Pregledni rad
VATROSLAV JAGIĆ I NAPREDAK SLAVISTIKE U 19. STOLJEĆU
Stjepan Damjanović
Sažetak
Na prste se jedne ruke mogu izbrojiti Hrvati u ukupnoj našoj povijesti koji su
u svojim strukama značili ono što je Vatroslav Jagić značio u svoje vrijeme u slavistici
i u filologiji uopće. I ne samo da je bio slavistički prvak u svoje vrijeme, nego
je dugo poslije svoje smrti bitno utjecao na slavističke smjerove i bez pretjerivanja
možemo reći da je i danas njegovo djelo živo, tj, nama suvremeni autori hvale
njegove radove, polemiziraju s njima, zovu ih kao svjedoke za svoje teze, tj. njegove
misli sudjeluju u nama suvremenim znanstvenim i stručnim raspravama.
Slavni je Varaždinac živio dugo (Varaždin, 6. srpnja 1838 - Beč, 5. kolovoza 1923),
dakle 85 godina. Svojom opsežnom i raznolikom znanstvenom djelatnošću uvelike
je pomogao da se slavistika po dosezima izjednači s germanistikom i romanistikom
za kojima je prije njegova vremena primjetljivo zaostajala. Njegovo je djelo završni
dio onoga razdoblja u razvitku slavistike kada je međuzavisnost njezinih dijelova
snažna, a središnje mjesto zauzima proučavanje staro(crkveno)slavenskoga jezika
i ćirilometodske problematike. Djelovao je kao zagrebački gimnazijski profesor
(1860 - 1870) te sveučilišni profesor u Odesi ( od 1871), Berlinu (od 1874), Petrogradu
(od 1880) i Beču (1886 – 1908). Umro je 1923. u Beču, a sahranjen je, po
vlastitoj želji, u Varaždinu.
Sva su ga sveučilišta željela, sa svakoga je otišao svojom voljom u potrazi za boljim
uvjetima rada, za većim mogućnostima znanstvenoga i stručnoga djelovanja.
Utemeljio je čuveni časopis Archiv für slavische Philologie (od 1875. do 1929. izašlo
je 37 opsežnih svezaka). Upravo preko toga časopisa omogućio je da slavistika postane
ravnopravna s germanistikom i romanistikom. Najvažnija su njegova slavistička
djela Zur Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache (1900), Istorija slavjanskoj filologii (1910), Glagoličeskoe pisьmo (1911), ali su brojne njegove
rasprave pouzdano usmjeravale slavistička istraživanja u trenutku kad su se pojavile.
Izdavao je važne kanonske staroslavenske kodekse (Zografsko tetraevanđelje,
1879, Marijinsko tetraevanđelje, 1883) te starohrvatske, staroruske, starosrpske,
starobugarske i druge tekstove.
Izračunali su da bi njegova sabrana djela, bez njegove enormno velike i važne
prepiske, iznosila 100 knjiga po 200 stranica! To je cijela biblioteka i u tom opsežnom
djelu osobito zadivljuje činjenica da su slabe stranice rijetkost.
Kada bismo najkraće htjeli opisati odakle izvire Jagićeva znanstvena uvjerljivost,
mislim da bi dobro bilo poslužiti se ocjenama Nine Aleksandrove Pogačnik koja
je isticala da je Vatroslav Jagić izvrstan filolog koji je zazirao od filologizma, znanstvenik
koji je prosudbu stavljao ispred deskripcije, povijesnost ispred historizma,
književnopovijesnu misao ispred bibliografskih križaljki i kronoloških nizova. Jako
je pomogao da mitski shvaćenu slavensku zajedničku baštinu zamijeni pouzdano
istraživanje stvarnih veza. Imao je urođeni istraživački instinkt, umio je utvrditi što
je važno, a što još važnije.
Ključne riječi
Vatroslav Jagić; filologija; slavistika; povijest književnosti; lingvistika
Hrčak ID:
326014
URI
Datum izdavanja:
31.12.2024.
Posjeta: 16 *