UVOD – Kontekst „Agitpropa“ i sovjetizacije (1945. – 1948.)
Godina 1946. označila je ključno razdoblje u konsolidaciji rane komunističke vlasti u novoj jugoslavenskoj državi. Kako bi učvrstila svoj politički monopol, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) koristila se sustavnim i sveprisutnim aparatom agitacije i propagande (Agitprop).1 Propaganda je prožimala sve društvene i političke sfere, a njezina je oštrica bila usmjerena prema oblikovanju javnoga mnijenja, indoktrinaciji stanovništva i neutralizaciji stvarnih ili zamišljenih neprijatelja režima.
Taj proces totalitarizacije društva bio je vidljiv i na mikrorazini javnih ustanova. Opća bolnica Dubrovnik, tijekom 1946., preoblikovana je iz isključivo zdravstvene ustanove u politički poligon. U Dubrovniku, kao tradicionalno građanskoj i religioznoj sredini, vlast je provodila pojačani nadzor i integraciju pomoću lokalnih ustanova poput dubrovačke bolnice.
Analizom sačuvanih originalnih letaka, proglasa, pjesama i proznih crtica iz arhiva stare dubrovačke bolnice, ovaj rad nastoji rasvijetliti mehanizme kojima je lokalna partijska ćelija pokušavala uspostaviti apsolutnu ideološku kontrolu, ali i oblike pasivnoga otpora bolničkoga osoblja i pacijenata. Istraživanje se temelji na primarnoj građi arhiva dubrovačke bolnice (1880. – 1941.) iz Državnoga arhiva u Dubrovniku. Ključan izazov predstavljala je analiza fonda „Bolnica – nesređena građa“,2 oštećenoga uslijed dugogodišnjega boravka u vlažnim i otvorenim prostorima stare bolnice. Zbog fragmentiranosti i neobrađenosti dokumenata, na tome je gradivu često nemoguće primijeniti standardne statističke i grafičke metode. Unatoč tomu, detaljnim pregledom više od 400 kutija nesređene građe koja kronološki prelazi granicu 1941., identificirani su vrijedni dokumenti iz 1946. koji su omogućili analizu stanja u bolnici tijekom ranoga komunističkog razdoblja.
Ritualizacija proslava i mobilizacija masa: Prvi svibnja i Dan pobjede
Uspostava novoga poretka zahtijevala je redefiniranje javnoga prostora i uvođenje novih državnih rituala. Kolektivizam i masovni događaji služili su potiskivanju nepoželjnoga individualizma i stvaranju privida općega narodnog jedinstva. Zanimljiv lokalni fenomen u Dubrovniku bila je instrumentalizacija tradicionalnih dekorativnih elemenata. Standali,3 tradicijski drveni stupovi koji su se stoljećima rabili isključivo kao ukras za Festu svetoga Vlaha, u svibnju 1946. iskorišteni su za proslave novoga režima.
Za proslavu Prvoga svibnja 1946. izdana je direktiva kojom se od svih ustanova, podružnica i društava zahtijevalo kićenje zgrada i trgovina zastavama, zelenilom, parolama te portretima Josipa Broza Tita i Josifa Visarionoviča Staljina. Posebno mjesto bilo je predviđeno za isticanje imena radnika uspješnih u tzv. prvomajskome takmičenju. Organiziranom povorkom koja je krenula iz povijesne jezgre prema željezničkoj stanici u Gružu koordiniralo je Mjesno sindikalno vijeće preko imenovanih redatelja, a sudionici su morali klicati točno propisanim parolama:
„Živio Prvi maj dan radnika i seljaka... Živio drug Tito tvorac našeg jedinstva... Živjelo bratstvo i jedinstvo naših naroda... Živjela sovjetska Rusija zemlja udarnika... Živio generalisimus Staljin osloboditelj potlačenih... Živio jugoslavenski Trst i Julijska krajina.“4
Sličan obrazac ponovljen je i 9. svibnja 1946., povodom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. Historiografski gledano, KPJ je monopolizirala i dogmatizirala antifašističku borbu izjednačavajući antifašizam isključivo s komunizmom.5 Proslava u Dubrovniku bila je pomno koreografirana: limena glazba, vojska i omladina krenuli su sa stanice Lapad, spojili se s gruškom povorkom te stigli na Pile pod koordinacijom gradskih sindikalnih organizacija. Dokumenti iz bolničkoga arhiva svjedoče o rigidnosti proslave, a dokaz je toga popis eksplicitno nametnutih parola koje su slavile Crvenu armiju, Staljina, slavensko bratstvo te Komunističku partiju Jugoslavije kao „organizatora borbe i pobjede nad okupatorom i domaćim izdajnicima.“6 Kako bi se osigurala masovnost na tome državnom prazniku, vlasti su primijenile i ekonomske stimulanse – demonstrantima je isplaćivana redovna dnevnica, a onima koji su morali ostati na radnim mjestima zajamčena je 50 % veća nadnica.
Geopolitički pritisci i lokalna refleksija: Tršćanska kriza
U proljeće 1946. jugoslavenska se diplomacija suočila s teškim pregovorima oko sudbine Istre, Julijske krajine i Trsta. Unutarnja politika pratila je te napetosti masovnim protestnim mitinzima diljem zemlje pod krilaticom „Trst je naš”.7 Refleksija te visoke geopolitike jasno se iščitava u proglasima upućenima djelatnicima dubrovačke bolnice.
Za veliki protestni skup, održan pod gradskim zvonikom na Stradunu 16. svibnja 1946., sindikalni dužnosnici izdali su upute o obveznome donošenju jugoslavenskih zastava i parola usmjerenih protiv zapadnih saveznika, a u korist sovjetskih prijedloga razgraničenja: „Ostavljanje Trsta Italiji bila bi najveća nepravda. / Predloženi koridor u Istri ugrožavao bi sigurnost nove Jugoslavije. / Hoćemo nedjeljivu Istru sa Trstom! / Živio SSSR zaštitnik mira i demokratskih prava! / Protestujemo protiv nepravednih prijedloga Američkog, Engleskog i Francuskog delegata! / Odlučno tražimo pripojenje Trsta Jugoslaviji! / Za prijedlogom druga Kardelja stoje svi narodi Jugoslavije!“8
Ovakav narativ služio je homogenizaciji lokalnoga stanovništva isticanjem vanjske ugroze dok se istovremeno slavljenjem imena Josipa Broza Tita sustavno gradio kult ličnosti koji će postati ključni integrativni, ali dugoročno i najranjiviji čimbenik stabilnosti jugoslavenske federacije. Takva ikonografija 1946. predstavljala je embrionalnu fazu konstrukcije kulta ličnosti Josipa Broza Tita, koji će u kasnijim desetljećima poprimiti elemente sekularne religije, duboko ukorijenjene u sve pore društvenoga života, pa tako i u sport.
Odnos prema Katoličkoj Crkvi i konstrukcija „unutarnjega neprijatelja“
Dok se partizanski pokret glorificirao bez ikakve kritičnosti i analize ratnih zločina ili represije prema neistomišljenicima, Katolička Crkva u tome je razdoblju predstavljala jedinu stvarnu institucionalnu opoziciju komunističkomu režimu. Vlast ju je percipirala kao ključnoga ideološkog protivnika nastojeći sustavno uništiti njezin ugled u narodu pomoću propagandnoga povezivanja klera s fašizmom i kolaboracijom.9
Izrazit primjer takve difamacije pronalazimo u pamfletu pod naslovom „Proljeće 1946 g.“, koji je potpisao autor pod pseudonimom „Komesar R. M.“ U tekstu se izravno napada kler te se upotrebljava tada svježi narativ o stradanjima u Širokom Brijegu kako bi se opravdao obračun s Crkvom: „Ti izdajnici danas kod naroda ne mogu naći sklonište, ali ga nalaze kod svojih istomišljenika koji se kriju pod mantijom, skrivajući izdajnike po crkvama i konventima... Kler se pokazao odgojiteljem koljača... Sjetimo se ožalošćenih očeva i majki koji su izgubili svoje sinove na Širokom brijegu padajući od kiše metaka koji su dolazili s prozora fratarskog samostana. Ovi zlikovci se nisu stidili „kazne Božje“ i umjesto križa uzeli su u ruke mitraljez... Radni narod uživa sva prava koja ga pripadaju a naša mlada FNRJ cvate u svemu kao proljetna ruža... Sa Titom Za Tita!“10
Ovakav diskurs služio je legitimiranju poslijeratnih progona svećenika i redovnika prikazujući Crkvu kao izravnu prijetnju procvatu nove socijalističke domovine.11
Mehanizmi nadzora i ideološkoga čišćenja: Slučaj letka „Nesretnici!“, „Kultura potkazivanja“ i totalitarnoga nadzora
Anonimni letak na kraju („Nesretnici...”) primjer je prakse političke budnosti i stvaranja „kulture potkazivanja“. Paralelno s vanjskopolitičkom mobilizacijom i napadima na Crkvu, režim je provodio strogu unutarnju diferencijaciju unutar ustanova. Najplastičniji primjer uvođenja ozračja straha i poticanja na prokazivanje („cinkarenje“) među bolničkim osobljem predstavlja anonimni letak s potpisom „Promatrač“, koji se stilski i retorički paradoksalno oslanja na religijske motive očišćenja („grijeha”), ali u svrhu partijske ideologije: „Nesretnici! Očistite duše vaše od prljavih vaših mana, očistite srca vaša od pakosti i od zala! Poslije višekratnog ukazivanja na vaše štetne mane, koje se pojavljuju kod bolničkog osoblja s tendencijom razjedinjavanja, stvaranjem zbrke u redovima složnih i radinih, i time izazivajući nered i nezadovoljstvo koje bi imalo dobro da posluži samo neprijateljima našeg naroda... Skreće se pažnja... svima koji se nalaze u službi naroda... da budnim okom prate sve one nedostojne elemente koji bi pokušali da ugroze najvišu tekovinu – bratstvo i jedinstvo [...] Sve one koji rade što nije dozvoljeno i neodgovorno, prstom pokažite i isključite iz vašeg društva jer taj nije dostojan da radi među vama i jede narodni kruh.“12
Slika 1. Letak „Nesretnici“13
Ovaj proglas zorno demonstrira namjeru uvođenja potpunoga nadzora („Oči i uši”), gdje se svako odstupanje od kolektivističke norme proglašavalo neprijateljskim djelovanjem protiv tekovina Narodnooslobodilačke borbe.14
Slika 2. Letak "Oko i uho bolnice"15
Pasivni otpor i uloga zidnih novina: „Diverzanti“ u bolničkim hodnicima
Unatoč agresivnim pokušajima indoktrinacije, analiza bolničkoga gradiva otkriva postojanje aktivnoga i pasivnoga otpora unutar same ustanove. Taj se otpor najčešće odražavao uništavanjem ili uklanjanjem službenih propagandnih plakata i zidnih novina. Sukob mišljenja na bolničkim hodnicima ostao je zabilježen u letku s potpisom „Bolesnik“, koji reagira na noćno skidanje proglasa, izrijekom spominjući uklanjanje teksta s naslovom „Badnja noć“ (što upućuje na tinjajući religijski i proturežimski sentiment pojedinih djelatnika ili pacijenata):
„Budi se, zora je! Neki još spavaju u dubokom snu, premda je već svanuo dan. [...] oni spavaju i u snu ustaju kao tužni mjesečari kao utvare, hodnicima opipavajući zidove i table, neodgovorno skidaju članke, koji im se pričine kao nedovoljan, kao članak koji se nalazio na tabli za zidne novine s naslovom „Badnja noć”... To mora da je ipak grozna bolest... Zato svaki onaj koji se osjeća zdravim neka stavi sebi zadatak da svestrano pomože onima koji boluju... kasnije će vam oni biti zahvalni što ste ih probudili da ih oslobodite od tih nepoželjivosti što ste učinili dobro svome bližnjemu. Isto tada kada ozdrave i oni će radosno uskliknuti svojim drugovima: Budite se i ustajte, već je davno svanulo!“16
Propagandni proglasi i zidni novinski isječci u bolnici često su skretali pozornost s gorućih socijalnih i ekonomskih problema poratnoga razdoblja.17 Autori su se nerijetko koristili hermetičnim, alegorijskim izričajem kako bi poslali poruke upozorenja onima koji se ne klanjaju partijskoj liniji, o čemu svjedoči i zapis s inicijalima Ž. I.:
„Oluja! zatvaraj sva jedra, grmio je glas kapetana kroz urlik oluje i prasak valova. [...] Na krmi zaostao mlad mornar pa se nekud plaho i začudno zagledao u demonski ples valova. Neka znade svaki pojedini koji uđe u ples da ga mora isplesati ili ne ići u ples.“18
Socijalni inženjering na radnome mjestu: „Iskorjenjivanje troskota i kukavica“
U okruženju u kojemu se idealiziralo zajedništvo, sustavno se gušio individualizam, sloboda izražavanja i kritička misao. Literarni uradci lokalnih aktivista imali su jasnu pragmatičnu ulogu: poticati prokazivanje kolega koji nisu slijedili službenu doktrinu i opravdati njihovo trenutačno otpuštanje s posla.
Kao metafora za politički nepoćudne radnike upotrebljavala se riječ korov, o čemu svjedoči didaktička pričica „Baštovan i troskot“, s potpisom „V. Č.“: „Ovako ima štetnih radnika koje bi trebalo da se izbaci iz radnih masa, da ih se iščupa, jer škode i upropašćuju radničku klasu, uništavaju dobre namjere pravih radnika kao što je troskot grickao kupus.“19
Ta tendencija preodgoja ili potpunoga izopćenja iz radničke klase vidljiva je i u tekstu „Personalna bolest“ (potpisan s „B. A.”), u kojemu se kritičko promišljanje tretira kao medicinski i patološki problem samoga bolničkog osoblja: „Naš bolnički personal nažalost još nije dovoljno ozdravio od nepoželjne i opasne bolesti, starih štetnih nazora, grubih mana, međusobnog prezira, neslaganja i netrpeljivosti... Analizirajući sve te nedostatke treba da ih iz korijena naših srdaca iščupamo te da ih utopimo u duboko more zaborava...“20
Konačno, u kratkoj pjesmi/crtici „Kukavica“, autor povlači jasnu crtu između podobnih i nepodobnih radnika unutar bolnice. Kritički nastrojeni pojedinci uspoređeni su s nevidljivim, ali stalno prisutnim kukavicama koje narušavaju sklad naprednih „slavujskih“ glasova Partije:
„Dočim u krugu naše bolnice kukaju po cijelu godinu. Kukavicu nitko ne vidi da kuka. Samo se čuje da kuka, a ne vidi se... htjele bi naše kukavice da i slavuji kukaju, ali im to nigdje neće biti jer kukavica ostaje kukavica, a slavuj ostaje ptica pjevica.“21
Gospodarska mobilizacija: Radne akcije
Uz parade i političke proglase, specifičan instrument komunističke propagande i ekonomske obnove bile su savezne radne akcije.22 Nakon završetka pruge Brčko – Banovići, tijekom 1946. vršene su intenzivne pripreme za izgradnju pruge Šamac – Sarajevo.23 Mobilizacijski proglasi koji su kružili bolnicom nastojali su povezati privredni napredak (otvaranje rudnika, spajanje zaleđa s Jadranskim morem) s romantičarskim zanosom omladine, često koristeći narodni deseterac u svrhu lakše recepcije među masama, što ilustrira i pjesma Mile Tomić:
„Viče vila s Mosor planine i dozivlje braću dalmatine! / Vrličane, kršne Cetinjane i junake iz Ravnih Kotara! / Nije ono sa Mosora vila već dozivlje naša zemlja mila! / Da idemo izgraditi prugu ispuniti obavezu drugu! [...] Naša zemlja to od nas pita da viknemo živio nam maršal Tita!“24
Između kolektiva i pojedinca: Humor, drugarstvo i egzistencijalna tjeskoba
Prvi oblik odstupanja od formalnoga propagandnog tona očituje se u internoj satiričnoj poeziji nepoznatoga autora unutar bolničkoga kolektiva. Pjesma tematizira suodnos unutar Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i bolničke svakodnevice:
„Sastali se svi baš jesmo ko što prije rekli bjesmo...
Komesar je žrtva prva, nije ni on baš od drva...
Na sastanku on naglašava, kritika se odobrava,
Ali drugovi mudro šute komesara da ne ljute.
Ozdraviti baš ne žuri, jer i tako vrijeme juri.
Zabušant se nama smije, ko umije njemu dvije.“25
Iz historiografske perspektive, ova je pjesma dragocjen izvor za razumijevanje fenomena „kontrolirane kritike“ ili pak bezazlenoga internog humora koji je služio kao ispušni ventil za napetosti unutar kolektiva. Autor se koristi tradicijom partizanskoga drugarstva iz ratnih dana kako bi se našalio na račun ključnih figura novoga poretka – u istoj osobi bolesnoga komesara i ekonoma (zabušanta). Posebno je analitički zanimljiv stih o tome kako „drugovi mudro šute komesara da ne ljute“, što, unatoč šaljivomu tonu, točno detektira atmosferu straha i svijest o granicama dopuštene kritike koja se počela ugrađivati u društvo već 1946.
Egzistencijalna tjeskoba kao antiteza socijalističkomu realizmu: Pjesma „Sudba“
Potpuni kontrast, kako službenomu optimizmu, tako i navedenomu internom humoru, predstavlja pjesma „Sudba“ potpisana inicijalima P. B., također sačuvana u bolničkome arhivu:
„O! kruta sudbo što zjaš, lice mi kistom tamnim...
Da vrištim i cijučem, da pacov izgledam – blijed...
A opet nekad remen snažni / I hladno ošinu, i bjeh ko led.
Nejako i prozirno zurim, rumori život - plaši mi ćud:
I hlepim i srčem, u isto veće, i gledati mogo nijesam svud
skupiti bar zrno ili mrlju sreće...“26
U vremenu kada je u kulturi i propagandi dominirao socijalistički realizam – pravac koji je zahtijevao isključivo prikazivanje pobjedničkoga mentaliteta, izgradnje, snage i kolektivnoga zanosa – pojava pjesme poput „Sudbe“ predstavlja radikalan estetski i psihološki otklon.
Analizom pjesme uočavaju se sljedeći elementi:
ekstremni individualizam i nemoć: Autor se ne identificira s naprednim kolektivom („mi”), nego progovara iz pozicije duboko traumatiziranoga i izoliranoga pojedinca („ja”).
Metafore nasilja i straha: Izrazi poput „kruta sudba“, „pacov blijed“ i „remen snažni“ koji „hladno ošinu“ sugeriraju postojanje duboke egzistencijalne tjeskobe, straha od neizvjesnosti, a potencijalno i proživljene ratne ili poslijeratne traume.
Potraga za „mrljom sreće“: Žudnja za skupljanjem „zrnca ili mrlje sreće“ u potpunoj je suprotnosti s proklamiranom općom društvenom srećom koju je obećavao novi sustav.
Pronalaženje ovakvoga teksta u arhivu jedne zdravstvene ustanove (bolnice) svjedoči o tome da proces indoktrinacije 1946. nije bio posve monolitan. Ispod površine masovnih manifestacija, prvomajskih povorki i jednoglasnoga skandiranja na Stradunu postojali su pojedinci čiji se unutarnji svijet sastojao od straha, rezignacije i pokušaja očuvanja vlastite intime pred naletom sveobuhvatne politizacije svakodnevice. Identitet autora potpisanoga inicijalima P. B. za sada ostaje nepoznat, što otvara pitanje je li riječ o pacijentu, liječniku ili o nekome drugom članu bolničkoga osoblja. Međutim, u kontekstu 1946. ta anonimnost i korištenje samo inicijala mogu se interpretirati i kao svjesni čin samozaštite. U atmosferi pojačanoga nadzora, „političke budnosti“ i poziva na potkazivanje unutar bolnice (kako svjedoči i letak „Nesretnici!“), izražavanje tako mračnih, duboko individualnih i nesocijalističkih osjećaja pod punim imenom i prezimenom predstavljalo bi golem egzistencijalni i politički rizik za autora. Stoga skrivanje iza inicijala P. B. vjerojatno svjedoči o nagonu za očuvanjem vlastite sigurnosti u vremenu u kojemu je privatna misao postala sumnjiva.
Zaključak
Analiza primarne, neobjavljene arhivske građe iz arhiva stare dubrovačke bolnice iz 1946. pruža dragocjen historiografski uvid u mehanizme uspostave i funkcioniranja ranokomunističkoga totalitarnog sustava na lokalnoj mikrorazini. Sinkroniziranim djelovanjem sindikalnih podružnica i lokalnih partijskih ćelija, bolnica je u poratnim mjesecima preoblikovana iz isključivo zdravstvene ustanove u prvorazredni politički i ideološki poligon.
Istraživanje pokazuje da je komunistička propaganda u bolničkome okruženju bila iznimno slojevita te da je pokrivala širok raspon tema – od agresivnoga geopolitičkog homogeniziranja (Tršćanska kriza) i oštre difamacije Katoličke Crkve (povezivanje klera s fašizmom i kolaboracijom), pa sve do ekonomske mobilizacije pomoću saveznih radnih akcija. Kako bi ugradio novu ideologiju u svijest građana, režim je parazitirao na tradicionalnim elementima (ukrašavanje Straduna standalima) te se paradoksalno koristio retorikom očišćenja i bratstva koja korijene vuče iz kršćanskih vrijednosti dok je istovremeno provodio rigidan socijalni inženjering.
Ključni doprinos ovoga rada leži u mapiranju metoda kojima se Partija nastojala obračunati s kritičkom misli i individualizmom unutar radnoga kolektiva. Literarno-alegorijskim formama nepoćudni radnici i kritičari sustava dehumanizirani su i patologizirani motivima „troskota“, „bolesti“ i „kukavica“, što je služilo kao izravno opravdanje za njihovo prokazivanje i izopćenje iz radničkih masa.
Međutim, dokumenti su ujedno i svjedočanstvo da proces indoktrinacije u Dubrovniku nije tekao bez otpora. Fenomeni poput noćnoga skidanja plakata s vjerskim aluzijama („Badnja noć“) dokazuju postojanje pasivne rezistencije u bolnici. S druge strane, pojava satiričnih stihova o komesaru i ekonomu te duboko tjeskobne, egzistencijalne poezije pojedinca (poput pjesme „Sudba”) jasno indicira da, unatoč proklamiranomu kolektivnom optimizmu, pojedinac u ranoj fazi komunizma ostaje zarobljen u strahu i nesigurnosti pred represivnim aparatom poretka. Analizirano arhivsko gradivo pokazuje da, unatoč snažnim pritiscima, totalitarni aparat nije u potpunosti uspio izbrisati individualnu sferu. U primjerima satirične poezije o komesarima i duboko tjeskobne, intimne lirike potpisane s P. B., razvidno je da se unutar bolničkih zidova zadržao prostor za ljudski humor, ali i za duboku egzistencijalnu krizu pojedinca, što je činilo tihu, estetsku i psihološku antitezu nametnutomu optimizmu službene komunističke propagande. Mikrosvijet dubrovačke bolnice 1946. tako se potvrđuje kao vjerna i paradigmatska slika makrosvijeta rane poslijeratne Jugoslavije, u kojoj su se brutalne metode kontrole i ideološkoga čišćenja vješto skrivale iza kulisa narodnoga zanosa, drugarstva i privredne obnove.
INTRODUCTION – The context of Agitprop and Sovietisation (1945–1948)
The year 1946 marked a crucial period in the consolidation of early communist rule in the new Yugoslav state. To consolidate its political monopoly, the Communist Party of Yugoslavia (KPJ) employed a systematic and pervasive apparatus of agitation and propaganda (Agitprop).1 Propaganda permeated every sphere of social and political life, with its thrust directed towards shaping public opinion, indoctrinating the population and neutralising real or imagined enemies of the regime.
This process of imposing totalitarian control on society was also visible at the micro level of public institutions. During 1946, General Hospital Dubrovnik was transformed from an institution devoted exclusively to healthcare into a political testing ground. In Dubrovnik, a traditionally bourgeois and religious milieu, the authorities intensified surveillance and integration through local institutions such as the hospital.
By analysing surviving original leaflets, proclamations, poems and prose sketches from the archive of the old Dubrovnik hospital, this paper seeks to illuminate both the mechanisms through which the local Party cell attempted to establish absolute ideological control and the forms of passive resistance among hospital staff and patients. The study draws on primary source material from the Dubrovnik hospital archive (1880–1941) held at the State Archives in Dubrovnik. A key challenge was the analysis of the fonds entitled “Bolnica – nesređena građa”,2 which had been damaged by years of storage in damp and exposed areas of the old hospital. Because the documents are fragmentary and unprocessed, standard statistical and graphical methods often cannot be applied to this material. Nevertheless, a detailed examination of more than 400 boxes of unprocessed records extending chronologically beyond 1941 identified valuable documents from 1946 that enabled an analysis of conditions in the hospital during the early communist period.
The ritualisation of celebrations and mass mobilisation: May Day and Victory Day
The establishment of the new order required a redefinition of public space and the introduction of new state rituals. Collectivism and mass events served to suppress undesirable individualism and create an impression of universal popular unity. An interesting local phenomenon in Dubrovnik was the instrumentalisation of traditional decorative elements. Standali,3 traditional wooden poles that for centuries had been used exclusively to decorate the city for the Festivity of Saint Blaise, were used for celebrations of the new regime in May 1946.
A directive issued for the May Day celebrations in 1946 required all institutions, branches and associations to decorate their buildings and shops with flags, greenery, slogans and portraits of Josip Broz Tito and Josif Visarionovič Staljin. Special provision was made for displaying the names of workers who had excelled in the so-called May Day competition. The organised procession, which set off from the historic centre towards the railway station in Gruž, was coordinated by the Local Trade Union Council through appointed marshals, and participants had to chant precisely prescribed slogans:
“Long live May Day, the day of workers and peasants... Long live Comrade Tito, the creator of our unity... Long live the brotherhood and unity of our peoples... Long live Soviet Russia, the land of shock workers... Long live Generalissimo Staljin, the liberator of the oppressed... Long live Yugoslav Trieste and the Julian March.”4
A similar pattern was repeated on 9 May 1946 to mark Victory over Fascism Day. From a historiographical perspective, the KPJ monopolised the anti-fascist struggle and made it a matter of dogma, equating anti-fascism exclusively with communism.5 The celebration in Dubrovnik was carefully choreographed: a brass band, soldiers and young people set off from Lapad station, joined the Gruž procession and arrived at Pile under the coordination of the city’s trade union organisations. Documents from the hospital archive testify to the rigidity of the celebration, as evidenced by a list of explicitly imposed slogans praising the Red Army, Staljin, Slavic brotherhood and the Communist Party of Yugoslavia as the “organiser of the struggle and victory over the occupier and domestic traitors.”6 To ensure mass participation in this public holiday, the authorities also applied economic incentives: demonstrators received their regular daily wage, while those who had to remain at their workplaces were guaranteed a 50% higher wage.
Geopolitical pressures and their local repercussions: The Trieste Crisis
In spring 1946, Yugoslav diplomacy faced difficult negotiations over the fate of Istria, the Julian March and Trieste. Domestic politics mirrored these tensions through mass protest rallies across the country under the slogan “Trieste is ours”.7 The repercussions of these high-level geopolitical developments are clearly discernible in proclamations addressed to the staff of the Dubrovnik hospital.
For a large protest rally held beneath the city bell tower on Stradun on 16 May 1946, trade union officials issued instructions requiring participants to bring Yugoslav flags and slogans directed against the Western Allies and in support of Soviet proposals for demarcating the border: “Leaving Trieste to Italy would be the greatest injustice. / The proposed corridor in Istria would threaten the security of the new Yugoslavia. / We want an undivided Istria with Trieste! / Long live the USSR, the protector of peace and democratic rights! / We protest against the unjust proposals of the American, English and French delegates! / We firmly demand the annexation of Trieste to Yugoslavia! / All the peoples of Yugoslavia stand behind Comrade Kardelj’s proposal!”8
This narrative served to homogenise the local population by emphasising an external threat, while the glorification of Josip Broz Tito’s name systematically built a cult of personality that would become a key integrative factor, but in the long term also the most vulnerable factor in the stability of the Yugoslav federation. In 1946, this iconography represented the embryonic phase in the construction of Josip Broz Tito’s personality cult, which in later decades would take on elements of a secular religion, deeply rooted in every aspect of social life, including sport.
Attitudes towards the Catholic Church and the construction of the “internal enemy”
While the Partisan movement was glorified without any critical scrutiny or analysis of war crimes or repression of dissenters, the Catholic Church represented the only real institutional opposition to the communist regime during this period. The authorities perceived it as a key ideological adversary and sought systematically to destroy its reputation among the population by associating the clergy with fascism and collaboration through propaganda.9
A striking example of such defamation is found in a pamphlet entitled “Proljeće 1946 g.”, signed by an author using the pseudonym “Komesar R. M.” The text directly attacks the clergy and uses the then-recent narrative of the suffering at Široki Brijeg to justify the campaign against the Church: “Today, these traitors cannot find shelter among the people, but they find it among their like-minded associates who hide beneath the cassock, concealing traitors in churches and convents... The clergy have shown themselves to be the educators of butchers... Let us remember the bereaved fathers and mothers who lost their sons at Široki Brijeg, falling under a hail of bullets coming from the windows of the friars’ monastery. These villains felt no shame before ‘God’s punishment’ and took up a machine gun instead of the cross... The working people enjoy all the rights that belong to them, and our young FNRJ flourishes in every respect like a spring rose... With Tito, For Tito!”10
This discourse served to legitimise the post-war persecution of priests and members of religious orders by portraying the Church as a direct threat to the flourishing of the new socialist homeland.11
Mechanisms of surveillance and ideological cleansing: The case of the leaflet “Nesretnici!”, a “culture of denunciation” and totalitarian surveillance
The anonymous leaflet at the end (“Nesretnici...”) exemplifies the practice of political vigilance and the creation of a “culture of denunciation”. Alongside mobilisation over foreign policy and attacks on the Church, the regime imposed strict internal differentiation within institutions. The most vivid example of the creation of an atmosphere of fear and encouragement of informing (“cinkarenje”) among hospital staff is an anonymous leaflet signed “Promatrač”, which paradoxically draws, in its style and rhetoric, on religious motifs of purification (of “sin”), but in the service of Party ideology: “Unfortunates! Cleanse your souls of your filthy faults, cleanse your hearts of malice and evil! After repeated warnings about your harmful faults, which manifest themselves among hospital staff in a tendency to sow division, creating confusion in the ranks of the united and hardworking, thereby causing disorder and discontent that could serve only the enemies of our people... All those in the service of the people... are reminded... to keep a watchful eye on all those unworthy elements who might attempt to threaten the greatest achievement – brotherhood and unity [...] Point the finger at all those who do what is forbidden and act irresponsibly, and exclude them from your company, for such a person is unworthy to work among you and eat the people’s bread.”12
This proclamation vividly demonstrates the intention to introduce total surveillance (“Oči i uši”), whereby any departure from the collectivist norm was declared to be hostile activity against the achievements of the People’s Liberation Struggle.13
Figure 1. The leaflet “Nesretnici”14
Figure 2. The leaflet “Oko i uho bolnice”15
Passive resistance and the role of wall newspapers: “Saboteurs” in hospital corridors
Despite aggressive attempts at indoctrination, analysis of the hospital records reveals the existence of active and passive resistance within the institution itself. This resistance most often manifested itself in the destruction or removal of official propaganda posters and wall newspapers. The clash of opinions in the hospital corridors was recorded in a leaflet signed “Bolesnik”, which responds to the nocturnal removal of proclamations and explicitly mentions the removal of a text entitled “Badnja noć” (suggesting simmering religious and anti-regime sentiments among some members of staff or patients):
“Wake up, it is dawn! Some are still fast asleep, although day has already broken. [...] they sleep and rise in their sleep like sorrowful sleepwalkers, like apparitions, groping along the walls and noticeboards in the corridors, irresponsibly removing articles that strike them as inadequate, such as the article on the wall newspaper board entitled ‘Badnja noć’... This must indeed be a terrible illness... Therefore, everyone who feels healthy should make it their task to help those who are ill in every way... later they will be grateful that you woke them to free them from these undesirable things, that you did good to your neighbour. Then, when they recover, they too will joyfully exclaim to their comrades: Wake up and get up, dawn broke long ago!”16
Propaganda proclamations and wall newspaper clippings in the hospital often diverted attention from the pressing social and economic problems of the post-war period.17 The authors frequently used obscure, allegorical language to convey warnings to those who did not bow to the Party line, as illustrated by a text bearing the initials Ž. I.:
„Oluja! zatvaraj sva jedra, grmio je glas kapetana kroz urlik oluje i prasak valova. [...] Na krmi zaostao mlad mornar pa se nekud plaho i začudno zagledao u demonski ples valova. Neka znade svaki pojedini koji uđe u ples da ga mora isplesati ili ne ići u ples.“18
Social engineering in the workplace: “Uprooting troskot and cuckoos”
In an environment that idealised togetherness, individualism, freedom of expression and critical thought were systematically suppressed. The literary works of local activists had a clear pragmatic role: to encourage the denunciation of colleagues who did not follow official doctrine and to justify their immediate dismissal.
The word weed was used as a metaphor for politically undesirable workers, as illustrated by the didactic story “Baštovan i troskot”, signed “V. Č.“: „Ovako ima štetnih radnika koje bi trebalo da se izbaci iz radnih masa, da ih se iščupa, jer škode i upropašćuju radničku klasu, uništavaju dobre namjere pravih radnika kao što je troskot grickao kupus.“19
This tendency towards re-education or complete exclusion from the working class is also evident in the text “Personalna bolest” (signed “B. A.”), in which critical thought is treated as a medical and pathological problem affecting the hospital staff themselves: “Unfortunately, our hospital staff have not yet sufficiently recovered from an undesirable and dangerous illness: old harmful views, gross faults, mutual contempt, disagreement and intolerance... In analysing all these shortcomings, we must tear them out by the roots from our hearts and drown them in the deep sea of oblivion...”20
Finally, in the short poem/sketch “Kukavica”, the author draws a clear distinction between acceptable and unacceptable workers within the hospital. Critically minded individuals are compared to invisible yet constantly present cuckoos that disrupt the harmony of the Party’s progressive “nightingale” voices:
„Dočim u krugu naše bolnice kukaju po cijelu godinu. Kukavicu nitko ne vidi da kuka. Samo se čuje da kuka, a ne vidi se... htjele bi naše kukavice da i slavuji kukaju, ali im to nigdje neće biti jer kukavica ostaje kukavica, a slavuj ostaje ptica pjevica.“21
Economic mobilisation: Work actions
Alongside parades and political proclamations, federal work actions were a specific instrument of communist propaganda and economic reconstruction.22 Following the completion of the Brčko–Banovići railway, intensive preparations were made during 1946 for the construction of the Šamac–Sarajevo railway.23 Mobilising proclamations circulated in the hospital sought to link economic progress (the opening of mines and the connection of the hinterland with the Adriatic Sea) with the romantic enthusiasm of young people, often using folk decasyllabic verse to facilitate reception among the masses, as illustrated by a poem by Mile Tomić:
„Viče vila s Mosor planine i dozivlje braću dalmatine! / Vrličane, kršne Cetinjane i junake iz Ravnih Kotara! / Nije ono sa Mosora vila već dozivlje naša zemlja mila! / Da idemo izgraditi prugu ispuniti obavezu drugu! [...] Naša zemlja to od nas pita da viknemo živio nam maršal Tita!“24
Between the collective and the individual: Humour, comradeship and existential anxiety
The first departure from the formal tone of propaganda appears in satirical poetry by an unknown author circulating within the hospital collective. The poem explores the relationship between the People’s Liberation Army (NOV) and everyday hospital life:
„Sastali se svi baš jesmo ko što prije rekli bjesmo...
Komesar je žrtva prva, nije ni on baš od drva...
Na sastanku on naglašava, kritika se odobrava,
Ali drugovi mudro šute komesara da ne ljute.
Ozdraviti baš ne žuri, jer i tako vrijeme juri.
Zabušant se nama smije, ko umije njemu dvije.“25
From a historiographical perspective, this poem is a valuable source for understanding the phenomenon of “controlled criticism”, or simply harmless internal humour that served as a safety valve for tensions within the collective. The author draws on the tradition of wartime Partisan comradeship to poke fun at key figures of the new order – embodied in the same person, the ailing commissar and hospital administrator (a shirker). Of particular analytical interest is the line “drugovi mudro šute komesara da ne ljute”, which, despite its humorous tone, precisely identifies the atmosphere of fear and awareness of the limits of permissible criticism that had begun to become embedded in society as early as 1946.
Existential anxiety as the antithesis of socialist realism: The poem “Sudba”
A complete contrast to both official optimism and the internal humour discussed above is provided by the poem “Sudba”, signed with the initials P. B. and likewise preserved in the hospital archive:
„O! kruta sudbo što zjaš, lice mi kistom tamnim...
Da vrištim i cijučem, da pacov izgledam – blijed...
A opet nekad remen snažni / I hladno ošinu, i bjeh ko led.
Nejako i prozirno zurim, rumori život - plaši mi ćud:
I hlepim i srčem, u isto veće, i gledati mogo nijesam svud
skupiti bar zrno ili mrlju sreće...“26
At a time when culture and propaganda were dominated by socialist realism – a movement that demanded the exclusive depiction of a victorious mentality, construction, strength and collective enthusiasm – the appearance of a poem such as “Sudba” represents a radical aesthetic and psychological departure.
Analysis of the poem reveals the following elements:
extreme individualism and powerlessness: The author does not identify with the progressive collective (“mi”, “we”), but speaks from the position of a deeply traumatised and isolated individual (“ja”, “I”).
Metaphors of violence and fear: Expressions such as “kruta sudba”, “pacov blijed” and “remen snažni”, which “hladno ošinu”, suggest deep existential anxiety, fear of uncertainty and potentially also the experience of wartime or post-war trauma.
The search for “mrljom sreće”: The longing to gather “zrnca ili mrlje sreće” stands in complete opposition to the proclaimed general social happiness promised by the new system.
The discovery of such a text in the archive of a healthcare institution (a hospital) testifies to the fact that the process of indoctrination in 1946 was not entirely monolithic. Beneath the surface of mass demonstrations, May Day processions and unanimous chanting on Stradun were individuals whose inner world consisted of fear, resignation and attempts to preserve their privacy in the face of the sweeping politicisation of everyday life. The identity of the author who signed with the initials P. B. remains unknown for now, raising the question of whether this was a patient, a doctor or another member of the hospital staff. In the context of 1946, however, this anonymity and the use of initials alone can also be interpreted as a conscious act of self-protection. In an atmosphere of heightened surveillance, “political vigilance” and calls for denunciation within the hospital (as also evidenced by the leaflet “Nesretnici!”), expressing such dark, deeply individual and non-socialist feelings under one’s full name would have posed an enormous existential and political risk to the author. Hiding behind the initials P. B. therefore probably testifies to an instinct for self-preservation at a time when private thought had become suspect.
Conclusion
Analysis of the primary, unpublished archival material from the archive of the old Dubrovnik hospital dating from 1946 offers valuable historiographical insight into the mechanisms by which the early communist totalitarian system was established and operated at the local micro level. Through the coordinated action of trade union branches and local Party cells, the hospital was transformed in the post-war months from an institution devoted exclusively to healthcare into a major political and ideological testing ground.
The study shows that communist propaganda in the hospital environment was exceptionally multilayered and covered a wide range of topics – from aggressive geopolitical homogenisation (the Trieste Crisis) and the severe defamation of the Catholic Church (associating the clergy with fascism and collaboration) to economic mobilisation through federal work actions. To embed the new ideology in the consciousness of citizens, the regime parasitised traditional elements (decorating Stradun with standali) and paradoxically employed a rhetoric of purification and brotherhood rooted in Christian values while simultaneously imposing rigid social engineering.
The key contribution of this paper lies in mapping the methods through which the Party sought to suppress critical thought and individualism within the work collective. Through literary and allegorical forms, undesirable workers and critics of the system were dehumanised and pathologised through motifs of “troskot”, “illness” and “kukavica” (cuckoo), which served as a direct justification for their denunciation and exclusion from the working masses.
However, the documents also testify that the process of indoctrination in Dubrovnik did not proceed without resistance. Phenomena such as the nocturnal removal of posters with religious allusions (“Badnja noć”) demonstrate the existence of passive resistance in the hospital. At the same time, the appearance of satirical verses about the commissar and hospital administrator, as well as the deeply anxious, existential poetry of an individual (such as the poem “Sudba”), clearly indicates that, despite proclaimed collective optimism, the individual in the early phase of communism remained trapped in fear and insecurity in the face of the regime’s repressive apparatus. The archival material analysed shows that, despite strong pressure, the totalitarian apparatus did not entirely succeed in erasing the individual sphere. Examples of satirical poetry about commissars and deeply anxious, intimate lyric poetry signed P. B. reveal that space remained within the hospital walls for human humour, but also for the individual’s profound existential crisis, forming a quiet aesthetic and psychological antithesis to the imposed optimism of official communist propaganda. The microcosm of the Dubrovnik hospital in 1946 is thus confirmed as a faithful and paradigmatic image of the macrocosm of early post-war Yugoslavia, in which brutal methods of control and ideological cleansing were skilfully concealed behind a façade of popular enthusiasm, comradeship and economic reconstruction.
