kolonije pod imenom Iulium Risinium te je bio biskupskim sjedištem od 590. do 1540. U X. stoljeću spominje se kao naselje u Tribuniji (Butorac 1998: 20). Od druge polovice XI. stoljeća do 1376. u Risnu su se smjenjivali dukljanski, bizantski i srpski vladari. Kratkotrajno su zatim Risnom vladali Balšići (1376. – 1377.), potom Kotromanići (1377. – 1451.), Dubrovčani (1451.) i Kosače (1451. – 1482.). Osmanlije su grad zauzeli 1482. i uz kraće prekide, tijekom kojih je Risan bio pod Mlečanima, njime vladali do 1687. Od 1687. Risan konačno dolazi pod mletačku vlast1 pod kojom ostaje do ukinuća Mletačke Republike 1797. Prva austrijska uprava nad Bokom kotorskom potrajala je 1797. – 1806., nakon čega je uslijedilo kratkotrajno razdoblje ruske (1806.) pa francuske uprave (1807. – 1813.). Drugo je razdoblje austrijske uprave trajalo 1813. – 1918. Nakon toga je Risan ušao u sastav Države Slovenaca, Hrvata i Srba te je iste godine (1918.) pripojen Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Uz manje prekide pod talijanskom i njemačkom okupacijom Risan je ostao u sastavu Jugoslavije do njezina raspada 1992. te je bio u sastavu zajedničke srpsko-crnogorske države do crnogorskoga osamostaljenja 2006.

U Risanskome zaljevu nalaze se i tri naselja – Lipci i Strp u potpunosti te jugoistočni dio Kostanjice – koji su dijelom peraške komune i Mletačke Republike ostali i tijekom osmanlijske vladavine nad Risnom, a nakon oslobođenja od Osmanlija u sastav je peraške općine uključen i ostatak Kostanjice.

Osmanlijska su osvajanja, nakon kojih se u sjeverozapadni dio Boke kotorske naselio velik broj pravoslavaca iz okolice Trebinja i Krivošija, uvelike utjecala na vjerski sastav mjesnoga stanovništva. Tako se katolička većina sve do Drugoga svjetskog rata zadržala u Lipcima i Strpu (u Strpu do danas), naseljima koja su ostala pod mletačkom vlašću, a znatan je udio katolika donedavna bio i u Kostanjici2. S druge je strane Risan, staro katoličko biskupsko središte, po podatcima Pavla Butorca (1998: 117), bio većinski katolički do XVII. stoljeća, ali je već početkom XVIII. stoljeća ondje »potisnut jači utjecaj katolika na javni život«.

Dio je mjesne toponimijske građe obrađenoga područja 1972. iznesen u radu Jelisavete Subotić Prilog proučavanju mikrotoponimije Risna, a manji dio u studijama Boka (Nakićenović 1913: 340–349, 358–360) i Kostanjica: prirodno i kulturno nasljeđe (Lalošević i dr. 2009). Ostatak je građe prikupljen terenskim istraživanjem tijekom 2022.3

2. Naselja u Risanskome zaljevu

2.1. Rȉsan4

Po Risnu se od antike do mletačke prevlasti cjelokupna Boka kotorska nazivala Risanskim zaljevom. Grad se prvi put spominje u IV. stoljeću prije Krista. Nastanjivalo ga je ilirsko pleme Rizunta, a bio je prijestolnicom ilirske kraljice Teute nakon njezina poraza u ratu s Rimljanima (229. pr. Kr.). Potpavši pod rimsku vlast, Risan je dobio status rimske kolonije pod imenom Iulium Risinium te je tad brojio oko 10 000 stanovnika (Luković 1951: 90). Iz II. stoljeća potječu ostatci rimske palače urešene slikama i mozaicima. Risan je bio sjedištem biskupije od 590. do 1540., a u gradu se nalazio benediktinski samostan Svete Marije (Tomasović 2016: 49). U X. stoljeću spominje se kao naselje u Tribuniji (Butorac 1998: 20). U kasnome je srednjem vijeku i početkom novovjekovlja bio trgovištem solju, poslije i stokom. Nakon osmanlijskih osvajanja u gradu su dotad većinski katolici postali izrazitom manjinom te je 1627. u Risnu živjelo oko 570 muslimana, 150 pravoslavaca i 80 katolika. Tijekom osmanlijske vladavine u Risnu su se nalazile četiri džamije, a kotorski je biskup Franjo Župan 1580. za službenoga posjeta Risnu utvrdio kako je katolička crkva (kojoj se ne navodi titular) razrušena te je bogoslužje obavio u kući Marka Tripkova (Butorac 2022b: 271). Pravoslavna crkva svetoga Petra i Pavla počela se graditi 1601., obnovljena je 1722. i dograđena 1796. U samoj je crkvi bio pravoslavni i katolički oltar te je uz nju u XVIII. stoljeću (1747. ili 1767.) izgrađena katolička kapelica svetoga Mihovila. Katolički je oltar u crkvi svetoga Petra i Pavla bio podignut 1663. te su se njime risanski katolici služili sve do 1847., kad je izgrađena nova katolička crkva svetoga Mihovila, nekoliko stotina metara južno od spomenute kapelice posvećene istomu svetcu (Butorac 2022b: 319). Ta je crkva porušena tijekom Drugoga svjetskog rata i nikad nije obnovljena. U Risnu se ujedno nalaze pravoslavne crkve svetoga Luke iz XV. stoljeća (na predjelu Smokovac), svetoga Jovana iz XVIII. stoljeća i svetoga Dimitrija posvećena 1907. te pravoslavni manastir Banja, koji potječe s početka XVIII. stoljeća (Nakićenović 1913: 346).

U literaturi se navode različiti grčki ( Rísinon) i latinski ( Rhizinium, Resinum) ojkonimski likovi za Risan. Petar Šimunović (2013: 177) slavenski lik * Risъnь (iz kojega je nastao hrvatski Risan) izvodi iz * Rísĭnu. Dijelovi su Risna: Bda (< brdo), Bȕjevina (< Bujevina ‘posjed Bujovića’), Ćȕkovina (< Ćukovina ‘posjed Ćukovića’), Derájići (< Derajić (vjerojatno prezime)), Drȁgojev do (< Dragoje + do ‘udubina u kršu’), Džámija (< džamija ‘muslimanska bogomolja’ < tur. cami), Grȁbovac (< grab ‘ Carpinus orientalis’), Grȕdina (< gruda ‘okruglast kamen’), Kàturići (< Katurić (prezime)), Kòšćela (usp. kostela ‘ Cellis australis’), Kováčevina (< Kovač (prezime)), Lòpatice (< lopatica), Ljȗljevine (usp. ljulj ‘vrsta trave, Lolium’), Mȃlā (< mala ‘mahala, gradska četvrt, zaselak’ < tur. mahalle), Pjèščina (< pješčina ‘uv. od pijesak’), Rȁškovići (< Rašković (prezime)), Rȕpavac (< rupa), Smȍkovac (< smokva5 ‘smokva, Ficus’), Stijȇpovići (< Stijepović (prezime)), Vȉganj (< viganj ‘mijeh kojim se potpiruje kovačka vatra’) i Vȉtoglāv (< vit ‘vitak’ + glava).

etnici: Rȉšnjanin, Rȉšljanin (mn. Rȉšnjani, Rȉšljani); Rȉšnjānka6, Rȉšljānka (mn. Rȉšnjānke, Rȉšljānke)

ktetici: rȉsanskī, rȉšnjanskī, rȉšljanskī

2.2. Kòstanjica

Kostanjica je smještena osam kilometara južno od Risna. Prvi se put spominje u popisu inventara pokretnina i nepokretnina Opatije svetoga Jurja od 22. travnja 1431. Tad je jedna kuća u Kostanjici opatu Augustinu plaćala tri perpera obveza prema Opatiji (Butorac 2022a: 198). U dokumentu iz 1440. saznajemo i ime prvoga zasad poznatog Kostanjičanina, Novaka Dobrikovića, koji je Opatiji svetoga Jurja prepustio vinograd u Kostanjici (Butorac 1998: 34). Posjedi se katoličkoga svetišta Gospe od Škrpjela u XVII. stoljeću spominju na predjelu Oštrikam, a na njih upućuje i toponim Gospino u istočnome dijelu naselja (Lalošević i dr. 2009: 8). U selu se nalaze katolička crkva svetoga Ivana Krstitelja iz 1834. i pravoslavna Svete Gospođe iz 1925. (Lalošević i dr. 2009: 32–33). Katolička je župa u Kostanjici uspostavljena 1859.

Kòstanjica (< kostanj ‘kesten, Castanea’) dobila je ime po kestenovim šumama. Od kestena su se izrađivali dijelovi međukatnih konstrukcija, okviri vrata i prozora te ostala stolarija (Lalošević i dr. 2009: 14).

etnici: Kòstanjičanin (mn. Kòstanjičani); Kòstanjičānka (mn. Kòstanjičānke)

ktetik: kòstanjičkī

2.3. Lȉpci

Lipci su smješteni devet kilometara jugozapadno od Risna. U Lipcima je na predjelu Stijene pronađen crtež jelena iz brončanoga doba (opširnije u Bošković 1968). Naselje se spominje u nekoliko dokumenata iz XV. stoljeća (od 1431.) kao dio područja Opatije svetoga Jurja na otočiću Sveti Juraj pred Perastom (Butorac 1998: 31). Godine 1462. (Butorac 2022a: 199) u Lipcima se spominje predio Cvjetova ( Zuietoua), koji nismo mogli ubicirati tijekom terenskoga istraživanja. U naselju se nalazi katolička crkva svetoga Ivana.

Naselje je prozvano po lipama koje u Boki kotorskoj najčešće rastu uz vodotoke. Uz lik Lȉpci (G Lȉpācā, DI Lȉpcima, A Lȉpce, L u Lȉpce) u uporabi je i lik Lȉpce (G Lȉpca, D Lȉpcu, A Lȉpce, L u Lȉpce, I Lȉpcem).7

etnici: Lȉpčanin (mn. Lȉpčani); Lȉpčānka (mn. Lȉpčānke)

ktetik: lȉpačkī

2.4. Mȍrinj

Morinj je smješten osam kilometara jugozapadno od Risna. Spominje se u dvama dokumentima iz 1336. U dokumentu iz siječnja 1336. stoji kako se Bratoslav Bogojev iz Morinja obvezao na obrtničko obrazovanje u majstora Mikoja (Kovijanić i Stjepčević 1957: 136). U dokumentu od 7. travnja 1336. spominju se, pak, Miloje Radinović iz Morinja ( Milloye Radinouich de Morigne) i njegova kći Jagoda, sluškinja u kući Jakanja (Mayer 1981: 409). Ime je naselja zabilježeno i 1407. u zaključku kotorskoga Malog vijeća, u kojemu se navodi da treba utamničiti i prisiliti na povrat zemlje Opatiji svetoga Jurja svakoga Morinjanina koji se nađe u Kotoru, a zadržao je opatijska zemljišta (Butorac 1998: 31). Nakon oslobođenja Morinja od Osmanlija turski su mlinovi u mjestu dodijeljeni Peraštanima Ivi Buroviću i Niki Vučićeviću (Butorac 1981: 196), a u XIX. stoljeću bilo ih je čak 19 (Milinović 1974: 48). Po nepotkrijepljenim podatcima crkva je svetoga Ivana na predjelu Svrčak izgrađena u XIV. stoljeću te se u njoj nekoć obavljao katolički i pravoslavni obred. Danas je to pravoslavna crkva posvećena svetomu Jovanu Bogoslovu (DUP Morinj: 24). U Morinju se uz pravoslavne crkve svetoga Ilije u Bunovićima na predjelu Ilinica (Nakićenović 1913: 348), Save u Donjemu Morinju (gradila se 1861. – 1875.) i svetoga Tome u Gornjemu Morinju (nije joj poznata godina gradnje, a obnovljena je 1826.) nalazi još katolička crkva svetoga Tripuna iz XV. stoljeća (neki dijelovi crkve potječu iz druge polovice XIII. ili XIV. stoljeća), na čijim su zidovima urezani najstariji prikazi jedrenjaka u Boki kotorskoj (Luković 1951: 89). U toj se crkvi blagdan svetoga Tripuna slavio 10. studenoga, po rimskome martirologiju.

Po predaji se naselje nekoć nazivalo Dòbrō Sèlo ili Dragománović (po morinjskome rodu), a današnje je ime navodno dobilo zbog velikoga pomora izazvanog epidemijom kuge.8 Stariji je ojkonimski lik Mȍrinje. Miomir Abović (2021) izvodi ojkonim iz kršćanskoga imena Marin, a Niko Luković (1951: 89) drži da je naselje prozvano po crkvi Svete Marije. S obzirom na česte odraze Bogorodičina kulta u jadranskoj toponimiji formalno jezično srodne liku Morinj9 te spomen benediktinskoga samostana Svete Marije u obližnjemu Risnu, Lukovićevo se mišljenje čini vjerojatnijim.

etnici: Mȍrinjanin (mn. Mȍrinjani); Mȍrinjānka (mn. Mȍrinjānke)

ktetik: mȍrinjskī

2.5. Stȑp

Naselje se nalazi oko 4 kilometra jugozapadno od Risna. Prvi se put spominje 27. veljače 1336. (Mayer 1981: 396). Strpljani Brajša Obradov i njegova žena Mare ( Braysce Obradi et sue uxori Mare de Sterp) te njihovi nasljednici tad su trajno u posjed i najam dobili zemljišta crkve svetoga Petra, Andrije i Šimuna na podanku Crepis (usp. Stjepčević 2003: 67). Strp se ujedno spominje u nekoliko dokumenata iz XV. stoljeća (od 1431.) kao dio područja Opatije svetoga Jurja na otočiću Sveti Juraj pred Perastom. U dokumentu iz 1437. stoji da su Strpljani (uz stanovnike Perasta, Đurića i Većebrda) stražarili na barkama po Kotorskome zaljevu te plaćali dažbinu i u doba kotorske samouprave i u doba mletačke vladavine (Butorac 1998: 31–32). Među njima se spominju Vlatko Bogojević ( Vlaticus Bogoevich), Dapko Grubojević ( Dapicus Gruboevich) i Ostoja Milinović ( Ostoia Milinovich) (Stjepčević 2003: 336). Osim u matičnim knjigama prve se strpačke obitelji, kao što su Nenada (iz bratstva Studeni) i Ćeman (iz bratstva Mioković), spominju kao odvjetci peraških bratstava (Butorac 1998: 115–116). U naselju se nalazi katolička crkva Svetoga Spasa koja se u vrelima spominje od 1747. (Butorac 2022: 316) Mjesno hrvatsko katoličko stanovništvo u Strpu i danas obilježava krsno ime na Spasovdan.

Naselje je po predaji prozvano Strp zato što su kuće u njemu „strpane” (zbijene) jedna do druge ili po tome što su „strpane” pod brdo. Orsat Ligorio (2013: 249) ojkonim drži dalmatoromanskim prežitkom te ga izvodi iz stĭrpe ‘deblo, stabljika’.

etnici: Stȑp(l)janin (mn. Stȑp(l)jani); Stȑp(l)jānka (mn. Stȑp(l)jānke)

ktetik: stȑpačkī

Zemljovid 1. Risanski zaljev

3. Strpački mjesni govor

U ovome se radu iznose neke, ponajprije naglasne značajke strpačkoga govora, kojim govore autohtoni Hrvati sjeverozapadnoga dijela Boke kotorske. Hrvatski, crnogorski i srpski govori u Risanskome zaljevu pripadaju istočnohercegovačkomu dijalektu štokavskoga narječja. Podatci su o tim govorima vrlo oskudni, a u temeljnoj hrvatskoj i srpskoj dijalektološkoj literaturi (npr. Ivić 1956; Lisac 2003; Okuka 2008) spominju se samo kao granični prema susjednim zetsko-južnosandžačkim govorima. Granica između istočnohercegovačkih i južnosandžačkih govora u Boki kotorskoj prati povijesne granice između Tribunije i Duklje te Huma i Kotora, a uglavnom i između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva (uz iznimku Đurića, Lipaca, Strpa i dijela Kostanjice).

Strpački govor, slično govorima dubrovačkoga područja, ovisno o naglasku, ima dvosložnu (npr. lȉjēp, mȉjēh, snȉjēg) ili jednosložnu zamjenu jata (npr. nijésam; usp. Lisac 2003: 99). Glas se h čuva u nominativu u imenica kao što je krȕh, ali se mijenja s v u kosim padežima (G krȕva) te ispada u pridjevsko-zamjeničkoj sklonidbi u kojoj su potvrđeni nastavci tvrdih osnova (npr. òvijē, svȉjē, tȉjē). U strpačkome se govoru provodi zamjena lj > j ( kjȗč, ȕje). U primjerima sa suglasničkim skupovima blj ( ìzgubjen10), mlj ( snȋmjeno, zèmja), plj ( Stȑpjanin) i vlj ( pònovjen) došlo je do epenteze l, zatim jotacije, pa depalatalizacije lj > j.11 U primjerima sa sekundardnim lj (npr. grȏbje) nije razvidno je li riječ o istome procesu. Česti su primjeri treće jotacije (npr. đèca, nèđeja, óđe, pròćerat, vȉđe(t)). Dijelom su glasovnoga sustava fonemi ś (npr. śȅdi, śekira, śutridan) i ź (npr. kȍźi). Glas v ispada u primjeru čòek (G čoèka). Česta je pojava kratke množine (npr. bȍri, kjúči, mlȉni).

U strpačkome se mjesnom govoru iza silaznih naglasaka gubi zanaglasna dužina u imenica ( slȕčaj, šȁkanje, žȁlos; G mn. pȗtnika, I jd. ȍbalom), u glagola (primjerice, u prezentu fȁli, ȉma, kȃže, znȃči; prȋčamo; navíjaju, nȍse), u glagolskome pridjevu radnom (npr. rȅko), u određenih pridjeva (npr. drȕgi, jȁča, mȃli, sȅdmi) te pri prebacivanju naglaska (npr. nȁ brod). Rjeđe se mogu čuti i silazni naglasci u nepočetnome slogu u višesložnih riječi (npr. navijȃč, ogrȃđena, ostȃli, ovȃj). Upravo su često gubljenje zanaglasnih dužina i silazni naglasci u nepočetnome slogu značajke kojima se hrvatski govori u Risanskome zaljevu razlikuju od srpskih i crnogorskih. U mjesnome se govoru nahode i primjeri kanovačkoga duljenja (npr. dóbro, dóšli12, príšli, sélo, úšla), a oblici tipa prȍbjen i pjȁn svjedoče o refleksu slaboga poluglasa. Iskonski je praindoeuropski naglasak očuvan u imenici mȍre13 (u drugim je govorima obično produljen u mȏre pod utjecajem latinskoga lika), a stariji je naglasni lik uščuvan i u zamjenici ȍn. U strpačkome se govoru, kao i u većini hrvatskih bokeljskih govora te općenito štokavskih govora u Crnoj Gori, čuvaju stariji naglasni likovi genitiva i akuzativa množine zamjenica mi i vi, nȁs i vȁs14 (opširnije o tome u Kapović 2017: 327–328) te oblik vi, koji se može odnositi na nenaglašeni dativ ( Pòpijēvke vi na pòštēnje.) i akuzativ zamjenice * vy ‘vi’ (npr. Vesèlio vi Bȏg vȅliki.).15

4. Motivacijska razredba toponima

U ovome se poglavlju toponimi dijele po motivaciji. Uz toponim donosimo osnovni podatak, a u bilješkama dodatna objašnjenja. Uz toponime navodimo i pokrate imena naselja u kojemu su zabilježeni: K = Kostanjica, L = Lipci, M = Morinj, R = Risan, S = Strp.

4.1. Toponimi motivirani geomorfološkim značajkama zemljopisnoga referenta

4.1.1. Zemljopisni nazivi u toponimiji (toponimijski apelativi i izvedenice)

4.1.1.1. Odrazi toponimijskih naziva: Bȁnja (< banja16 ‘plićina s toplom morskom vodom’; usp. lat. balnea17; R), Bȁrina (< bara; R), Bòljūn (< boljun ‘vrelo’ < lat. bullīre; L), Bda (R), Brȕ(l)je18 (usp. vrulja ‘podmorsko vrelo’; R), Dȏ (< do ‘udubina u kršu’; M), Gàndalj (usp. gandaj19 ‘zakutak’; K), Grȅbēn (R), Kȕk (< kuk ‘kameni vrh u obliku stošca’; M, R), Lèdine (M), Lìvada (R), Lúka (L, S), Pèćina20 (S), Pȍ(l)je (M), Pònori (M), Pȏnta21 (< ponta ‘rt’ < tal. ponta; S), Potkàlūžje (< kaluža ‘blato, kalište’; S), Rȉjēd (usp. red22 ‘kamen živac’; M), tac (< rtac ‘um. od rt’; R), Spȉla23 (usp. spilja; R, S), Strȕge (< struga ‘strmo korito potoka’; R), Tòčilo (< točilo ‘korito brdskih potoka’; S), Úmi (usp. hum ‘brdo’; M).

Većina se toponima iz ove skupine odnosi na morfološke oblike krša te obalnoga pojasa i podmorja. Morfologijom su krša motivirani toponimi koji se izvode iz naziva do, ledina, livada, pećina, polje, ponor, spila, struga i točilo, a obalnoga pojasa i podmorja toponimi koji se izvode iz apelativa banja, brulja ‘vrulja’ te ponta i rt24. U mjesnoj su se toponimiji ujedno odrazili nazivi vrelišta boljun25 i blatišta bara te oronimijski apelativi brijeg (usp. toponime Briježak i Brežine u 4.1.3.), (h)um, greben, kuk i rijed. Apelativ luka odnosi se u Risanskome zaljevu i na uzmorske (uvala) i na kopnene zemljopisne referente (zemljišta uz vodotok). Ujedno su potvrđene i hidronimijske osnove potok i rijeka (usp. 4.6.).

4.1.1.2. Toponimijske metafore: Bȁbina skrȉnja (< baba + skrinja [< scrinia; Ligorio 2014: 236]; R), Čélac (< čelo ‘brdo okrenuto suncu’; R), Čèlina (usp. Čelac; K), Galìjan26 (< galija; R), Grȁšće (usp. Grašta; R), Grȁšta (< grašta27 ‘kameni lonac za cvijeće’ < južnotal. grasta < lat. gastra; S), Kòlīć (< kolić ‘um. od kolac’; R), Kotàrača28 (< kotorača ‘propust kroz koji teče voda’; R), Krȁlijēšnica (< kraliješ ‘pršljen’; K), Lòpatice (< lopatica; R), Vèrige29 (< verige ‘tjesnac’ < veriga ‘velik lanac kojim se što preprečuje’; K), Vȉganj (< viganj30 ‘mijeh kojim se potpiruje kovačka vatra’; R).

Izvori su toponimijskih metafora dijelovi tijela ( čelo, kraliješ i lopatica), predmeti iz svakodnevne uporabe ( grašta, kolić, skrinja i veriga), građevinski naziv ( kotarača) i vrsta plovila ( galija).31

4.1.2. Toponimi s obzirom na razmještaj, oblik i izgled tla ili vode

4.1.2.1. Toponimi uvjetovani smještajem zemljopisnoga referenta: Kùtina (< kut; R), Nàvrh cȓnē grédē (< crn ‘obrastao crnogoricom’ + greda32 ‘uočljiva stijena’; R), Nàvrh òsredca (usp. osredak ‘njiva u sredini’; M), Òkrajak (M), Príboj (< priboj ‘predio uz veću uzvisinu’; M), Zárjēčje (R).

4.1.2.2. Toponimi koji označuju oblik i površinska svojstva tla (izravni i metaforični): Bèzdanj (S), Dèbelī rȉjēd (< debeo ‘širok’ + rijed ‘kamen živac’; M), Dùbokā dòlina (M), Dùžnatā gláva (R), Dùgī dȏ (M), Gȑbavī dȏci (R), Knjača (R), Vȉtoglāv (R).

4.1.2.3. Toponimi koji se odnose na sastav i osobitosti tla ili vode: Bȉjēla ljȗt (< bijel + ljut ‘kamen živac’; M), Bȉjēli kȁmen (S), Cljenā stijéna (< crljen ‘crven’ + stijena; R), Gnjȋlē lȁstve (R), Golòdražnica33 (R), Kȁmeno mȍre34 (R), Klȉkovac (M), Kòrjān-kȕk (< korija35 ‘gusta šuma’ < [tur. koru ‘šuma’] + kuk; ERHSJ II: 154; R), Među vȅlje kȁmenje ( velji ‘velik’ + kamenje; S), Ȍštrikam (< oštar + kam ‘kamen’; S), Ȍštri kȁmi (usp. Oštrikam; K), Pjèščina (R), Plòčice (< pločica ‘um. od ploča’ < ploča ‘kvadratni kamen’; S), Sȍpōt36 (R), Stijȇne (L), Svŕčak (< svrčak ‘mjesto na kojemu se voda vrti u vrelu’; ERHSJ III: 632; M), Ùšljivac (R), Vòdice (R), Zèlenī dȏ (< zelen ‘obrastao raslinjem’; M).

Većina se toponima iz ove skupine odnosi na stjenovite terene te sadržava apelative kam, kamenje, ljut, ploča i stijena. Na područja obrasla biljnim pokrovom upućuje toponim Zeleni do, na predjele s oskudnim biljnim pokrovom Golodražnica, a na vodna područja Vodice. Na glinovita tla upućuje toponim Gnjile lastve, pjeskovita Pješčina, a na vodotoke koji presušuju Ušljivac. Onomatopejskoga je postanja toponim Klikovac.

4.1.3. Odnosni toponimi: Brèžina (R), Brèžine (M), Brijéžak (M), Dóčine (M), Dȏnjā Grȁšta (S), Dȏnja Kȍźeljūt (S), Dȏnjā vòda (M), Dȏnjē gràblje (S), Dȏnjē grànice (S), Dȏnjī Mȍrinj (M), Gȏrnjā Grȁšta (S), Gȏrnjā Kòstanjica (K), Gȏrnja Kȍzjeljūt (S), Gȏrnjā vòda (L), Gȏrnjē gràb(l)je (S), Gȏrnjē grànice (S), Gȏrnjī Mȍrinj (M), Grèdina (R), Grȕdina (R), Klȁčina nȍvā (S), Klȁčina stȃrā (S), Mȃlī mȏst (M), Nȁd dō (S), Nalúka (< *Nadluka; K, M), Nȁtpolje (M), Pod Pèćinu (S), Pod Spȉlu (S), Vȅljā gréda37 (R), Vȅljā njȉva (K, M), Vȅljī mȏst (M), Vȅljī pòtok (M), Zàkuče (M), Zà ogradu (S), Zàpresjeka (M), Zàrupina (R), Zàtrapje (M), Zàubō (R).

Dvorječni se odnosni toponimi najčešće tvore od pridjeva i imenice (npr. Donja Grašta), a odnos se među samim toponimima najčešće iskazuje antonimnim parovima pridjeva, pri čemu antonimni par gornji – donji izražava prostorne38, novi – stari vremenske, a mali – velji kvalitativne odnose (usp. Frančić i Mihaljević 1997–1998: 88). Kvalitativni se odnosi u jednorječnim istokorijenskim toponimima iskazuju sufiksima - ak (npr. Briježak) i - ina ( Brežine) te prefiksima nad- ( Naluka, Natpolje) i za- ( Zapresjeka, Zarupina). U tvorbi su toponima iz ove skupine zastupljeni prijedlozi nad, pod i za.

4.1.4. Toponimi motivirani nazivima biljaka, dijelova biljaka i biljnih zajednica: Bȉjēlī drȉjēn (< bijeli drijen ‘bijeli svib, Cornus alba’; R), Bštan (< brštan ‘bršljan, Hedera helix’; R), Dȅlikapina (< deli ‘jak, snažan’ + kapina ‘kupina, Rubus ulmifolius’; R), Devèsilje (< devesilje ‘ Seseli rigidum’; K), Glȍgovo bȑdo (< glog ‘ Crategus’; R), Gòrica (< gorica ‘mlada šuma’; R), Gràb(l)je (< grab ‘ Carpinus’; M, S), Gràbovac (usp. Grablje; R), Jȁblanovi (< jablan ‘ Populus’; R), Jȁsenova glàvica (< jasen ‘ Fraxinus’; R), Kòšćela (usp. košćela ‘kostela, Cellis australis’; R), Koštríkovac (< koštrika39 ‘veprina, Ruscus aculeatus’; M), Ljȅskova dòlina (< lijeska ‘ Corylus’; M), Líšće (< osl. * lěs ‘lisnata šuma’; M), Mȗrva40 (< murva ‘dud, Morus’; R), Òrāšje (< orah ‘ Juglans’; L, M), Pȁpratnica (< paprat ‘ Pterydophita’; M), Pelènica (< pelin ‘ Artemisia absyntium’; R), Pòd javōr (< javor ‘ Acer pseudoplatanus’; M), Smȍkovac41 (< smokva ‘ Ficus carica’; R), Tnovi dȏ (< trn ‘ Prunus spinosa’; M), Zà dubovo bȑdo (< dub ‘hrast, Quercus’; M), Žȕkova glàvica (< žuka ‘ Junceus’; M).

U mjesnoj su se toponimiji odrazili mnogobrojni apelativi koji upućuju na postojanje raznorodnih vrsta stablašica ( dub, grab, jablan, jasen, javor, kostanj, košćela42, murva i orah) te grmolikih ( bijeli drijen, brštan, glog, kapina, koštrika, lijeska, paprat, trn i žuka), zeljastih ( devesilje) i ljekovitih biljaka ( pelin). Na biljne zajednice43 upućuju toponimi Gorica i Lišće.

4.1.5. Toponimi u svezi s nazivima životinja i životinjskih staništa: Bȍžjāk44 (< božjak ‘vrsta ptice, pupavac’; R), Bljezina (usp. brgljez ‘vrsta ptice’; R), Džùrlīn45 (< džurlin ‘čurlin, vrsta ptice’; R), Kȍźeljut (< koza + ljut ‘kamen živac’; S), Máčkova pȏnta46 ( < mačak + ponta ‘rt’; S), Sȍkolova gréda (< sokol + greda ‘uočljiva stijena’; S), Zȇčnjāk47 (< zečnjak ‘zečja jama’; R), Zmìjinac (< zmija; M).

U toponimiji su se Risanskoga zaljeva odrazili nazivi domaćih životinja ( koza, mačak), gmazova ( zmija) i ptica ( božjak, brgljez, džurlin i sokol) te životinjskih staništa ( zečnjak).

4.2. Toponimi motivirani ljudskom djelatnošću

4.2.1. Toponimi prema izgrađenim objektima i zdanjima

4.2.1.1. Toponimi prema nazivima za gospodarske objekte: Klȁčina (< klačina ‘vapnenica’; M), Kòšarice (< košara ‘staja’; R), Mlȉni (M), Na prístan (< pristan ‘privezište, lučica’; K), Plȕžine (< plužina ‘koliba u kojoj noće pastiri’; R), Zgrȁda (S).

4.2.1.2. Toponimi kao odrazi naziva za obrambene objekte: Barbàkān (< barbakan ‘vrsta utvrde’ < srlat. barbacana; S), Gràdina (M, R), Kùlina (< kulina ‘razvaline utvrde’ < kula ‘utvrda’ < tur. kule; R), Pod gràdinu (M).

4.2.2. Toponimi prema obitavalištima te javnim prostorima: Mȃlā (< mala ‘mahala’; R), Pjȁca (< tal. piazza ‘trg’; R, S), Sèlo (K).

4.2.3. Toponimi prema gospodarskoj djelatnosti

4.2.3.1. Toponimi u svezi s ratarskom djelatnošću

4.2.3.1.1. Toponimi u svezi s uzgojem kulture i tipovima obradivoga zemljišta: Bȁštine (< baština ‘imanje’; R), Jȅčmenište (R), Konòpičje (< konopičje ‘njiva zasijana konopljom’; M), Kčismokve (M), Ktolište (< krtolište48 ‘njiva zasađena krumpirom’; R), Láka (usp. vlaka ‘zavučena duga njiva’; L, M), Lȁnište (< lanište ‘njiva zasijana lanom’; M), Lijéhe (< lijeha ‘gredica, obradiva površina namijenjena uzgoju povrća ili cvijeća’; L), Njȉva (M), Njȉve (M, S), Ȍgrade (< ograda ‘ograđena njiva’; M), Pòdi (< podi ‘terastaste njive’; R), Rèpovī dȏ (< repa; M), Stúpin dȏ (< stup49 ‘dugačka uska njiva’; M), Stùpne (usp. Stupin do; R), Vȑti (M).

Nazivima su zemljišnih čestica motivirani toponimi Baštine, Laka50, Lijehe, Njiva, Njive, Ograde, Podi, Stupin do, Stupna i Vrti, a toponimi Ječmenište, Krčismokve, Krtolište i Repovi do te Konopičje i Lanište motivirani su nazivima kultura kojima su zasađene/zasijane pojedine obradive površine (konoplja i lan služili su za izradu užadi i jarbola na morinjskim jedrenjacima).

4.2.3.1.2. Toponimi u svezi s privođenjem tla kulturi: Kčevine (R), Kčići (M), Lazètina (M), Lazètine (L), Pòžārnī dȏ (R), Zȁgār (usp. gar ‘mjesto na kojemu se paljenjem dolazi do obradive površine ili pasišta’; M).

4.2.3.2. Toponimi u svezi s uzgojem životinja: Kòbila51 (usp. kobila ‘sedlo’; L), Nà janjilo (< janjilo ‘tor za janjad’; M).

4.2.3.3. Toponimi u svezi s ostalim gospodarskim granama: Pèntār (< pentar52 ‘kamenolom’; K), Sòlita (M), Stȃrā slànica (< star + slanica ‘solana’; R), Trȁp (< trap ‘mladi vinograd’; S), Vìnogradište (S).

Iz ove je skupine toponima razvidno da su se stanovnici Risanskoga zaljeva bavili kamenoklesarstvom, vinogradarstvom i trgovinom solju.53

4.3. Kulturno-povijesno uvjetovani toponimi

4.3.1. Toponimi u svezi s upravnom vlašću: Bánovina (< ban; K), Bȅgovina (< beg; R), Cȁrine (L, R), Gàbela (< tal. gabella ‘carina’; R), Knȇz Bògdan54 (K), Stȃrā dogàna (< star + dogana ‘carinarnica’; R), Vȅlikā mèđa (R).

U ovoj su se skupini toponima uščuvali naslovi dostojanstvenika ( ban, beg i knez) te različiti nazivi za carinarnice ( carina, dogana i gabela).

4.3.2. Toponimi u svezi s mjesnom poviješću i mjesnim predajama: Bȅgov kȁmēn (K), Kàndīn mȏst (R), Rȁka (K).

S toponimima su iz ove skupine povezane predaje o sukobima mjesnoga stanovništva s Osmanlijama. U toponimu Kandin most uščuvan je spomen na Kandijski rat (1645. – 1669.).

4.3.3. Toponimi motivirani nazivima vjerskih zdanja i posjeda55: Crkvènō (M), Džàmātovina (< džamat ‘džemat, zajednica muslimanskih vjernika’ < tur. cemaat; R), Džámija (< džamija < tur. cami; R), Góspino (K), Grȍbnice (S), Ìlinica (M), Mèčit (< mečit; usp. mesdžid ‘manja muslimanska bogomolja’ < tur. mescid; R), Sȕtvara (M).

Predio Grobnice odnosi se na strpačko katoličko groblje, Gospino na posjede Gospe od Škrpjela u Kostanjici, a Ilinica je predio uz pravoslavnu crkvu svetoga Ilije u Morinju. Sutvara je ponornica koja utječe u more u Morinju.56 Na negdašnju muslimansku prisutnost u Risnu upućuju toponimi Džamatovina, Džamija i Mečit.

4.4. Toponimi antroponimskoga postanja

4.4.1. Višerječni toponimi antroponimskoga postanja

4.4.1.1. Toponimi od posvojnih pridjeva izvedenih iz antroponima i zemljopis-nih naziva: Dòbrkov dȏ (M), Drȁgojev dȏ (R), Kȍkotova gréda (M), Kùkorova dòlina (M), Mȃrkova gréda (M), Pálić-vòda (M), Rȁdostin dȏ (M), Mȅtkova vòda (R).

4.4.1.2. Toponimi od posvojnih pridjeva izvedenih iz antroponima i gospodarskih naziva: Ćȃtovića mlȉni (M), Đȗrova làzina (S), Ìvanovića mlȉni (M), Lȅsov svínjac (S), Màjanovi dȏci (M), Mȃrkova njȉva (M), Miòčev stȃn (M), Mȋrkove grànice (L), Sèferovo gúmno (M), Vȍjvodića mlȉni (M).

4.4.1.3. Toponim od posvojnoga pridjeva izvedenog iz antroponima i naziva biljne zajednice: Dàbetin gȑm (R).

4.4.1.4. Toponim od antroponima i naziva kulturnopovijesnoga postanja: Kúla Tȏšovića (R).

4.4.1.5. Toponimi od antroponima i naziva za obitavališta, javne prostore i putove: Ćȗzova kúla (K), Déspina ȕlica (R), Pȅrovo sèlo (S), Torìjūn Pòpovīćā (< torijun ‘serpentina’ [< tal. torrione ‘velika utvrda, promatračnica; pokretna utvrda’; Lipovac Radulović 1981: 357] + Popović; R).

4.4.2. Jednorječni toponimi antroponimskoga postanja

4.4.2.1. Toponimi tvoreni od posvojnoga pridjeva: Tȍmićevo (K), Trìpanovo (S), Vùčićevo (S), Žúrin (R).

4.4.2.2. Toponimi antroponimskoga postanja s toponimskim sufiksima: Àdamovina (R), Békovina (R), Bȕjevina (R), Dȃbovina (M), Kȍkoljina (S), Kosòvica (M), Kováčevina (R), Lálovina (L), Mȃtovina (K), Périnica (R), Pètrovina (L), Radòštāk (M), Ránkovina (M), Sȋndikovina (M), Tomáševina (S), Tȏšovina (M), Tupórovina (R), Včevina (R).

4.4.2.3. Množinski likovi antroponima u funkciji toponima: Bakòči (M), Bèkani (M), Brgùljani (L), Bȑkovići (K), Bȗnovići (M), Čȕčkovići (R), Ćȅtūši (R), Dábovići (K), Deràjići (R), Dragománovići (M), Kàturići (R), Lȁlići (M), Lȕčići (M), Màrinovići (M), Mȁtkovići (M), Mìlinovići (M), Mȉslići (R), Mȑšići (R), Mustúri (M), Pàlaškovići (M), Pòpovići (R), Rádovići (S), Rȁškovići (R), Sèferi (M), Stijȇpovići (R), Stȑpovići (R), Sùbotići (R), Špȃrovići (R), Tòdorovići (K), Tòmanovići (S), Vȉdovići (R), Vúlovići (K).

U mjesnoj su te toponimiji odrazila različita domaća živuća i izumrla prezimena: Bakoč (Morinj), Bekan (Morinj), Berković (Kostanjica), Brguljan (Lipci), Bujović (Risan), Bunović (Morinj), Čučković (Morinj), Ćatović (Morinj), Ćuzo (Kostanjica), Dabović (Kostanjica), Dragomanović (Morinj), Ivanović (Morinj), Katurić (Risan), Kokolja (Strp), Kokot (Morinj), Kovač (Risan), Lalić (Morinj), Lalović (Lipci), Marinović (Morinj), Matković (Morinj), Milinović (Morinj), Mislić (Risan), Mršić (Risan), Palašković (Morinj), Palić (Morinj), Popović (Risan), Radović (Strp), Rašković (Risan), Seferović (Morinj), Sindik (Morinj), Stijepović (Risan), Subotić (Risan), Šparović (Risan), Todorović (Risan), Tomanović (Strp), Tomašević (Strp), Tomić (Kostanjica), Tošović (Risan), Vidović (Risan), Vojvodić (Morinj), Vrčević (Risan), Vučić (Morinj) i Vulović (Kostanjica). Na u vrelima nepotvrđena prezimena ili nadimke upućuju toponimi koji sadržavaju antroponime Ćetuš (Risan), Derajić (Risan), Despo (Risan), Kukor (Morinj), Mioč (Morinj) i Tupor (Risan). Ujedno su se u mjesnoj toponimiji odrazila različita kršćanska (Adam, Đuro, Pero, Tripan i Žuro), narodna (Dabeta, Dobrko, Dragoje, Metko, Mirko, Radosta i Ranko) i strana osobna imena (Leso) te osobni nadimci (Perinica).

4.5. Toponimi ktetičkoga postanja: Bȑdo rȉsanskō (R), Lȉpački pòtok (L), Mòrinjskā gláva (M), Mòrinjskā rijéka (K, M), Ȕbaljski pȗt (S).

U mjesnoj su toponimiji potvrđeni ktetici lipački, morinjski i risanski, koji se odnose na naselja u Risanskome zaljevu (Lipci, Morinj i Risan), te ubaljski, koji se odnosi na naselje u obližnjim Krivošijama (Ubli).

4.6. Toponimi nejasna postanja ili motivacije: Bèlilovina (R), Òsarevica (S), Ušànīk57 (R).

5. Jezično raslojavanje toponima

U mjesnoj se toponimiji nahode prežitci različitih jezičnih sustava. U njoj su se odrazili apelativi dalmatoromanskoga postanja klačina, murva, pentar, spila i žuka, koji su i danas u općejezičnoj uporabi u Boki kotorskoj. Ojkonim Strp motiviran je mjesnomu stanovništvu neprozirnim apelativom dalmatoromanskoga postanja. Dalmatoromanskoga je postanja i hidronim Sutvara (‘sveta Barbara’), a kroz dalmatoromanski filtar prošao je i ojkonim Risan te možda obalni toponim Gandalj. Od mlađih romanskih apelativa potječu toponimi Gabela, Pjaca i Ponta. Turski je jezični sloj najrazvidniji u toponimima antroponimskoga postanja (npr. Begov kamen, Seferovo guvno) te među toponimima motiviranim nazivima muslimanskih vjerskih objekata (npr. Džamija, Mečit). Slikovitost je u imenovanju referenata najrazvidnija u toponimu Kameno more, koji se odnosi na vrlet u risanskome zaleđu.

6. Zaključak

U ovome se radu obrađuje 274 toponima u Risanskome zaljevu. Središnje je naselje toga područja Risan, negdašnje boravište ilirskih Rizunta te antičko i ranosrednjovjekovno središte Boke kotorske, kojemu gravitiraju susjedna naselja Kostanjica, Lipci, Morinj i Strp. U kasnome srednjovjekovlju grad je Risan s Morinjem i dijelom Kostanjice potpao pod osmanlijsku vlast, a Lipci, Strp i dio Kostanjice ostali su dijelom Mletačke Republike. To se odrazilo na vjersko-etnički sastav stanovnika (katolička se većina sve do polovice XX. stoljeća održala u područjima koja nisu potpala pod osmanlijsku vlast; tijekom dvostoljetne osmanlijske vladavine u Risnu je bilo najviše muslimana, a nakon oslobođenja od Mletaka u grad su se doselili pravoslavci, uglavnom iz Trebinja i Krivošija) i mjesnu toponimiju (turski je jezični sloj zastupljeniji u Risnu i Morinju, a mletački u ostalim naseljima). Osmanlijska su osvajanja, zbog obilnih migracija, utjecala i na dijalektnu sliku Boke kotorske razdvojivši je na novoštokavsko sjeverozapadno i staroštokavsko jugoistočno područje. Istočnohercegovačkomu dijalektu pripada i hrvatski strpački govor, čije se značajke iznose u ovome radu, a koji se od susjednih crnogorskih i srpskih govora na naglasnoj razini ponajprije izdvaja češćim silaznim naglascima na nepočetnome slogu i gubljenjem zanaglasne dužine, što je odrazom starijega stanja te činjenice da katolici u Đurićima, Lipcima i Kostanjici uglavnom potječu iz Perasta i naselja koja su Perastu gravitirala u jugoistočnome (staroštokavskome) dijelu Boke kotorske za razliku od pravoslavaca koji su se uglavnom doselili iz novoštokavskih područja.