Original scientific paper
Dva biskupa iz reda franjevaca
Pijo Mate Pejić
Abstract
Riječ je o fra Antunu Primoviću (1625.–1703.) i fra Vinku Lupiju Vukoviću (o. 1641.–1709.), članovima Dubrovačke franjevačke provincije. Primović je bio najpoznatiji dubrovački franjevac druge polovine XVII. st. Rođen je u bogatoj i uglednoj pučkoj dubrovačkoj obitelji. Osnovnu i srednju naobrazbu stekao je u rodnom gradu. Stupio je u franjevački red i završio filozofsko-teološki studij. God. 1666. izabran je za provincijala. Nakon velikog dubrovačkog potresa god. 1667. dubrovačka ga vlada šalje na europske dvorove da traži pomoć postradalima u Dubrovniku. Na prijedlog dubrovačke vlade, papa je god. 1669. imenovao Primovića za trebinjsko-mrkanskog biskupa, koju je službu obavljao pod neprestanim turskim zulumom 34 godine. Odigrao je pozitivnu ulogu u pokretu pravoslavnih redovnika i svećenika za ponovnim sjedinjenjem s Rimom na teritoriju Trebinjske biskupije. Žestoko se borio protiv pećkog patrijarha koji je god. 1674. isposlovao kod sultana ferman po kojem su i katolici postali podložni pravoslavnom patrijarhu. Tijekom Bečkog rata (1683.–1699.) odlučno je zahtijevao od mletačkog generalnog providura u Zadru da opozove odluku o preseljenu pučanstva iz istočne Hercegovine u močvarnu okolicu Opuzena. Fra Vinko Lupi Vuković je rođen u dubrovačkom zaleđu, u konavoskom selu Radovčići u siromašnoj obitelji Vukovića, koji su se tamo doselili iz Duvna. U potrazi za njegovim hrvatskim prezimenom, pojedinci su ga nazivali Vukić i Vučić. U ranoj mladosti došao je u Dubrovnik i služio nekom trgovcu, nakon toga je primljen u samostan Male braće u kojem stječe osnovnu naobrazbu i postaje franjevac Dubrovačke provincije sv. Franje. U to su vrijeme dubrovački franjevci svoje nadarenije mlade fratre, uz pomoć dubrovačke vlade, slali na poznatija franjevačka učilišta u Italiju pa je i fra Vinko imao sreću otići u Italiju i u franjevačkim gimnazijama učiti najprije humanističke predmete, a zatim studirati teologiju. Sve je ispite položio s odličnim uspjehom. Tijekom studija nastavnici i poglavari uočili su njegove intelektualne sposobnosti, radnu naviku, primjeren ljudski i franjevački život te umijeće prenošenja stečenog znanja. Nakon svećeničkog ređenja ostao je u Italiji. Imenovan je za profesora. Nastavničku službu vršio je u franjevačkim samostanima, a najduže u Mantovi. Poznavao je dobro sve teološke predmete, posebice egzegezu, Sv. pismo i nauku svetih Otaca. Godinama je poučavao mlade franjevce u svetim znanostima. Kao znak priznanja za stručno i savjesno vršenje nastavničke službe, vrhovna uprava Reda počastila ga je najvišim franjevačkim akademskim naslovom: jubilarni lektor svetog bogoslovlja. Bio je vrstan propovjednik, posjedovao je opću i nadasve teološku naobrazbu i govornički dar. Vjernicima se obraćao hrvatskim i talijanskim jezikom. Vojvoda Mantove Ferdinand Karlo imenovao ga je za dvorskog teologa i propovjednika, što mu je dalo prigodu da upozna više uglednih i poznatih osoba. Premda stranac, izabran je za gvardijana poznatog i velikog samostana u Mantovi. U vrijeme njegova boravka u Italiji, u Dubrovniku se 1667. dogodio katastrofalni potres u kojem je izgorjela crkva Male braće i knjižnica sa 7.500 svezaka s arhivom punim starih dokumenata. U osnivanju nove knjižnice darovao je kolekciju knjiga u vrijednosti od preko 500 mletačkih dukata. God. 1702. izabran je a 1703. potvrđen od pape Klementa XI. za stonskog biskupa. Prije odlaska u Rim, dubrovačka mu je vlada dala upute da u njezino ime u mjerodavnim papinskim uredima obavi važne poslove. Po povratku iz Rima preuzeo je upravu siromašne i male Stonske biskupije. Znao je biskupske obveze, ali i okolnosti u kojima će vršiti svoje poslanje. Djelomično je ublažio nestašicu svećenika ustupanjem crkve sv. Marije Loretske dubrovačkim franjevcima i davanjem dozvole da uz crkvu mogu podići samostan. Branio je izbjeglog svećenika don Marka Andrijaševića koji je poslije fra Vinkove smrti imenovan sofijskim nadbiskupom. Sve što je u životu postigao, plod je njegova talenta, marljivosti, primjerna ljudskog i svećeničkog života. Tijekom života bio je skroman. Takav je ostao do groba na kojem nije ostavio ni svoga imena.
Keywords
fra Antun Primović; fra Vinko Lupi Vuković; biskupi; Dubrovnik; Ston; Trebinje
Hrčak ID:
8711
URI
Publication date:
1.11.2005.
Visits: 4.439 *