Nikša Bareza à la HBL: prilog biografiji iza enciklopedičkih kulisa

[1] Aporije Hrvatskog biografskog leksikona. Rasprava o Hrvatskom biografskom leksikonu, svezak prvi, A-Bi, Zagreb, Centar za idejno-teorijski rad GK SKH Zagreb, 1984; Aleksandar Stipčević, Priča o Hrvatskom biografskom leksikonu. Pokušaj ubojstva jedne knjige, Zagreb, Matica hrvatska, 1997. Prva knjiga donosi izlaganja s rasprave o prvome svesku što ju je u lipnju 1984. organizirao Centar za idejno-teorijski rad Glavnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske Zagreb »kao prilog kritičkoj, marksističkoj revalorizaciji projekta HBL-a«, dok druga donosi pogled na povijest Hrvatskoga biografskog leksikona glavnoga urednika drugoga sveska.

[2] Godine 1981. tiskan je ogledni arak prvoga sveska.

[3] https://hbl.lzmk.hr/Projekt (svim internetskim izvorima posljednje pristupljeno 10. IV. 2024).

[4] Usp.: Aleksandar Stipčević, Priča o Hrvatskom biografskom leksikonu, str. 16–19.

[5] »(…) netočno označeno da je Krleža inicijator Hrvatskog biografskog leksikona. Pod tim naslovom u Ujevićevim [riječ je o Mati Ujeviću; op. a.] radnim zapisima u kalendaru za 1964. u skupini ,B Leksikoni՚ nalazi se ,4. hrvatski [sic] biografski leksikon՚ (kopija u posjedu autora ovih redaka [Mladena Švaba; op. a.]. Početak ideje seže još desetak godina unatrag i povezana je s još jednim članom redakcije Hrvatske enciklopedije [one glavnoga urednika Ujevića, koja je izlazila 1941–1945; op. a.]. Riječ je o Petru Grgcu, koji je 1954. i 1955. uočio da u prvim svescima Pomorske enciklopedije i Enciklopedije Jugoslavije nema imena poput Bože Banca i Frana Biničkog. Ujevićevim posredovanjem P. Grgec je zamoljen od Krleže da pregleda što nedostaje u tim izdanjima od imena hrvatskog korpusa. Dogovoreno, učinjeno. Elaborat je urađen. Dovde je priča znalaca. U financijskim knjigama Leksikografskog zavoda u veljači 1956. zabilježena je isplata Petru Grgcu tada oveće svote od 15.000 dinara. Dakle, priča je potvrđena.« (Mladen Švab, »Neprolazna kulturna vrijednost«, Večernji list, 4. VIII. 1991, str. 20)

[6] https://hbl.lzmk.hr/Projekt

[7] V. Man. [Višnja Manasteriotti], »Bareza, Nikša«, Hrvatski biografski leksikon, 1. Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod, 1983, str. 460; dostupno i u internetskom izdanju:https://hbl.lzmk.hr/clanak/bareza-niksa.

[8] U HBL-u, bilo tiskanom ili u internetskoj inačici, članci se, ma koliko veliki, nikada ne razdjeljuju u zasebne odlomke prelaženjem u novi red (osim između tijela članka i dijelova Djela i Lit.); veće se cjeline teksta mogu odvojiti dugim crtama (—). Iznimno je članak o Anti Starčeviću (1823–1896) iz internetske inačice HBL-a radi preglednosti podijeljen u odlomke u: Ante Starčević u enciklopedici Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža (1823 – 1950 – 2023), Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2023, str. 33–39.

[9] U HBL-u se npr. kratice većinom ne sklanjaju, a pomoćni glagoli koriste se, zbog leksikonske prirode teksta, vrlo štedljivo.

[10] U HBL-u se za takve periodičke publikacije specificiraju samo godište, godina i broj. U biobibliografiji Nikše Bareze à la HBL u ovom radu navode se godište, godina, broj i datum (Autor: Naslov. Periodičko izdanje, godište(godina) broj (datum), stranica; npr. M. Barbieri: Porin – nesavršen biser hrvatske glazbe. Vijenac, 6(1998) 123 (8. X), str. 27).

[11] Trpimir Macan bio je glavni urednik Hrvatskoga biografskog leksikona od trećega (Č–Đ, 1993) do osmoga sveska (Kr–Li, 2013).

[12] Nikša Lučić, »Prosinačka bilješka«, Kolo, 15, 3, 2005, str. 47–71 (HBL-ovski članak o Trpimiru Macanu na str. 50–62). Taj je broj Kola cijeli posvećen Trpimiru Macanu u povodu njegova 70. rođendana. Nikša Lučić glavni je urednik Hrvatskoga biografskog leksikona od devetoga sveska (Lo–Marj, 2021), ujedno i glavni urednik internetske inačice (Mark–Z). Usp. pravi HBL-ovski članak o istom ulazniku istoga autora: Ni. L. [Nikša Lučić], »Macan, Trpimir«, Hrvatski biografski leksikon, 9, Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021, str. 263–265.

[13] »E sad, je li to historiografija? Ako, možda, jest, je li to historiografija stoga što ima ,kritički aparat՚? I bi li bila historiografija da bilješka nema? Je li riječ o znanstvenom ili stručnom radu? U slučaju kad ima bilješke i kad ih nema. Bio bih zahvalan onomu tko bi mi uspio pojasniti zbog čega to ne bi bila historiografija, odnosno o čem je riječ ako nije o historiografiji. Zaista, ne šalim se.« (Nikša Lučić, »Prosinačka bilješka«, str. 62)

[14] U bilješkama se dakako slijede pravila citiranja ovoga časopisa, s tim da se za dnevne listove iz praktičnih razloga navodi samo datum (dan, mjesec i godina), dok se za periodička izdanja što izlaze rjeđe od dnevnika i češće od mjesečnika donose i broj i datum (npr. Marija Barbieri, »Porin – nesavršen biser hrvatske glazbe«, Vijenac, 6, 123 (8. X), 1998, str. 27). Većina literature citirana u bilješkama donosi se u HBL-ovsku popisu literature – Lit. (dakako, samo ako se bavi Barezom, ne računajući usputna spominjanja); u potonjem je pak popisu više jedinica koje ranije u bilješkama nisu citirane. Kada se na istu izvedbu ili predstavu odnosi više kritika (nisu uvrštavane one u kojima se samo navodi da je Bareza dirigirao dotičnom, bez ocjene njegova doprinosa), one se bibliografski potpuno citiraju u bilješkama, a u Lit., sukladno praksi u recentnim svescima HBL-a, grupiraju skupno (ne navode se naslovi pojedinih kritika).

[15] Za najveći dio izrezanih priloga iz obje hemeroteke valjalo je dodatno verificirati (npr. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Knjižnici Božidara Adžije u Zagrebu) točne stranice i, djelomično, brojeve (za periodička izdanja što izlaze češće od mjesečnika i rjeđe od dnevnika).

[16] Vidi bilješku br. 291.

[17] U dijelu izvora navodi se pogrešan datum (17. siječnja), pa i mjesto smrti (Graz).

[18] Sopranistica Alma Peranić (1911–1998) bila je sestra Barezine majke Vjekoslave, rođ. Peranić.

[19] Usp. prijepis Svjedodžbe o ispitu zrelosti Klasične gimnazije u Splitu i prijepis Svedodžbe [sic] o završenom ispitu Srednje muzičke škole u Splitu (personalni dosje Nikše Bareze pohranjen u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a; u nastavku: dosje, HAZU). Prvi je ispit položio s vrlo dobrim, a drugi s odličnim uspjehom.

[20] Prema fotokopiji diplome, »nakon završenih studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u odjelu za kompoziciju i dirigiranje, s glavnim predmetom: / DIRIGIRANJE / položio je dne 28. lipnja 1961. diplomski ispit s odličnim uspjehom«. [Kose crte na mjestima gdje se u izvorniku prelazi u novi red. Tako i dalje u bilješkama.] Bareza je na diplomskom nastupu, prema Zapisniku diplomskog ispita (28. VI. 1961) (arhiv Muzičke akademije u Zagrebu; u nastavku: arhiv, MUZA) dirigirao »Simfoniju u Es duru« Wolfganga Amadeusa Mozarta (nije jasno koju točno budući da je Mozart skladao nekoliko simfonija u Es-duru) i Prvu simfoniju Dmitrija Šostakoviča.

[21] Usp. nacionale studenata upisanih u zimski i ljetni semestar na Muzičkoj akademiji 1954/55–1959/60. i 1961/62–1962/63 (arhiv, MUZA). Glavni predmet dirigiranje studirao je 1955/56–1959/60 (deset semestara) na Odsjeku za dirigiranje Odjela za kompoziciju i dirigiranje (bilo mu je dozvoljeno da studij dirigiranja 1955/56. započne odmah od trećega semestra; peti i šesti semestar, koje je polazio 1956/57., ponovno je upisao 1957/58). Završio je 1961/62. dva semestra na Historijsko-teoretskom odjelu i upisao se 1962/63. u treći, ali ne i četvrti semestar istoga (VI.) odjela, koji se te školske godine naziva Odjel za historiju muzike. Zahvaljujem kolegi Ronaldu Strabiću koji me upozorio na to da je Bareza studirao i povijest glazbe.

[22] Angažiran je od 1. IX. 1957. Temeljem Ugovora o angažmanu od 15. VIII. 1958. zaposlen je kao »korepetitor /dirigent/ Opere« na razdoblje od 1. IX. 1958. do 31. VIII. 1959, no kao operni dirigent debitirao je poslije, 1. XII. 1959. Temeljem Ugovora o angažmanu od 25. VII. 1959. zaposlen je u svojstvu »asistenta, dirigenta« na razdoblje od 1. IX. 1959. do 31. VIII. 1961. Usp. dosje, HAZU.

[23] Temeljem Ugovora o angažmanu od 1. IX. 1961 (dosje, HAZU) zaposlen je kao »dirigent« na razdoblje od 1. IX. 1961. do 31. VIII. 1963.

[24] Služio ga je 26. IX. 1963 – 24. VIII. 1964 (dosje, HAZU).

[25] A. R. [Aleksandar Reiching], »Nikša Bareza ponovo u Zagrebačkoj operi«, Večernji list, 15. IX. 1964, str. 7. Temeljem Ugovora o angažmanu od 24. VIII. 1964 (dosje, HAZU) zaposlen je kao »asistent dirigenta i dirigent« na razdoblje od 25. VIII. 1964. do 31. VIII. 1966.

[26] Na Barezin operni debi osvrnuli su se ugledni kritičari: Dr. K. K. [Krešimir Kovačević], »Uspjeli debi mladog dirigenta«, Borba, 2. XII. 1959, str. 5; N. T. [Nenad Turkalj], [O debiju u Operi], Večernji list, 4. XII. 1959, str. 5. Prema Turkalju, »mladi zagrebački dirigent Nikša Bareza s uspjehom je dirigirao svoju diplomsku predstavu u Zagrebačkoj operi, gdje već nekoliko godina radi kao korepetitor i dirigent scenske muzike«, dok je Kovačević opširniji: »Zagreb, 1. decembra / Prvi dirigentski nastup Nikše Bareze u Hrvatskom narodnom kazalištu na današnjoj izvedbi Verdijeve opere ,Krabuljni ples՚ predstavljao je vrijednu afirmaciju mladog apsolventa zagrebačke Muzičke akademije. Dobro poznavanje partiture i sigurnost, kojom je vodio cijelu predstavu, Bareza je potvrdio izraziti operni dirigentski talent. Njegova muzikalnost došla je do punog izražaja naročito u velikim opernim scenama, u kojima je znao uskladiti cijeli izvodilački aparat, soliste, zbor i orkestar. / Iako Bareza u ranije prostudiranu operu nije mogao unijeti i neku ličnu notu, on je pokazao smisao i razumijevanje za vokalni dio partiture pa nije dopustio, da orkestar bilo gdje pokrije soliste, odnosno zbor, što je pridonijelo reljefnom isticanju muzičkog sadržaja.« Na programskoj cedulji Barezino je ravnanje Krabuljnim plesom 1. XII. 1959. označeno kao »diplomski nastup«, iako je on tek u školskoj godini 1959/60. polazio završna dva semestra studija dirigiranja, koje je diplomirao u lipnju 1961.

[27] Whoʼs who in Opera, New York, Arno Press, 1976, str. 27. Vjerojatno se radi o nastupu na kojem je dirigirao uvertiru opere Strijelac vilenjak Carla Marije von Webera i Nedovršenu simfoniju Franza Schuberta; usp.: Pero Zlatar, »Nikša Bareza bez fraka«, Studio, 6. XI. 1976 (br. 657), str. 22.

[28] J. P., »Imenovana nova uprava HNK«, Vjesnik, 16. II. 1965, str. 6. Bareza je raspoređen na radno mjesto direktora Opere s danom 15. II. 1965. Rješenjem od 19. III. 1965, koje je potpisao v. d. intendanta Mirko Božić. Nakon završetka mandata, bio je v. d. direktora Opere od 12. IV. 1970. Na natječaj za direktora Opere od 8. III. 1970. nije se prijavio (kandidati su bili Ivo Vuljević i Noni Žunec), a nakon što je isti zbog malog broja prijava ponovljen 9. IV. 1970, kada se prijavio, odabran je ponovno za direktora Opere (na dužnosti od 3. VII. 1970. do 3. VII. 1974) među petero kandidata (konkurirali su još i Noni /Jeronim/ Žunec, Nenad Turkalj, Jovan Šajnović i Vladimir Benić). Usp. dosje, HAZU. Barezu je kao direktor Opere naslijedio Šajnović 1974.

[29] 15. XII. 2014 – 6. IX. 2018. Imenovan je, za intendanture Dubravke Vrgoč, ravnateljem Opere u prosincu 2014, iako je funkciju stvarno obnašao već od rujna, tj. od početka njezina mandata.

[30] U HNK-u je bio zaposlen zaključno s danom 31. VIII. 1978 (dosje, HAZU).

[31] Usp.: »Premijera ,Don Carlosa՚«, Slobodna Dalmacija, 13. IV. 1963, str. 4; Nikša Bareza, »Genijalni dirigent, biznismen i organizator«, Slobodna Dalmacija, 18. VII. 1989, str. 16.

[32] Bio je angažiran za nastavu iz »dirigiranja zbora i sviranja partitura« (Ugovor o dopunskom radu, 23. XI. 1967), »Zbora i Sviranja partitura« (Ugovor o dopunskom radu, 31. X. 1968) i »dirigiranja i sviranja partitura« (Ugovor o dopunskom radu, 18. X. 1969). Usp. personalni dosje Nikše Bareze u: arhiv, MUZA.

[33] Rješenjem od 25. VI. 1971. Barezi je u HNK-u odobren plaćeni dopust 24. V–5. VII. 1971. budući da je »dobio poziv od Ambasade SAD iz Beograda da kao gost Ministarstva kulture SAD boravi 40 dana u Sjedinjenim Američkim Državama« (dosje, HAZU).

[34] Molba za sporazumni raskid radnog odnosa sa početkom sezone 1978/79. od 5. VI. 1978 (dosje, HAZU).

[35] 1. VIII. 1981 – 31. VIII. 1990.

[36] 1. IX. 2001 – 31. VIII. 2007.

[37] O suradnji sa Simfonijskim orkestrom HRT-a vidi: Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije. 8 desetljeća 1930.–2010., Zagreb, Hrvatska radiotelevizija, 2010; Tatjana Čunko, Hrvatska glazba i Hrvatski radio, Zagreb, Hrvatski radio – Treći program, 2012.

[38] Tako su se Dubrovačke ljetne igre službeno zvale 1991–2000.

[39] Osvrt na splitski mandat 1998–2002: Tonći Šitin, »Autoritet i energija«, Vijenac, 10, 224 (3. X), 2002, str. 27.

[40] Usp. najavu i kritiku premijere: »Premijera ,Don Carlosa՚«, Slobodna Dalmacija, 13. IV. 1963, str. 4; Ž[eljko]. Rapanić, »Preporođeni ansambl«, Slobodna Dalmacija, 17. IV. 1963, str. 4. Prema Rapaniću, »Nikša Bareza je vodio predstavu s punim autoritetom talentirana i vješta dirigenta, izvlačio detalje djela ali i formirao konačan utisak cjeline. Njegov odnos prema ansamblu i postupnosti u oblikovanju predstave najbolje se očitovao u preporođenom ansamblu koji nije ni časa podsjećao na uobičajeno tijelo koje smo bili godinama navikli slušati.« Verdijev Don Carlo(s) u ovom se radu (premda je uvijek riječ o nekoj od inačica na talijanskom jeziku) donosi pod naslovom pod kojim je postavljan u pojedinim kazalištima. Puccinijeva opera Madama Butterfly donosi se pod naslovom Madame Butterfly samo kad je pod njime postavljana u hrvatskim kazalištima.

[41] Ovako se kritika osvrnula na Barezinu prvu zagrebačku opernu premijeru: »Realizirajući Verdijevu partituru dirigent Nikša Bareza pokazao se kao dostojan nasljednik svijetlih tradicija. Instinktom pravog umjetnika on nije tražio nikakve bizarnosti. Izgrađujući svoju koncepciju on se uvijek podvrgavao i specifičnim zahtjevima djela i općim muzičkim zakonima, pa je predstava tekla u stalnoj gradaciji. Posebno treba istaknuti izvrsnu suradnju orkestra s kojim Bareza nije samo pratio pjevače, nego je i psihološki upotpunjavao ona mjesta u partituri na kojima samo pjevanje ne može da dade zamišljenji [sic] izražaj.« (K[rešimir]. Kovačević, »Obnovljeni ,Rigoletto՚«, Borba, 26. VI. 1963, str. 7); »Dirigentsko vodstvo Nikše Barezze [sic] bilo je svakako označeno upravo težnjom da se izbjegne banalnost, ali način kojim se to pokušalo postići, nije bio sretan. Želeći, izgleda, da u Verdijevoj partituri pronađe dublji muzičko-dramski sadržaj, da izbjegne površnost, Barezza [sic] je otežao, suviše uozbiljio i orkestralne stranice – kao one u I i II slici – u kojima je uzaludno tražiti dublju smislenost, koje vrijede više-manje samo kao uzletište za polijetanje vokalne melodike. Ali dok je u Barezzinu [sic] glazbenom vodstvu bila prisutna autentična ideja, jedna namjera koja, istina, nije urodila sretnim plodom, scenska postavka […]« (Petar Selem, »,Rigoletto՚ i Ruždjak«, Telegram, 4, 166 (28. VI), 1963, str. 7); »Po pažljivosti kojom je razradio partituru, po uspjelom nastojanju da djelo u realizaciji s muzičke strane bude što je moguće više oslobođeno svih onih izražajnih alira, koje potenciraju njegovu sentimentalnu osjećajnost i da do punijeg izražaja dođe unutarnja dramatika muzike, po uravnoteženosti izvodilačkog ansambla i općoj koncentriranosti izvedbe dirigent je predstavi osigurao jedan od faktora njene serioznosti i pružio veoma uvjerljiv dokaz svojih očitih i znatnih dirigentskih mogućnosti.« (A[ndrija]. Tomašek, »Vrhunski Rigoletto«, Vjesnik, 27. VI. 1963, str. 5); »I na kraju: iznenadila je izražajnost muzičke interpretacije, koja je bila povjerena preciznom vodstvu mladog dirigenta Nikše Barezze [sic].« (Nenad Turkalj, »Velika predstava«, Večernji list, 24. VI. 1963, str. 7).

[42] Podaci o nastupima u zagrebačkom HNK-u od 1959. do 2020. temelje se na autorovu uvidu u programske cedulje svih kazališnih sezona od 1959/60. do 2020/21, a koje su pohranjene u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a. Sezona 1968/69. dodatno je provjerena u arhivu HNK-a.

[43] I gostovanje u Ljubljani (Ljetno kazalište Križanke) u srpnju 1963.

[44] Naslov na programskoj cedulji premijere. Reprizne su izvedbe bile naslovljene Pelleas i Melisanda.

[45] Darko Gašparović, »Prvorazredan umjetnički doživljaj«, Studentski list, 20, 13 (20. IV), 1965, str. 10; K[rešimir]. Kovačević, »Uzorna realizacija«, Borba, 14. IV. 1965, str. 7; Eva Sedak, »,Pelleas i Melisanda՚«, Večernji list, 17. IV. 1965, str. 10; A[ndrija]. Tomašek, »Za sladokusce i – snobove«, Vjesnik, 12. IV. 1965, str. 5; Nenad Turkalj: »Neusporedivi dragulj«, Telegram, 6, 260 (23. IV), 1965, str. 5. Svi kritičari hvale Barezin doprinos predstavi, pri čemu ih većina spominje i djelomično prekrivanje pjevača orkestrom (Gašparović, Sedak, Turkalj); prema potonjem, »Zaključak je nedvojben: samo kazališni dirigent od formata može o v a k o [istaknuo Turkalj; op. a.] voditi izvedbu ,Pelléasa i Mélisande՚; na usponu karijere relativno još mladog umjetnika ovo je bio do sada njegov najteži zadatak, ali i najvrednije ostvarenje koje zaslužuje iznimno priznanje.«

[46] Mihovil Logar, »Na granici pornografije«, Borba, 20. V. 1965, str. 7.

[47] K[rešimir]. Kovačević, »Prijatno osvježenje«, Borba, 16. IV. 1966, str. 7; Petar Selem, »Jednostavnost Carla Orffa«, Telegram, 7, 311 (15. IV), 1966, str. 5, 7; A[ndrija]. Tomašek, »Muzika i za muzički neobrazovano uho«, Vjesnik, 18. IV. 1966, str. 4; N[enad]. Turkalj, »Osvježenje repertoara«, Večernji list, 22. IV. 1966, str. 7.

[48] K[rešimir]. Kovačević, »Nedostižan uzor nadahnuća«, Borba, 5. I. 1978, str. 9.

[49] Petar Selem, »Donekle novi pristup«, Telegram, 8, 366 (5. V), 1967, str. 6; Nenad Turkalj, »Izuzetni domet«, Večernji list, 11. V. 1967, str. 9.

[50] K[rešimir]. Kovačević, »Dug prošlosti«, Borba, 6. XII. 1969, str. 12; Igor Mandić, »Događaj bez senzacije«, Vjesnik, 5. XII. 1969, str. 11; Nenad Turkalj, »Memento ,Porina՚«, Telegram, 10, 502 (12. XII), 1969, str. 20; Nenad Turkalj, »Ljepota ,Porina՚«, Večernji list, 6–7. XII. 1969, str. 10. Sve kritike afirmativno opisuju Barezin doprinos.

[51] N[enad]. Turkalj, »Potvrđena vrijednost«, Večernji list, 3. X. 1967, str. 7; Petar Selem, »Vrijednost povijesna i umjetnička«, Telegram, 8, 388 (6. X), 1967, str. 6.

[52] Zoran Juranić, »Tri naranče traže ljubav«, Studentski list, 25, 16 (13. XI [X!]), 1970, str. 31; K[rešimir]. Kovačević, »Totalni teatar«, Borba, 6. X. 1970, str. 16; Nenad Turkalj, »Antiopera Koste Spaića«, Večernji list, 6. X. 1970, str. 16. Igor Mandić, inače nesklon tradicionalnom opernom repertoaru, bio je oduševljen repertoarnim iskorakom, za koji je očito bio zaslužan Bareza kao direktor Opere, i samom predstavom (»Senzacija u Zagrebačkoj operi«, Vjesnik, 5. X. 1970, str. 6), ali u svojoj kritici nije se posebno osvrnuo na Barezin dirigentski doprinos.

[53] »Najvišu ocjenu treba dati i dirigentu Nikši Barezi koji je zamjernom sigurnošću svladao gotovo neizvediv zadatak, pri čemu su mu aktivno pomogli orkestar i vrlo pokretljiv zbor […]« (K[rešimir]. Kovačević, »Kelemenovo ,Opsadno stanje՚«. Borba, 11. V. 1971, str. 10)

[54] K[rešimir]. Kovačević, Svijetle tradicije, Borba, 10. XII. 1973, str. 7; Jagoda Martinčević, »Glasam za operu!«, Oko, 1, 35 (19. XII), 1973, str. 16; Nenad Turkalj, »Najbolji ,Igor՚«, Večernji list, 17(1973) 14. XII, str. 5.

[55] Koraljka Kos, »Proslava bez sjaja«, Telegram, 11, 8/9 (26. XI), 1971, str. 23.

[56] Barezina je premijerna interpretacija dobila nepovoljne ili korektne ocjene kritike: Tomislav Golanić, »Carmen bez ruže«, Telegram, 2, 32 (12. V), 1972, str. 8; Jagoda Martinčević, »Ovacije za Ružu-Pospiš [sic] Baldani«, Vjesnik, 28. IV. 1972, str. 11; Nenad Turkalj, »Carmen za diskusiju«, Večernji list, 28. IV. 1972, str. 16.

[57] K[rešimir]. Kovačević, »Nov umjetnički uspon«, Borba, 26. VI. 1974, str. 10); Jagoda Martinčević, »Sjaj nepomućene vedrine«, Vjesnik, 26. VI. 1974, str. 11.

[58] Siniša Hrestak, »Zakrabuljeni ,Krabuljni ples՚«, Sveta Cecilija, 45, 1, 1975, str. 24–25; Jagoda Martinčević, »Neujednačena interpretacija«, Vjesnik, 14. I. 1975, str. 8; Nenad Turkalj, »Krabuljni ples«, Večernji list, 13. I. 1975, str. 5. Sve tri kritike nepovoljno se osvrću na Barezino dirigentsko vodstvo.

[59] K[rešimir]. Kovačević, »Trajna umjetnička vrijednost«, Borba, 8. X. 1975, str. 8; Nenad Turkalj, »Monumentalna ,Morana՚«, Večernji list, 8. X. 1975, str. 5.

[60] U nastavku naslov Otello uvijek podrazumijeva Verdijevu operu. Kritike predstave iz 1976: Siniša Hrestak, »Novi Verdijev ,Otello՚ – preveliki zadatak u sadašnjem trenutku«, Sveta Cecilija, 46, 2, 1976, str. 56–57; K[rešimir]. Kovačević, »Tragedija ljubavi«, Borba, 21. V. 1976, str. 11; Andrija Tomašek, »Dobra ali ne velika predstava«, Vjesnik, 25. V. 1976, str. 11; Nenad Turkalj, »,Otello՚ je uvijek pothvat«, Oko, 3, 110 (3–17. VI), 1976, str. 12; Nenad Turkalj, »Dostojan povratak«, Večernji list, 24. V. 1976, str. 9. Barezin doprinos hvale svi kritičari osim Hrestaka, koji ga ocjenjuje ovako: »U orkestru pod ravnanjem Nikše Bareze događale su se svake dvije do tri minute neugodne stvari. […] Sve je ličilo na nekakvo ,ispipavanje՚ i nepotrebno cizeliranje s previše filozofiranja, a s premalo dramskih akcenata toliko potrebnih ovoj Verdijevoj operi.« Posve je drugačijeg mišljenja bio Turkalj u Oku: »Dirigent profinjenog senzibiliteta i veoma izraženog i moderno oblikovanog ličnog odnosa prema glazbi koju izvodi, Bareza je kompliciranoj Verdijevoj partituri prišao s ispravnog estetskog stanovišta, shvaćajući u njoj primarnost kazališne vizije. Vjerojatno upravo zahvaljujući tome mogao je s orkestrom, koji nije u svim dionicama bio jednako dorastao zadatku, postići u osnovi homogenu izvedbu koja je bila siguran oslonac predstave. […] No ipak, najljepše u toj predstavi postigao je u radu s muškim protagonistima, omogućujući im da u najboljem verdijanskom stilu ,igraju՚ glazbenom frazom i upravo je time dao svoj najbitniji obol autentičnosti ove predstave. Sve u svemu, Barezina izvođačka koncepcija bila je stilski jedinstvena – čime je on ponovno dokazao svoje iznimne umjetničke kvalitete.«

[61] Naslov je talijanskoga originala Andrea Chénier.

[62] K[rešimir]. Kovačević, »Raspjevana predstava«, Borba, 21. X. 1976, str. 11; Nenad Turkalj, »Dopadljivi ,Chenier՚«, Večernji list, 25. X. 1976, str. 9; Siniša Hrestak, »,André Chénier՚ u novoj postavi«, Sveta Cecilija, 47, 3, 1977, str. 89. Kritike su, što se tiče Barezina dirigiranja, u rasponu od izrazito negativne (Hrestak) preko pretežno pozitivne (Turkalj) do iznimno afirmativne (Kovačević).

[63] »Prvom koncertnom izvedbom i kazališnom premijerom dirigirao je Nikša Bareza svojim poznatim osjećajem za vođenje predstave u luku do klimaksa u finalu. Međutim, kao što to češće čini u posljednje vrijeme, dopušta da orkestar svira preglasno.« (Marija Barbieri-Jelača, »Osvježeni ,Zrinjski՚«, Vjesnik, 10. XI. 1976, str. 10)

[64] Marija Barbieri-Jelača, »Figarove zaruke«, Vjesnik, 13. IV. 1977, str. 14; K[rešimir]. Kovačević, »Dinamična predstava«, Borba, 14. IV. 1977, str. 11; Nenad Turkalj, »Neodoljivi ,Figaro՚«, Večernji list, 13. IV. 1977, str. 11. Što se Bareze tiče, sve su tri kritike afirmativne.

[65] Koraljka Kos, »Osvježenje repertoara«, Večernji list, 8. III. 1966, str. 7; K[rešimir]. Kovačević, »Prijatno osvježenje«, Borba, 11. III. 1966, str. 7; Petar Selem, »Nepronađeni razlog«, Telegram, 7, 306 (11. III), 1966, str. 5.

[66] Baletna predstava na glazbu Prokofjevljeve Klasične simfonije; premijera 6. XI. 1965. kao dio Večeri suvremenog baleta, kada je dirigirao i Kelemenove Napuštene, dok je preostali dio večeri dirigirao Papandopulo.

[67] Tomislav Golanić, »Prema totalizaciji scenskih medija?«, Telegram, 12, 569 (6. X), 1972, str. 7; K[rešimir]. Kovačević, »Dramatski oratorij«, Borba, 2. X. 1972, str. 9; Nenad Turkalj, »Povijesna predstava«, Večernji list, 3. X. 1972, str. 11.

[68] Godina se odnosi na prvi nastup u dotičnoj operi u zagrebačkom HNK-u.

[69] O izvedbi 5. XI. 1975: Marija Barbieri-Jelača, »Briljantni ,Trubadur՚«, Vjesnik, 12. XI. 1975, str. 9.

[70] P[etar]. Selem, »Ljubav mitskog pjevača«, Telegram, 9, 449 (6. XII), 1968, str. 6; K[rešimir]. Kovačević, »Operni koncert«, Borba, 28. I. 1969, str. 8.

[71] U nastavku naslov Romeo i Julija uvijek podrazumijeva balet Sergeja Prokofjeva.

[72] Karl Reyle, »,Ero der Schelm՚. Die kroatische Nationaloper an den Wiesbadener Mai-Festspielen«, Neue Zürcher Zeitung, 17. V. 1966, str. 21.

[73] N[enad]. Turkalj, »Pljesak Gotovcu«, Večernji list, 30. V. 1967, str. 7.

[74] R. D., »,Goldonijev šešir՚ Nikši Barezi«, Vjesnik, 30. XII. 1970, str. 8.

[75] R. D., »Wagner na našem jeziku oduševio Talijane«, Vjesnik, 17. XI. 1970, str. 9.

[76] »U ogledalu kritike. Gostovanje u Ateni 21–26. IX 1971«, Hrvatsko narodno kazalište: premijerni časopis, 1971/72, br. 11. Knez Igor izveden je 21. i 22. rujna. U tom se broju HNK-ova časopisa donose članci ili izvadci iz njih inozemne i domaće kritike.

[77] Jagoda Martinčević, »,Neočekivan i veseo poklon՚ zagrebačkih umjetnika«, Vjesnik, 21. XI. 1973, str. 7; Jagoda Martinčević, »Zagrebačka nevjesta očarala Tršćane«, Vjesnik, 28. XI–1. XII. 1973, str. 11.

[78] Opera Odisej (Ulisse) Luigija Dallapiccole praizvedena je u Njemačkoj operi u Berlinu pod ravnanjem Lorina Maazela u rujnu 1968. Izvedba Koncertne suite iz te opere u HNK-u 27. XI. 1969. bila je, sudeći prema programskoj cedulji, praizvedba.

[79] U dokumentarnom filmu Bareza. Zrele godine (drugi dio dvodijelne cjeline; redatelj Branko Ivanda, urednica Seadeta Midžić, HRT, 1993/1994) Bareza navodi da je bio asistent Otmara Suitnera kada je ovaj u Veneciji postavljao Wagnerovu tetralogiju Prsten Nibelunga. Bilo je to u venecijanskom Teatro La Fenice 1968.

[80] U siječnju 1966. Bareza je najavio i zagrebačko gostovanje Zinke Kunc Milanov u operama André Chénier i Tosca ili Trubadur krajem svibnja, što se nije realiziralo. Ona se od operne scene oprostila u matičnoj kući, Operi Metropolitan u New Yorku, 13. IV. 1966. kao Maddalena de Coigny u Chénieru. Usp.: V. Težak, »Obećanje: dobre predstave« [razgovor], Večernji list, 29. I. 1966, str. 7.

[81] Na programu toga koncerta (Koncertna dvorana »Istra«, Zagreb, 19. III. 1969), uoči kojega je Bareza 18. ožujka u Muzičkom salonu Studentskog centra održao predavanje Uvod u interpretaciju, izveden je i Mozartov Koncert za violinu i orkestar br. 3 u G-duru.

[82] Dodijeljeno je 26 nagrada Večernjega lista »Zvono Lotrščak«, od čega za glazbu sedam nagrada kritike.

[83] Programe koncerata do 1992. vidi u: Snježana Miklaušić-Ćeran i Alma Zubović, »Kronologija koncerata u Zagrebu od 1871.«, u: Zagrebačka filharmonija 1871.–1996., Zagreb, Zagrebačka filharmonija, [1996], str. 198, 203, 206, 222, 232, 236–237, 244, 246–248, 259, 263, 272, 301, 323, 325, 332.

[84] Djelo je na koncertu doneseno pod naslovom Wilhelm Tell. U našoj kazališnoj praksi (HNK u Zagrebu, XIX. i rano XX. stoljeće) opera je poznata kao Vilim Tell.

[85] O izvedbama djela Čajkovskoga (Peta simfonija, Violinski koncert, Koncert za klavir i orkestar br. 1 u b-molu) vidi detaljnu ocjenu u: N[enad]. Turkalj, »Četvero ravnopravnih«, Večernji list, 3. XII. 1974, str. 10. Bareza je, prema Turkalju, donio »jednog novog, moderno koncipiranog Čajkovskog«, a finale Pete simfonije »poletom i sadržajnom razradom kakvu gotovo da još nismo čuli«.

[86] Dirigirao je i npr. 1966. u Poznańu Rigoletta i Madamu Butterfly i 1972. koncertom Filharmonijskoga orkestra grada Nürnberga (A. Webern, Varijacije za orkestar, op. 30; R. Wagner, Wesendonck-Lieder, solistica Ingrid Bjoner; P. I. Čajkovski, Simfonija br. 6 u h-molu, Patetična) i Gradskoga orkestra Mainz (P. I. Čajkovski, Romeo i Julija, uvertira; M. Kelemen, Skolion; A. Dvořák, Simfonija br. 7 u d-molu). Programska knjižica odnosno cedulja obaju koncerata dostupne u: dosje, HAZU. Usp. i: A. R. [Aleksandar Reiching], »Nikša Bareza u Poljskoj«, Večernji list, 31. V. 1966, str. 7; o nastupu u Nürnbergu: R. D., »Nikša Bareza za pultom nirnberških filharmoničara«, Vjesnik, 14. III. 1972, str. 9; (ar) [Aleksandar Reiching], »Gostovao Nikša Bareza«, Večernji list, 13. III. 1972, str. 11.

[87] https://www.tamino-klassikforum.at/index.php?thread/18999-besetzungsarchiv-staatsoper-berlin-spielzeit-1969-70/; (a), »N. Bareza u Njemačkoj državnoj operi«, Večernji list, 20. VIII. 1970, str. 7.

[88] https://www.tamino-klassikforum.at/index.php?thread/19025-besetzungsarchiv-staatsoper-berlin-spielzeit-1987-88/

[89] Davor Šošić, »Pohvale članovima Opere HNK«, Vjesnik, 2. VII. 1975, str. 8.

[90] Tako se u to vrijeme nazivao Marijinskij teatr u Sankt Peterburgu. Poznat kolokvijalno i kao Kazalište/Teatar Kirov.

[91] S. Elezović, »Zagrebački plesači [sic] u Lenjingradu«, Večernji list, 23. V. 1972, str. 14; (ar) [Aleksandar Reiching], »Bareza u lenjingradskoj Operi«, Večernji list, 27. IX. 1972, str. 5; programska cedulja Aide (dosje, HAZU). Prema Jagodi Martinčević, dirigirao je ondje i Rigoletta (Jagoda Martinčević, »Dostojanstvo ove umjetnosti« [razgovor], Oko, 1, 25 (3. X), 1973, str. 11).

[92] Ju. Golovašenko, »Ešče odno istolkovanie ,Karmen՚«. Večernij Leningrad, 29. V. 1973, str. 3; A. Kenigsberg, »Togda, v Sevilʼʼe«, Leningradskaja pravda, 26. V. 1973; V. P., »Uspjeh Bareze i Habuneka u Lenjingradu«, Vjesnik, 31. V. 1973, str. 6. Članak u Vjesniku prenosi izvatke iz kritike u novinama Sovetskoe iskusstvo.

[93] I. B., »Nikši Barezi Medalja Lenjina«, Slobodna Dalmacija, 1. VI. 1973, str. 6; Ivo Tomljanović, »Medalja Lenjina za ,Karmen՚« [razgovor], Borba, 31. V. 1973, str. 9; V. Š., »Barezi – Medalja Lenjina« [razgovor], Večernji list, 31. V. 1973, str. 8.

[94] Izvedba Krabuljnog plesa u Bečkoj državnoj operi 30. V. 1973. Barezi je donijela debi u toj kući, a tenoru Carlu Bergonziju (Gustav III) prvi nastup ondje nakon rujna 1963. Dostupan je i zvučni zapis ulomka iz I. čina te izvedbe:https://www.youtube.com/watch?v=_qkfz5WTkjQ.

[95] U uvodnom tekstu jednoga intervjua (Jagoda Martinčević, »Dostojanstvo ove umjetnosti«, Oko, 1, 25 (3. X), 1973, str. 11) najavljuje se Barezino gostovanje u »Hamburškoj operi« »krajem ovog mjeseca i u studenom« u izvedbama Čarobne frule i Krabuljnog plesa. Nastup u Čarobnoj fruli moguće je potvrditi navodom iz biografije pjevača Roberta Bañuelasa kako je »pod dirigentskom palicom Nikše Bareze, u Hamburgu, sudjelovao u produkciji Čarobne frule [redatelja] Petera Ustinova u ulozi Govornika, uz Tamina Wernera Hollwega, Paminu Edit[h] Mathis, Papagena Udea Krekowa, Kraljicu noći Jeanette Scovotti i monumentalnog Sarastra Kurta Molla« (Octavio Sosa, »Roberto Bañuelas en clave de Fa«, Quodlibet [Ciudad de México], 2015, br. 17, str. 69). U Barezinoj biografiji tiskanoj 1976. godine (»Bareza, Niksa«, u: Whoʼs who in Opera, New York, Arno Press, 1976, str. 27) spominje se među vodećim kućama u kojima je dirigirao i »Hamburg«.

[96] U razgovoru objavljenom u studenom 1976. prenosi se Barezina izjava »San mi je dirigirati s orkestrom Boljškog [sic] teatra – to je ansambl iz snova. Ili s Karajanovom Berlinskom filharmonijom« (Pero Zlatar, »Nikša Bareza bez fraka«, str. 22). U razgovoru objavljenom u svibnju 1977. prenosi se pak ova Barezina izjava: »U Moskvi sam u Boljšom teatru ravnao ,Aidom՚. Taj teatar možda ima najbolji zbor i orkestar na svijetu, a solisti, mada pjevaju na ruskom, ostvaruju Verdijev stil.« (Vojko Mirković, »Stvaralačka mašta izvođača«, Vjesnik, 22. V. 1977, str. 8). Nastup u Boljšom teatru spominje i u razgovoru objavljenom nekoliko godina kasnije (Vladimir Frantar, »Morda me ne potrebujejo, zato me ne vabijo…«, Delo [Ljubljana], 6. I. 1981, str. 6). Na arhivskim mrežnim stranicama splitskoga HNK-a navodi se da je Aidu u Boljšom teatru dirigirao 1976. godine (http://arhiva.hnk-split.hr/hnk/opera/index.htm).

[97] Popis opera koje je Bareza dirigirao u Zürichu temelji se na kalendarima opernih predstava i kritikama objavljenim u švicarskoj periodici, pretraženoj na stranicihttps://www.e-newspaperarchives.ch/. Godina se odnosi na prvi nastup u dotičnoj operi. U Operi u Zürichu Bareza je nastupio i 1999, kada je u izvedbi Borisa Godunova (izvorna Musorgskijeva inačica) u posljednji trenutak zamijenio dirigenta Franza Welsera-Mösta (usp.: Erkki Arni, »City focus: Zurich«, Opera Now, 1999, 5/6, str. 63).

[98] »Ključni impulsi takve promjene dolaze od dirigenta: on je već u ovoj prvoj predstavi pokazao da je glazbenik neporecivih kvaliteta – sigurne, rutinirane tehnike te značajnog stvaralačkog impetusa. Izvedbi pridodaje više emocije, više raskoši, te prikriva strogu hladnoću koju je [dirigent] Gerd Albrecht, i to kao takoreći temeljnu tendenciju, [ranije] nametnuo ovoj glazbi. Naglašeno emotivne scene (2. slika – Tatjanin prizor s pismom; 7. slika – buran dijalog Tatjane i Onjegina) zbog svoje se pozicije u svekolikoj emocionalnoj nabijenosti razgrađuju u svom ambitusu; premda i dalje predstavljaju vrhunce emocionalnog strujanja, njihova prijašnja kulminirajuća snaga osjetno je smanjena. To ide nauštrb i psihološke karakterizacije pojedinih likova – dominantnog obilježja režije Götza Friedricha. Stoga ni ne čudi što prizor bala (6. slika) gotovo u potpunosti gubi svoju prijeteću atmosferu: polonezu više ne čujemo, kao kod Albrechta, u jednako staklenoj krhkosti i namjerno strogoj hladnoći, već u punom ritmičkom impetusu i zvukovnoj raskoši – što bez dvojbe jesu njene karakteristike – i zato se režijske ideje Götza Friedricha gube u magli. Onjeginova situacija ovdje je prikrivena, a njegova izopćenost iz društva i pozicija autsajdera […] ostaju nejasne.« (df, »Enttäuschung und Faszination. Zur Wiederaufnahme von ,Eugen Onegin՚«, Neue Zürcher Zeitung, 28. IX. 1976, str. 34). Preveo Jakov Skok.

[99] -tt-, »Oper im böhmischen Volkston. Schweizer Erstaufführung von Dvoraks ,Jakobiner՚ am Züricher Opernhaus«, Der Bund [Bern], 8. IV. 1978, str. 37; mr., »,Der Jakobiner՚«, Neue Zürcher Zeitung, 24. X. 1979, str. 36.

[100] df, »Umbesetzungen in ,Falstaff՚ und ,La Cenerentola՚«, Neue Zürcher Zeitung, 16–17. IX. 1978, str. 39.

[101] mr., »,Il Trovatore՚«, Neue Zürcher Zeitung, 4. XI. 1978, str. 42.

[102] Josef Auchter, »Fest der Stimmen«, Neue Zürcher Nachrichten, 29. XII. 1978, str. 6.

[103] mr., »,Tosca՚ mit Gastsängern«, Neue Zürcher Zeitung, 14. IV. 1980, str. 15; trh., »Überdurchschnittliches Niveau«, Neue Zürcher Nachrichten, 17. IV. 1980, str. 6. Prema prvoj kritici, orkestar je pod Barezinim ravnanjem »pružio jednu zaista lijepo izbalansiranu izvedbu. Poželjno bi, doduše, bilo da je interpretacija, osobito na forte mjestima, ipak malo ,vitkija՚ i transparentnija, a zvukom i izričajem malo finije gradirana«; prema drugoj pak Bareza je s orkestralnim snagama znao »izvući maksimalan volumen. S njima je pritom ipak preglasno nastupio, zbog čega su se pjevači trudili prodrijeti kroz – baš i ne uvijek tako diferencirane – zvučne valove« (preveo Jakov Skok).

[104] Dostupna je i snimka izvedbe 14. IX. 1980:https://www.operadis-opera-discography.org.uk/CLOFCONT.HTM#56.

[105] »Posebno treba spomenuti i Tonhalle- und Theaterorchester. Nikša Bareza preuzeo je vodstvo nad produkcijom koju je i nadogradio. Orkestralno muziciranje koje postiže Bareza gipko je i bogato modulacijama. Neke dionice, poput ubojstva dr. Schöna, možda su dinamički preintenzivne u odnosu na ekspresionističku zvučnu kulisu, što se zacijelo ni najmanje ne kosi sa skladateljevom namjerom. No pjevači pod njegovim vodstvom u svakom trenutku imaju zajamčenu prednost, a tekst koji izgovaraju gotovo je u potpunosti razumljiv, što nije primarna odlika Bergove dispozicije partiture. Na taj se način Wedekindovoj igri riječima – za koju je skladatelj razvio i poseban ugođaj – omogućuje da uvijek dopre do publike.« (rur., »Alban Bergs ,Lulu՚«, Neue Zürcher Zeitung, 2. VI. 1981, str. 37). Preveo Jakov Skok.

[106] Alban Berg preminuo je prije završetka trećega i posljednjeg čina svoje opere Lulu, koja je u nedovršenoj inačici praizvedena u Zürichu 1937. Tročinsku inačicu (rekonstrukcija trećega čina Friedricha Cerhe) praizveo je 1979. u Parizu (Opéra Garnier) dirigent Pierre Boulez. U Zürichu ju je prije Bareze dirigirao Ferdinand Leitner.

[107] Znamo da je Bareza polazio ljetni seminar Nikolausa Harnoncourta u Ossiachu 1977. na temelju razgovora objavljena u VUS-u (Vojko Mirković, »Klasici oslobođeni svoje ,ozbiljnosti՚«, VUS, 26, 1325 (1. X), 1977, str. 27). Iz Barezine izjave »Tema lanjskog seminara bilo je djelo J. S. Bacha, a ovogodišnjeg neki aspekti izvođenja muzike 17. i 18. stoljeća, posebno Monteverdija i Mozarta« nije jasno je li »lanjskom seminaru« osobno nazočio ili mu je samo poznato da je isti održan. Od konkretnih djela što su se proučavala na seminaru 1977. spominje Monteverdijevu skladbu Vespro della Beata Vergine i Mozartovu operu Idomeneo, koja je, prema Barezi, »svakako njegova najdramatičnija opera i zaista je neopravdano u sjeni ostalih« (ibid.).

[108] Monteverdijev Orfej izveden je koncertno u siječnju 1957. u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. Dirigent je bio Antonio Janigro, a u naslovnoj ulozi nastupio je Vladimir Ruždjak, koji je djelo za tu prigodu priredio i instrumentirao. Usp.: Erika Krpan, Vladimir Ruždjak. Tragom glazbe, Zagreb, HDS–Cantus, 2009, str. 205.

[109] M[iljenko]. Grgić, »Antologijska glazbena kreacija«, Slobodna Dalmacija, 11. VIII. 1990, str. 19; Miljenko Grgić, »Sjajni kolorizam«, Slobodna Dalmacija, 26. XI. 1990, str. 14.

[110] Barezina je želja bila izvesti Idomenea i na Splitskom ljetu 1991. u povodu 200. obljetnice Mozartove smrti. Redatelj je trebao biti Petar Selem, ali je projekt ostao nerealiziran. Usp. članke u Slobodnoj Dalmaciji (20. VIII. 1990, str. 25; 23. II. 1991, str. 38–39; 26. V. 1991, str. 19; 9. VII. 1991, str. 22; 24. VIII. 1991, str. 12).

[111] Mozartova opera Idomeneo ranije je u Zagrebu koncertno izvedena u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski 5. XI. 1987. Sudjelovali su Zagrebački simfoničari i Zbor RTZ-a (danas Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a), dirigirao je Dušan Miladinović, a u naslovnoj ulozi nastupio je Werner Hollweg. Izvorno je bilo najavljeno da će i tom izvedbom dirigirati Bareza; usp.: M. St. [Maja Stanetti], »Prednost domaćima«, Večernji list, 8. IX. 1987, str. 11.

[112] Prema popisu Barezinih nastupa koji je ljubazno poslao gospodin Ulrich Winkler iz Opere u Grazu 20. X. 2022 (usp. tražilicu:https://archiv.buehnen-graz.com/). Barezino djelovanje u Operi u Grazu za intendanture Carla Nemetha djelomično je pokriveno (uključivo i izvatke iz kritika) u: Michael Nemeth, Operngeschichte abseits der Routine: Das Grazer Opernhaus unter der Intendanz Carl Nemeth 1972 bis 1990 [doktorska disertacija], Universität Wien, 2005.

[113] Godine 1990. u Operi u Grazu dvaput su pod Barezinim ravnanjem izvedeni Rajnino zlato (19. i 20. V), Walküra (24. i 27. V), Siegfried (31. V. i 3. VI) i Sumrak bogova (9. i 12. VI). Bareza je ukupno u Grazu Rajnino zlato (19. XII. 1987 – 20. V. 1990) i Siegfrieda (24. IX. 1988 – 3. VI. 1990) dirigirao po deset puta, a Walküru (19. III. 1988 – 27. V. 1990) i Sumrak bogova (22. IX. 1989 – 12. VI. 1990) po devet puta. Cijeli je ciklus, dakle, ondje statistički dirigirao devet puta, a stvarno (četiri opere izvedene redoslijedom tetralogije u bliskom razdoblju) dvaput (izvedbe u svibnju i lipnju 1990). Nešto više od tri mjeseca prije premijere Sumraka bogova (22. IX. 1989) dirigirao je u ciklusu prva tri dijela tetralogije (25. V, 27. V. i 2. VI. 1989).

[114] Zabilježeni su i domaći osvrti na ORF-ovu snimku: Jagoda Martinčević, »Obilje tonskih strasti«, Vjesnik, 7. XI. 1990, str. 9; Dražen Siriščević, »Mit o moći«, Danas, 9, 455 (6. XI), 1990, str. 47.

[115] Premda su reakcije kritike na početku Barezina postavljanja Prstena Nibelunga u Grazu, one za premijeru Rajnina zlata, bile razmjerno suzdržane ili nepovoljne, njegov daljnji rad na tetralogiji bio je poglavito povoljno ocijenjen, uz komentare o napretku kvalitete orkestra, i kulminirao je u snimanju cijeloga ciklusa za ORF. Usp. izvatke iz kritika u: Michael Nemeth, Operngeschichte abseits der Routine, str. 220–234.

[116] Izbor prema preslici arhivskih kartica 15 koncertnih programa koju je ljubazno poslala gospođa Susanne Flesch (Musikverein für Steiermark, Graz) 24. X. 2022.

[117] Program s Brucknerovom Trećom simfonijom i Mozartovom Simfonijom br. 25 u g-molu (KV 183), održan 25, 26. i 27. studenog 1984, trebao je izvorno dirigirati Lovro Matačić, kojega je Bareza pozvao kao šef-dirigent, ali je bio primoran otkazati zbog zdravstvenog stanja. Usp.: Karlo Radečić, »U radu s orkestrom apsolutno su važne metafore« [treći dio šesterodijelnog razgovora], Klasika.hr, 23. VI. 2021 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2912).

[118] Ranije je, 1983, u razgovoru (Vojko Mirković, »Palicom po rokokou, romantici (i Mahleru?)«, Vjesnik, 12. VI. 1983, str. 5) Bareza ovako odgovorio na pitanje misli li dirigirati Mahlera: »Zasad ne. Lovro Matačić s pravom kaže da neka djela valja ostaviti za starije godine. Do Mahlera vodi put preko Beethovena, Brahmsa, dijelom i Brucknera. Sada dotjerujem Beethovena, poslije ću [sic] doći ostalo. Mahlerove simfonije su nedvojbeno krajnje izazovne, ali osjećam da je u njega samo korak između genijalnosti i banalnosti. Pitanje je kako izbjeći da se ne promaše njegove suptilnosti. Mnogi se dirigenti s njim muče i ne uspijevaju. Von Karajan je dirigirao Mahlera tek kada je imao 70 godina.« (Karajan, rođen 1908, prvu je snimku nekog Mahlerova djela, Pete simfonije, ostvario 1973/74. uz Berlinsku filharmoniju.)

[119] Douilio Courir, »Ciaikowski e il suo eroe romantico«, Corriere della Sera [Milano], 5. IV. 1979, str. 19; Gianni Gori, »Mazepa: commiato di desolata elegia«, Il Piccolo [Trst], 5. IV. 1979, str. 9; Rubens Tedeschi, »Un colorito Mazepa allʼitaliana«, LʼUnità [Rim], 5. IV. 1979, str. 8.

[120] Giampaolo de Ferra, »Il Campiello sʼaccende«, Il Piccolo, 16. II. 1992, str. 29.

[121] Giampaolo de Ferra, »Dal telefono alla piazza«, Il Piccolo, 4. II. 1993, str. 29.

[122] Inoslav Bešker, »Barezin uspjeh u Trstu«, Vjesnik, 30. IV–1. V. 1996, str. 20; Francesco M. Colombo, »Ciaikovskij, gelo dellʼanima«, Corriere della Sera, 29. IV. 1996, str. 27; Giampaolo de Ferra, »Malincolico, rassicurante Onegin«, Il Piccolo, 28. IV. 1996, str. 31.

[123] Sergio Cimarosti, »La Vedova hollywoodiana abbaglia il ,Verdi՚«, Il Piccolo, 30. VI. 1997, str. 14; Višnja Požgaj, »Vesela i razigrana predstava«, Vjesnik, 2. VII. 1997, str. 21.

[124] Claudio Gherbitz, »Tannhäuser, coinvolge la musica più che la storia«, Il Piccolo, 9. IV. 2010, str. 28.

[125] Jonathan Sutherland, »Teatro Verdi Trieste 2018 – 19 Season Review: Madama Butterfly«, Operawire, 16. VI. 2019 (https://operawire.com/teatro-verdi-trieste-2018-19-season-review-madama-butterfly/).

[126] Stefano Bisacchi, »Trieste, Teatro Verdi – Turandot«, Connessi allʼOpera, 30. XI. 2019 (https://www.connessiallopera.it/recensioni/2019/trieste-teatro-verdi-turandot/); Paolo Bullo, »Trieste – Teatro Verdi: Turandot«, OperaClick, 2019 (https://operaclick.com/recensioni/teatrale/trieste-teatro-verdi-turandot); Karlo Radečić, »Barezin omaž Pucciniju«, Klasika.hr, 9. I. 2020 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2727).

[127] Sve se kritike za Cavalleriju i Pagliacce povoljno izražavaju o Barezinu dirigiranju: Robert Masullo, »,Pag՚ Seems Familiar But Not The ,Cav՚«, The Sacramento Bee, 23. XI. 1980, str. E4; Janice Ross, »Operaʼs ,Cavandpag՚ dramatically updated«, Oakland Tribune, 14. XI. 1980, str. C3; Michael Walsh, »Operatic certainties redefined«, San Francisco Examiner, 13. XI. 1980, str. E6; vidi i: Arthur Bloomfield, »Dropping In On The Adler Years At The San Francisco Opera With Historian Arthur Bloomfield – The 1980 Season…«, Opera Warhorses, 9. VI. 2011 (https://operawarhorses.com/2011/06/09/dropping-in-on-the-adler-years-at-the-san-francisco-opera-with-historian-arthur-bloomfield-the-1980-season/). S druge strane, one za Rigoletta, osim jedne koja je djelomično povoljna (Masullo), sve su pretežno nepovoljne: Martin Bernheimer, »S. F. Revives Ponnelleʼs ,Rigoletto՚«, The Los Angeles Times, 4. VII. 1981, prilog Metro, str. 10; Robert A. Masullo, »Rose-Hued ,Rigoletto՚ Still Lacks Color«, The Sacramento Bee, 6. VII. 1981, str. B4; Richard Pontzious, »Rigoletto revived, but just barely«, San Francisco Examiner, 2. VII. 1981, str. B5; Allan Ulrich, »,Rigoletto՚ somewhat improved«, San Francisco Examiner, 9. VII. 1981, str. B7. Vidi i: D. L. [Dragan Lisac], »Vatreni debi u San Francisku« [razgovor], Vjesnik, 25. XII. 1980, str. 7; Dragan Lisac, »Komplimenti čovjeku u fraku« [razgovor], Slobodna Dalmacija, 3. I. 1981, str. 5. Dostupne su i snimke svih triju naslova koje je Bareza dirigirao u San Franciscu:https://www.operadis-opera-discography.org.uk/CLMCCAVA.HTM#90,https://www.operadis-opera-discography.org.uk/CLLEPAGL.HTM#93,https://www.operadis-opera-discography.org.uk/CLVERIGO.HTM#129.

[128] Prema popisu (2006) Barezinih nastupa koji je ljubazno poslala gospođa Kirsten Hehmeyer iz Njemačke opere u Berlinu (Deutsche Oper, Berlin) 21. III. 2024. Gospođa Hehmeyer potvrđuje i Barezino ravnanje izvedbama cjelovitog Puccinijeva Triptiha u lipnju 2007 (vidi dalje).

[129] Dragan Lisac, »Dirigent je možda važniji od pjevača«, Slobodna Dalmacija, 10. III. 1979, str. 8.

[130] Prema popisu Barezinih nastupa koji je ljubazno poslala gospođa Bianca Döring iz Bavarske državne opere u Münchenu 25. III. 2024. Preostaju još nastupi u Tosci 2007 (vidi dalje).

[131] Dostupna je i snimka izvedbe 15. X. 1983. s Évom Marton u naslovnoj ulozi:https://www.operadis-opera-discography.org.uk/CLPUTURA.HTM#70.

[132] Prema popisu predstava s preslike arhivske kartice koju je ljubazno poslao gospodin Michael Bellgardt iz Hamburške državne opere 15. V. 2024 (nastupe 2001–2005. vidi poslije). Moguće je da taj popis, koji bilježi Barezine nastupe 1983–1987. i 2001–2005, nije potpun; u jednom intervjuu (Dragan Lisac, »Niksa Bareza. Ritorna a Trieste per dirigere la ,lady՚ di Sciostakovic«, Il Piccolo, 31. III. 1987, str. 8) prenosi se Barezina izjava kako je »u ovoj sezoni« u Hamburgu dirigirao Manon Lescaut (po čemu zaključujemo da se naslov Manon s arhivske kartice, koja i inače donosi skraćene naslove opera, ne odnosi na Massenetovu operu Manon), La Bohème, Cavalleriju rusticanu i Pagliacce, Turandot (s Évom Marton) i Carmen (s Agnes Baltsa i Joséom Carrerasom), dok u arhivskoj kartici, koja navodi i neke naslove koje Bareza ovdje ne spominje, nisu zabilježene izvedbe Cavallerije rusticane i Pagliacca iz toga razdoblja.

[133] Na stranici www.operapassion.com mogu se nabaviti snimke njegovih izvedbi opera Ljubavni napitak (1985), Pagliacci (1987) i Trubadur (1988).

[134] Podaci o Barezinim nastupima u Bečkoj državnoj operi:https://archiv.wiener-staatsoper.at/search/person/241; Harald Hoyer, Chronik der Wiener Staatsoper 1945 bis 1995, Wien–München, Verlag Anton Schroll & Co, 1995. Dirigiranje jednočinki Cavalleria rusticana i Pagliacci u istoj večeri računa se kao jedan nastup.

[135] O djelovanju na Splitskom ljetu vidi: Splitsko ljeto 1954.–2004., Split, Hrvatsko narodno kazalište u Splitu i Splitsko ljeto, 2004.

[136] Ž. R. [Željko Rapanić], »Dva romantična baleta«, Slobodna Dalmacija, 11. VIII. 1960, str. 5.

[137] Na Splitskom je ljetu Bareza Orfeja dirigirao premijerno 1980. i potom 1981. godine. Isto tako, ondje je Krunidbu Popeje dirigirao premijerno 1986. i potom 1987. godine. O Orfeju: V[ojko]. Mirković, »Pobjedonosni ,Orfej՚«, Večernji list, 4. VIII. 1980, str. 9; M[irjana]. Škunca, »Na izvoru operne umjetnosti«, Slobodna Dalmacija, 5. VIII. 1980, str. 3. O Krunidbi Popeje: Đurđica Ivanišević, »Monteverdi na Peristilu« [uoči premijere], Vjesnik, 15. VII. 1986, str. 11; Jagoda Martinčević, »Laboratorij starog zvuka«, Vjesnik, 18. VII. 1986, str. 15; Vojko Mirković, »U zagrljaju kontrasta«, Slobodna Dalmacija, 19. VII. 1986, str. 16–17; Ines Sabalić, »Bareza na Peristilu. Uz izvedbu Monteverdijeve Krunidbe Popeje«, Danas, 5. VIII. 1986 (br. 233), str. 40–41; Mirjana Škunca, »Traganjem k izvorima muzičke drame«, Slobodna Dalmacija, 19. VII. 1986, str. 15.

[138] Dragan Lisac, »Pun pogodak«, Oko, 6, 168 (24. VIII–7. IX), 1978, str. 18; Ž. R. [Željko Rapanić], »Izvedba koja će se pamtiti«, Slobodna Dalmacija, 17. VIII. 1978, str. 7. Predstava je pod Barezinim ravnanjem na Splitskom ljetu igrana i 1979. i 1980 (Mirjana Škunca, »Dovitljiva adaptacija«, Slobodna Dalmacija, 14. VIII. 1980, str. 4).

[139] Jagoda Martinčević, »Svečanost na Peristilu«, Vjesnik, 20. VII. 1989, str. 7; Vojko Mirković, »Punokrvna teatralizacija«, Slobodna Dalmacija, 18. VII. 1989, str. 14–15; Maja Stanetti, »S razlogom na Peristilu«, Večernji list, 18. VII. 1989, str. 15. Nerona je na Splitskom ljetu Bareza dirigirao i 1990.

[140] Miljenko Grgić, »U duhu vremena«, Slobodna Dalmacija, 7. VIII. 1995, str. 33.

[141] Miljenko Grgić, »Razigrana jednočinka«, Slobodna Dalmacija, 30. VII. 1996, prilog Forum, str. 1.

[142] Miljenko Grgić, »Aklamacije biblijskoj heroini«, Slobodna Dalmacija, 16. VII. 2000, str. 9; Jagoda Martinčević, »Sretno, Judita!«, Vijenac, 8, 167/169 (27. VII), 2000, str. 50.

[143] Marija Barbieri, »Attila 21. stoljeća«, Vijenac, 9, 193/195 (26. VII), 2001, str. 43; Nila Kuzmanić Svete, »Opera je spektakl!«, Zarez, 3, 62 (30. VIII), 2001, str. 33; Branimir Pofuk, »Uspješna hrvatska praizvedba Verdijeve opere ‚Attilaʼ u Splitu«, Jutarnji list, 16. VII. 2001, str. 39; Maja Stanetti, »Attila osvojio Split«, Večernji list, 16. VII. 2001, str. 17; Tonći Šitin, »Attila između namjere i ostvarenja«, Vjesnik, 17. VII. 2001, str. 13; Tonći Šitin, »Konačno Attila na Peristilu!«, Vijenac, 9, 193/195 (26. VII), 2001, str. 43; Siniša Vuković, »Spektakl u bermudama«, Slobodna Dalmacija, 16. VII. 2001, str. 45. Attilu je na Splitskom ljetu Bareza dirigirao i 2002.

[144] Marija Barbieri, »Sjajan splitski povratak Nikše Bareze«, Kulisa.eu, 17. VII. 2010 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1145); Jana Haluza, »Otello za sva vremena«, Vijenac, 18, 430/431 (9. IX), 2010, str. 31.

[145] Marija Barbieri, »Pod oblakom pepela«, Klasika.hr, 16. VII. 2011 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1341); Jana Haluza, »Umijeće koprodukcija«, Vijenac, 19, 456/457 (8. IX), 2011, str. 33; Tonći Šitin, »Opera kojoj je Bareza ucijepio život«, Slobodna Dalmacija, 16. VII. 2011, str. 36.

[146] Marija Barbieri, »Vrlo promišljeno ali bez energije«, Klasika.hr, 17. VII. 2012 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1600); Jana Haluza, »Povratak Nabucca na Peristil«, Vijenac, 20, 482/483 (6. IX), 2012, str. 32; Tonći Šitin: »,Nabucco՚ se vratio na Peristil, ali čudo se nije desilo«, Slobodna Dalmacija, 16. VII. 2012, str. 40–41. Nabucca je Bareza na Splitskom ljetu dirigirao i 2013.

[147] Jana Haluza, »Samo tri izvedbe izvrsne Aide«, Vijenac, 22, 534/535 (3. IX), 2014, str. 32; M[arijo]. Krnić, »,Aida՚ dostojna obljetnice«, Slobodna Dalmacija, 16. VII. 2014, str. 32–33; Trpimir Matasović, »Nepokretne slike«, Zarez, 16, 389/390 (28. VIII), 2014, str. 43; Branimir Pofuk, »Siriščević i Bareza Peristilu podarili Aidu za pamćenje«, Večernji list, 16. VII. 2014, str. 26–27.

[148] Ž. R. [Željko Rapanić], »Homogena izvedba«, Slobodna Dalmacija, 17. VII. 1967, str. 7; Ž[eljko]. Rapanić, »Izvrsna interpretacija Lj. Molnar - Talajić«, Slobodna Dalmacija, 28. VIII. 1970, str. 4; Ž. R. [Željko Rapanić], »Prigušena atmosfera«, Slobodna Dalmacija, 4. VII. 1977, str. 4; J. F. [Jakša Fiamengo], »,Aida՚ u novom svijetlu [sic]« [razgovor], Slobodna Dalmacija, 14. VII. 1979, str. 16; V. M. [Vojko Mirković], »Remont za ,Aidu՚?«, Slobodna Dalmacija, 20. VII. 1979, str. 6; Miljenko Grgić, »Dostojno velikana«, Slobodna Dalmacija, 3. VIII. 2000, str. 11; Tonči Šitin, »Bareza na tragu autentične ,Aide՚«. Vjesnik, 4–5. VIII. 2000, str. 13.

[149] Ž. R. [Željko Rapanić], »Sugestivno govorenje Bombardellijeve muzike«, Slobodna Dalmacija, 7. VII. 1977, str. 7.

[150] Mirjana Škunca, »Zarazno radosna predstava«, Slobodna Dalmacija, 20. VII. 1982, str. 7. Kantata Carmina Burana izvođena je na Splitskom ljetu pod Barezinim ravnanjem i 1983. i 1984; vidi i: Josip Šmit, »Senzacija se zove ,Carmina burana՚«, Nedjeljna Dalmacija, 7. VIII. 1983, str. 4.

[151] Trpimir Matasović, »Poniranje u kolektivnu podsvijest«, Zarez, 4, 85/86 (18. VII), 2002, str. 39.

[152] Miljenko Grgić, »Furiozni Bareza«, Slobodna Dalmacija, 28. VII. 1993, str. 15.

[153] Ž[eljko]. Rapanić, »Višestruka atraktivnost«, Slobodna Dalmacija, 14. V. 1968, str. 5; Nenad Turkalj, »Događaj u Splitu«, Telegram, 9, 420 (17. V), 1968, str. 7.

[154] Marija Barbieri-Jelača, »U Splitu se dobro radi«, Vjesnik, 3. V. 1979, str. 6.

[155] Miljenko Grgić, »Parlanda kao crne jame«, Slobodna Dalmacija, 10. III. 2000, str. 21.

[156] Mirjana Škunca: »Doseg najviših razmjera«, Slobodna Dalmacija, 24. V. 1983, str. 3.

[157] Miljenko Grgić, »Nezaboravna večer Orkestra«, Slobodna Dalmacija, 19. XI. 2000, str. 10; Nila Kuzmanić Svete, »Ljepota fašističkog Rigoletta«, Zarez, 2, 44 (7. XII), 2000, str. 37; Branimir Pofuk, »Uspjeh odvažnog maestra i šefa splitske opere Nikše Bareze«, Jutarnji list, 19. XI. 2000, str. 18; Maja Stanetti, »Novo staro čitanje Rigoletta«, Večernji list, 20. XI. 2000, str. 42; Tonči Šitin, »Ovaj ili možda onaj Rigoletto«, Vijenac, 8, 176 (30. XI), 2000, str. 31; Tonči Šitin, »,Rigoletto՚ bez žara«, Vjesnik, 20. XI. 2000, str. 13.

[158] Tonči Šitin, »Eliksir mladosti«, Slobodna Dalmacija, 2. XII. 2001, str. 45; Tonći Šitin, »Zagrijana srca«, Vijenac, 9, 203 (13. XII), 2001, str. 30.

[159] Marijo Krnić, »Pjevanje kojim bi se ponosila svjetska opera«, Slobodna Dalmacija, 17. III. 2014, str. 32–33; (bp) [Branimir Pofuk], »Antologijski pothvat Znanieckog i Bareze«, Večernji list, 17. III. 2014, str. 26; Dario Poljak, »Vražja posla«, Zarez, 16, 380 (27. III), 2014, str. 36; Davor Schopf, »Nebeski zbor«, Vijenac, 22, 524 (3. IV), 2014, str. 27; Tonći Šitin, »Mefistofele – romantični model za oči, uši i srce?«, Dalmacija news, 18. III. 2014 (https://www.dalmacijanews.hr/clanak/mefistofele-romanticni-model-za-oci-usi-i-srce/).

[160] Djelo je izvedeno pod naslovom talijanske inačice opere Guglielmo Tell.

[161] Mirjana Škunca, »Glazbena riznica emocija«, Slobodna Dalmacija, 13. I. 1984, str. 6.

[162] Dubrovački ljetni festival 1950/1999., Dubrovnik, Dubrovački ljetni festival, 1999, str. 278–280, 282, 284, 286, 289, 323, 325–331.

[163] Služavka gospodarica premijerno je izvedena 1971. zajedno s Monteverdijevom Borbom Tankreda i Klorinde. Od 1972. godine svakom se novopostavljenom djelu u istoj večeri pridružuje opera izvedena ranije godine; tako su 1972. igrane Dafne i Služavka gospodarica, 1973. Prima la musica, poi le parole i Dafne te 1974. Kapelnik i Prima la musica, poi le parole. Bareza potom na Dubrovačkim ljetnim igrama nije nastupio sve do 1991.

[164] Nenad Turkalj, »Trijumf u dvoru«, Večernji list, 8. VIII. 1972, str. 11.

[165] Mano Alković, »Hoće li električne gitare ,pojesti՚ operu?«, Slobodna Dalmacija, 3. VIII. 1973, str. 6; Siniša Hrestak, »Svečanost za oko i uho«, Večernji list, 10. VIII. 1973, str. 5; K[rešimir]. Kovačević, »Viva la musica!«, Borba, 12. VIII. 1973, str. 7; Jagoda Martinčević, »Izvanredna praizvedba zaboravljene opere«, Vjesnik, 8. VIII. 1973, str. 7.

[166] V[ladimir]. Berdović, »Vrhunski domet«, Slobodna Dalmacija, 9. VIII. 1974, str. 4; Jagoda Martinčević, »Pljesak za monooperu«, Vjesnik, 8. VIII. 1974, str. 11.

[167] Miljenko Jelača, »Stanac na svome mjestu«, Slobodna Dalmacija, 3. VIII. 1996, str. 15.

[168] Usp.: Josef Heinzelmann, »Prima la musica, poi le parole«, u: Pipers Enzyklopädie des Musiktheaters, 5, München–Zürich, Piper, 1994, str. 535.

[169] M[aja]. Stanetti, »Bareza liječi oronulost«, Večernji list, 6. XII. 1990, str. 9.

[170] Potvrđeno uvidom u programske cedulje svih predmetnih sezona.

[171] Maja Stanetti, »Petnaest minuta ovacija«, Vjesnik, 8. XI. 1988, str. 8.

[172] Jagoda Martinčević, »Nikša Bareza – ,opasan՚ jer vrijedi«, Vjesnik, 15. VIII. 1990, str. 5. Autorica u vrlo angažiranom članku piše među ostalim i ovo: »Jer, tko je više od Nikše Bareze proboravio uz skute legendarnoga Milana Sachsa, učeći i upijajući iskustvo zlatnih dana zagrebačke Opere? Tko je, osim Bareze, od Sachsova vremena naovamo, kao direktor Opere imao više autoriteta i pravih repertoarnih, pedagoških i kadrovskih poteza u Hrvatskom narodnom kazalištu? Odgovore na to znaju zacijelo samo oni koju su Barezu sustavno i, dakako, pritajeno onemogućavali punih 12 godina da dođe za pult zagrebačke Opere, i to iz jednog jedinog razloga: da ih se, nedaj [sic] Bože, ne bi uspoređivalo pa vidjelo tko zapravo i koliko vrijedi, odnosno na koliko nam je bijednih slovca spala operna knjižica.«

[173] Igor Brešan, »Za dugovječnost opere«, Slobodna Dalmacija, 4. IV. 2003, str. 58; Brendan Carroll, »Daddyʼs boy«, Opera Now [London], 2003, 7/8, str. 69, 90; Jana Haluza, »Radikalno osuvremenjivanje«, Vijenac, 11, 238 (17. IV), 2003, str. 40; Jagoda Martinčević, »Idomeneo postmoderne«, Hrvatsko slovo, 9, 416 (11. IV), 2003, str. 18; Trpimir Matasović, »Redatelji – dirigent 1:0«, Zarez, 5, 102 (10. IV), 2003, str. 29; Bosiljka Perić-Kempf, »Uprizorenje neprimjereno agresivne note«, Novi list, 10. IV. 2003, str. 42; Branimir Pofuk, »Zastarjelo modernističko psihologiziranje opere«, Jutarnji list, 4. IV. 2003, str. 70; Davor Schopf, »Privlačni ,Idomeneo՚ s obiljem zabave«, Vjesnik, 4. IV. 2003, str. 17; Maja Stanetti, »Čari nedovoljno spremna glazbeničkog posla«, Večernji list, 4. IV. 2003, str. 14. Sudeći po kritikama, Barezin se Idomeneo ne može ubrojiti u njegove osobite zagrebačke uspjehe. Većina kritičara spominje manjkav doprinos orkestra i/ili nedovoljnu pripremljenost ansambla (Carroll, Haluza, Martinčević, Matasović, Perić-Kempf, Stanetti), pri čemu se izrijekom spominje Barezina nedovoljna prisutnost tijekom pokusa i uloga tadašnjega njegova asistenta Saše Britvića u pripremi predstave u Barezinu odsustvu (Matasović, Pofuk). Prema kritici Trpimira Matasovića, najdetaljnijoj i najnepovoljnijoj što se Barezina doprinosa predstavi tiče, »posvemašnji šlamperaj izravna je posljedica činjenice da se veliki maestro udostojio s čitavim ansamblom održati tek četiri orkestralno-režijska pokusa, istodobno se s radom na Idomeneu baveći dvama drugim projektima u Zagrebu i Chemnitzu«. Isti autor drži i kako »ne treba prijeći preko glazbeno posve rogobatne odluke da se uloga Idomenea [lapsus calami, misli se na Idamantea, op. a.], izvorno skladana za (mezzo)sopran, spusti za oktavu i povjeri tenoru«, previđajući činjenicu kako je Mozart ulogu Idamantea, izvorno skladanu za (mezzo)sopranskoga kastrata (praizvedba 1781), u reviziji iz 1786. povjerio tenoru (vidi poslije).

[174] »Akcija Nikše Bareze i Petra Selema nakanom otkrivanja potvrđivanja stvaralačkih vrijednosnica Lisinskijeve junačke opere zapravo je samo razotkrila nemoći interpretacijskih zahvata.« (Iva Lovrec, »Prazna pompoznost«, Slobodna Dalmacija, 16. III. 1993, str. 17); »Više je sreće bilo s glazbenom izvedbom kojoj je na čelu stajao precizan i nadahnut Nikša Bareza. Doduše, daleko je više uspjeha imao s ansamblima, dakle s orkestrom i zborom, nego s pjevačima, no to je već pitanje dugogodišnje krize hrvatske opere kojoj ni najbolji dirigent ne može pomoći. / Barezi ponajprije valja zahvaliti za otkrivenu čistoću Lisinskijeva sloga, razgrnutu, prašinom i samosvojnim intervencijama nabreklu partituru, koja se danas pokazuje u svoj ljepoti romantičnih zasada mladoga autora i doba u kojemu je ,Porin՚ nastajao. […] Poslovičnom pedanterijom i zanosom uronio je Nikša Bareza u porinske davnine crtajući takt po takt Lisinskijeva rukopisa nadahnutim ostvarenjem. Orkestar je zvučao prvorazredno i dobio nezasluženo mlak pljesak nakon velike predigre […]« (Jagoda Martinčević, »Porinove unproforske kapice«, Vjesnik, 15. III. 1993, str. 15); »Dirigent Nikša Bareza preporodio je orkestar Zagrebačke opere i on je zazvučao poput kakve prvorazredne filharmonije. […] Veliko znanje Nikše Bareze i njegovo detaljno poznavanje partiture ,Porina՚ razlog su što su se neki ulomci, poput zbora Hrvatica, romance Porina i arije Sveslava, potvrdili kao najljepši ulomci cjelokupne operne literature.« (Davor Schopf, »,Porin՚ Vatroslava Lisinskog«, Kolo, 3, 9/10, 1993, str. 878–879); »Studiozni, do detalja pripremani pristup dirigenta Nikše Bareze na živoj izvedbi uspijeva stvoriti veliki dramski luk. To iskupljuje nejednake domete solista na podlozi orkestra, koji svira iznimno disciplinirano (što je pravi uspjeh) i dobro i uz to pridruženim dobrim zborom […]« (Maja Stanetti, »Srčani Porin i Zorka amazonka«, Večernji list, 16. III. 1993, str. 15).

[175] Marija Barbieri, »Nužnost kraćenja«, Slobodna Dalmacija, 3. X. 1998, str. 22; Marija Barbieri, »Porin – nesavršen biser hrvatske glazbe«, Vijenac, 6, 123 (8. X), 1998, str. 27; Bosiljka Perić-Kempf, »Razočaravajuće nedorečeno«, Novi list, 4. X. 1998, str. 35; Davor Schopf, »Blijed početak nove sezone«, Vjesnik, 3. X. 1998, str. 19. Barezin se doprinos i dalje povoljno ocjenjuje, ali ne i u većini uloga vrlo slaba pjevačka podjela.

[176] Marija Barbieri, »Uvijek nova Carmen«, Vijenac, 4, 76 (5. XII), 1996, str. 27; Jagoda Martinčević, »Žena sa stotinu lica«, Hrvatsko slovo, 2, 83 (22. XI), 1996, str. 21; Davor Schopf, »Zavodljiva ,Carmen՚«. Vjesnik, 21. XI. 1996, str. 17; Maja Stanetti, »Carmen s razlogom«, Večernji list, 18. XI. 1996, str. 28.

[177] Marija Barbieri, »Otkrivena opera«, Kulisa.eu, 26. IV. 2008 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=9); Jagoda Martinčević, »,Mirjana՚, znak svog vremena«, Vjesnik, 21. IV. 2008, str. 39; Zdenka Weber, »Otkriće zaboravljene opere«, Hrvatsko slovo, 14, 679 (25. IV), 2008, str. 19.

[178] Marija Barbieri, »U potrazi za Gralom«, Klasika.hr, 1. IV. 2011 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1253); Trpimir Matasović, »Prava predstava u krivom trenutku«, Zarez, 13, 306 (31. III), 2011, str. 38; Branimir Pofuk, »Sati su proletjeli zahvaljujući Barezi i orkestru«, Jutarnji list, 28. III. 2011, str. 27; Davor Schopf, »Prvorazredni događaj«, Vijenac, 19, 446 (7. IV), 2011, str. 24; Zdenka Weber, »Sjajna Dubravka Šeparović-Mušović, nova hrvatska Kundry«, Hrvatsko slovo, 17, 834 (15. IV), 2011, str. 19.

[179] Marija Barbieri, »Napokon Predstava«, Klasika.hr, 25. III. 2013 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1724); Zrinka Matić, »Režijom osnažena glazbena drama«, Zarez, 15, 355 (28. III), 2013; str. 34–35; Davor Schopf, »Ponos Wagnerove godine«, Vijenac, 21, 498 (4. IV), 2013, str. 25; Maja Stanetti, »U utakmici između Verdija i Wagnera uvjerljivo je pobijedio njemački skladatelj«, Jutarnji list, 25. III. 2013, str. 24–25.

[180] Trpimir Matasović, »Gori, moja nevjesto«, Zarez, 16, 385 (5. VI), 2014, str. 38; Davor Schopf, »Živahna izvedba«, Vijenac, 22, 528 (29. V), 2014, str. 24.

[181] Davor Schopf, »Sraz Verdija i Wagnera«, Vijenac, 21, 505/507 (11. VII), 2013, str. 42.

[182] Paolo Isotta: »La Palermo esotica del giovane Wagner«, Corriere della Sera, 10. V. 1991, str. 5; Rubens Tedeschi, »Il peccato del giovane Wagner«, LʼUnità, 9. V. 1991, str. 20. Vidi i izvatke iz drugih kritika citirane u: Opera ʼ91. Annuario dellʼopera lirica in Italia, Torino, E. D. T. Edizioni di Torino, 1991, str. 178–179.

[183] Jagoda Martinčević, »Poziv u Scalu, ne u Zagreb«, Vjesnik, 7. VI. 1991, str. 8.

[184] Barezinu debiju u Scali (29. XII. 1991) nazočio je i prevoditelj, publicist i operni kritičar William Weaver (1923–2013) i ovako pisao o njemu: »Zamjenski dirigent [onaj koji je preuzeo predstavu od Riccarda Mutija; op. a.] – meni posve nepoznat Nikša Bareza – možda nema Mutijev specijalan intenzitet, ali ima isti smisao za glazbenu arhitekturu, i [njegovo] čitanje bilo je pažljivo oblikovano i dramatski odmjereno. Ne elektrificirajuće, možda, ali neizmjerno zadovoljavajuće i istinski proživljeno. Ako je interpretaciji nedostajalo stanovite nordijske dubine, imala je, kao kompenzaciju, svileni mediteranski sjaj.« (William Weaver, »Parsifal. La Scala, Milan«, Financial Times [London], 3. I. 1992, str. 7). Ulogu Kundry pjevala je tada Dunja Vejzović. Usp. i: Dragan Lisac, »Pljesak gledališta – i orkestra!«, Vjesnik, 31. XII. 1991–1. I. 1992, str. 8; Dragan Lisac, »Barezin debi u Scali« [razgovor], Slobodna Dalmacija, 11. I. 1992, str. 28.

[185] Walküra (28. i 30. XII. 1994; Violeta Urmana kao Fricka); Siegfried (18. IV. 1997; Siegfried Jerusalem u naslovnoj ulozi); Manon Lescaut (17, 18. i 20. VI. 1998; 18. VI. José Cura kao Des Grieux, 20. VI. Maria Guleghina u naslovnoj ulozi); Sumrak bogova (29. XII. 1998); Fidelio (30. XII. 1999. i 2. I. 2000); Tosca (25. i 26. III. 2000; 26. III. Leo Nucci kao Scarpia; 6. V. 2006. s Danielom Dessì u naslovnoj ulozi); Trubadur (28. i 30. XII. 2000); La Bohème (20. i 22. II. 2003; 22. II. Marcello Álvárez kao Rodolfo; 28. i 30. VI. te 2, 5, 7, 9, 13. i 19. VII. 2005); Madama Butterfly (27. II. 2007). Predstave je Bareza osim od Mutija preuzimao i od Bruna Bartolettija (La Bohème 2003), Rafaela Frühbecka de Burgosa (La Bohème 2005), Lorina Maazela (Tosca 2006) i Myung-Whun Chunga (Madama Butterfly). Ponegdje se pogrešno navodi da je Bareza u milanskoj Scali dirigirao i operu André Chénier (dirigirao ju je 1999. u milanskom Castello Sforzesco u produkciji ostvarenoj u suradnji sa Scalom, ali sa Simfonijskim orkestrom regije Emilia-Romagna »Arturo Toscanini«). Uz pomoć Scaline internetske tražilice predstava (https://www.teatroallascala.org/it/archivio/archivio-storico.html) moguće je pronaći programske cedulje za sve Barezine tamošnje izvedbe. Jednostavnim upisivanjem njegova imena u tražilicu, međutim, zbog pogrešaka u prenošenju podataka u bazu, neće se ponuditi niti svi naslovi koje je ondje dirigirao (nedostaje Madama Butterfly) niti sve sezone/datumi za pojedine opere.

[186] Kritika je uoči Barezina preuzimanja predstave od Riccarda Mutija (28. i 30. XII. 1994) upozorila na kvalitetu druge postave, uključivo njega samog: Paolo Isotta, »Ma questa seconda Valchiria vale almeno quanto la prima«, Corriere della Sera, 20. XII. 1994, str. 31.

[187] Usp.: Dragan Lisac, »Trijumf sa ,Siegfriedom՚« [razgovor], Večernji list, 23. IV. 1997, str. 17.

[188] Dragan Lisac, »Čudesan ,Sumrak bogova՚«, Vjesnik, 12. I. 1999, str. 18.

[189] Igor Brešan, »Ovacije Barezi«, Slobodna Dalmacija, 19. VI. 1998, str. 42; Dragan Lisac, »Ovacije Nikši Barezi«, Vjesnik, 7. VII. 1998, str. 20; Bosiljka Perić-Kempf, »Duboko proživljena emotivnost«, Novi list, 28. VI. 1998, prilog Mediteran, str. 5; Maja Stanetti, »Bogato iskustvo opere«, Večernji list, 28. VI. 1998, str. 18.

[190] Sina Karli, »Barezin trijumf u teatru Scala«, Nacional, 29. III. 2000 (br. 228), str. 47–49. Snimka predstave (26. III. 2000) može se nabaviti na stranici www.operapassion.com.

[191] Danilo Boaretto, »Milano – Teatro alla Scala: La Bohème«, OperaClick, 2005 (https://operaclick.com/recensioni/teatrale/milano-teatro-alla-scala-la-boh%C3%A8me).

[192] Dragan Lisac, »Ovacije Nikši Barezi«, Vjesnik, 7. I. 2000, str. 16; Branimir Pofuk, »Nikša Bareza zaključio stari i počeo novi milenij u Scali«, Jutarnji list, 3. I. 2000, str. 15; Maja Stanetti, »Nikša Bareza uspješno zaključio i započeo Scalinu opernu godinu!«, Večernji list, 3. I. 2000, str. 33.

[193] D[ragan]. Lisac, »Sjajan uspjeh Bareze – bez ijedne probe!«, Večernji list, 6. I. 2001, str. 21.

[194] Laura Dubini, »In prima alla Scala ,La Bohèmeʼ interamente affidata a giovani artisti«, Corriere della Sera, 9. IX. 2000, str. 39; Dragan Lisac, »Nova afirmacija Nikše Bareze«, Vjesnik, 3. X. 2000, str. 15; Pierluigi Panza, »Scala, una protesta a lume di candela«, Corriere della Sera, 13. IX. 2000, str. 36. Izvedbe: 12–17. IX. 2000.

[195] Lovro Matačić u Scali je dirigirao Gluckova Orfeja i Euridiku (1958, 5 puta), Händelova Herakla (1958–1959, 4 puta; prve izvedbe u Italiji), Smetaninu Prodanu nevjestu (1959, 5 puta) i Bizetovu Carmen (1959, 2 puta, preuzevši predstavu od Nina Sanzogna), uz to i 1958. triput isti koncertni program (Haydn, Simfonija br. 103 u Es-duru; Beethoven, Simfonija br. 3 u Es-duru, Eroica, i Koncert za klavir i orkestar br. 4 u G-duru; solist: Claudio Arrau). S Orkestrom i Zborom milanske Scale studijski je snimio Puccinijevu operu Djevojka sa Zapada (1958) i Leoncavallovu Pagliacci (1960). Berislav Klobučar u Scali je 1967. pet puta dirigirao Straussovu Salomu s Birgit Nilsson u naslovnoj ulozi.

[196] https://it.wikipedia.org/wiki/Festival_Puccini. O Tosci: Susanna Franchi, »Torre del Lago. On and off«, Opera, 1992, [godišnje festivalsko izdanje], str. 107–108.

[197] Giordano Montecchi, »Il Medioevo santato al popolo«, LʼUnità, 28. III. 1992, str. 21.

[198] Paolo Isotta, »Il suono di Dioniso«, Corriere della Sera, 17. X. 1995, str. 31; Stefano Valanzuolo, »Lʼarte di Marinuzzi rivive nelle note della sua imponente Sinfonia« Il Mattino [Napulj], 16. X. 1995, str. 10.

[199] Sandro Rossi, »Gli orrori del mondo nel castello di Barbablù«, LʼUnità, 8. IV. 1997, str. 11; Daniele Spini, »Che strane mogli principe Barbablù«, Il Mattino, 5. IV. 1997, str. 17.

[200] Stefano Valanzuolo, »Una ,Cavalleria՚ del fascino antico«, Il Mattino, 15. VIII. 2006, str. 43; Stefano Valanzuolo, »Con ,Butterfly՚ allʼArena torna la voglia di lirica«, Il Mattino, 30. VII. 2006, str. 49. Mjesta izvedbe 2006: Antiche Terme Romane di Baia (Cavalleria) i Arena Flegrea (Madama Butterfly).

[201] Nenad Turkalj, »,Aida՚ kao drama, bez otrcanosti«, Vjesnik, 6. VI. 1994, str. 12.

[202] http://archiv.narodni-divadlo.cz/umelec/1071/seznam-predstaveni

[203] Usp.:https://eotvospeter.com/piece/three-sisters/.

[204] U Hamburškoj državnoj operi, u kojoj je debitirao 1973, nastupio je 1983–1987. i 2001–2005. najmanje 77 puta u 15 opera.

[205] U Bavarskoj državnoj operi nastupio je 1972, 1979, 1982–1987, 1991, 1998. i 2007. najmanje 34 puta u 11 opera (10 predstava).

[206] U Njemačkoj operi u Berlinu nastupio je 1987–1991, 1995. i 2007. najmanje 20 puta u 11 opera (9 predstava). Dirigiranje triju djela što čine Puccinijev Triptih u istoj večeri računa se kao jedan nastup.

[207] Godina 2007 (nastupi u milanskoj Scali, Bavarskoj državnoj operi i Njemačkoj operi u Berlinu) bila je, dakle, posljednja u kojoj je Bareza dirigirao u svjetskim opernim kućama prvoga reda.

[208] Jagoda Martinčević, »Vrhunski domet«, Vjesnik, 18. V. 1974, str. 7.

[209] »Barezinim minucioznim poniranjem u sve detalje djela i njihovim znalačkim vezanjem u luk velike složene cjeline, Paraćeva operna partitura je i u ovakvoj koncertnoj prezentaciji oživjela u raskošnom bogatstvu zvuka i ugođaja, premda su izvodioci bili pomjenljive sreće u ostvarivanju svojih zadataka.« (Mirjana Škunca, »Izvođenjem do glazbene baštine«, Slobodna Dalmacija, 5. XII. 1983, str. 4)

[210] Na svečanom koncertu u povodu 60 godina Radija i 30 godina Televizije u HNK-u u Zagrebu orkestrom su ravnali dirigenti Uroš Lajovic, Nikša Bareza, Oskar Danon, Vladimir Kranjčević i Igor Kuljerić. Bareza je ravnao izvedbom završnoga pjeva Salome, koju je tumačila Dunja Vejzović, iz istoimene opere Richarda Straussa.

[211] Prvi Barezin nastup s orkestrom nakon što mu je prestao biti šef-dirigent bio je 28. II. 2013; usp.: Jana Haluza, »Barezin povratak«, Vijenac, 21, 496 (7. III), 2013, str. 27; Višnja Požgaj, »Studiozno pročitano i znalački preneseno«, Klasika.hr, 2. III. 2013 (https://klasika.hr/index.php?p=article&id=1716). Te je godine (lipanj, prosinac) Bareza dirigirao još dva koncerta Simfonijskoga orkestra HRT-a.

[212] Te je godine Simfonijski orkestar HRT-a sudjelovao u dvjema izvedbama Schönbergove kantate Gurre-Lieder.

[213] Karlo Radečić, »Barezin autoritet za revalorizaciju Lisinskog«, Klasika.hr, 16. X. 2019 (https://klasika.hr/index.php?p=article&id=2697). U listopadu 2019. Bareza je s istim orkestrom studijski (pri HRT-u) snimio nekoliko Lisinskijevih djela (Julien-polka, koncertne uvertire br. 4 – Jugoslavenka, br. 5 – Bellona, i br. 6), od kojih su neka bila izvedena i na koncertu u rujnu.

[214] M[aja]. Stanetti, »Večernja zvijezda Elizabeta«, Večernji list, 23. XI. 1992, str. 15.

[215] Marija Barbieri, »Osmišljeni detalji«, Slobodna Dalmacija, 10. II. 2001, str. 45; Trpimir Matasović, »Ples po Verdijevu grobu«, Zarez, 3, 49 (15. II), 2001, str. 36; Maja Stanetti, »Ernani na zagrebački način oduševio!«, Večernji list, 10. II. 2001, str. 13.

[216] Miro Križić, »Zanimljiv eksperiment«, Vijenac, 10, 209 (7. III), 2002, str. 26.

[217] Marija Barbieri, »Dobrodošlo osvježenje«, Vijenac, 13, 302 (13. X), 2005, str. 26; Trpimir Matasović, »Šarm vječno istih floskula«, Zarez, 7, 165 (20. X), 2005, str. 30.

[218] Trpimir Matasović, »Respektabilno upozorenje na antologijsko djelo«, Zarez, 10, 234 (26. VI), 2008, str. 29; Mirta Špoljarić, »Oluja u skladateljevoj nutrini«, Vjesnik, 17. VI. 2008, str. 35.

[219] Višnja Požgaj, »Nepoznati Puccini«, Kulisa.eu, 1. XII. 2008 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=363); Maja Stanetti, »Priči nedostaje scena«, Večernji list, 1. XII. 2008, str. 23. U povodu 150. obljetnice Puccinijeve smrti Bareza se nije zadovoljio samo prvom u nas (koncertnom) izvedbom opere Lastavica, pa su u istoj koncertnoj večeri izvedeni i Preludij za II. čin Manon Lescaut (koji nije postao sastavni dio te opere) i Motet u čast sv. Paolina za baritona, zbor i orkestar.

[220] Davor Schopf, »Vrijeme za scensku izvedbu«, Vijenac, 17, 410 (19. XI), 2009, str. 24.

[221] Marija Barbieri, »Lazarovo uskrsnuće«, Slobodna Dalmacija, 11. X. 1997, str. 21.

[222] https://www.musikverein.at/konzert/?id=0001449b. Bareza je u Velikoj dvorani bečkoga Musikvereina dirigirao još tri puta – dva koncerta s tenorom Francom Bonisollijem (1988, 1989) te jedan sa sopranisticom Mirellom Freni i basom Nikolajem Gjaurovim (1994) (usp. arhivsku tražilicu koncerata:https://www.musikverein.at/archiv/).

[223] Branko Magdić, »Na kraju svega – glazba!«, Vijenac, 15, 359 (6. XII), 2007, str. 23; Trpimir Matasović, »Sveobuhvatni Beethoven«, Zarez, 9, 219 (29. XI), 2007, str. 31; Maja Stanetti, »Grandiozno glazbeno zdanje«, Večernji list, 24. XI. 2007, str. 29. Iz Matasovićeve analize Barezine interpretacije, koju uspoređuje s ranijom Milana Horvata: »Horvatov je Beethoven tako tek jedan od najvećih suvremenika Haydna, Mozarta i Schuberta; Barezin je, međutim, skladatelj koji je istovremeno konzervativan u svom pozivanju na Händela i druge barokne majstore, ali i avangardan u otvaranju puteva kojima će kasnije kročiti, recimo, Brahms, Bruckner ili Mahler. / Sve je to, i opet u opreci prema Horvatu, obogaćeno temeljitim istraživanjem povijesnih izvodilačkih praksi, u kojima izbor inače neuobičajenih tempa i sviračkih artikulacija nije tek pomodno pozivanje na povijesnu obaviještenost, nego rezultat uvjerenja kako će revolucionarnost skladateljevog pisma najbolje do izražaja doći upravo unutar zvučne slike kakvu je i sam imao na raspolaganju. / Taj i takav Barezin Beethoven u konačnici progovara mnogo snažnije, ali i univerzalnije od Horvatovog. […] A ovaj skladatelj, barem kad ga čita Nikša Bareza, svojom simfoniziranom oratorijskom misom obuhvaća i mnogo više – ne samo svijet nego i svemir, u svoj njegovoj fizičkoj, ali, što je još i važnije, i duhovnoj sveobuhvatnosti.«

[224] Trpimir Matasović, »Dekonstrukcija bez rekonstrukcije«, Zarez, 5, 101 (27. III), 2003, str. 34; Maja Stanetti, »Berliozov Lélio vratio se u život«, Večernji list, 22. III. 2003, str. 19. Naslov prve kritike opisuje rezultat, prema Trpimiru Matasoviću, Barezine namjere da Fantastičnu simfoniju »predstavi u novom svjetlu«. »Slojevitost analitičkog čitanja« iste skladbe donijela je, prema Maji Stanetti, »gotovo opipljivu plastičnost jedinstvenom simfonijskom djelu kloneći se buke koja joj je priskrbila popularni štih«.

[225] O izvedbi Sedme simfonije: Bosiljka Perić-Kempf, »Od lošeg do vrlo kvalitetnog«, Vijenac, 9, 190 (14. VI), 2001, str. 32; o izvedbi Devete simfonije: B[ranko]. Magdić, »Iz krajnosti u krajnost«, Večernji list, 2. III. 2003, str. 14; o izvedbi Pete simfonije: Trpimir Matasović »Stoljeće uokvireno krizama«, Zarez, 10, 226 (6. III.), 2008, str. 32.

[226] Mahler je skladao i nedovršenu Desetu simfoniju, a Bruckner, uz devet numeriranih simfonija koje su dio standardnoga repertoara, još dvije simfonije (WAB 99 i 100), koje se izvode i snimaju iznimno rijetko.

[227] O izvedbi Brucknerove Osme simfonije: Trpimir Matasović, »Glazbeno-vremenski kontinuum«, Zarez, 11, 258 (28. V), 2009, str. 31. U kritici se Barezina interpretacija Brucknera uspoređuje s onima Milana Horvata, pri čemu Matasović prednost daje Barezi, koji, prema njemu, za razliku od Horvata, ne zanemaruje međuodnose strukturnih blokova što grade stavke Brucknerovih simfonija.

[228] Jana Haluza, »U gradu Mozarta i Karajana«, Vijenac, 16, 381 (9. X), 2008, str. 27.

[229] Ennio Stipčević, Etide za lijevu ruku, Zagreb, Školska knjiga, 2021, str. 165–169.

[230] Prema popisu premijera pod Barezinim ravnanjem koji je ljubazno poslala gospođa Uta Thomsen iz Gradskoga kazališta Chemnitz 9. XII. 2022.

[231] Branimir Pofuk, »Ovacije u Festspielhausu Barezi i njegovu ansamblu«, Jutarnji list, 5. XI. 2003, str. 40.

[232] Najmanje šest puta: 3–13. X. 2002, 7–12. IV. 2004, 13–21. XI. 2004, 19–28. III. 2005, 13–17. IV. 2006, 12–20. V. 2007.

[233] Puccinijeva opera La Fanciulla del West u nas se ranije izvodila pod naslovom Čedo Zapada. Ta je tradicija promijenjena premijerom 28. II. 2024. u riječkoj Operi, u kojoj je djelo izvedeno pod naslovom Djevojka sa Zapada.

[234] Snimka predstave može se nabaviti na stranici www.operapassion.com.

[235] Izbor djela prema popisu koncerata pod Barezinim ravnanjem koji je ljubazno poslala gospođa Uta Thomsen iz Gradskoga kazališta Chemnitz 9. XII. 2022.

[236] James Manheim, [Osvrt na CD Gran partita], AllMusic, s. a. (https://www.allmusic.com/album/mozart-gran-partita-mw0002057952)

[237] U Zagrebu su 28. X. 2003. izveli Schumannovu Uvertiru za Manfreda, Mendelssohnov Koncert za klavir i orkestar br. 1 u g-molu i Wagnerov Prsten bez riječi; vidi: Trpimir Matasović, »Tri orkestra, tri šefa«, Zarez, 5, 116 (6. XI), 2003, str. 31.

[238] Sina Karli: »Barezin trijumf u katedrali, simbolu obnove Dresdena«, Nacional, 31. I. 2006 (br. 533), str. 68–72.

[239] Od sezone 2014/15. do posljednjega opernog nastupa – polukoncertne izvedbe Čarobne frule 23. XI. 2020 – ondje je 16 opernih naslova dirigirao ukupno 91 put, od čega 20 puta nakon završetka mandata na koncu sezone 2017/18.

[240] Svjetlana Hribar, »Glazbena izvedba nadmašila scensku«, Novi list, 16. XI. 2014, prilog Mediteran, str. 8; Jagoda Martinčević, »Ovacije za petoro mladih interpreta, zvižduci redatelju«, Jutarnji list, 16. XI. 2014, str. 18–19; Trpimir Matasović, »Hrvatsko narodno kupalište«, Zarez, 16, 396 (21. XI), 2014, str. 33; Zrinka Matić, »Led ili potop«, Klasika.hr, 21. XI. 2014 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=1960); Davor Schopf, »Sraz glazbe i neglazbenog«, Vijenac, 22, 541 (27. XI), 2014, str. 26; Jonathan Sutherland, »A new Yevgeny Onegin in Zagreb – Prince Greminʼs Fabulous Pool Party«, Opera Today, 28. XI. 2014 (http://www.operatoday.com/content/2014/11/a_new_yevgeny_o.php). Većina se kritičara izrazito (Hribar, Martinčević, Sutherland) ili umjereno afirmativno (Schopf) izjašnjava o Barezinu doprinosu predstavi. Prema Trpimiru Matasoviću, »jasna je njegova namjera da predstavi simfonijski aspekt Čajkovskijeve partiture, ali pritom je zaboravio na pjevače«, dok Zrinka Matić na temelju njegove interpretacije stječe među ostalim »dojam da je taktna crta važnija od onoga što je između nje«, polazeći od očekivanja u realizaciji Čajkovskijeve partiture različitih od onih Bareze, koji želi nadići sentimentalnu sastavnicu »tradicionalne« interpretacije.

[241] Trpimir Matasović, »Simfonička intermezza«, Zarez, 17, 405/406 (17. IV), 2015, str. 36–37; Zrinka Matić, »I za inozemne pozornice«, Klasika.hr, 24. III. 2015 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2028); Jonathan Sutherland, »Equinox proves the case for indigenous opera«, The Opera Critic, 2015 (https://theoperacritic.com/tocreviews2.php?review=js/2015/cntequino0415.html).

[242] Marija Barbieri, »Crna Traviata«, Klasika.hr, 20. IX. 2015 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2104); Denis Derk, »Potpuno indisponirani Alfredo uništio svečanost otvaranja sezone u HNK«, Večernji list, 14. IX. 2015, str. 28; Jagoda Martinčević, »Uspješno uprizorenje osuvremenjene opere Giuseppea Verdija«, Jutarnji list, 14. IX. 2015, str. 24–25; Davor Schopf, »Sukob strasti i hladnoće«, Vijenac, 23, 561/562 (17. IX), str. 32.

[243] Jagoda Martinčević, »Ovacije publike za netipičnog i u nas nepoznatog Verdija«, Jutarnji list, 26. X. 2015, str. 26–27; Zrinka Matić, »Uspjeh uz dašak trilera«, Klasika.hr, 27. X. 2015 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2120); Davor Schopf, »U velikome glazbenom stilu«, Vijenac, 23, 565 (29. X), 2015, str. 25. Bilo je najavljeno da će Bareza dirigirati tu operu u HNK-u u sezoni 1998/99 (D[enis]. Derk, »Veliki povratak Bareze«, Večernji list, 7. VII. 1998, str. 17), ali se od projekta naposljetku odustalo.

[244] Skraćena koncertna izvedba talijanske inačice izvedena je 2013. u splitskom HNK-u pod ravnanjem Ive Lipanovića.

[245] Jagoda Martinčević, »Svijet korupcije i razvrata u operi velikog Puccinija«, Jutarnji list, 11. IV. 2016, str. 32–33; Trpimir Matasović, »Bespuća francuskog kolonijalizma« Zarez, 20. IV. 2016 (http://www.zarez.hr/clanci/bespuca-francuskog-kolonijalizma) [objavljeno nakon prestanka izlaženja tiskanoga izdanja]; Zrinka Matić, »Gore od razočaravajućeg«, Klasika.hr, 12. IV. 2016 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2200); Davor Schopf, »Kazna za ljubav«, Vijenac, 24, 577 (14. IV), 2016, str. 26. Premijera Manon Lescaut odvila se uza stanovitu glazbenu nervozu (koje su se oslobodile reprizne izvedbe), uzrokovanu i Barezinom nedovoljnom posvećenošću projektu i njegovim izbivanjem s dijela pokusa, povezanom s premijernim dirigiranjem baleta Romeo i Julija u istom razdoblju. Barezin premijerni doprinos ocjenjuje se posve afirmativno u samo jednoj kritici (Martinčević); ostali kritičari ocjenjuju i kako »Bareza upravo ovu operu smatra revolucionarnom prekretnicom u povijesti talijanske opere, poglavito zbog simfonizirane strukture […] Bareza je stoga temeljito (premda ne i uvijek posve učinkovito) pristupio radu s orkestrom, ali je pritom u posvemašnjoj simfonizaciji zaboravio da dirigira djelo u kojem postoje i neki pjevači koji, eto, u operi i ne bi trebali biti sasvim sporedni« (Matasović), kako »nije uspio proniknuti u ton, frazu i osjećajnost Puccinijeve Manon Lescaut, nego je nametao krut protok fraze« svojim »prilično ravnodušnim dirigiranjem« (Matić) te da »nastojeći biti objektivan prema Puccinijevoj glazbi, da se ne prijeđe granica prema melodrami, maestro Bareza postavlja, sebi i glazbenicima, stanovit odmak«, zbog čega »izostao je zanos Puccinijeve fraze što izvire iz bogate agogike i akcentuacije teksta« (Schopf).

[246] Zrinka Matić, »Niz dosjetki i duhovitih detalja«, Klasika.hr, 6. III. 2017 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2315).

[247] Balázs Csák, »Opera Circus«, Operaportál.hu, 2018 (https://www.operaportal.hu/item/41175-opera-circus-on-a-high-level).

[248] Jagoda Martinčević, »Djelo o nesretnoj ljubavi, no bez temeljne dramaturgije«, Jutarnji list, 4. XI. 2017, str. 67.

[249] Jagoda Martinčević, »Nov zagrebački uspješni Wagner zaziva još djela bajrojtskoga majstora«, Jutarnji list, 29. I. 2018, str. 30–31; Zrinka Matić, »Veliki povratak Wagnerova ranog remekdjela«, Klasika.hr, 29. I. 2018 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2465); Dario Poljak, »Ukleti Holandez: Muzički zaokruženo i redateljski promišljeno prokletstvo antijunaka«, Arteist, 29. I. 2018 (https://web.archive.org/web/20200805052152/https://arteist.hr/wagner-ukleti-holandez-hnk-zagreb-theater-an-der-wien/); Davor Schopf, »Sjajni protagonisti«, Vijenac, 26, 624 (1. II), str. 23; Jonathan Sutherland, »Croatian National Opera 2017–18 Review – Der Fliegende Holländer: Great Musicianship & Artistry Salvage Shipwreck of a Production, Operawire, 30. I. 2018 (https://operawire.com/croatian-national-opera-2017-18-review-der-fliegende-hollander-great-musicianship-artistry-salvages-shipwreck-of-a-production/).

[250] Davor Schopf, »Novi Ero u Zagrebu«, Vijenac, 23, 556 (24. VI), 2015, str. 27. O izvedbi u sljedećoj sezoni: Jagoda Martinčević, »Ovacije za 80. rođendan ,Ere s onoga svijeta՚«, Jutarnji list, 4. XI. 2015, str. 34.

[251] Jagoda Martinčević, »Izvrsna predstava koja je kod publike uspjela izazvati suze i uzdisaje«, Jutarnji list, 7. X. 2016, str. 35.

[252] Jagoda Martinčević, »Vrhunska glazbena poslastica svjetske pjevačke zvijezde«, Jutarnji list, 23. IX. 2017, str. 66; Zrinka Matić, »Poetično, s postojanim baroknim sjajem«, Klasika.hr, 25. IX. 2017 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2409).

[253] Jagoda Martinčević, »Ovacije za suvremeno čitanje Mozartove posljednje opere«, Jutarnji list, 24. XI. 2018, str. 66–67; Zrinka Matić, »Maestralno iščitana partitura«, Klasika.hr, 26. XI. 2018 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2570).

[254] Bareza je u završnom razdoblju karijere Zrinjskoga dirigirao ukupno tri puta (31. X. i 2. XI. 2019, 27. II. 2020). O posljednjoj izvedbi vidi: Karlo Radečić, »Uvjerljiva Golac Rilović prvi put u ulozi Jelene«, Klasika.hr, 18. III. 2020 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2757).

[255] Karlo Radečić, »Dostojanstveno i nadahnuto s ambicioznim programom i entuzijazmom dirigenta i cijelog ansambla«, Klasika.hr, 9. X. 2020 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2807).

[256] Karlo Radečić, »Punokrvna izvedba Mozartove serenade«, Klasika.hr, 13. VII. 2020 (https://www.klasika.hr/index.php?p=article&id=2794).

[257] Precizan broj izvedbi nije moguće utvrditi jer među 604 evidentirane za barem pet njih (1968, 1976) iz programskih cedulja nije nedvosmisleno jasno je li dotičnu izvedbu dirigirao Bareza ili netko drugi. U 103 izvedbe Ere s onoga svijeta nije uključena jedna koja je prekinuta tijekom I. čina (rujan 2015).

[258] G. L., »Šeparović Mušović, Mužek, Batinić i – Bareza za smjenu aktualne uprave HNK«, Teatar.hr, 24. I. 2021 (https://www.teatar.hr/242162/separovic-musovic-muzek-batinic-i-bareza-za-smjenu-aktualne-uprave-hnk/).

[259] Tamara Borić: »,Zbog Dubravke Vrgoč završio sam tjedan dana na liječenju՚«, Nacional, 2. II. 2021 (br. 1189), str. 54–57.

[260] [Reakcija Dubravke Vrgoč na intervju Nikše Bareze], Nacional, 9. II. 2021 (br. 1190), str. 81; Tamara Borić, »Bareza: ,Zbog neistina Dubravke Vrgoč obratio sam se ministrici kulture, ali ona me ignorira՚«, Nacional, 2. III. 2021 (br. 1193), str. 60–63.

[261] Krajem posljednje sezone Barezina četverogodišnjeg mandata, one 2017/18, dio ansambla Opere uputio je, potaknut travanjskim izvedbama Verdijeva Don Carla pod ravnanjem Lorisa Voltolinija, intendantici dopis u kojem je tražio »našem ansamblu prijeko potrebnu novu energiju i entuzijazam«, zanimajući se za mogućnost da se Voltolinija u budućnosti angažira na »mjestu umjetničkog ravnatelja opere ili šefa dirigenta«. Bareza se u tom dopisu imenom ne spominje, ali je jasno kako on implicira nepovjerenje dijela ansambla njemu kao aktualnom ravnatelju Opere. Bareza, za razliku od ravnateljâ Drame i Baleta, nije započeo drugi četverogodišnji ravnateljski mandat pod intendanturom Dubravke Vrgoč (naslijedio ga je talijanski dirigent Marcello Mottadelli), ali je nastavio dirigirati u zagrebačkoj Operi (premijerno je postavio samo Čarobnu frulu).

[262] Pelléas i Mélisande, Debussyjeva opera koja je ujedno i djelo francuske glazbe i djelo XX. st., bila je u sezoni 2014/15 (samo tri izvedbe u svibnju 2015, bez novih izvedbi u sezoni 2015/16) gotovo slučajna programska posljedica koprodukcijske suradnje intendantice Dubravke Vrgoč s pariškom Opérom Comique, a ne rezultat kakve promišljenije programske politike. Jedino drugo operno djelo svjetskog repertoara XX. st., ne računajući Puccinija, bila je Prokofjevljeva opera Zaljubljen u tri naranče, koju je u repertoar HNK-a uvrstio Bareza kao ravnatelj Opere. Unatoč planovima, nije za posljednjega zagrebačkog ravnateljskog mandata uspio realizirati nijednu premijeru neke opere Richarda Straussa. Od francuskoga repertoara bila je planirana Pepeljuga Julesa Masseneta, ali do realizacije predstave nije došlo. Među planiranim a neodržanim premijerama bila je i ona Puccinijeve Djevojke sa Zapada.

[263] S druge je strane za premijeru Figarova pira 2016. pozvao dirigenticu Natalie Murray Beale koja je tada bila anonimna početnica (ona mu međutim nije bila prvi izbor za taj projekt).

[264] Jagoda Martinčević, »Nikada do sada Schönberg u Zagrebu nije dobio takve ovacije«, Jutarnji list, 24. IX. 2016, str. 72–73; Branimir Pofuk, »Publika će pamtiti Pjesme iz Gurrea«, Večernji list, 26. IX. 2016, str. 32; Marija Saraga, »Raskoš kasne romantike«, Vijenac, 24, 589 (29. IX), 2016, str. 23; Maja Stanetti, »Monumentalno«, Klasika.hr, 29. IX. 2016 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=2249); Jonathan Sutherland, »Veteran maestro Nikša Baresa directs a stupendous Gurre-Lieder in Zagreb«, Bachtrack, 26. IX. 2016 (https://bachtrack.com/review-gurrelieder-baresa-hendrick-rilovic-zagreb-september-2016).

[265] Ta epizoda dokumentarne serije zorno ilustrira odnos dijela domaćih glazbenika iz orkestra prema poslu kojim se bave (ni pred televizijskim kamerama nekima nije strano usred pokusa za Gurre-Lieder paralelno svirati i zabavljati se na mobitelima, pa i u paru za istim notnim pultom), kao i način na koji se Bareza znao nepedagoški uzrujati u radu s pjevačima ako neki detalj u realizaciji partiture nije bio u skladu s njegovom predodžbom o djelu (sekvenca s pokusa sa pjevačem Sinišom Štorkom, koji je tumačio Seljaka, kada na jednom mjestu u partituri pjeva opcionalni niži ton (c¹) umjesto originalnoga (f¹) – usp.: Arnold Schönberg, Gurre-Lieder. Klavierauszug von Alban Berg, Wien–Leipzig, Universal-Edition, 1912, str. 108; na izvedbama je pjevan Schönbergov original).

[266] Gostovao je i 2017. u Trapaniju (Luglio Musicale Trapanese, La Bohème), Beogradu (Narodno pozorište, Don Carlos, talijanska inačica u četiri čina) i Plovdivu (Državna opera, Trubadur).

[267] U povodu 80. godišnjice osnutka orkestra OFUNAM (Orquesta Filarmónica de la Universidad Nacional Autónoma de México), ravnao je 2016. u Cuidad de Méxicu koncertom na kojem je praizvedena skladba Lunática Enrica Chapele i izvedena Beethovenova IX. simfonija.

[268] Enrico Girardi, »Se ,Salome՚ si dimostra unʼincompiuta«, Corriere della Sera, 5. II. 2012, str. 33. Koprodukcija triju kuća; premijera u Bolzanu (Teatro comunale), reprizne izvedbe i u Piacenzi (Teatro municipale) i Modeni (Teatro comunale).

[269] Erika Krpan, Vladimir Ruždjak, str. 288.

[270] Trpimir Matasović, »Znakovi arhetipskog«, Zarez, 10, 226 (6. III), 2008, str. 30–31; Bosiljka Perić Kempf, »,Macbeth՚ lišen tenzija«, Novi list, 24. II. 2008, str. 66–67; Višnja Požgaj, »Vječna borba za moć«, Vijenac, 16, 365 (28. II), 2008, str. 26; Maja Stanetti, »Nastavak zločina slijedi…«, Večernji list, 25. II. 2008, str. 57.

[271] Marija Barbieri, »Visoko profesionalna izvedba«, Kulisa.eu, 20. X. 2008 (https://klasika.hr/index.php?p=article&id=287); Ratko Čangalović, »U suvremenom ruhu«, Vjesnik, 20. X. 2008, str. 41; Maja Stanetti, »,Buu!՚ za redatelja«, Večernji list, 20. X. 2008, str. 25.

[272] Marija Barbieri, »U Rijeci se dogodila opera«, Kulisa.eu, 14. III. 2009 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=641); Ratko Čangalović, »Odlična Margareta Klobučar«, Vjesnik, 14–15. III. 2009, str. 13; Trpimir Matasović, »Od kovitlaca do snoviđenja«, Zarez, 11, 253 (19. III), 2009, str. 39; Davor Schopf, »Strašna količina samoće«, Vijenac, 17, 393 (26. III), 2009, str. 25.

[273] Trpimir Matasović, »Recesija kreativnosti«, Zarez, 12, 282 (29. IV), 2010, str. 31; Davor Schopf, »Lucia u čahuri sudbine«, Vijenac, 18, 422 (6. V), 2010, str. 24.

[274] Glavna je to tema i mnogih njegovih intervjua.

[275] Usp. npr.: Jagoda Martinčević, »Biti bolji od djela« [razgovor], Danas, 23. XII. 1986 (br. 253), str. 33; Davor Schopf, »Kazna za ljubav«, Vijenac, 24, 577 (14. IV), 2016, str. 26.

[276] Svi citati u toj rečenici iz: A. R-g. [Aleksandar Reiching], »Izvan okvira konvencionalnosti« [razgovor], Telegram, 10, 463 (14. III), 1969, str. 20.

[277] Prema Trpimiru Matasoviću, »ako bi interpretacijski habitus ovog dirigenta trebalo svesti na tri odrednice, onda bi to bile poštivanje spoznaja pokreta za povijesnu obaviještenost, usredotočenost na transparentnu prezentaciju detalja, te čvrsta konstrukcija simfonijske cjeline – ne nužno tim redoslijedom. Naizgled, ništa više nije niti potrebno za uspješnu interpretaciju, iako se ne jednom znalo dogoditi da jedan od navedenih elemenata prevagne nad ostalima« (Trpimir Matasović, »Glazbeno-vremenski kontinuum«, Zarez, 11, 258 (28. V), 2009, str. 31).

[278] »Pokojni Matačić ga [Monteverdija] je izvodio vrlo često u nekim obradbama koje su bile njemačkoga podrijetla. Tu se nismo nikada razumjeli – ja sam mu uvijek govorio da ja to ne mogu slušati, jer je karakteristika Monteverdijeve glazbe na instrumentalnim bojama. Monteverdi upotrebljava instrumentalne boje svoga, dakle ranobaroknog orkestra, za označavanje pojedinih situacija. Kada Monteverdija prebacite u klasični orkestar, kao što je bilo u tim obradbama, onda to djelo gubi svoju osnovnu kvalitetu. Pokojni mi je Lovro uvijek govorio: ,A slušaj, baš te briga za to, muzika je muzika, muzika je krasna, pa može ovako i onako.՚ Nije se dao zavesti aspektima koje su ljudi potpuno krivo shvaćali, misleći da je to nekakav historicizam. Naravno, tehnički su zahtjevi u Monteverdija potpuno drukčiji, svira se bez vibrata, svira se lakše i s mnogo manje gudala nego druga glazba. Time dolaze do izražaja potpuno drugi aspekti te glazbe, što je za glazbenike i za publiku vrlo zanimljivo, jer na bazi velikog pluralizma uče tehničke, stilske, i glazbene elemente.« (Trpimir Matasović, »Smrt repertoarne uhodanosti« [razgovor], Vijenac, 6, 125 (5. XI), 1998, str. 33). Prema samom Matačiću, »Momentalno je Monteverdija teško napraviti. Tu postoji Harnoncourt. On se specijalizirao za staru muziku. Meni su prigovarali da sam Monteverdija radio previše romantično« (Matačić, Zagreb, Fond Lovro & Lily Matačić – AGM d.o.o., 1996, str. 162).

[279] Trpimir Matasović, »Zagrebački koncerti«, Zarez, 12, 295 (11. XI), 2010, str. 33.

[280] »U Lenjingradu sam upoznao Šostakoviča, a velik utjecaj na mene imala je suradnja s Lenjingradskom filharmonijom i njezinim dirigentom Jevgenijem Mravinskim. Ondje sam naučio kako Čajkovskog svesti na strukturu, a ne isključivo na sentiment i ekspresiju, što je prelomilo čitavo moje poimanje.« (Davor Schopf, »Život je lijep i strašan« [razgovor, postumno], Vijenac, 30, 728 (27. I), 2022, str. 4)

[281] Na pitanje u vezi s primjedbama pojedinaca, povodom premijere Manon Lescaut u Zagrebu (2016), kako mu nedostaje »osjećaj« za Puccinija, premda je u milanskoj Scali dirigirao četiri njegove opere, Bareza odgovara: »Osjećaj za Puccinija... Prije svega treba dobro pogledati što stoji u partituri. On se i sam žalio: ,Zašto ne pogledate što stoji kod mene u partituri?՚ U Puccinija je forma jako važna, njegovi su činovi kao stavci simfonije, simfonijski su koncipirani i kao takve ih treba i napraviti. Nije Puccini neka slatka melodijica, nešto za plakanje i nešto sentimentalnoga, nego je stroga glazbena forma koja mora biti prava, zdrava, iskonska lirika i poezija, a ne sladunjavost i razvlačenje. Kod njega toga nema. Način na koji Puccini vodi svoju formu vrlo je strog: u La Bohème imate četiri simfonijska stavka po činovima: jedan allegro, jedan scherzo, jedan adagio i jedan finale. Kod Butterfly imate jezgru u tri note iz kojih je cijela opera izgrađena. Nisam imao problema ni s orkestrima ni s pjevačima u realizaciji Puccinija jer sam pristupao s argumentima, tumačio na primjerima zašto je nešto tako. Puccini nije zbog toga ništa izgubio, samo je postao zanimljiviji i moderniji, nije se rasplinjavao u nekakve operetne stvari. To se danas jako cijeni i tako treba raditi. Riječ osjećaj je inače jako varljiva stvar. Što to znači osjećaj? Senzibilitet mora postojati, ali imati osjećaj ne znači raspekmeziti nešto kako bi netko plakao, da se sve razvlači. Glazbena forma je osnovna stvar u umjetnosti, koje je Puccini bio veliki majstor. U prvom dijelu prvog čina La Bohème npr. imate osnovni tempo koji se pojavljuje u odnosima 1:2, 1:3 itd. Ne možete to mijenjati kako bi pjevač pokazao osjećaje.« (Karlo Radečić, »U glazbi mora postojati senzibilitet, ali imati osjećaj ne znači raspekmeziti i razvući djelo« [drugi dio šesterodijelnoga razgovora], Klasika.hr, 18. VI. 2021;https://opera.hr/index.php?p=article&id=2911). Razmišljajući na sličnom tragu o emocijama u dirigentskoj interpretaciji, Bareza je govorio: »Glazba mora ići od glave preko srca u ruku. To je staro pravilo koje smo učili od velikih starih majstora; ruka mora onda tu kombinaciju između racionalnoga i emocionalnoga prenositi. Ne smije se nikada gubiti kontrola, naravno, niti se gubiti u nekakvim emocijama… Ne treba ih niti zapravo dublirati. Emocije postoje u glazbi, treba ih tamo prikazati, ne svoje vlastite prikazivati.« (dokumentarni film Bareza u Chemnitzu, urednica Anamarija Doričić, redatelj Danko Volarić, HRT, 2008)

[282] O razlozima neizvođenja kadence (V–I) u dionicama klarineta i rogova u drugom i trećem taktu dueta Pamine i Papagena (Bei Männern, welche Liebe fühlen) u prvom činu Čarobne frule, koja se čuje u svim snimkama opere, ali je nema u Mozartovu autografu, i glazbenom »sadržaju« takve interpretacije vidi: Karlo Radečić, »U radu s orkestrom apsolutno su važne metafore«.

[283] Mozartov Idomeneo praizveden je u Münchenu u siječnju 1781, kada je ulogu Idamantea tumačio kastrat Vincenzo dal Prato; danas tu ulogu tumače pjevačice (obično mezzosopranistice). Mozart se iste godine nastanio u Beču, gdje je priželjkivao novo uprizorenje Idomenea. Ideja o postavljanju djela u njemačkom prijevodu s Idomeneom kao basom (umjesto tenora) i Idamanteom kao tenorom nije se realizirala, ali je naposljetku došlo do koncertne izvedbe (u talijanskom originalu) u palači Auersperg u ožujku 1786, za koju je Mozart poduzeo više izmjena u partituri, pri čemu je Idamante postao tenor (vjerojatno Francesco Pollini). Čini se da je Idomeneo, kako ga je Bareza postavio u Zagrebu 2003, bio kombinacija između münchenske i bečke verzije djela (Brendan Carroll, »Daddyʼs boy«, str. 90).

[284] Već je za prvoga zagrebačkog razdoblja stekao među dijelom glazbenika reputaciju dirigenta koji »gnjavi« na pokusima: »Sjećam se, zamjerali su mu zbog dugih i zamornih pokusa, zvali su ga cjepidlakom i dosadnjakovićem, no publika ga je voljela a kritičari skidali kapu pred predstavama koje ne samo da su imale glavu i rep već su nosile onu iskonsku muzikalnost, operni švung kakav se u to vrijeme već rijetko susretao u Zagrebačkoj operi« (Jagoda Martinčević, »Biti bolji od djela«, str. 33).

[285] Usp. npr.: Zrinka Matić, »Režijom osnažena glazbena drama«, str. 34.

[286] Prema Bosiljki Perić-Kempf, »prečesto se zaboravlja naglasiti da je bio jednako izvrstan i kao simfonijski dirigent« (Bosiljka Perić-Kempf, »Sjećanje i svjedočanstvo«, Hrvatska revija, 22, 2, 2022, str. 51).

[287] »Polazeći od načela da je dirigiranje zanat koji treba poznavati u cijelom njegovom kompleksu[,] našao sam se odjednom pred neobuhvatnom materijom[,] ali i pred permanentnim interesom daljnjih studija i istraživanja. Primjerice: nikada nisam vjerovao u podjelu na operne i simfonijske dirigente[,] kao ni u takozvane specijaliste za pojedine stilove[,] pa čak i kompozitore.« (Jagoda Martinčević, »Dostojanstvo ove umjetnosti«)

[288] Vidi Prilog. Nije dirigirao Wagnerove opere Vile (Die Feen) i Rienzi te Puccinijeve Vile (Le Villi) i Edgar. Dirigirao je, kako je ranije navedeno, austrijsku i talijansku praizvedbu Wagnerove iznimno rijetko postavljane opere Zabrana ljubavi, a u Zagrebu koncertno Puccinijevu rjeđe izvođenu Lastavicu.

[289] Na temelju ograničena uvida u Barezin simfonijski repertoar (pretežno koncertni programi koje je ostvario kao šef-dirigent Gradačkoga filharmonijskog orkestra, Simfonijskoga orkestra HRT-a i Filharmonije »Robert Schumann«), moguće je potvrditi da je dirigirao, ostave li se po strani Haydn i Mozart, barem sljedeće simfonije: Beethoven (svih devet), Schubert (I, D-dur; V, B-dur; VIII, h-mol; IX, C-dur), Mendelssohn (II–IV), Schumann (sve četiri), Brahms (II–IV), Čajkovski (I, IV–VI), Bruckner (I, III–V, VII–IX), Mahler (I–VII, IX), Šostakovič (I, IV–IX, XV). Dirigirao je npr. i Berliozovu Fantastičnu simfoniju i »simfoniju sa solom viole« Harold u Italiji, Lisztovu Simfoniju Faust, Dvořákovu Sedmu i Devetu simfoniju te Šestu simfoniju Stjepana Šuleka. Navedenim simfonijskim poemama Richarda Straussa koje je dirigirao uza Simfonijski orkestar HRT-a valja pridružiti i onu Iz Italije (Filharmonija »Robert Schumann«). O zastupljenosti Beethovenove Prve i Dvořákove Devete simfonije u Barezinu repertoaru zaključeno je prema: Nikša Bareza [brošura s opernim i simfonijskim repertoarom i izvadcima iz kritika], S. l., s. a. [prva polovina 1970-ih]. Kada je o koncertantnom repertoaru riječ, dirigirao je npr. i barem sljedeće koncerte za klavir i orkestar: Mozart (br. 12, KV 414; br. 20, KV 466; br. 21, KV 467; br. 24, KV 491; br. 25, KV 503; br. 10, za dva klavira, KV 365), Beethoven (svih pet), Mendelssohn (br. 1), Chopin (oba), Liszt (br. 1), Brahms (oba), Čajkovski (br. 1), Saint-Saëns (br. 2), Rahmanjinov (br. 2 i 4), Ravel (Koncert u G-duru), Šostakovič (Koncert za klavir, trubu i gudače u c-molu), Bartók (br. 2), Prokofjev (br. 2 i 3), te (jedini) klavirski koncert Schumanna, Clare Schumann, Griega i Lutosławskog.

[290] O tome vidi npr.: Marija Barbieri, »Veliko pospremanje partiture Traviate« [razgovor], Kulisa.eu, 21. III. 2009 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=660).

[291] I u riječkoj (2009) i u zagrebačkoj (2015) Traviati Bareza je izveo djelo od prvoga do posljednjega takta, bez ikakvih kraćenja (skokova), pa su npr. i u cantabileu Violettine arije iz I. čina i u kabaleti Alfredove i Germontove arije iz II. čina izvedene obje strofe. U nas nitko ni prije ni poslije Bareze nije postavio Traviatu integralno, što vrijedi i za riječku Luciju di Lammermoor (2010) pod njegovim ravnanjem, u kojoj nije izostavio ni rijetko izvođen prizor Edgarda i Enrica iz III. čina. U zagrebačkom HNK-u Bareza je 2013. dirigirao neslužbenu obnovu Trubadura iz kritičkoga izdanja partiture, koje su Muti i on koristili i u Scalinoj predstavi 2000, a što je planirao učiniti i u sezoni 2018/19, koju je on programski osmislio; predstavu je, međutim, realizirao novi ravnatelj Opere Marcello Mottadelli koristeći standardno izdanje partiture.

[292] Bareza u intervjuu 2006. izjavljuje: »Kad danas gledam, mislim da je Muti u želji da vrati Verdija izvorima, dakle, izvan glasovnih parada, bio previše radikalan.« (Marija Barbieri, »Tako i nikako drukčije«, Vijenac, 14, 333/335 (21. XII), 2006, str. 31). Kada je Bareza posljednji put dirigirao Verdijeva Trubadura, u Državnoj operi u Plovdivu 2017, kabaleta Di quella pira Manricove arije iz III. čina izvedena je bez ikakvih kraćenja, s obje strofe, a tenor Kamen Čanev, koji je djelomice markirao u kodi, završio ju je s (predugo) držanim visokim C, koji je Riccardo Muti u potpunosti uskratio Salvatoreu Licitri u milanskoj Scali na premijeri u prosincu 2000. Usp.: Giuseppe Verdi, Il Trovatore. Study Score from the Critical Edition [uredio David Lawton], Milano–Chicago, Ricordi–The University of Chicago Press, str. 304–320; Philip Gossett, Divas and Scholars. Performing Italian Opera, Chicago–London, The University of Chicago Press, 2006, str. 124–127, 330.

[293] O interpretaciji talijanske opere XIX. st. u kontekstu onodobne izvodilačke prakse vidi: Philip Gossett, Divas and Scholars. Performing Italian Opera. Bareza je i u posljednjem svojem dirigentskom susretu s Rossinijevim Seviljskim brijačem (HNK u Zagrebu, 2015), suprotno povijesnoj izvodilačkoj praksi kada je taj skladatelj u pitanju (vidi 9. poglavlje, »Ornamenting Rossini«, u: ibid., str. 290–331), tražio od pjevača da npr. završetke arija pjevaju pretežno come scritto, tj. kako je (u partituri) i napisano, bez umetnutih visina i dodanih solističkih kadenca. Propuštajući primijetiti kako su »implicitne u skladateljevoj [ovdje se misli općenito, ne samo na Rossinija; op. a.] notaciji serije konvencija za interpretiranje te notacije« (ibid., str. 608), Bareza je tražio djelomično »čišćenje« pjevačkih dionica pozivajući se i na Rossinijevu veću stilsku bliskost s Mozartom negoli kasnijim talijanskim opernim skladateljima. Gossett se u spomenutoj knjizi kritički osvrće na neke filološke odluke dirigenata Riccarda Mutija i Claudija Abbada. O Barezinu pozivanju na Abbada, kada je Rossini u pitanju, vidi: Marija Barbieri, »Veliko pospremanje partiture Traviate«. Više opernih predstava Donizettijevih, Verdijevih i Puccinijevih naslova koje je Bareza premijerno postavio svjedoče o tome da se nije dogmatski protivio svim tradicionalnim interpoliranim visinama ili držanju onih napisanih pod nenapisanom koronom.

[294] Oba su citata dio Barezine izjave u: A. R. [Aleksandar Reiching], »'Porin' u novom ruhu«, Večernji list, 3. XII. 1969, str. 8.

[295] Iz Barezine izjave u: Dubravka Vrgoč, »Nikša Bareza: Prva integralna izvedba«, Vjesnik, 6. III. 1993, str. 25. Činjenica da izvedba nije bila posvema integralna podcrtana je u intervjuu sopranistice Mirelle Toić povodom skandala koji je izazvala u ulozi Irmengarde na repriznoj izvedbi Porina: Vladimir Stojsavljević, »Zamalo nisam poludjela na otvorenoj sceni!«, Globus, 30. IV. 1993 (br. 125), str. 25–26. O Barezinu otvaranju uobičajenih skokova u partituri Porina vidi i: Marija Barbieri, »Porin – nesavršen biser hrvatske glazbe«.

[296] Mnoge su njegove interpretacije (pretežno ostvarene u Hrvatskoj) pohranjene u arhivu Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije.

[297] Tema je to više kritika njegovih koncertnih i opernih nastupa u Hrvatskoj 2000-ih i 2010-ih, što je u jednoj od njih uopćeno ovako: »Od pomoći mu [orkestru; op. a.] nije bio ni Bareza, koji je odličan dirigent kad dirigira odličnim orkestrom i ima dovoljno proba na raspolaganju, no koji gubi konce iz ruku kada je u pitanju premalo vremena i ansambl poput Simfonijskog orkestra HRT-a, nedostatne kulture muziciranja za savladavanje jedne Mahlerove partiture [Sedma simfonija; op. a.] u ovakvim okolnostima rada. Orkestar je tu najmanje kriv. […] Istina je da Barezu njegovi zagrebački nastupi pretjerano ne brinu, na koncu, ni njegov rejting u inozemstvu ne ovisi o njima!« (Bosiljka Perić-Kempf, »Od lošeg do vrlo kvalitetnog«, Vijenac, 9, 190 (14. VI), 2001, str. 32). Bareza je i za posljednjega zagrebačkog ravnateljskog mandata prepustio dio pokusa Puccinijeve Manon Lescaut (premijera 8. IV. 2016) svojemu asistentu istovremeno pripremajući premijeru Prokofjevljeva baleta Romeo i Julija (19. III. 2016), za koju je bio angažiran na zamolbu ravnatelja Baleta Leonarda Jakovine.

[298] Usp. npr.: Trpimir Matasović, »Hrvatsko narodno kupalište«; Trpimir Matasović, »Bespuća francuskog kolonijalizma«.

[299] »U našim prilikama moramo bez kompleksa konstatirati da sigurno nemamo imena poput Beethovena, Mozarta, Straussa ili Wagnera, ali svakako imamo kvalitete koje se mogu naći na programima.« (Nikša Bareza, »Kako operu približiti gledaocu?«, Večernji list, 25–26. I. 1975, str. 11)

[300] Asistirao je Gotovcu i od njega djelomično preuzeo dirigiranje pri snimanju opere 1962; poslije su Završna pjesma i Kolo iz posljednjega (trećeg) čina zasebno izdani na Jugotonovoj gramofonskoj ploči (singl, 45 okretaja u minuti; EPY-3194), na kojoj je Bareza i naveden kao dirigent (Eru je tumačio tenor Josip Gostič).

[301] Razmišljajući u povodu Barezina 70. rođendana o hrvatskim dirigentima »svjetskog glasa«, Jagoda Martinčević u »moćnu petorku« uvrštava Lovru Matačića, Berislava Klobučara, Milana Horvata, Mladena Bašića i Nikšu Barezu (Jagoda Martinčević, »Bareza u glazbenoj Sikstini«, Vjesnik, 17–18. XI. 2007, str. 54). Najveću je karijeru nesumnjivo ostvario Matačić.

[302] Uži izbor; uvršteni su samo pjevači za koje je bilo moguće provjeriti u kojoj su opernoj ulozi, kada i u kojem kazalištu nastupili/nastupali pod ravnanjem Nikše Bareze.

[303] Mišljenje je to violinista, pedagoga i glazbenog pisca Radovana Lorkovića (osobna korespondencija, 18. III. 2024; uz dozvolu gospodina Lorkovića), koji navodi: »To letimično mišljenje temeljilo se na njegovoj izvedbi Bergove Lulu u Zürichu […] Po tipu mi se činio prilazom djelima na analitičan koliko i na emocionalan način, što mi je izgledalo novo kod nas« (ibid.).

[304] Bosiljka Perić-Kempf, »Sjećanje i svjedočanstvo«, str. 51.

[305] Marija Barbieri, »Nezamjenjiv dirigentski velikan i najveći poznavatelj opere u Hrvatskoj«, Opera.hr, 21. I. 2022 (https://opera.hr/index.php?p=article&id=3204).

[306] J. M. [Jagoda Martinčević], »Priznanje Barezi«, Vjesnik, 2. XII. 1989, str. 7; ENR, »Säule der Grazer Oper«, Kleine Zeitung [Graz], 16. II. 1990, str. 109.

[307] Prigodom dodjele nagrade u svibnju 2010. violinistica Heidrun Sandmann, koncertna majstorica Filharmonije »Robert Schumann« iz Chemnitza, pročitala je laudatio Barezi, koji je vrijedan dokument o njegovoj recepciji u tom orkestru, načinu rada na pokusima, karakteru i njegovim dirigentskim načelima. U njemu među ostalim stoji i sljedeće: »Istini za volju, rad s njim nije bio jednostavan – njegova je kritika često bila oštra i nestrpljiva (oduvijek je već znao grditi kao piljarica), katkada uopće niste znali što on hoće. Stvari koje ste osobno smatrali važnima, on nije uzimao ozbiljno, mogli ste se satima zadržavati na razlici između piano i più piano, pa i onda kad po našem mišljenju [tj. mišljenju glazbenika iz orkestra; op. a.] razlika zapravo nije bila osjetna. Da, katkada se u orkestru šaptalo: ,Za Boga miloga, svirajte konačno tiho, jer će taj dio ponavljati još petnaest puta.ʼ Ali, ako je netko bez taštine, kao on sâm, uvijek je mogao osjetiti da njegova kritika nije bila mišljena uvredljivo ili bila obojena osobno, već je morala služiti zajedničkom cilju. Nikad se nije umarao od nas u ime kompozicije zahtijevati najbolje. Uopće se nikada nije umarao. U jednom tjednu je kod nas dirigirao cijeli Prsten Nibelunga i dvije Straussove opere, a na koncu tog iscrpljujućeg ciklusa bili smo svi posvema uništeni, dok se naš šef-dirigent sa smješkom ljubezno i svjež kao ljubica klanjao. Što je to bilo, što mu je tako polagano donijelo divljenje, katkada i protiv vlastite volje? Je li to bila njegova ljudska skromnost? Ljudska toplina, kojom je zračio? Izostanak ikakve rutine? Mladenačka fleksibilnost njegova duha? Nije protekla ni godina, kad sam ga u sebi prozvala ,Grandseigneuromʼ – ta stara škola, razumijete li? Izvjestan način otmjenosti, jedno blago dostojanstvo, nenametljivi šarm, kojim se diči njegovo biće i koji mu dozvoljavaju pridobiti publiku. Pridobiti ju je mogao prvenstveno svojim glazbenim djelovanjem. […] Konačno su se u Chemnitzu opet mogle slušati Straussove opere, i to toliko uspješno da su čak i novine Sächsische Zeitung pisale neka onaj koji želi čuti Straussa ode iz Dresdena i neka radije otputuje u Chemnitz. […] Nezaboravne su ostale i neke rečenice ili primjedbe, koje nam, sjetimo li ih se, daju prigodu za smijuljenje. Već je jedan osobit oblik kritike bio govoriti ,Za Božju volju, što tu to radite?ʼ, a pogotovo onda ako je to popraćeno jednim užasnutim pogledom. Ili mnogo onih ,Nee nee nee nee nee nee-ovaʼ, koji su pokazivali da nešto nije u redu. Ili kad je katkada govorio: ,Molim vas, oslobodite me tog krivog tona!ʼ Ima tu još jedan citat. Jedan, koji više no svi drugi objašnjava zašto smo večeras ovdje. Bilo je to tijekom jednog pokusa Kavalira s ružom. Nikša Bareza bio je više no nezadovoljan kakvoćom zvuka kakav mu je bio ponuđen i nakon više neuspjelih pokušaja, kojima je htio objasniti svoje namjere, spustio je ruke, odložio dirigentski štapić i kazao: ,Moje dame i gospodo, znam da možemo svirati svi skupa. Možemo zajedno svirati tiho, možemo zajedno svirati glasno, isto tako i kratko i dugo – no ukoliko nam ne uspije učiniti smisao u glazbi čujnim, kao glazbenici izgubili smo svoje opravdanje.ʼ To je dakle najbolji razlog za odati počast tome umjetniku. On stvara glazbu koja ima značenje. Nije to nešto tako uobičajenoga, kako zvuči. Kod svakoga djela, poznatog ili nepoznatog, to iziskuje vrijeme i intenzitet: uvijek iznova čitati iz partiture, uvijek se iznova pitati o međusobnim odnosima. To iziskuje veselja u traženju, u znanju i u njegovoj predaji dalje. To iziskuje budan duh, otvoreno srce i veliku požrtvovnost, kako bi se, bez osobnih prednosti, posvema stavilo u službu nekoga skladatelja, nekog djela. Te su vrline postale rijetke u našem vremenu. […] Ja pak kažem: ako danas ukazujemo čast Nikši Barezi, to častimo jednog umjetnika koji uvijek traga za smislom u glazbi, koji srcem i razumom, bez kompromisa, pošteno i bez taštine nastoji taj smisao učiniti čujnim.« (prema prijevodu s njemačkoga dr. Ivana Mirnika)

[308] Formalni naziv nagrade: Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.

[309] U Lit. je uvijek riječ o zagrebačkom izdanju Borbe.

[310] Autor ovoga rada planira u budućnosti Barezi posvetiti monografiju.

[311] Opere za koje je moguće potvrditi gdje ih je Bareza dirigirao, a nisu ranije spomenute u tekstu: Gianni di Parigi (Bergamo, Cremona i Brescia, 1991) i Norma (barem Lecce, 2009). Opere iz Barezina repertoara, sastavljena ranih 2000-ih za potrebe agenture, za koje autoru ovoga rada trenutno nije poznato gdje ih je dirigirao: Car sultan, Faust, Iz mrtvoga doma, Manon, Peter Grimes, Rat i mir, Sadko, Vjenčanje u samostanu, Zatočenik.