Publicist Mihael Kunić i njegov prinos razvoju hrvatske biografistike

1. Uvod

Danas gotovo nepoznati pedagog, učitelj njemačkoga jezika i školski nadzornik u zemljama Habsburške Monarhije Mihael Kunić (Bánovce na Bebravi, 25. IX. 1765 – Karlovac, 9. IV. 1835) bio je i vrlo plodan pisac radova iz različitih područja. U hrvatskoj je historiografiji zabilježen kao autor zanimljivih povijesno-topografskih opisa mineralnih izvora sjeverozapadne Hrvatske te brojnih priloga o vrtnoj umjetnosti i građanskim i javnim perivojima objavljivanih u onodobnom tisku. Manje je poznato da je Kunić svoj interes usmjerio i na proučavanje života i djelovanja istaknutih ljudi svojega vremena te da je sastavio i objavio višesveščani biografski leksikon znamenitih ljudi Habsburške Monarhije Biographien merkwürdiger Männer der Österreichischen Monarchie (Graz 1805–1812) (slika 1) kao i niz životopisa istaknutih suvremenika iz političkoga i kulturnoga života onodobne Hrvatske te njima posvećenih prigodnih govora. Tko je bio Kunić, zašto se i u kojim okolnostima našao u Hrvatskoj, kome je posvetio životopise i prigodnice te koje je njegovo mjesto u povijesti hrvatske biografistike?

Slika 1. Naslovnica 1. sveska Kunićeva biografskoga leksikona Biographien merkwürdiger Männer der Österreichischen Monarchie iz 1805. godine (Google Books) / Cover of the first volume of Kunić’s biographical dictionary from 1805 (Google Books)

Tradicija pisanja biografija u hrvatskim je zemljama dugotrajna, a nastavila se na bogatu baštinu europske biografije, koja je kao književna forma s vrlo tankom granicom prema historiografiji bila prisutna već u starom vijeku. S osnovnim značajkama – istinitošću i točnošću – biografija se kroz povijest pojavljivala u najrazličitijim oblicima, od leksikografske natuknice do većih književnih formi. Nakon razdoblja srednjovjekovnih pripovjednih oblika posvećenih prikazivanju nečijeg života, često u vidu legendi, biografija se u ranom novom vijeku razvila najprije u Dalmaciji i Dubrovniku kao kolijevkama hrvatske književnosti, dok je u kontinentalnom dijelu Hrvatske zaživjela kasnije zbog povijesnih okolnosti.1 Ranonovovjekovni biografi usvojili su prethodno postavljen koncept o opisivanju života isključivo uglednih i poznatih osoba te su pristupili prikupljanju i klasifikaciji građe, a njihova su djela, dodavanjem psiholoških opisa pojedinca faktografskim činjenicama, ovaj žanr učinila vrlo popularnim. Uz povjesničara Ivana Lučića, najistaknutijega predstavnika ove pisane forme u XVII. st.,2 autora životopisa mnogih dalmatinskih Hrvata, biografija se osobito njegovala u dubrovačkoj književnosti sa Stjepanom Gradićem,3 Ignjatom Đurđevićem4 i Serafinom Crijevićem5 kao najistaknutijim autorima. Sjeverni dio Hrvatske u ovom je razdoblju zastupljen kroz radove povjesničara Pavla Rittera Vitezovića, koji je ostavio nekoliko biografskih spisa, uglavnom u rukopisu.6 Važan su dio hrvatske biografske tradicije i djela autora životopisa pripadnika crkvenih redova, prije svega Đure Bašića, Ivana Krištolovca i Nikole Bengera.7

Prosvjetiteljska nastojanja da se opišu životi onih koji su svojim radom pridonijeli općem dobru potaknula su sustavniji rad na biografijama znamenitih ljudi te se u XVIII. st. javljaju prva takva djela i na ovom prostoru. Prvo tiskano književnopovijesno djelo u sjevernoj Hrvatskoj nastalo je iz pera povjesničara Baltazara Adama Krčelića, autora zbirke biografija istaknutih pravnih i povijesnih pisaca koji su podrijetlom ili djelatnošću bili vezani uz Bansku Hrvatsku i Slavoniju (Scriptorum ex regno Sclavoniae, 1774). Uz njega je djelovao i najznačajniji predstavnik žanra u ovom razdoblju, bibliofil i polihistor Adam Alojzije Baričević, autor više pojedinačnih biografija i nacrta abecedara za biografski rječnik pisaca kontinentalne Hrvatske, koji su ostali u rukopisu. Sličnu nakanu ostvario je i talijanski pijarist u Dubrovniku Franjo Marija Appendini u svom djelu Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’Ragusei (1802‒03) te dao prvi sustavan pregled dubrovačke političke i kulturne povijesti, povezujući podatke iz života književnika s njihovim djelima.

Ozbiljniji zamah biografistike kao zasebne discipline započeo je tek sredinom XIX. st., u okviru nacionalnoga pokreta koji je kao jedan od ciljeva imao i čuvanje i vrjednovanje povijesne baštine radi afirmacije nacionalnoga identiteta. Jedan od istaknutijih primjera bio je povjesničar, arheolog i književni povjesničar Šime Ljubić, koji je u skladu sa svojom idejom o Dalmaciji kao ishodištu hrvatske kulture i povijesti sastavio biografski leksikon znamenitih ljudi iz Dalmacije Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia (1856).8

Kao i Ljubić, još je jedan velikan XIX. st., povjesničar Ivan Kukuljević Sakcinski, u svoj raznolik opus uvrstio brojne biografske radove. Zastupajući individualističko shvaćanje povijesti i uvjerenje o sposobnim pojedincima kao pokretačima povijesnih procesa, napisao je više biografskih studija o pojedinim osobama i plemićkim obiteljima te biografske zbirke o likovnim umjetnicima, pjesnicima i književnicima Pjesnici hrvatski XV. vieka (1856–67), Pjesnici hrvatski XVI. vieka (1858) te Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka (1869) te općenito znamenitim osobama Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886).9 Ti su radovi zadugo bili polazište za brojne biografske radove.

Sustavan rad na biografiji u Hrvatskoj u nastavku XIX. st. provodio se u skladu s pozitivizmom i domoljubnim težnjama nacionalnoga pokreta te je do kraja stoljeća nastao Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća (1899–1900) pisca i novinara Milana Grlovića sa 150 biografija osoba s područja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. S prvim godinama XX. st. javlja se i ideja o pokretanju općega nacionalnoga biografskog leksikona, odnosno enciklopedije Južnih Slavena. Koncepciju takva izdanja razradio je Velimir Deželić Stariji 1905.,10 a ona se počela realizirati nešto kasnije pomoću zaklade generala i povijesnoga pisca Marka Crljena11 od početnih 20 000 kruna. Godine 1909. u okrilju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti započeo je rad na Enciklopedijskom jugoslavenskom rječniku, no s početkom Prvoga svjetskog rata te su aktivnosti morale biti ograničene pa su se preusmjerile na prikupljanje građe za Hrvatski biografički rječnik. Glavni nositelj pripremnih radnji bio je V. Deželić, a većina skupljene građe bila je objavljena 1925. u leksikonu Znameniti i zaslužni Hrvati 925–1925. te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti pod uredništvom povjesničara i arhivista Emilija Laszowskog. Prikupljena je rukopisna građa potom 1951. povjerena na brigu novoosnovanom Jugoslavenskom leksikografskom zavodu te se danas nalazi u Zbirci rijetkosti Hrvatskog biografskog leksikona te je u planu njezino digitaliziranje.

2. Kunićev život i pozadina nastanka biografskih radova

Među imenima predviđenima za uvrštenje u Akademijin biografski (biografički) rječnik nalazi se i ono Mihaela Kunića. Rukopisnu biografiju broj 230, koja je bila neposredan povod za uvrštenje u Hrvatski biografski leksikon,12 sastavio je filolog i književni povjesničar Vladoje Dukat, a kako je navedeno u kratkom popisu literature, on je podatke crpio iz biografskoga leksikona C. Wurzbacha13 i bibliografije J. Szinnyeija,14 u kojoj je bila popisana većina Kunićevih objavljenih radova. Detaljnijim pregledom literature vidljivo je da je Wurzbachu kao izvor poslužila austrijska nacionalna enciklopedija iz 1838.,15 a iste godine Kunićeva biografija objavljena je i u leksikonu Allgemeine Deutsche Biographie.16 Unatoč tome što je ovaj plodan pisac već na samom početku XIX. st. zainteresirao austrijsku i njemačku, a potom i mađarsku te hrvatsku kulturnu javnost, danas je razmjerno nepoznat.17

Razloge te anonimnosti treba tražiti u Kunićevom nestalnom mjestu boravka i djelovanja diljem Habsburške Monarhije, čijim je raspadom nestala i čitalačka publika kojoj je namijenio većinu svojih radova. Ipak, svojevrsni damnatio memoriae u hrvatskoj literaturi možda je povezan i s reakcijom na dio njegovih djela koja nisu najbolje prihvaćena i shvaćena u pretpreporodno doba.

Već samo njegovo prezime, koje nalazimo u više varijanti (Kunics, Kunits, Kunitsch, Kunić, Kunič) pridonosi nejasnoćama i ostavlja prostor za različite teorije o njegovu podrijetlu i identitetu.18 Prema prvim biografima, rođen je 1765. u mjestu Banovce, trgovištu u županiji Trenčin u Slovačkoj, gdje je njegov otac Joseph Kunitsch bio časnik u husarskoj regimenti. Školovao se u vojnom institutu u Wartbergu (Senec) u Požunskoj županiji na njemačkom, latinskom i mađarskom jeziku te je ondje već nakon završene škole s 19 godina zbog iznimnoga znanja bio postavljen za nastavnika njemačkoga jezika. Raspuštanjem ovog instituta, priključio se projektu topografske izmjere zemlje i fiskalne regulacije zemlje, postavši pomoćnik glavnoga inženjera za okruge Nitra, Trenčin i Požun (Bratislava), a neko vrijeme radio je i kao profesor klavira u gradu Prievidza. Od 1790. bio je ravnatelj škole i učitelj u Brucku na Muri i u Grazu, cijenjen kao jedan od najboljih stručnjaka na području pučke prosvjete, sve do umirovljenja sredinom 1810-ih. Kao umirovljeni profesor i stručnjak za pedagogiju, lingvistiku, biografiju i topografiju, nastavio se baviti znanstvenim istraživanjem te pod pokroviteljstvom raznih mecena putovao širom Monarhije i objavljivao brojne rasprave i radove, ostvarivši plodnu suradnju s časopisima, uglavnom specijaliziranima za hortikulturu. Za života je sastavio brojne udžbenike, priručnike, rječnike i pravopise njemačkoga jezika te nama osobito zanimljiv višesveščani biografski leksikon istaknutih ljudi Habsburške Monarhije.19

Tim opsežnim djelom, ali i drugim njegovim radovima na pedagoške teme, bavila se uglavnom austrijska historiografija, koja je propitivala njegovu ulogu u povijesti austrijskog školstva.20 No, na njegov topografski opis Ugarske Topographische Beschreibungen des Königreiches Ungarn und seiner einverleibten Provinzen (Pesth 1824), svojevrsnim izvještajem o topografskoj izmjeri Monarhije, koji je odmah nakon objave bio zamijećen u suvremenom tisku,21 bilo je više osvrta u novijoj mađarskoj historiografiji. Dio knjige s opisima šest vlastelinstava koja su tada pripadala Županiji Vas, a danas su sastavni dio pokrajine Gradišće u Austriji, ponovno je aktualiziran 2000-ih.22

U hrvatskoj su se literaturi njegovim opusom bavili samo stručnjaci zainteresirani za pojedina područja, poput hortikulture,23 graditeljstva i povijesti umjetnosti,24 dok je cjelina njegova rada ostala uglavnom nepoznata. Više pozornosti na Kunića usmjerio je jedan od najboljih poznavatelja zagrebačke spomeničke baštine Gjuro Szabo, uputivši na Kunićeve radove o zagrebačkim vrtovima te palačama i građanskim kućama na kraju XVIII. i na početku XIX. st. Uz primjedbu da je njemački pisac i pristaša mađarizacije, Szabo je o Kuniću zabilježio »da je uvijek u nekakvoj ekstazi, marljiv kao crv«,25 aludirajući ne samo na brojne kulturne priloge, nego i na brojne pojedinačne biografije istaknutih osoba hrvatskoga političkoga i kulturnoga života i još brojnije prigodne govore napisane njima u čast.

Donekle je razumljivo što se hrvatska javnost nije osvrtala na brojne Kunićeve pedagoške radove objavljene uglavnom potkraj XVIII. st., poput raznih jezičnih priručnika, metodičkih uputa za učitelje njemačkih seoskih škola, poučnih eseja i pripovijetki za mladež te drugih stručnih radova vezanih uz reorganizaciju školstva u Habsburškoj Monarhiji.26 S druge strane, njegova studija Reflexionen über die Begründung der magyarischen Sprache in Ungarn (Agram 1833), u kojoj je kao stručnjak na polju pučkoga školstva raspravljao o položaju mađarskoga jezika u odnosu na druge jezike u Monarhiji, neposredno nakon objave izazvala je određene reakcije hrvatske javnosti.27 U raspravi je izrazio svoje neslaganje s nasilnom i naglom mađarizacijom, ali ne i s postupnim uvođenjem tog jezika u opću upotrebu, citirajući u uvodu Kasiodorovu misao turpe enim est in patria sua peregrinum esse (ružno je u svojoj domovini biti stranac).

Moguće je da je samo spominjanje bilo kakve prednosti mađarskoga jezika kod uskoga kruga obrazovanih ljudi u pretpreporodnoj Hrvatskoj, u kojoj se tek formirala ideja o narodnom jeziku, izazvalo animozitet. Takav Kunićev pogled na cjelokupnu jezičnu problematiku moguće je razumjeti ukoliko se pogleda širi kontekst povijesnih zbivanja. Odgojen u trima jezicima (slovački, njemački i mađarski), duboko u tradiciji jozefinskoga prosvjetiteljstva, Kunić je, djelujući na području organizacije školstva, sigurno imao širu sliku, a prema dostupnoj literaturi, bio je zagovornik prosvjetiteljske ideje o univerzalnom građanstvu svijeta, suživotu i međusobnoj suradnji različitih naroda s ciljem postizanja blagostanja svakoga naroda. U svim radovima ističe neraskidivu vezu naroda i narodnoga jezika, koji ima presudnu ulogu u posredovanju obrazovanja i kulture, a zagovara i vjersku toleranciju.

Njegovom ulogom u izgradnji slovačke nacije bavila se slovačka povjesničarka Mária Vyvíalova,28 koja ga je poistovjetila s anonimnim autorom brošure Sollen wir Magyaren werden?, tiskane 1833. kod I. N. Prettnera u Karlovcu i koja je privukla veliku pozornost, osobito među mađarskim liberalnim plemstvom i zastupnicima na Ugarsko-hrvatskom saboru 1832.29 Taj je spis jedan od prvih na njemačkom jeziku usmjeren protiv mađarizacije, u kojem su se branili interesi Slovaka, ali i Hrvata, Srba, Slovenaca te drugih naroda Monarhije. Vyvíalova usporednom analizom tog spisa i Kunićeve rasprave o mađarskom jeziku Reflexionen, tiskane iste godine u Zagrebu, dolazi do zaključka da su međusobno ovisne, te Kuniću pripisuje i neke druge radove,30 koji ga dovode u vezu s krugom slovačkih i hrvatskih preporoditelja.

Kako je djelovao u razdoblju pretpreporodnoga razdoblja, dok je proces stvaranja nacionalnih identiteta bio tek u začetku, sva svoja djela napisao je na njemačkom, jeziku na kojem je profesionalno djelovao. Za njega je samorazumljivo da je njemački jezik prisutan u javnom životu ne samo austrijskoga dijela Monarhije, već i u Ugarskoj i Hrvatskoj, što je primijetio već pri svom prvom posjetu Hrvatskoj 1818. te s odobravanjem komentirao njegovu čestu upotrebu.31

Iako se u starijoj literaturi pokušala naći veza koja bi Kunićevo podrijetlo smještala u hrvatske krajeve,32 čini se da Kunić u Hrvatsku nije došao potaknut obiteljskim vezama. Prvi put boravio je u Hrvatskoj 1818. godine, što je zabilježeno i u novinskom članku o nesvakidašnjoj zajedničkoj aktivnosti Kunića i zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca, osobe s kojom će biti povezan na više načina.

Zagrebački biskup Vrhovac, kao jedna od najistaknutijih ličnosti političkoga i kulturnoga života Hrvatske toga doba, bio je pokretač brojnih kulturnih, gospodarskih i drugih društvenih događaja.33 Među brojnim aktivnostima izdvaja se, za Kunića zanimljivo, oblikovanje prvoga javnoga perivoja Maksimira u Hrvatskoj (i jugoistočnoj Europi uopće) na biskupskom posjedu kraj Zagreba i uređenje perivoja s egzotičnim biljem na zapuštenom biskupskom zemljištu u Vlaškoj ulici (danas kbr. 70–72).

U okviru svojih raznovrsnih aktivnosti Vrhovac je 1818. odlučio dati prilog Nacionalnom muzeju u Pešti koji je tek počeo prikupljati predmete za svoj fundus.34 Odlučio se za kuriozitet u europskim razmjerima, živi primjerak rijetkoga vodozemca – čovječje ribice (Proteus anguinus) s krškoga područja. Životinju je iz Zagreba u Peštu u košari nosio upravo Kunić, koji je osobno izvijestio javnost o tom događaju u novinskom članku,35 a vijest je potom objavljena i u drugim tiskovinama.36 Usudili bismo se pretpostaviti da je Kunić bio sudionik i drugih biskupovih aktivnosti, osobito jer je svojim bogatim znanjem o hortikulturi mogao unaprijediti njegove projekte.37

Iz različitih je pokazatelja vidljivo da je Kunić pripadao krugu zagrebačkoga biskupa te da je dobro poznavao kulturne i društvene prilike i brojne protagoniste događanja u Banskoj Hrvatskoj na početku XIX. st. Znamo da je u razdoblju između 1817. i 1827. putovao širom Ugarske i potom bilježio svoja opažanja, nazivajući ta svoja putovanja literarischen Wanderung, a prateći njegove tiskane radove, donekle možemo rekonstruirati i njegova kretanja po Hrvatskoj. Osim navedenoga događaja koji ga povezuje s Vrhovcem, zasad nema drugih pouzdanih podataka te o motivima njegova dolaska zasad možemo samo nagađati. Pozadinu Kunićeva boravka u Hrvatskoj možda otkriva podatak koji navodi M. Vyvíalova. Prema njoj, Kunić je bio rođak ostrogonskoga nadbiskupa i primasa Ugarske Alexandra Rudnaya, koji je podupirao slovački nacionalni preporod i pravo slavenskih naroda da se služe svojim jezicima u crkvenim obredima i obrazovanju.38 Ta bi teza mogla imati čvrste temelje s obzirom na nekoliko Slovaka koji su u tom razdoblju imali velik utjecaj na prilike u Hrvatskoj i s kojima je Kunić potvrđeno imao kontakte. Prije svega, tu je Aleksandar Alagović, zagrebački kanonik od 1821. i nasljednik Maksimilijana Vrhovca na časti zagrebačkoga biskupa, kojem je Kunić posvetio više svojih radova. Slovak je i Juraj Haulik, od 1820. tajnik primasa Rudnaya, a od 1832. prepozit zagrebačkoga Kaptola, potom 1837. zagrebački biskup te 1853. i nadbiskup nakon što je biskupija podignuta na rang nadbiskupije. Analizom svih Kunićevih radova vidljivo je da je osobito često kontaktirao osobe povezane sa zagrebačkim Kaptolom.

Hrvatsko građansko društvo u to je doba tek bilo na početku svoga zamaha, a javnim životom dominirao je uzak krug inteligencije iz redova plemstva i građanstva. S obzirom da općeprihvaćeni hrvatski standardni jezik nije postojao te da je službeni jezik bio latinski, kao rezultat jezičnih praksi hrvatskim je javnim gradskim životom dominirao njemački jezik. Krećući se u tim krugovima, Kunić je bio član više kulturnih društava u Zagrebu i Varaždinu te je imao dobar uvid u društvene prilike u Hrvatskoj. Od početka 1820-ih objavljuje povijesno-topografske opise hrvatskih krajeva koje je obišao – piše o mineralnim izvorima u Topuskom (1827),39 Varaždinskim Toplicama (1828)40 i Jamnici (1831).41 Također, tih je godina osobito plodna bila njegova suradnja u časopisu Allgemeine deutsche Gartenzeitung (Frauendorf 1828–35), u kojem je, uz priloge o vrtlarstvu i voćarstvu, redovito izvješćivao o vrtovima i perivojima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ali i o njihovim vlasnicima. Prema svemu sudeći, osim u Karlovcu, najviše je boravio u Varaždinu i Zagrebu, o čemu svjedoče brojni prigodni govori kojima je obilježio razna događanja, javna i privatna – posvećenja za biskupe, rođendane, imendane, smrti i slično.

3. Kunićev rad na biografijama

Kako je kriterij uspostave abecedarija ključna točka u nastanku svakoga biografskog leksikona te je odnos historije i biografije i danas aktualno pitanje, kao i ono mijenja li promijenjeni povijesni kontekst vrijednosne kriterije, zanimalo nas je kako je to moglo izgledati u pretpreporodnom razdoblju. Nadalje, pokušali smo odrediti s kojim ciljem je Kunić pisao biografske priloge te ustanoviti jesu li oni poslužili samo kao opisi života po nekom kriteriju izdvojene osobe ili su bili i sredstvo komunikacije između njega i osoba kojima su bili posvećeni? Analizirajući priloge koje je o svojim suvremenicima iz Hrvatske objavljivao od 1820-ih godina nadalje, zanimalo nas je u kojoj je mjeri Kunić uspio stvoriti kolektivnu biografiju onodobne hrvatske »elite« i dati uvid u šire društvene prilike onodobne Hrvatske.

Pristupajući analizi Kunićeva leksikona istaknutih ljudi Habsburške Monarhije, zainteresirali su nas kriteriji odabira uvrštenika u tu zaokruženu ediciju kao i odabir istaknutih osoba u Hrvatskoj kojima je Kunić poslije posvetio pojedinačne priloge. Objašnjenje je velikim dijelom dao sam autor u uvodu svoga leksikona. Ondje je istaknuo kako je odlučio napisati biografije preminulih istaknutih ljudi iz svih profesionalnih strukovnih staleža, koji su svojim djelima stekli zasluge za domovinu i građansko društvo, kako bi ih sačuvao od zaborava i saznanja prenio novim generacijama. Nadalje, izabrane osobe bile su istaknute u svom radu i tako djelovale na korist Crkve i države, više nisu bile među živima pa je o njihovim postignućima bilo moguće donijeti zaokružen pogled. Kunić je u leksikonu donio više od 50 biografija istaknutih osoba.42 Najveću skupinu predstavljaju istaknuti pedagozi, znanstvenici i pokrovitelji javnih školskih i odgojnih ustanova, što potkrjepljuje njegovo uvjerenje da ta profesija ima najveći utjecaj na obrazovanje i moral naroda i da zato zaslužuje posebnu pozornost. To je bilo u skladu s prosvjetiteljskim idejama o potrebi obrazovanja ljudi kao preduvjeta napretka. Nadalje, sam autor kao pripadnik učiteljske profesije želi naglasiti važnost učitelja koji su često slabo plaćeni i bore se s egzistencijalnim problemima. Osim malobrojnih, ali vrijednih suvremenih osvrta na leksikon, od kojih su nam zasad poznati oni iz časopisa Annalen der Literatur und Kunst in den österreichischen Staaten 1805.43 i Neue Annalen der Literatur des österreichischen Kaiserthumes iz 1808.,44 dosad nije načinjena sadržajna analiza toga biografskoga kompendija, što svakako može biti poticaj za daljnja istraživanja.

Od mnoštva osoba uvrštenih u leksikon, uočili smo samo jednu koja je na više načina, porijeklom i djelovanjem, bila povezana s hrvatskim zemljama. Radi se o filozofskom i teološkom piscu Kazimiru Bedekoviću Komorskom (1727–1782), koji je bio zagrebački kanonik i rektor Hrvatskoga kolegija u Beču te profesor na isusovačkim učilištima u Zagrebu, Trnavi i Győru45. Bedekovićeva biografija na gotovo 30 stranica ujedno je i manja genealoška studija jer obuhvaća i širu povijest obitelji Bedeković Komorski.

S obzirom na uzak sloj građanstva koje se u Hrvatskoj početkom XIX. st. tek formiralo, ljudi s kojima je Kunić mogao kontaktirati – plemstvo, malobrojni obrazovani pojedinci i svećenstvo – činili su malu zajednicu višestruko povezanu sličnim aktivnostima. Glavnina njegovih preokupacija ipak je bila vezana uz hortikulturu i kulturna zbivanja te je najveći broj biografskih osvrta bio usmjeren prema osobama koje su dijelile slične interese. Kunić je bio je član nekoliko poznatih hortikulturnih društava: djelovao je kao dopisni član uglednoga Društva za promicanje vrtlarstva Kraljevine Pruske u Berlinu, Poljoprivrednoga društva u Kranjskoj te stalni i vrlo aktivan član bavarskoga Instituta za praktično vrtlarstvo iz Frauendorfa. Uvidom u popis članstva toga društva u Kunićevo vrijeme, vidljiva je povezanost s brojnim osobama hrvatskoga političkoga, crkvenoga i općenito društvenoga života toga vremena.46 Kunić je bio član i drugih kulturnih društava, primjerice zagrebačkoga Musikvereina, o aktivnostima kojega je također izvješćivao.47

Obilazeći perivoje i vrtove građanskih i plemićkih kuća i dvorova, dolazio je u kontakt s različitim osobama – od pripadnika visokoga plemstva, preko crkvenih dužnosnika, vojnih osoba do dobrostojećih trgovaca. To zasigurno objašnjava njegovu prisutnost na brojnim društvenim događanjima, gdje ne propušta nijednu priliku da objavi prigodnu odu ili čestitku svakoj uglednijoj osobi – tako piše pohvalnice i čestitke biskupima prigodom njihova ustoličenja, rođendana i imendana, novogodišnje čestitke i pozdravne govore.

Pri odabiru osoba čije je biografske portrete stvorio, Kunić je primijenio iste kriterije kao i u prethodnom radu – izabrane osobe redom su bili visokoobrazovani pojedinci predani općem dobru, dobrotvori i pokrovitelji kulturnih, obrazovnih i crkvenih ustanova.

Najopsežnija je od svih biografija grofa Josipa Sermagea48 (1834) (slika 2), zagrebačkoga kanonika i vrhovnoga ravnatelja školstva zagrebačkoga područja, pokrovitelja kulturnih društava. U knjižici od 59 stranica, Kunić na prvih 12 opisuje biografiju kao formu – ona nije nikakav hvalospjev, nikakav panegirik, ali ni kritika. Biograf u tekstu slijedi pojedinca te opisuje i istinito prikazuje njegovu životnu priču od rođenja do smrti kroz sve faze njegova života. Također, biograf treba vjerno opisati i javni i privatni život osobe koju portretira, kao čovjeka posvećena svojemu staležu, sa svim njegovim odlikama, ali i manama i slabostima. Prema njemu, pojedinac stoji pred životopiscem kao pred sudačkom stolicom.49

Slika 2. Biografija Josipa Sermagea (1834) – privatna snimka, Knjižnica HAZU / Biography of Josip Sermage (1834). Private photo, Library of the Croatian Academy of Sciences and Arts

Iako u pretpreporodnom razdoblju nastaju mnogobrojne biografije u najrazličitijim pojavnim oblicima, pravila za pisanje i teorijski tekstovi rijetki su, pa je ovakvo razlaganje biografske metode, uz članak o biografiji Paska Antuna Kazalija iz 1845.,50 jedan od prvih takvih pokušaja.

Na početku studije Kunić potanko navodi zašto se upravo Sermageova biografija približava idealu savršene biografije. Uz navođenje njegovih kvaliteta, ističe kako ga je mogao slobodno i bez predrasuda sagledati objektivno, budući da nije služio pod njim niti bio njegov podčinjeni. On je bio učen, obdaren znanjem i dobrim ukusom, promicao je znanost i poštivao znanstvenike, njegovao je umjetnost, što je i dokazao prihvaćanjem dužnosti direktora zagrebačkoga Glazbenoga društva koje se borilo sa svakakvim poteškoćama. Nakon što je opisao sve njegove funkcije i službe, obiteljske veze i odnose s okolinom, ističe i neke njegove mane, primjerice navodi kako Sermage, iako nenadmašan u pismenom izrazu, nije bio osobito uspješan u usmenim izlaganjima, koja bi pojačala opći dobar dojam. Nadalje, uz sva ta svojstva i izvanredne osobine, Sermage po njemu nije bio previše omiljen, no omiljenost je relativna, a mnogim ljudima koji posjeduju solidne osobine nedostaje sposobnost zbližavanja i privlačenja ljudi. Nadalje, ističe kako su ga mnogi omalovažavali unatoč tome što je činio dobro, a to se često događa najčasnijim i najzaslužnijim ljudima. Kunić ističe kako je napisao ovu biografiju kako bi kroz nju slavio ovu domovinu kao i državna tijela u kojima je navedeni služio, jer se svojim zaslugama svrstao u red onih muževa domovine, koji poput posebnog ukrasa čine čast hrvatskom narodu. Na kraju citira pjesnika Francesca Petrarcu, koji ističe da svaki narod treba poštovati ljude koji su ga obrazovali, učili i usavršavali, a uspomenu na njih treba poštovati i njihov život isticati kao primjer koji treba vrijedno oponašati.51

Kunić je osim ove biografske studije, napisane i objavljene neposredno nakon Sermageove smrti, Sermageu objavio i čestitku povodom rođendana,52 žalobni govor na ispraćaju te nekrolog u Agramer Zeitungu (18. VI. 1833).

Uz Sermagea, kraće biografske osvrte i prigodne govore te čestitke i nekrologe s biografskim elementima Kunić je posvetio još nekim crkvenim osobama: zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu53 (slika 3) i njegovu nasljedniku Aleksandru Alagoviću54 (slika 4), đakovačkom i srijemskom biskupu Mirku Karlu Raffayu,55 đakovačkom biskupu Josipu Kukoviću56 (slika 5), senjsko-modruškom Mirku Ožegoviću,57 grkokatoličkom križevačkom biskupu Gabrijelu Smičiklasu,58 pravoslavnom episkopu gornjokarlovačke eparhije Lukijanu Mušickom.59

Slika 3. Pohvalni govor u čast zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (1826.) – privatna snimka, Knjižnica HAZU / Eulogy in Honour of Maksimilijan Vrhovac, Bishop of Zagreb (1826). Private photo, Library of the Croatian Academy of Sciences and Arts

Slika 4. Novogodišnja čestitka zagrebačkom biskupu Aleksandru Alagoviću (1830.) – privatna snimka, Knjižnica HAZU / New Years’ epistle to Aleksandar Alagović, Bishop of Zagreb (1830). Private photo, Library of the Croatian Academy of Sciences and Arts

Slika 5. Čestitka povodom imenovanja đakovačkog biskupa Josipa Kukovića (1834.) – privatna snimka, Knjižnica HAZU / Congratulatory epistle on the occasion of the appointment of Josip Kuković as Bishop of Đakovo (1834). Private photo, Library of the Croatian Academy of Sciences and Arts

Kunićevi pohvalni govori biografskog su karaktera jer u njima navodi najvažnije točke iz života osobe kojoj je posvetio djelo. U svakom od njih citira klasične autore, najčešće Plinija, Horacija, Ovidija ili Seneku, vjerojatno želeći pridonijeti uzvišenosti stila, a ne propuštajući pritom pokazati i svoje široko znanje. O njegovu stilu izjasnio se i V. Dukat, autor njegove rukopisne biografije.60

Nakon Sermagea, osoba kojoj je posvetio više priloga bio je Mirko Haraminčić, načelnik Karlovca, vlasnik dvorca i posjeda Novigrada na Dobri, te član više kulturnih društava i dobrotvor.61 Uz već spomenute, Kunić je pohvalne govore i prigodne biografske crtice posvetio i zagrebačkom trgovcu Đorđu Popoviću,62 osječkom građaninu Josipu Stegeru,63 barunu Gustavu Hilleprandu von Prandau,64 karlovačkom gospodarstveniku Ernestu Reddiju65 i još nekolicini.

Nakon što je 1830-ih godina poduzeo više putovanja po Hrvatskoj, što je za upoznavanje hrvatskih prilika i društva bilo od velike važnosti jer je stekao bolji uvid u interese i životne prilike vlasnika perivoja i dvoraca, objavio je niz hortikulturnih prikaza koji su danas neprocjenjiv izvor podataka. Uz opis danas nepostojećeg parka oko dvorca obitelji Erdödy u Paukovcu, objavio je niz opisa vlastelinstava i njihovih vlasnika – najčešće su citirani oni o posjedima grofova Jankovića u Terezovcu i Vučinu, Mihalovića u Orahovici te Inkeya u Rasinji.

Osim pojedinačnih biografskih priloga i manjih djela s biografskim elementima, Kunić je i u djelima koje je pisao s drugačijom nakanom ostavio vrijedne biografske podatke o različitim osobama. Primjerice, njegov povijesno-topografski opis Varaždinskih toplica (Historisch-topographische Beschreibung des vortrefflichen Varasdiner Töplitzer Schwefelbades, 1828) svojevrstan je imenik članova zagrebačkoga Kaptola.66 Nakon opisa mjesta i okolice, prošlosti lječilišta od rimskoga vremena do početka XIX. st., biljaka i načina korištenja termalne vode u liječenju raznih bolesti, ondje opisuje vrtove plemićkih kurija u okolici te donosi kraće biografske crtice zagrebačkih kanonika koji su bili uključeni u izgradnju i opremanje kupališta. Uz već spomenute biskupe Alagovića, Josipa Sermagea i ravnatelja zagrebačkoga plemićkoga konvikta i školskoga nadzornika Mirka Ožegovića, Kunić navodi i druge kanonike: kapitularnoga vikara Josipa Žalca, kustosa zagrebačke katedrale Ivana Prevendara, botaničara Josipa Hosta, kantora Franju Lovinčića, rektora zagrebačkoga sjemeništa i katedralnoga župnika Ivana Dvojaka, opata od Bijele Stijene, kantora, prelata Banskoga stola te prisjednika križevačkoga i varaždinskoga Sudbenoga stola Franju Koritića, i druge, popisujući i kanonike koji su preminuli u tom razdoblju.

4. Zaključak

Iako cjelokupni korpus Kunićevih biografskih radova o znamenitim osobama iz hrvatskoga političkoga i kulturnoga života 1820-ih i 1830-ih godina svojim opsegom nije usporediv s njegovim višesveščanim biografskim leksikonom s početka XIX. st., ovaj, danas slabo poznat, autor svojim je životopisima i biografskim crticama o ličnostima s hrvatskoga prostora ostavio vrijedan prilog hrvatskoj povijesti i kulturi, osobito imajući u vidu neznatan broj sličnih radova iz toga razdoblja. S obzirom na njegovo široko obrazovanje i prethodno bogato iskustvo u pisanju biografija, u kojima je uspostavio svoju vlastitu metodu, biografski radovi koje je ostavio svakako su važan element u povijesti hrvatske biografistike. U svojim je prilozima o hrvatskim suvremenicima Kunić nastojao zadovoljiti kriterije koje je zadao u svom biografskom leksikonu: to su osobe koje su radile za opće dobro i bile pokrovitelji javnih školskih i odgojnih ustanova te više nisu bile među živima, pri čemu je kao oglednu biografiju isticao onu Josipa Sermagea, zagrebačkoga kanonika, vrhovnoga ravnatelja školstva zagrebačkoga područja i pokrovitelja kulturnih društava. Prema svemu sudeći, krug ljudi među kojima se kretao i o kojima je pisao svakako mu je bio važan i zbog društvenoga ugleda kojemu je težio, kao i mogućega izvora prihoda jer je zasad nepoznato kako je financirao objavljivanje svojih radova. Zbog maloga uzorka tekstova koji su analizirani i raštrkanosti biografskih podataka o njegovim suvremenicima po raznim, danas gotovo potpuno nepoznatim časopisima i izdanjima, bilo bi pretjerano reći da je Kunić uspio stvoriti kolektivnu biografiju hrvatske elite 20-ih i 30-ih godina XIX. st., no sigurno je da je, zbog njegove, barem deklarativno izrečene, želje da suvremenicima zorno prikaže plemenita djela istaknutih ljudi, nama ostala sačuvana vrijedna baština i pogled na život iz neke davne perspektive.

LITERATURA I IZVORI

Biographien merkwürdiger Männer der Österreichischen Monarchie, 1‒5, Graz, gedruckt bey den Gebrüdern Tanzer, 1805‒1809.

Esih, Ivan. 1934. Tko je autor političke brošure Sollen wir Magyaren werden? (1833-1933). Sarajevo: Napredak.

Vukotinović, Ljudevit. 1883. »Uspomena na godine 1833-1835.«, Narodne novine, 51, 3, str. 2‒3.

Vyvíalova, Mária. 1988. »Michal Kunic — autor národných obrán«, Biografické štúdie, 38, str. 37‒123.

Wurzbach, Carl. 1865. Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 13, Wien.