Djelovanje biskupa Ratka Perića u svjetlu diplomatskih izvješća na WikiLeaksu

1.1. Politički i ekonomski udar nakon Hrvatske samouprave

Reakcija međunarodnih protektora na odluke legalnih i legitimnih političkih predstavnika hrvatskoga naroda u BiH bila je iznenađujuće brutalna: smijenjen je niz hrvatskih dužnosnika, s predsjednikom HDZ-a BiH i hrvatskim članom državnoga Predsjedništva Antom Jelavićem17 na čelu, započinju politički motivirani sudski procesi od kojih mnogi ni dandanas nisu dočekali pravorijek, a kao posljedica odluke o samoraspuštanju te iskazana neposluha nametnutim vlastima, vojnici i časnici HVO-a – hrvatske komponente Vojske FBiH – masovno se otpuštaju iz službe i ostaju prepušteni samima sebi. Kao kulminacija, poslije tih političkih udara, uslijedio je nasilni upad u upravu Hercegovačke banke i dio njezinih poslovnica u Hercegovini, te nametanje privremene uprave Banke.18 Akcijom su koordinirale međunarodne stabilizacijske snage (SFOR), a sam upad u banku izvršili su britanski specijalci SAS-a.19 Sve to dovelo je do propasti nekada druge po snazi banke u državi, a većinski hrvatski krajevi u BiH time doživljavaju snažan ekonomski udarac od kojih se do danas nisu oporavili. Hercegovačka je banka u međunarodnim krugovima detektirana kao glavna financijska institucija putem koje se financiraju paralelne hrvatske institucije, a banka se nalazi pod kontrolom tvrdolinijaškog generalskog krila HDZ-a. Ovo su navodi iz izvješća20 utjecajne američke organizacije Internatonal Crisis Group – ICG (Međunarodna krizna skupina), a iz njihovih su se analiza vrlo često dali iščitati budući konkretni koraci međunarodnih dužnosnika, u prvom redu američke administracije.21

Sve se to događalo uz prešutni politički blagoslov nove vladajuće koalicije u Republici Hrvatskoj s premijerom Ivicom Račanom na čelu, dok je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić otišao i korak dalje, otvoreno huškajući i diskreditirajući vodstvo Hrvata u BiH.22 Svojom šutnjom tadašnja se hrvatska vlast nažalost pretvorila u aktivnog rušitelja konstitutivnosti i subjektiviteta vlastitoga naroda u BiH. Međutim, aktivnosti tako osiljenih međunarodnih protektora nisu se ograničile samo na sankcioniranje civilnih i vojnih dužnosnika bosanskohercegovačkih Hrvata, nego je to bilo presijecanje financijskih tijekova, što je kao posljedicu imalo ekonomsku pasivizaciju općina i kantona s hrvatskom većinom.

1.2. Biskup Perić – trn u oku međunarodnih protektora

Onodobni visoki predstavnik međunarodne zajednice, Austrijanac Wolfgang Petritsch te ostali zapadni diplomati, a prije svih američki i britanski veleposlanik u Bosni i Hercegovini, te njihovi dužnosnici u drugim međunarodnim organizacijama, poput UN-a, i OSCE-a,23 bili su iznimno revnosni u pokušaju minimiziranja utjecaja pojedinih crkvenih velikodostojnika na društvene procese u BiH, znajući da Katolička crkva tradicionalno ima važno mjesto u hrvatskom narodu.24 Uz redovite i medijski koordinirane istupe protiv političkog rukovodstva Hrvata u BiH te optužbi za ekstremizam i kriminal golemih razmjera, na njihovoj je „crnoj listi“ posebno mjesto imao biskup Perić, kojega je prema navodima iz izvješća organizacije BHHRG (Britanska helsinška skupina za ljudska prava) moćni šef OHR-a čak pokušao smijeniti. Tako Petritsch, referirajući se na njegov spomenuti govor na Saboru, u intervjuu zagrebačkom Večernjem listu od 7. ožujka 2001., izražava duboko razočaranje ponašanjem dijela Crkve, a posebno govorom mostarskoga biskupa Ratka Perića.25 Još je žešći bio Visoki predstavnik u intervjuu zagrebačkom Globusu od 9. ožujka 2001.: „Zapanjen sam i šokiran govorom biskupa Ratka Perića i ne mogu čak ni početi opisivati njegovu ogromnu mržnju i njegovu podršku osumnjičenim ratnim zločincima koju je izrazio u svom govoru“26, a glasnogovornik OHR-a, bivši novinar Guardiana, Christopher Bird u pismu upućenu britanskom magazinu The Spectator opravdava Petritcheve napade na Biskupa riječima: „Biskup Perić je više političar nego svećenik.“27 „Autoritarni su režimi tijekom povijesti uvijek nailazili na 'buntovne svećenike', nepodobne za svjetovnu vlast, i često su ih pokušavali ukloniti. OHR se u ovom smislu ne razlikuje mnogo od takvih režima. To nije jedini primjer u kojem su Visoki predstavnik i njegovi dužnosnici koristili neprikladnu retoriku. HDZ-ovi političari, koje je smijenio OHR, u medijima su i u javnosti često opisivani kao 'kriminalci' i 'ekstremisti'“, navodi se dalje u izvješću Britanske helsinške skupine.28

S obzirom da Visoki predstavnik, unatoč svojim diktatorskim ovlastima, ipak nije imao ni mandat ni mogućnosti smjenjivati crkvene velikodostojnike, trebalo je organizirati dobro koordiniranu diplomatsku akciju koja se, za razliku od medijske harange protiv biskupa Perića, odvijala potiho, a cilj je te diskreditacije bio isti: Ratko Peric, bishop of Mostar-Duvno.

1.3. Diplomatska akcija s ciljem smjene biskupa Perića

Glavnu ulogu u izvedbi ove delikatne operacije preuzeli su američki diplomati pri Svetoj Stolici, uz pomoć osoblja svojih veleposlanstava u Sarajevu i Zagrebu, a da ta akcija nije tek plod mašte pojedinih izvjestitelja zorno svjedoči javno dostupna dokumentacija u bazi podataka WikiLeaksa.29

Tako je već 9. ožujka 2001., samo šest dana nakon već spomenuta obraćanja biskupa Perića na 3. zasjedanju Hrvatskoga narodnog sabora u Mostaru, u Vatikanu održan sastanak zamjenika američkoga veleposlanika pri Svetoj Stolici Georgea Frowicka (inače sina iskusnog američkog diplomata i veleposlanika OSCE-a u BiH Roberta Frowicka 1995. – 1999.) s američkim klerikom msgr. Josephom Marinom (postao nadbiskup 2008., predsjednik Papinske crkvene akademije, diplomatske škole Svete Stolice od 2019., umirovljen u siječnju 2023.30), u to vrijeme službenikom u Državnom tajništvu Svete Stolice, zaduženom za područje jugoistoka Europe. Marino informira Frowicka da ga je 5. ožujka glede biskupa Perića već kontaktirao general Jacques Paul Klein (tada na dužnosti posebnoga predstavnika i koordinatora UN-a za operacije u Bosni i Hercegovini i zamjenik Visokog predstavnika), a 8. ožujka je na istu temu primio poziv i od francuskoga veleposlanika Alaina Dejammeta. Marino je upoznao sugovornika da je već pripremio informaciju za nadbiskupa Jeana-Louisa Taurana, tajnika Svete Stolice za odnose s državama (od 2003. kardinal, kamerlengo i kardinal protođakon koji je proglasio „Habemus Papam!“ nakon posljednje konklave 2013., umro 2018.31), koji je bio u povratku iz službenog posjeta Iranu. Marino nadalje izražava određene rezerve prema stavovima biskupa Perića, ali potom diplomatski ublažava priču, ističe da su Hrvati već mjesecima unaprijed upozoravali kako međunarodna zajednica ignorira njihove legitimne interese i objašnjava ograničenja Svete Stolice prema djelovanju biskupâ koji općenito imaju veliku autonomiju. Za četiri dana, 13. ožujka 2001., Frowick se ponovo sastaje s Marinom, koji ga informira da su do Svete Stolice s više strana došle slične poruke te ga uvjerava da će sa svoje strane učiniti sve kako bi se promijenilo ponašanje hercegovačkoga klera kao i da potpora Svete Stolice demokratskoj i multietničkoj BiH ostaje nepromijenjena, ali diplomatski izbjegava Frowickove pritiske za javnim očitovanjem Svete Stolice o tom pitanju, navodeći pritom primjer nadbiskupa Manile kardinala Jaime Sina, koji je u više navrata bio umiješan u političke prevrate na Filipinima, ali nije sankcioniran, iako Vatikan nikada nije blagonaklono gledao na njegove političke aktivnosti. Objasnio je kako je oko ovoga pitanja angažiran nuncij (nadbiskup Giuseppe Leanza, apostolski nuncij u BiH, 1999. – 2003.), koji je već razgovarao s kardinalom Puljićem, a uskoro će isto učiniti s biskupom Perićem. Istaknimo uz to kako se kroz većinu ovih izvješća provlači i otvoreno kritički stav međunarodnih administracija prema ulozi franjevaca u BiH, ali bez dubljeg razumijevanja unutarnjih crkvenih odnosa. Posebno je zanimljiv zaključni komentar u izvješću, u kojem se navodi da Katolička crkva u Hrvatskoj i BiH iznimno cijeni papu Ivana Pavla II. te se ne može očekivati da će službeni Vatikan javno kritizirati biskupa kojeg je on imenovao. Stoga američki diplomati odlučuju djelovati suptilnije: pokušavaju razviti priču o međureligijskom dijalogu u suradnji sa Zajednicom sv. Egidija te tim putem, kako doslovno navode, „izvući Perića iz nacionalno-političke divljine“.

To izvješće32 pod nazivom „Sveta Stolica traži razumijevanje za upravljanje mostarskog biskupa“, upućeno State Departmentu u Washington, sastavio je 13. ožujka 2001. otpravnik poslova američkoga veleposlanstva pri Svetoj Stolici Joseph Merante, a informacija je također proslijeđena veleposlanstvima SAD-a u Zagrebu i Sarajevu.

1.4. „Međureligijski dijalog“ kao instrument međunarodne politike

Dana 4. svibnja 2001. Frowick i Merante održali su sastanak s osnivačem i direktorom laičke katoličke organizacije Zajednice sv. Egidija Andreom Riccardijem, o čemu je potom sastavljeno izvješće pod nazivom „Sv. Egidio konferencija o Bosni“.33 Razgovaralo se o temi ubrzavanja međureligijskoga dijaloga u Bosni, a kao ključni sugovornik o ovoj temi navodi se kardinal Vinko Puljić, koji je, za razliku od Perića, okarakteriziran kao „umjeren“. U tu svrhu planira se organizacija međunarodne konferencije, a o tome će s kardinalom Puljićem razgovarati msgr. Vincenzo Paglia (u to vrijeme biskup Ternija – Narnija – Amelije u Umbriji, od 2012. nadbiskup, danas predsjednik Papinske akademije za život34), koji je 1968. sudjelovao u osnivanju Zajednice sv. Egidija.

O temi potpore međureligijskom dijalogu američki su diplomati razgovarali i s britanskim veleposlanikom pri Svetoj Stolici Markom Pellewom, a u osiguranje financijskih sredstava za predstojeću, njima očito vrlo važnu konferenciju, uključili su i švedsko te austrijsko veleposlanstvo. Istaknimo ovdje da je Međureligijsko vijeće BiH 1997. godine osnovano uz snažnu potporu pojedinih američkih organizacija (World Conference on Religion and Peace, WCRP – Svjetska konferencija za religiju i mir,35 uz pomoć US Institute of Peace, USIP – Američki institut za mir) i određenih diplomata poput američke veleposlanice u Beču, protestantske teologinje Swanee Hunt.36 Javnosti je manje-više poznata činjenica da je biskup Perić otpočetka bio izrazito skeptičan prema toj nevladinoj organizaciji pa tako 22. prosinca 2003. svojoj subraći biskupima upućuje pismo u kojem bez uvijanja poručuje: „...već osam godina dokazujemo međunarodnim nametljivcima, koji nas salijeću i napastuju sa svih strana, da nas ne trebaju voditi za ruku na ekumenske sastanke, da nam ne trebaju namještati stolice za međureligijski dijalog, da nas ne trebaju slikati kako nas oni postave za poziranje, jer nismo toliko ni imbecilni ni infantilni da nam oni upriličuju falš-poze, ekumenske farse, foto-večere i reprezentativna novogodišnja primanja! Dosta su nas nemilosrdno raskasapili po sredini hrvatskoga i katoličkoga bića u cijeloj BiH, ne trebaju nam još i njihove prividne kozmetičke međureligijske operacije!“

Budući da aktivnosti tako projektirana Međureligijskog vijeća nisu prestale, biskup se Perić ponovo obraća biskupima Biskupske konferencije BiH te u pismu od 11. srpnja 2007. zaključuje: „Ovakvo Međureligijsko vijeće nedopustiva je i gotovo 'sinkretistička' forma ili omča, s pomoću koje civilne vlasti nastoje imati punu kontrolu nad svim članovima i predstavnicima četiriju religija u ovoj zemlji. Stoga, izričito se ograđujem i distanciram od bilo kakve djelatnosti, predstavništva, sudioništva i potpisa bilo kojega katoličkog člana i odričem se svih 'usluga' koje mi to nejasno i dubiozno Međureligijsko vijeće može ponuditi.“37

Kako je vidljivo iz ovih očitovanja biskupa Perića, američki se diplomati i nisu pretjerano iskazali u namjeravanu „preodgoju svojeglava biskupa“.

U kojoj je mjeri biskup Perić bio svjestan ovih diplomatskih zakulisnih igara u koje je uvučen, teško je pretpostaviti, no imajući u vidu njegovu višegodišnju službu u Rimu (1979. – 1992., rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, profesura na Gregoriani) te mnoga poznanstva koja je tijekom toga vremena stekao u Rimskoj kuriji, vjerojatno je na određenoj razini imao relevantne informacije o pokušajima njegove difamacije u Vatikanu.

Cijelo to vrijeme on piše niz pisama međunarodnim predstavnicima u BiH, argumentirano zastupa i brani svoje stavove, polemizira te odgovara na medijske napade kojima je izložen. Tako Petritschu, na njegovu „šokiranost“ već 9. ožujka 2001. odgovara: „...Ali sam i ja šokiran silinom političke nepravde, koja izlazi iz okrilja međunarodne zajednice, kojoj ste Vi najviši predstavnik u ovoj zemlji. Jedna od najvećih političkih nepravdi, koju odbijam, od koje se ograđujem, koju osuđujem, protiv koje prosvjedujem, koju s gnušanjem spominjem jest nepravda nad hrvatskim narodom (kojemu sam samo jedan član), a prema kojem se ta međunarodna zajednica, koju Vi predstavljate, odnosi juridički ubojito. Vratite hrvatskom narodu dostojanstvo demokratske političke volje, koja mu je oteta nepravednim političkim zakonima stvaranima u okrilju međunarodne zajednice, bez pristanka hrvatskoga naroda! Poštujte hrvatski narod u njegovoj demokratskoj političkoj volji, pa makar on ne želio toliko dobra sebi, koliko mu ga Vi želite!...“38

Da je u Sjedinjenim Državama, unatoč nastojanjima njihovih diplomata za diskreditacijom biskupa Perića, bilo i drukčijih mišljenja, svjedoči potez uglednoga američkoga kongresnika, člana Republikanske stranke i prominentnoga katoličkog političara Henrya J. Hydea, koji je u svojstvu predsjedatelja kongresnog Odbora za međunarodne odnose 25. srpnja 2001. organizirao saslušanje (hearing)39 o prilikama u BiH. Uz Ejupa Ganića, bivšega člana Predsjedništva (S)RBiH iz reda „Ostalih“ te potom bošnjačkog predsjednika/potpredsjednika Federacije BiH, svoja su svjedočanstva pred kongresnim odborom iznijeli i kardinal Puljić te biskup Perić. U svom je izlaganju naslovljenom „Kako riješiti krizu u Bosni i Hercegovini ?“ biskup Perić je između ostalog govorio o uzrocima krize u BiH, te nepravednu odnosu međunarodnih protektora spram političkih prava hrvatskog naroda. Zatražio je uspostavu dijaloga s legitimnim hrvatskim predstavnicima te prestanak javne kriminalizacije određenih političara bez ikakvih konkretnih dokaza. Izrazio je nezadovoljstvo nedemokratskim postupcima predstavnika međunarodne zajednice, a u tom kontekstu govorio je i o uništenju Hercegovačke banke i štetnim ekonomskim posljedicama koje su time izazvane.40 Kardinal i biskup tom su prigodom imali u Washingtonu i niz drugih susreta s američkim civilnim dužnosnicima i crkvenim velikodostojnicima. Posebno oštar kritički osvrt na djelovanje međunarodne zajednice u BiH dao je i sam kongresnik Hyde, postavljajući pitanje članovima Odbora i američkoj vladi: „Jesu li naši napori u BiH pridonijeli trajnom rješenju? Za mnoge promatrače izgleda da je cilj pravednog mira i stabilnosti dalje nego ikad. Uživaju li naša rješenja dovoljnu potporu među stanovnicima regije u čije ime tražimo uspostavi mira? Ili smo suočeni s perspektivom nametanja nepoželjnih ljudi i s tim u vezi stalnim upravljanjem tim prostorom uz oružanu pomoć?“ Posebno lošim ocijenio je praksu negiranja izbornih rezultata, uspostavljanje vlade koja nema potporu stanovništva i „nametanja nepoželjnih ljudi“, čija se vlast mora osiguravati oružanom silom. Kongresnik se suprotstavlja i bezrazložnoj uporabi sile te diktata u sređivanju stanja u Bosni i Hercegovini. „Jesu li naši pogledi na situaciju bili previše jednostavni? Mi se zavaravamo dajući suglasnost kako bismo protagoniste zbivanja razdvojili na one s ’dobrim’ i one s ’lošim’ motivima i karakterima, pa ih sukladno tome i etiketiramo.“41

Suprotnih je mišljenja od zadanog pravca djelovanja bilo i među američkim diplomatima u BiH, što potvrđuje korespondencija biskupa Perića s američkim diplomatom Danielom H. Simpsonom, šefom Regionalnog ureda OSCE-a u Mostaru 2000. - 2001.42

Daljnji razvoj događaja pokazuje nam da ni sljedeće, 2002. godine, „rovarenja“ protiv biskupa Perića nisu zaustavljena, štoviše, pokušaji diskreditacije postali su još intenzivniji.

1.5. Nastavak koordinirane akcije protiv biskupa

U mjesečnom izvješću43 za ožujak 2002., datiranom 18. travnja 2002., saznajemo da je šef misije OSCE-a u BiH Robert Beecroft (na toj službi od 2001. do 2004., prethodno od 1996. do 1997. posebni američki izaslanik za Federaciju BiH) boravio u Vatikanu, gdje je 25. ožujka 2002., u pratnji jednoga službenika američkog veleposlanstva (Policy Officer, službenik nižega ranga) održao sastanak s državnim tajnikom nadbiskupom Tauranom te je tom prilikom govorio o upletenosti hrvatskoga hercegovačkoga klera u korupciju i zlouporabe u Hercegovačkoj banci. Poznata je činjenica da je Hercegovačka franjevačka provincija posjedovala jedan od većih dioničkih udjela u banci. Kako kaže sastavljač izvješća, nadbiskup Tauran se činio „voljnim da napravi pritisak na biskupa Perića i mostarske franjevce da odustanu od političke potpore tvrdolinijaškim nacionalističkim pozicijama HDZ-a“. Sutradan je Beecroftov asistent informirao neimenovana službenika veleposlanstva o sastanku s generalom Franjevačkoga reda (u to vrijeme talijanski franjevac Giacomo Bini). Sastanak je prošao dobro te je Beecroft zadovoljan što je američki Hrvat izabran za poglavara „bosanskih franjevaca“, pretpostavljajući da će biti manje tolerantan prema franjevačkim „smicalicama“, kako doslovno piše u izvješću. Ovdje se očito misli na izbor fra Slavka Solde koji u lipnju 2001. postaje provincijal hercegovačkih (a ne bosanskih, kako krivo piše izvjestitelj) franjevaca, a na tu je službu izabran nakon dugogodišnjega boravka u Kustodiji hercegovačkih franjevaca u SAD-u.

Dvije godine poslije Beecroft je opet u Vatikanu s istim ciljem: ponovo se tuži na biskupa Perića i franjevce. O tom posjetu saznajemo u izvješću „Šef OSCE-a Bosna pritišće Svetu Stolicu i franjevce oko tenzija u Mostaru“.44 Kao i dvije godine ranije, posjećuje novoga vatikanskog tajnika za odnose s državama nadbiskupa Giovannija Lajola (na toj službi od 2003. do 2006., kardinal od 2007.45) te novoizabranoga generala Franjevačkoga reda (OFM) Španjolca fra Josea Rodrigueza Carballa (od 2013. nadbiskup, tajnik Kongregacije za ustanove posvećena života i družbe apostolskoga života, 2023. imenovan nadbiskupom koadjutorom nadbiskupije Mérida-Badajoz u Španjolskoj46). Iz ove diplomatske bilješke razaznajemo da je cilj posjeta opravdavanje odluke visokoga predstavnika Paddyja Ashdowna koji je 15. ožujka 2004. nametnuo Statut grada Mostara te time izazvao veliko nezadovoljstvo Hrvata. Beecroft u razgovoru s Lajolom 23. ožujka 2004. ističe vrlo dobru suradnju s nuncijem (u to vrijeme nadbiskup Santos Abril y Castelló) i kardinalom Puljićem te u isto vrijeme biskupa Perića, kojeg naziva hrvatskim nacionalistom, označava ključnom preprekom za pomirenje te čak ide tako daleko da optužuje biskupa za opstrukciju obrazovne reforme.47 Beecroft nadalje prenosi nadbiskupu Lajolu potrebu kako bosanskohercegovački Hrvati trebaju čuti dosljednu poruku svih crkvenih vlasti da njihova kultura nije u opasnosti i da im međunarodna zajednica ne predstavlja prijetnju. Sutradan, na sastanku s generalom Franjevačkoga reda Carballom i njegovim zamjenikom (fra Francesco Bravi, generalni vikar i prokurator Reda), unatoč dobrim odnosima s franjevcima u Sarajevu, žali se na njihovu braću u Mostaru koji se protive obrazovnoj reformi. Oni su objasnili Beecroftu da su mostarska i sarajevska provincija zasebne, a fra Francesco je istaknuo da biskup Perić predstavlja kamen spoticanja i u odnosu na franjevce. Ima li takav stav prema biskupu veze s činjenicom da je padre Bravi prethodno bio provincijal sjevernotalijanske Provincije sv. Ante, u koju se nakon napuštanja Hercegovine sklonio kontroverzni fra Tomislav Vlašić (duhovni vođa međugorskih vidjelaca, 2008. sveden na laički status, u listopadu 2020. godine zbog teške hereze izopćen iz Katoličke crkve), može se samo nagađati.

Kraj ovog izvješća koje je potpisao veleposlanik pri Svetoj Stolici James Nicholson, u podnaslovu „komentar i zahtjev za smjernicama“, do kraja otkriva stvarne namjere ove višegodišnje diplomatske akcije: Amerikanci su se, naime, nadali da će biskup Perić biti sklonjen iz Hercegovine tako da bude premješten u neku drugu dijecezu ili povučen na neku dužnost u Rim. Dakle, trudili su se osigurati da biskup bude formalno unaprijeđen, što je inače česta praksa u Crkvi ako se nekog velikodostojnika želi maknuti s određenog položaja (promoveatur ut amoveatur). Stoga je odlučeno da će veleposlanik Nicholson prigodom planirana susreta s kardinalom Crescenziom Sepeom48, tadašnjim prefektom Kongregacije za širenje vjere (tj. Kongregacije za evangelizaciju naroda, sastavljač izvješća koristi stari naziv) koja je u tom vremenu bila izravno nadležna za Crkvu u BiH, njemu osobno prenijeti Beecroftova zapažanja kao i sve ostalo što State Department nalazi za shodno.

1.6. Jasni glasovi potpore iz Vatikana

Tijekom sljedeće, 2005. godine, u bazi Wikileaksa nalazimo dva dokumenta koja se bave političkim stavovima Crkve u BiH. Također, spominju se i neke kontroverze vezane za djelovanje franjevaca u Hercegovini. Vrijeme je to aktivnih napora američke administracije da u susret desetoj obljetnici potpisivanja Daytonskoga mirovnog sporazuma pokuša osigurati politički konsenzus oko novih ustavnih rješenja i racionalnije upravljanje državom. Biskupi su, poučeni svojim ranijim iskustvima, od početka pregovora bili vrlo skeptični prema samom pristupu međunarodnih protektora, te bili zabrinuti za krajnji ishod toga procesa. S tim u svezi, nakon zasjedanja BK BiH u Sarajevu, biskupi su 29. travnja 2005. javnosti ponudili svoj prijedlog pod nazivom „Bosna i Hercegovina – izvor nestabilnosti i prijetnja miru, ili buduća članica EU-a“.49 Prijedlog je poznat po tome što predviđa ukidanje entitetâ i ustrojstvo države temelji na četiri ekonomsko-geografske regije. Međutim, imajući u vidu da je daytonski politički okvir za Amerikance postao nedodirljiva kategorija, ovaj prijedlog biskupâ nikada nije bio predmetom ozbiljna razmatranja.

U ovom, dakle, kontekstu treba promatrati dokument50 od 17. studenoga 2005. pod naslovom „Vatikan podupire kardinala“, a za potrebe ove analize ograničit ćemo se samo na jedno mišljenje o biskupu Periću koje je američkim diplomatima u Vatikanu iznio msgr. Miguel Maury Buendiá (nadbiskup od 2008., danas nuncij u Velikoj Britaniji51), nasljednik msgr. Marina na mjestu šefa „balkanskog“ odjela Državnoga tajništva. Naime, on je bez okolišanja usporedio biskupa Perića s legendarnim poljskim kardinalom Wyszynskim52 te („kontroverznijim iako blaženim“ – napominju Amerikanci) kardinalom Stepincem.

Inače, iz cijeloga je izvješća koje je potpisao veleposlanik Francis Rooney vrlo jasno da kardinal Puljić i ostali biskupi iz BiH uživaju u tom smislu nedvosmislenu potporu ne samo Državnoga tajništva nego i pape Benedikta XVI. osobno.

Na tom je tragu i sljedeće izvješće,53 od 29. studenoga 2005., s naslovom „Još jedan glas u Vatikanu podržava BiH biskupe“. Christopher J. Sandorlini, zamjenik američkoga veleposlanika, izvješćuje o sastanku održanom 22. studenoga 2005. sa službenikom Državnoga tajništva msgr. Petrom Rajičem (od 2010. nadbiskup, trenutno nuncij u Italiji i San Marinu54). Završni komentar izvješća ipak otkriva da im je Rajič zanimljiviji zbog određene druge, delikatne službe koju je obavljao usporedo s onom u Državnom tajništvu. To je, naime, vrlo osjetljiva pozicija prelata Papina predvorja te Rajič, zbog prirode posla i svakodnevnog bliskogog kontakta sa Svetim Ocem, kako procjenjuje američki diplomat, ima priliku utjecati na Papu. S ovim rođenim Kanađaninom hercegovačkih hrvatskih korijena, koji je okarakteriziran kao „vrlo utjecajan“ i „zvijezda u usponu“ Sandorlini je razmijenio mišljenja o stavovima biskupâ u pogledu ustavnih promjena te općenito stanja u BiH, s posebnim naglaskom na njegovu Trebinjsko-mrkansku biskupiju te aktualnu situaciju s franjevcima koju Rajič jasno karakterizira kao stanje shizme.55 Na konstataciju da je kardinal Puljić „otvrdnuo“ prema međunarodnoj zajednici posljednjih godina, Rajič kaže da se kardinal jednostavno umorio od praznih riječi i neispunjenih obećanja, a kada je riječ o biskupu Periću, smatra da je on pogrješno shvaćen i traži da se, prije nego se donese prosudba, pomno ispita njegovo pisanje.

1.7. Crkva protiv „Travanjskoga paketa“

Da su Amerikanci s razlogom bili oprezni i u ovom slučaju realno procijenili snagu Crkve, potvrđuje daljnji razvoj događaja te neslavan kraj priče o ustavnoj reformi. Budući da su predložena rješenja, poznata pod nazivom „Travanjski paket“, po mišljenju bosanskohercegovačkih biskupâ, bila vrlo štetna po hrvatske interese, oni su posebnom izjavom od 22. ožujka 2006. pozvali „zastupnike hrvatskoga naroda, ali i sve odgovorne političare i druge ljude kojima je multietničnost i demokratičnost ove zemlje na srcu da, vodeći se općim dobrom i demokratskim načelima, učine sve kako ovako zamišljene ustavne promjene ne bi poprimile formu parlamentarne potvrde”.56

Tako se na kraju i dogodilo: prijedlog nije dobio potrebitu većinu u Zastupničkom domu Parlamenta BiH, unatoč potpori najmoćnijega hrvatskog političara, predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. A da je bilo samo malo sluha za opravdane zahtjeve Hrvata (samo jedna hrvatska zastupnica, Vlatka Komšić iz HDZ-a BiH, nije poslušala biskupe i glasovala je „za“, a ostalih petero je prešlo u novoosnovani HDZ 1990.), moglo se naći prihvatljivo rješenje, no američki veleposlanik u Sarajevu Douglas McElhaney bio je nepopustljiv.

Ovakav razvoj događaja imao je i snažne implikacije na hrvatsku političku scenu te je došlo do raskola u HDZ-u BiH i osnutka konkurentskog HDZ-a 1990. Nezadovoljstvo dijela visokorangiranih članova HDZ-a tinjalo je još otkad je Dragan Čović vrlo tijesno preuzeo vodstvo stranke na IX. saboru, održanom 4. lipnja 2005., a kulminacija tog nezadovoljstva dogodila se upravo u vrijeme završnih pregovora o ustavnoj reformi. Novu su stranku, uz presudnu potporu iz hrvatskog HDZ-a pod vodstvom Ive Sanadera, osnovali Čovićev protukandidat za čelnu poziciju na stranačkom saboru Božo Ljubić te Martin Raguž, profesionalni političar još iz vremena socijalizma, uz niz drugih viđenijih dužnosnika i članova. Čelnici HDZ-a 1990. u svojoj su kampanji obilato koristili protivljenje biskupâ „Travanjskom paketu“ te, zahvaljujući uz ostalo i tome, stekli veliku, premda relativno kratkotrajnu, potporu hrvatskoga biračkog tijela. Uskoro će se pokazati da je na sceni u stvarnosti bila samo unutarstranačka frakcijska borba koja je dugoročno donijela više štete nego koristi hrvatskom narodu u BiH.

Odjeke propalih ustavnih promjena i novonastale podjele na hrvatskoj političkoj sceni pronalazimo u izvješću koje je 28. lipnja 2007. veleposlanik McElhaney odaslao, osim svojim pretpostavljenima u Državnom tajništvu, i ambasadama u Zagrebu, Beogradu te Vatikanu, kao i obavještajnoj službi (kako se navodi u izvješću United States National Intelligence Cell57). Veleposlanik izvješćuje o razgovoru s Draganom Čovićem, predsjednikom HDZ-a BiH, a izvješće je naslovljeno „Bosna: Čović o hrvatskoj politici“.58 Tema je, među ostalim, moguće ujedinjenje dva HDZ-a – ideja koju je bezuspješno pokušao provesti tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader – nakon što je odigrao ključnu ulogu u razbijanju HDZ-a BiH godinu dana prije. Čović izražava žaljenje zbog takve Sanaderove uloge kao i zbog uključivanja Katoličke crkve u hrvatsku politiku, koje se prema njegovu mišljenju dogodilo na poticaj „karizmatičnoga“ hrvatskog premijera. Čović smatra kako je ohrabrivanje Crkve da se uključi u protivljenje ustavnoj reformi Sanaderova najveća pogrješka te čak sugerira da je u te procese uložena veća količina novca, o čemu se nekoliko godina poslije raspravljalo u javnosti nakon iznenadnog političkogog kraha Sanadera te njegova uhićenja 2010. godine59. Prema Čovićevim riječima biskupi su unutar sebe vrlo podijeljeni, kardinal Puljić nema utjecaja na više od polovice biskupa, a biskup Perić, kojeg McElhaney opet podcrtava kao hrvatskoga nacionalista, također gubi utjecaj...

Treba imati u vidu da je ovo razdoblje kada se Čović nalazi u vrlo nezavidnom političkom položaju, te da su njegovi odnosi s crkvenom hijerarhijom u tom trenutku na vrlo niskoj razini, vjerojatno još uvijek pod dojmom potpore koju su biskupi manje ili više izravno dali osnutku HDZ-a 1990. Na sličnom je tragu i McElhanyev zaključak da se duboke podjele između dvije hrvatske stranke temelje prije svega na osobnim i ekonomskim, a ne političkim interesima.

Biskup se Perić inače posljednjih deset pa i više godina svoje službe, vrlo rijetko oglašavao o političkim pitanjima, o čemu je u obraćanju na svečanosti u povodu svoga zlatnog svećeničkog jubileja izjavio: „U prvih deset godina bio sam u kontaktu s hrvatskim političarima, a kasnije sve rjeđe, poštujući i u tome potrebnu autonomiju. Nisam smatrao razboritim da međunarodnjaci vode na sastanke vjerske vođe, da promičemo njihov daytonizam.“60

Iz ovog su razdoblja ostale upamćene i dvije Promemorije koje je Biskup uručio predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću61 prigodom njegova posjeta katedrali i biskupiji 2012. godine, te Draganu Čoviću,62 , nakon njegova izbora za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH 2014. godine. Oba su dokumenta izazvala znatnu medijsku pozornost63, a predstavljaju jasno svjedočanstvo kontinuiteta u Biskupovu stavu o položaju hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

Monografije – knjige

Članci i periodične publikacije

Internet stranice i baze dokumenata