Kristijan KUHAR, Zoran TURK, Maja ŽVORC (ur.)
Sanctus Hieronymus Stridone parva natus. Zbornik radova o štovanju svetoga Jeronima u Štrigovi
Varaždinska biskupija – Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu – Centar za istraživanja Međimurja – Hieronymianum – Centar za proučavanje života i djela svetog Jeronima, Varaždin – Čakovec – Mursko Središće – Split, 2023., 227 str.
Velika 1600. obljetnica smrti crkvenoga naučitelja sv. Jeronima u jednoj je – od svih koje se u literaturi drže mogućima – svetčevoj rodnoj grudi obilježena izdanjem luksuznoga zbornika (2023.) čijih osam autora ponovno razmatra život i djelovanje sv. Jeronima pišući o početcima njegova kulta u Hrvatskoj, napose u njezinu sjeverozapadnom dijelu, točnije u međimurskoj Štrigovi koju predaja – još od kasnoga srednjega vijeka, a posebice od 18. stoljeća – imenuje svetčevim rodnim mjestom.
Uvodnu riječ (6–9) zbornika potpisuju urednici ističući da u publikaciji donose osam znanstvenih radova autora koji su – svatko u svome rukavcu, primjerice (crkveno)povijesnom, književnoznanstvenom ili teološkom – osvjedočeni poznavatelji života i djelovanja crkvenoga naučitelja sv. Jeronima, ali i Štrigove, uopće međimurskoga prostora s kojim je sv. Jeronim u predaji najtješnje povezan. Poticaj nastanku zbornika prepoznali su u znamenitoj obljetnici kojom se, tijekom pretpandemijske 2019. i pandemijske 2020. godine, obilježavalo 1600 godina od smrti sv. Jeronima (30. rujna 420.). Pojašnjavajući pitanje svetačkoga štovanja (lat. cultus), na čiju se liturgijsku osnovu naslanja književno-umjetnička, pastoralno-pučka, obredno-običajna i ina nadgradnja, urednici zbornika na kraju uvodnoga slova otkrivaju namjeru i cilj svoga znanstveno-izdavačkoga pothvata: istraživanjem štovanja sv. Jeronima u Štrigovi i Međimurju osnažuje se ta – pet i pol stoljeća duga – tradicija bez koje nije moguće razumjeti, a ni opisati duhovni i kulturni krajolik Štrigove; njezinu prošlost, sadašnjost te – u svjetlu planiranih kulturnih i turističkih projekata – njezinu sv. Jeronimom protkanu budućnost.
Kristijan Kuhar u prvoj se studiji zbornika – naslovljenoj Štovanje sv. Jeronima u rimskoj Crkvi (10–25) – zanima za prikaz štovanja svetaca u zapadnoj Crkvi u čijem okrilju sv. Jeronim zauzima posebno mjesto. Autor si u zadatak daje istražiti liturgijske temelje Jeronimova kulta s kojima se, zbog opsežnosti prikaza, ne će sjedinjavati pitanja pučke pobožnosti, ikonografije i hagiotopografije. Liturgijski tekstovi kojima se to utvrđuje dijele se u nekoliko cjelina: misalske molitve za misu (misni obrazac), čitanja za noćnu službu časova u brevijarima koja sadrže hagiografske tekstove i martirologij (inače ne samo kao liturgijsku knjigu). Iako se spomen sv. Jeronima od 420. godine pa sve 12. stoljeća u zapadnoj Crkvi rijetko pronalazi, ne može se tvrditi da posve izostaje. Spis Bede Časnoga (Baeda Venerabilis; Wearmouth, Durham, oko 673. – Jarrow, Durham, 735.) iz 7. stoljeća ističe ga s atributom sveti. Svetost mu priznaju i sakramentari franačkoga podrijetla iz 8. stoljeća. Njegovo ime zabilježeno je u dijelu Communicantes kanona mise s drugim svetcima nemučenicima (hilarii, martini, augustini, gregorii, geronimi) jer franačka je liturgijska reforma imena svetaca nemučenika u kanon mise također uvela u 8. stoljeću. Najstariji rimski spomen sv. Jeronima nalazi se u knjizi Vetus missale monasticum Lateranense iz 11. st., a prijenos njegovih zemnih ostataka iz Betlehema u baziliku sv. Marije Velike u Rimu (lat. Translatio s. Hieronymi), oko 1230. godine, djeluje poput otponca za jačanje Jeronimova kulta u liturgiji zapadne Crkve. Na franačkom području oslovljavan kao presby(e)ter ili confessor (ispovjedalac vjere), sv. Jeronim ubrzo će dobiti i cjeloviti – spomendanski1 – misni obrazac u sakramentaru iz Fulde (10. st.), na čijoj su osnovi sastavljani misni obrasci rimskih misala nakon 13. stoljeća. Prvo tiskano izdanje rimskoga latinskoga misala iz 1474. godine sv. Jeronima vezuje za formulu doctor maximus (naučitelj) koja će se u rimskoj liturgiji zadržati sve do Drugoga vatikanskoga sabora, što je u vezi s činjenicom da ga je papa Bonifacije VIII. 1295. godine, nakon prenošenja relikvija iz Betlehema u Rim, proglasio naučiteljem Crkve (lat. doctor ecclesiae), zajedno s Augustinom, Ambrozijem i Grgurom Velikim. U 15. stoljeću počinje se obilježavati blagdan Prijenosa tijela sv. Jeronima (Translatio s. Hieronymi) čija liturgijska tradicija prestaje s reformom Tridentskoga sabora,2 dok je 16. stoljeće obilježeno pravim procvatom svetčeva lika i djela u zapadnoj Crkvi. Kao pustinjak i pokornik Jeronim počinje inspirirati redovničke pokrete u čijim su temeljima iste ili slične vrijednosti, što mogu potvrditi nazivi triju franjevačkih provincija osnovanih u Dalmaciji i Istri, podsjeća Kuhar, uz štovanje koje sv. Jeronimu daje red pavlina. Već spomenuti prostor Dalmacije i Istre, inače uporište hrvatskih glagoljaša, još se u srednjem vijeku čvrsto vezuje za sv. Jeronima, a od 15. stoljeća njegov se kult širi i na prostor sjeverozapadne Hrvatske. Od 16. stoljeća sv. Jeronim – prevoditelj i redaktor Svetoga pisma, tj. Vulgate – postaje uzorom i intelektualcima, filolozima i teolozima, recimo Erazmu Roterdamskomu koji je 1516. godine izdao prvo kritičko izdanje svetčevih tekstova. S tim je njegovim atributima u uskoj vezi autorovo upozorenje u zaključnom poglavlju rada: hrvatska znanost i kultura trebaju se povesti za Jeronimovom predanošću, na što nas najprije podsjeća činjenica da su njegovi tekstovi »zaista slabo prevedeni na suvremeni hrvatski jezik«. U posljednjem poglavlju rada saznajemo nešto više o najstarijem zapadnom martirologiju (Martyrologium Hyeronimianum) koji se – kao kompilacija više ranosrednjovjekovnih kataloga svetaca – pripisuje sv. Jeronimu. Najstariji je predložak toga martirologija iz 6. stoljeća iz Galije, a veže se i uz Akvileju. Doznajemo i za koje se (spomendanske) datume vezuje ime sv. Jeronima u poslijetridentskom rimskom martirologiju te kako su tekstovi martirologija utjecali na oblikovanje euhologija, molitvenih tekstova u misalima i brevijarima.
Zoran Turk u radu Kapela sv. Jeronima u Štrigovi – hodočastilište za spas duše Fridrika Celjskoga (26–47) problematizira pitanje Štrigove kao mogućega rodnoga mjesta sv. Jeronima, koje se inače pronalazi u mjestima diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Mađarske. Štrigovu, zapravo, motri kroz korpus srednjovjekovnih izvora i materijalnih (graditeljskih) ostataka koji mogu ponuditi odgovor na pitanje o tamošnjim početcima kulta sv. Jeronima. U prvome redu to su isprave povezane sa Štrigovom u srednjem vijeku pa literatura i izvori o međimurskome odsječku povijesti obitelji Celjski, kao i njihovoj vezi s posjedima na kojima je zabilježeno štovanje sv. Jeronima. U srednjovjekovnoj povijesti Štrigove prijelomna je godina 1447., kada se podiže kapela i hodočastilište sv. Jeronima, zaslugama Hermana II. Celjskoga i, posebice, njegova sina Fridrika II. (Celje, 1379. – zamak Žovnek, 1454.). Papa Nikola V. bulom je ubrzo blagoslovio kapelu i hodočastilište istaknuvši da je »plemeniti muž Friderik (…) dao projektirati i sagraditi te svečano i bogato opremiti crkvu sv. Jeronima u Štrigovi Zagrebačke biskupije koja je nekad bila očinski dom samoga sveca i u kojoj je bio othranjen i odgojen«, što su mnogi povjesničari poslije protumačili kao krunsku potvrdu pretpostavke da je Štrigova Jeronimovo rodno mjesto iako se taj dokument – upozorava autor – uklapa u širu sliku Papina podržavajućega ponašanja upućenoga tamošnjem visokom plemstvu koje se prihvaća širenja i obrane kršćanstva. Dokazuju se k tomu veze Celjskih i Frankapana koje postoje i u vrijeme podizanja motrenih sakralnih objekata u Štrigovi, na temelju čega bi se moglo pretpostavljati o mogućem dolasku tradicije štovanja sv. Jeronima u Štrigovu – upravo pomoću frankapanskih posjeda koji su pripali Celjskima. Godine 1448. Fridrik II. Celjski kapeli i njezinu rektoru Ivanu daruje selište Leskovec stavljajući im u obvezu da svake srijede služe misu sv. Jeronimu, a svake subote sv. Mariji Magdaleni (zaštitnici župe). U sačuvanom se latinskom primjerku/prijepisu te isprave Štrigova prvi put bilježi kao Strydo. Pavlini kapelu preuzimaju 1644. godine, a u prvoj polovini 18. stoljeća podiže se nova crkva, što je vrijeme učvršćivanja kulta sv. Jeronima u Štrigovi, pa i objelodanjivanja knjige Josipa K. Bedekovića Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum, probatorum nihilominus historicorum, et geographicorum opinionibus, ac brevis Illyricanae chronologiae adjumento erutum, atque cum vita ejusdem purpurati Dalmatae3 (1752.). Pokušavajući odgovoriti na pitanje tko je Jeronimov kult donio u Štrigovu, autorovo se traganje – usmjereno povijesnim izvorima poput Bedekovićeve knjige, pojačane zapisima povjesničara Michaela Bombardija (1718.) i Marka Forstala (1664.) – zaustavlja kod mogućega zadržavanja svećenika (glagoljaša) u Štrigovi, koji su onamo prispjeli s frankapanskih ili kojih drugih posjeda. Njihovo je podrijetlo u toj radnoj hipotezi još uvijek nerazjašnjeno, a nije, nažalost, moguće ni sa sigurnošću vezivati njihov dolazak s dolaskom Jeronimova kulta u Štrigovu (40. godine 15. st.) iako su njegovu očuvanju i jačanju zasigurno pridonosili.
Zrinka Blažević u radu Svetojeronimski topos u okviru ranonovjekovnoga ilirskog ideologema (48–71) analizira diskurzivne realizacije i ideološke upotrebe svetojeronimskoga toposa u okviru ranonovovjekovnoga ilirskoga ideologema; od početka 16. do sredine 18. stoljeća. Ondje doznajemo da ranonovovjekovni ilirizam većinu svojih topoloških sadržaja preuzima od ranijih srednjovjekovnih historiografskih narativa i suvremenih konkurentskih (proto)nacionalnih ideologema, kao što je njemački teutonizam i poljski sarmatizam. Topos o sv. Jeronimu kao nacionalnom svetcu ubraja se u ključne diskurzivne elemente ranonovovjekovnoga ilirizma, u čijem se okviru pronalaze tematske varijacije sabrane oko triju svetojeronimskih uporišta: njegova slavenskoga podrijetla, otkrivanja (iznašašća) glagoljice i prijevoda Biblije na slavenski jezik. Legenda o slavenskom podrijetlu sv. Jeronima, upozorava autorica, još je starija i vezuje se za kasnosrednjovjekovnu crkvenoslavensku tradiciju, izražavanu glagoljičnim i ćiriličnim pismom, koja se njegovala u rimokatoličkom bogoslužju hrvatskoga, češkoga, šleskoga i poljskoga prostora. Zaživjela je potom u poljskom sarmatizmu, a njegovim posredstvom i u djelu O podrijetlu i zgodama Slavena (De origine successibusque Slavorum) hvarskoga dominikanca Vinka Pribojevića. Nadalje, djelo O smještaju Ilirije i grada Šibenika (De situ Illyriae et civitate Sibenici) autora Jurja Šižgorića uvelike je formiralo topos o sv. Jeronimu kao nacionalnom svetcu. Sedamnaestostoljetno »zlatno doba« interkonfesionalnih (antiosmanskih) ilirizama mijenja ideološka značenja i političke funkcije svetojeronimskoga toposa. Mljetski benediktinac Mavro Orbini u djelu O kraljevstvu Slavena (Il Regno degli Slavi) ponavlja naslijeđenu tvrdnju o sv. Jeronimu kao pronalazaču glagoljice i prevoditelju Biblije na slavenski jezik kojim se »govorilo u Dalmaciji i prije pojave Slavena«. Njemu pak supostavlja sv. Konstantina Ćirila, »vjerovjesnika u Bugara, Rašana i ostalih Slavena iz Dalmacije i Moravske«, koji je iznašao ćirilicu i preveo Stari i Novi zavjet na slavenski. U tom se stoga djelu začinje teorija lingua illyrica = lingua mater koja dominira osamnaestostoljetnim ilirizmom, napominje autorica, a s Orbinijem i sv. Jeronim zadobiva kvalitete međuvjerskoga svetca, kakvim ga vide kasniji sedamnaestostoljetni reformnokatolički ilirizmi. Šibenski kanonik i suradnik Kongregacije za širenje vjere Ivan Tomko Mrnavić ilirski je ideologem cjelovito razrađivao u dvama djelima: Sedam knjiga razgovora o Iliriku i ilirskim carevima (De Illyrico Caesaribusque Illyricis dialogorum libri VII) te u knjizi Obilje ilirske kraljevske svetosti (Regiae sanctitatis Illyricanae foecunditas). U svetojeronimski topos unosi novinu teritorijalnoga definiranja užega Ilirika koji, prema Jeronimovu određenju, zahvaća prostor »od Konstantinopola do Julijskih Alpi«. Posredstvom Rattkayeva staleškoga ilirizma,4 Mrnavićeva 17-stoljetna pietas illyirica (što zastupa ilirski primogenitet) postaje dijelom 18-stoljetne artikulacije ilirskoga ideologema. Nju ponajbolje predstavlja već spomenuta knjiga Natale solum magnae Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum (Rodna gruda velikog crkvenog naučitelja sv. Jeronima skrivena pod ruševinama Stridona, 1752.) pavlinskoga povjesničara Josipa Bedekovića. Njegov pavlinski ilirizam autorica definira kao diskurzivnu i ideološku mješavinu reformnokatoličkoga, staleškoga i hrvatskoga ilirizma (pri čemu je potonji zastupan u historiografskom opusu Pavla Rittera Vitezovića). U pretposljednjem poglavlju rada autorica nudi iscrpnu analizu ilirskih toposa u Bedekovićevu žanrovskom hibridu Natale solum (zajedničko podrijetlo, jezično jedinstvo, teritorijalna definicija Ilirika koja završava ilirskim mikrokozmosom – Hrvatsko-Slavonskim Kraljevstvom i Međimurjem sa Štrigovom). Bedekovićem oprimjeren pavlinski ilirizam autorica na kraju imenuje specifičnim 18-stoljetnim odvjetkom reformnokatoličkoga ilizirma koji je usklađen s političkim programom tadašnje hrvatske staleške oligarhije (obrana i jačanje municipalnih prava, političkih institucija i katoličkoga pravovjerja itd.). Teorija kulturnih transfera prepoznaje polisemičnost, diskurzivnu produktivnost i polifunkcionalnost svetojeronimskoga toposa kvalitetama koje ga promoviraju u kompleksan ideologijski kod kadar odražavati razvoj ranonovovjekovnoga ilirskog ideologema u cjelini.
Rad Životopis sv. Jeronima u Cvetu sveteh Hilariona Gašparotija (72–103) autorice Vesne Badurine Stipčević usredotočen je na hagiografski korpus starije hrvatske književnosti, a unutar njega posebice na Jeronimove legende. Jeronimov je kult u hrvatskoglagoljskoj tradiciji prisutan od polovine 13. stoljeća, kada su mu posmrtni ostatci preneseni u Rim. U 18 glagoljskih brevijara nastalih između 14. i polovine 16. stoljeća, u sanktoralu se, na 30. rujna, nalazi oficij Jeronimu u čast, koji sadrži himan posvećen Jeronimu, svetčev životopis i odlomak Jeronimove poslanice Eustohiji (Ep. 22, 6–7). Dvije su inačice sačuvanih svetčevih brevijarskih životopisa, a sadržaj brevijarskih glagoljskih legendi u sažetom se opsegu podudara s latinskom srednjovjekovnom Jeronimovom legendom Vita divi Hieronymi incerto auctore. Glagoljski tekst Translacije sv. Jeronima nalazi se u dva brevijara, Prvom beramskom (14. st.) i Prvom novljanskom (1459.). Petrisov zbornik sadrži opširno Čtenie s(ve)tago Eronima Hrvatina i svetčevu legendu koja dijeli elemente s njegovim životopisom u Zlatnoj legendi Jacopa de Voragine te u češkom Pasionalu (14. st.). Najpopularnije srednjovjekovno djelo o sv. Jeronimu Vita et Transitus sancti Hieronymi u prijevodu s latinskih izvornika bilježi se u glagoljskom Ivančićevu zborniku (početak 15. st.) te u odlomku kodeksa iz polovine 15. st., dok je tiskovina Transit svetoga Jerolima (Senj, 1508.) pripremljena prema talijanskoj inkunabuli Transito de Sancto Girolamo (Venecija, 1487.). Nisu rijetke ni latinske i latinične legende o sv. Jeronimu, a Život svetoga Jerolima, kakav je potvrđen u dvama rukopisima iz 16. st. (Zagreb, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; Firenza, Laurenziana), pripisivao se Marku Maruliću. Jeronimova se legenda nalazi i u najopsežnijem zborniku svetačkih legendi naše dopreporodne književnosti – Cvet sveteh, ali Živlenje i čini svecev (1752., 1756., 1760., 1761.) – kajkavskoga pavlinskoga autora Hilariona Gašparotija.5 U četirima knjigama svetačkih biografija Gašparoti primjenjuje novu, autorsku metodu oblikovanja hagiografske literature kojoj se priklanja i Žitek svetog Hijeronima. Autorica rada utvrđuje da se Gašparotijev tekst značajno oslanja na latinski ulomak Vita s. Hieronimi doctoris Ecclesiae iz djela Flos Sanctorum Jacobusa Canisiusa, iako nema sumnje da se Gašparoti služio i drugim hagiografskim izvorima. U Canisiusa je, naravno, i u Gašparotija – u odnosu prema Zlatnoj legendi – dodano da je Jeronim rođen u Štrigovi (»vu Štrigove poleg Mure«). Autorica potom, rukovodeći se usporednom metodom, nastavlja nizati sadržajne, izražajne i oblikovne posebnosti dvadeset i jednoga poglavlja Gašparotijeva teksta o sv. Jeronimu. Ondje je također, uz svetčevo slavensko podrijetlo, zabilježena Jeronimova zasluga za uvođenje liturgijskih knjiga na slavenskom (materinskom) jeziku te za oblikovanje glagoljice (»on je načinil i spravil pismo glagoljsko«). Potonje se može usporediti sa sličnim zapisom hagiografa Franje Glavinića u zborniku Cvit svetih (1657.) koji je prethodio Gašparotijevu četveroknjižju.
Silvio Košćak u radu Pravilo monaškoga života u Pismima CXXV i LII sv. Jeronima (104–135) posvećuje se interpretaciji razvoja istočnoga monaštva i uloge Jeronimova pogleda na monaški život koji podastire u pismu monahu Rustiku (Pismo CXXV) i Nepocijanu (Pismo LII). Jeronimov tekst Vitae Patrum presudan je za razumijevanje početaka istočnoga monaštva jer donosi hagiografije pustinjskih otaca (npr. sv. Pavla Pustinjaka i sv. Hilariona). Zapadno monaštvo formira se u 341. godini s biskupom Atanazijem Aleksandrijskim i Marcelom kao pokret monaha u zajednici i onaj koji se ostvaruje solitarno. U drugom i trećem dijelu rada autor se usmjerava na analizu Jeronimovih pisama, posebno dvaju izdvojenih na temelju kojih se oblikuje prigodan jeronimski korpus za razumijevanje monaškoga života. Do danas očuvana Jeronimova korespondencija broji oko 150 tematsko-stilski varijantnih pisama koja pokazuju da Jeronim krugu svojih korespondenata privodi važne figure onodobnoga crkvenoga i duhovnoga života (papa Damaz, sv. Augustin, sv. Rufin itd.). Njegovo pismo monahu Rustiku (Pismo CXXV) iz 411. godine funkcionira kao malo monaško pravilo sazdano od nekoliko uputa za monašku svakodnevicu, među kojima autor izdvaja sljedeće: odnos prema ženama; monaška odjeća, izvanjsko vladanje i post; monaška ćelija; vrijednost zajedničkoga života monaha; monaška svakodnevica; samostanski autoriteti i poniznost monaha. U pismu Nepocijanu (Pismo LII), monahu koji želi postati svećenikom, Jeronim također iznosi važne upute i savjete: o krjeposnom životu i simbolici grčkoga pojma kleros, odnosima svećenik – zajednica i svećenik – biskup te o svakodnevnom svećeničkom životu, a najprije o učenju naroda u crkvi. Autor naposljetku nastoji razmotriti kako se Jeronimove poruke mogu tumačiti u suvremenoj Crkvi te što one govore o svetčevoj teološkoj kompetenciji. Osim toga doznajemo da u Hrvatskoj danas djeluje osam ženskih monaških zajednica i jedna muška – benediktinska – na otoku Pašmanu (Tkon – Ćokovac), uz pomoć kojih autor poentira »da nije svaki monah svećenik, ali svaki svećenik morao bi živjeti kao monah«.
Zidne slike Ivana Krstitelja Rangera u Štrigovi (1744.) u kontekstu jeronimske ikonografije (136–177) naslov je rada kojim se, zaslugom autorice Sanje Cvetnić, velika Jeronimova obljetnica istodobno dotiče i Međimurja i povijesti umjetnosti. Taj je umjetnik zidnim i svodnim oslicima u trolisnom svetištu crkve sv. Jeronima u Štrigovi 1744. godine inovirao dotadašnje jeronimske ikonografske obrasce koji od humanizma i renesanse poznaju isposničkoga pustinjaka, pokajnika i pisca te učenoga kardinala, pisca u radnoj sobi, dok poslijetridentsko doba uvodi dvije povezane likovne naracije: Posljednju pričest i Smrt sv. Jeronima, uz Nebesku proslavu sv. Jeronima (apoteozu), kao tada popularan i učestao ikonografski pristup. Ivan Krstitelj Ranger u štrigovskoj crkvi odlučuje vizualizirati trijumfalnu povorku i translaciju/prijenos svetčeva tijela iz Betlehema u Rim, čime zasigurno proširuje album jeronimskih ikonografskih motiva, potičući čak i svoga suvremenika Josipa Bedekovića – inače predvodnika6 ondašnjih pavlina koji su bili naručitelji crkvene gradnje, uresa i opreme – na prvi ikonografski opis štrigovskoga crkvenoga oslika, zapisan u već spominjanoj knjizi o sv. Jeronimu (Natale solum, 1752.). Opremajući rad brojnim suvremenim i povijesnim slikovnim prilozima, što prate interdisciplinarni znanstveni opis baroknih štrigovskih oslika i natpisa, autorica zaključuje kako je Ivan Krstitelj Ranger njima povezao svetčev »locus nativitatis (Štrigovu), locus mortis (Betlehem) i locus translationis (Rim)«.
Maja Žvorc radom Uloga obitelji Althann u jačanju kulta sv. Jeronima (178–201) proučava vezu plemićke obitelji Althann, koja je između 1720. i 1791. posjedovala međimursko vlastelinstvo, i kulta sv. Jeronima u Međimurju. Ta obitelj, podrijetlom iz Donje Bavarske, u posjed Međimurja dolazi za Johanna Michaela III. Althanna i njegove supruge Marije Anne, koja je nakon muževe smrti, kao osvjedočena pokroviteljica likovne i književne umjetnosti, dala preurediti palaču čakovečkoga Staroga grada. K tomu je poduprla izgradnju glavnoga oltara franjevačke crkve sv. Nikole biskupa u Čakovcu (1742. – 1750.), kao i izgradnju crkve sv. Ivana Nepomuka u Razkrižju (1752.). U kuršanečkoj šumi, na mjestu legendarne pogibije Nikole VII. Zrinskoga podignula je kameni obelisk njemu u čast (1728.). Bedeković u knjizi Natale solum (1752.) zapisuje da su Althanni u čakovečkoj palači uredili dvije kapele: jednu sv. Franje Ksaverskoga, namijenjenu službenicima i posluzi, drugu pak sv. Jeronima s istaknutom svetčevom oltarnom slikom koja ga, prema ustaljenim ikonografskom obrascima, prikazuje kao isposnika u pustinjačkoj odjeći. U toj je maniri izrađena i Jeronimova skulptura koja se nalazi u parku Staroga grada. Istražujući sekundarnu literaturu, ali i dosada slabo poznate arhivske izvore, autorica pokazuje da se u privatnu jeronimsku kapelu samoga gospodara (»sacellum privatum Domesticum«), na drugome katu palače, ulazilo iz velike blagovaonice (»Sala, sive Coenaculum amplum«), što znači da se može podržati ranije postavljena pretpostavka Ivana Srše o smještaju kapele u sjevernom rizalitu palače. U drugome dijelu rada donosi se podrobna analiza svetčeve skulpture smještene u starogradskom perivoju (1766.). Privatnim i javnim jeronimskim narudžbama Maria Anna Althann (rođ. Pignatelli) i njezin najstariji sin Johann Michael IV. iskazali su se kao promicatelji kulta sv. Jeronima u Međimurju, i to baš u vrijeme afirmacije teze o Štrigovi kao mjestu njegova rođenja, ponajprije zahvaljujući spisateljskom, graditeljskom i pokroviteljskom djelovanju pavlina Josipa Bedekovića.
Rad Izvori o razvoju zaštite sakralne kulturne baštine u Međimurju u poratnom razdoblju nakon 1945. godine (202–219) autorice Jasne Požgan usustavljuje prikaz razvoja zaštite sakralne kulturne baštine u Međimurju od 1945. godine naovamo, odnoseći se u prvom redu na spomenike arhitekture. Istraživanje je utemeljeno na arhivskom gradivu Državnoga arhiva za Međimurje. U uvodu se autorica osvrće na povijest razvoja zaštite sakralne baštine u Hrvatskoj i Međimurju od humanizma, preko 19. stoljeća pa sve do 1945. godine, kada se oblikuje Odluka o zaštiti i čuvanju kulturnih spomenika i starina uz Opći zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Federativne Narodne Republike Hrvatske (4. listopada 1946.). Međimurje je u tom poslijeratnom vremenu začinjanja moderne zaštite kulturne baštine ulazilo u nadležnost Regionalnoga zavoda za zaštitu spomenika kulture u Varaždinu, a dio je poslova evidentiranja i zaštite kulturne baštine na sebe preuzimao i Gradski muzej Čakovec (od 15. ožujka 1954.), koji 1965. godine mijenja naziv u Muzej Međimurja Čakovec. Pobrojeni su potom arhivski fondovi Državnoga arhiva za Međimurje u kojima se čuvaju informacije o zaštiti međimurskih kulturnih spomenika sakralnoga karaktera, posebice između 1962. i 1980. godine. Uglavnom su zabilježene obnove, sanacije i slični zahvati poduzeti na međimurskim sakralnim spomenicima čijim su inicijatorima bile tamošnje vjerske zajednice i župe. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Zagreba 1968. i 1969. provodio je konzervatorsko-restauratorske radove na sanaciji i obnovi objekta Staroga grada u Čakovcu te u crkvi sv. Jeronima u Štrigovi, sve uz financijsku podršku tadašnje Općine Čakovec. Bilježe se još i poslovi inventarizacije i nadzora nad izvođačima radova obnove sakralnih i svjetovnih spomenika kulture u Međimurju.
Odjavljujući se Popisom i izvorima ilustracija (220–223) te Kazalom imena i pojmova (224–227), zbornik radova o štovanju sv. Jeronima u Štrigovi pokazuje se kao kvalitetno interdisciplinarno štivo kojim se rasvjetljuje život i djelovanje sv. Jeronima, a potom i tradicija njegova štovanja u Hrvatskoj, najprije u glagoljaškoj sredini, a potom i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, na čijem je prostoru posebno važna Štrigova, moguće rodno mjesto toga crkvenoga naučitelja. Kult sv. Jeronima ondje se ustaljuje podizanjem kapele u 15. stoljeću, a svakako jača u 18. stoljeću kada se podiže nova crkva s impozantnim baroknim zidnim i svodnim oslicima. U zborniku, zapravo, nema autora koji se na te događaje nije osvrnuo, najprije, naravno, konzultiravši Bedekovićevu knjigu o sv. Jeronimu, Štrigovi i Međimurju (Natale solum, 1752.). Motivirani 1600. obljetnicom Jeronimove smrti, autori i urednici toga zbornika oblikovali su vizualno dojmljivu knjigu čiji sadržaj nadilazi svoje primarne znanstvene zadaće, djelujući kao zavičajna pohvalnica i slikovnica koju će u ruke rado uzimati baš svaki Međimurac, odnosno Međimurka. Budućim posjetiteljima međimurskoga kraja ta bi se knjiga, svakako, trebala darovati jer će iz nje crpsti zanimljive kulturno-povijesne podatke i jer se na nju, prateći kvalitetne fotografske priloge, mogu oslanjati kao na turistički vodič. Posebno kada uđu u štrigovsku crkvu sv. Jeronima i stanu motriti zidne i svodne oslike, o kojima je u ovome prikazu možda bilo i najmanje riječi, baš pri opisivanju središnje zborničke studije autorice Sanje Cvetnić. Neki se prizori, i njihovi opisi, na licu mjesta trebaju upijati. Tom mišlju vođena, vjerujem da ću se sa spomenutim radom, ma s čitavom tom knjigom, potpuno suživjeti tek kada iznova posjetim svetčevu crkvu u Štrigovi, kada se cijela uglavim u to Međimurje »poleg Mure«.